Citiraj casa prvotno napisa Vidi poruku
Ne znam kaka vam je kontakti briga o roditelju jednaka ispunjavanju hireva,ili pak odlukama o vlastitom zivotu tako da roditelj bude zadovoljan. I stvarno ne vidim gdje ja to emocionalno ucjenjujem ikoga na ovoj temi.
Ja citajuci tanci vidim da ja ne vidim svijet kao ona. Pa mi se cini razumljivijim da nas dvije i ne postupamo jednako.
Meni cinjenica da me roditelji ne podrzavaju, ne cijebe i u osnovi ne vole na meni razumljiv nacin, nije razlog da i ja prema njima budem takva. Hocu li do toga doci, ne znam. Znam samo da mi je takav osgovor trenutno stran i da sad vjerujem u ljubav prema djeci i roditeljima bezuvjetno. S tim da sam dozrela do toga da vlastite odabire radim neovisno o roditeljima i do toga da ih odbijem ako je moja procjena da se radi o nekom njihovom hiru.
Mi i dalje govorimo o različitim stvarima. Tema glasi "odreći se deteta", ne "roditelja", i niz forumašica je napisalo da roditelji ne kontaktiraju više njih i svoje unuke, a ne obrnuto, samo zato što su one isto kao i ti dozrele da ih odbiju i odaberu nezavisno od njih.
Zaista ne razumem kako je u toj situaciji forsiranje kontakta korisno po obe strane, i zašto je baš to izraz ljubavi, kad je to očigledno suprotstavljanje volji i želji roditelja.
Evo, da nije u pitanju veza roditelj -dete, da li bi trebalo potencirati kontakte dvoje ljudi koji kako si rekla, jedno drugo "ne podrzavaju, ne cijene i u osnovi ne vole na meni razumljiv nacin"? Mislim, ako ti u sebi osećaš neodoljivu potrebu da i dalje kontaktiraš sa osobom koja te ne podržava, ne ceni i ne voli,(a pri tom to nije uzrokovano njenom bolešću) to je, moraš priznati, dobrim delom autodestruktivno. A opet, ne znam zašto treba drugima prebacivati odabir da se ne ponašaju autodestruktivno.