Evo, da ne zachatavamo temu o tome je li ljubav dovoljna, otvaram novu temu o tome što nas čini sretnima....
 |
|||
|
|
|||
Što nas čini sretnima...
Evo, da ne zachatavamo temu o tome je li ljubav dovoljna, otvaram novu temu o tome što nas čini sretnima....
Meni i u potpisu piše mišljenje
Uglavnom, ja sam često sretna, skoro stalno. A zašto ne? Imam problema, tko ih nema, ali i samo jedan život. Prihvatim probleme. Lani sam prihvatila nepokretnost kao nešto što se desilo i što sad, tako je, kako je. Bila sam sretna što je doktor sve kosti lijepo složio operacijom i što sam opet prohodala.
Ove sam godine presretna što mogu promatrati buđenje proljeća u mom vrtu. Lani to nisam mogla. Magnolija sa stotinama cvjetova samo čeka da bukne ljepotom ispred samog ulaza. Ako ju bura ne uništi. Ali, ja sam sretna i zbog pupoljaka.
Peterlin
Hvala a otvaranju teme.
Ako ću s nekim dijelit slične stavove na ovoj temi, znam da će to biti s Beti
I ja sam skoro stalno u tom nekom stanju sreće, uvijek nađem nešto na čemu sam zahvalna i sretna.
Evo sad sam uživala šetajući se noću ulicama Ljubljane, predivna igra svjetlosti, rijeka ma
Mogla sam ostat ležat u hotelu al čemu se odreć ovakve ljepote trenutka koji mi je nadohvat.
A proljeće u zraku -moje najdraže godišnje doba.
Last edited by Lili75; 18.02.2019 at 21:08.
Danas sam sretna jer smo se sretno vratili s puta i jer mi je od mog dragog kćer rekla da me voli.
Trenutno sam sretna jer čekam zvono, odnosno znak da je stigla pizza.
Generalno sam sretna jer sam zdrava, ništa mi ne fali, imam divnog zaručnika, super posao, planiramo vjenčanje polako i tako.
I također, uvijek nađem neki razlog za to da budem sretna. Ljepše je tako.
Ja bih rekla da je sreća u trenutku. To može biti bilo što, najčešće su to sitnice.
Osoba sam koja uvijek gleda ono pozitivno. Otprilike kao i Beti. I kad mi se dogodi nešto loše, gledam na način, dobro je, moglo je biti gore. Ne volim kukati i ne volim ljude koji kukaju. Volim borce.
Mama je u domu, ima alzheimera, ne zna tko sam zadnjih 5g, a ja idem sretna kući jer je stabilno i jer je rekla kako sam lijepa.
Često me ljudi pitaju kako se ja tako nosim s maminom bolešću. Lijepo, to je tako, ne može se promijeniti, ne vidim smisao u kukanju.
Nedavno sam osjetila ogromnu sreću jer je J. nastupila na svom prvom plivačkom natjecanju. Ne zbog rezultata nego zato što je pobijedila jedan od svojih ogromnih strahova a to je nastup pred publikom.
Ovako nekako:
https://www.youtube.com/watch?v=3hFdHOR1enc
Pa i ja sam onda sretna...jer smo svi zdravi,jer je danas bio lijep dan,jer je stiglo proljeće,jer planiramo za vikend putovanje...Ali onako,baš,baš dubinski sretna i mirna,baš i nisam...Jedino me mogu nasmijati moja djeca,onako kad me obaspu ljubavlju,e onda sam sretna...Ostalo sve...bezveze...
Ako vi većinu vremena osjećate istinsko zadovoljstvo i sreću,onda vam baš i zavidim
Sad osjećam.
U dobi od negdje 14 do 17 godina sam se ozljeđivala skoro svakodnevno. Kasnije puno manje ali zadnji put kad sam sebi nešto napravila je sa 22. Tad sam htjela otići i korak dalje sa ozljedama i onda sam potražila stručnu pomoć. Od tad je sve postalo puno bolje, jedino još kao zadnju 'uspomenu' na to razdoblje nosim veliki ožiljak ali već mi je jasno da neće ni otići. Sad si mislim preko njega staviti tetovažu. I sad sam već izvan teme. Htjela sam reći da jesam sretna i najbitnije, mirna sam. U miru sam sa svojim odlukama, životom, sadašnjosti i prošlosti. Padnem i sad, imam svoje dane, ali to su sitnice naspram ovoga prije. Jednostavno sam naučila stvari gledati drugačije, pa i život generalno. Super je kad netko to već ima u sebi ali eto, može se i naučiti.
mitovski
isto razmišljamo
moja mama nema Alzheimera, ali ima neke druge tegobe koje prihvaćam isto kao i ti
promijeniti se ne može, a ona je još uvijek tu...
djeca su ok, zdravi smo, a i svi problemi najstarijeg, uvijek mislim da postoje puno teže stvari od toga i da sve što nam se dogodi, dogodi se s razlogom - da nas nečemu nauči (strpljenju, zahvalnosti, ne uzimanju stvari zdravo za gotovo...)
muž i ja smo u nekom izvrsnom razdoblju (djeca više nisu tako mala, imamo vremena za nas, i svatko za sebe...)
našla sam "hobi" - vježbanje, malo drugačije od uobičajenog, u kojem sam se našla u potpunosti
baš sam sretna i uživam
ne kažem da me nikad ništa ne izbaci iz takta i da se loše stvari ne događaju, ali sam ih naučila prihvatiti i napraviti najbolje što se može u tom trenutku
ne padam u očaj, ne živciram se, ne pitam zašto...
mitovski, ti si zena vrijedna divljenjaOriginally Posted by mitovski
Sad vidim da smo ti i rahela i ja u isto vrijeme podarile srce
Danas sam depresivna, pa ću reći da nije bitno što nas čini sretnima, nego koliko vremena osjećamo tu sreću... jer, čini mi se da sreće ima sve manje.
Ako ti je sreća zadana nekakvim posebnim stvarima i događajima, onda da, ima je sve manje.
Prvo, lako je veseliti se malim stvarima ako su velike "na mjestu".
Drugo, voljeti sebe, staviti se na prvo mjesto, da bi lakše uzivali u drugima, a ne se zubima drzali za njih (muza, djecu, posao...) je ogroman korak ka zadovoljstvu i sreci.
Mogu reci da sam sada, nakon 13 godina braka, dijeljenja zivota i imanja djece, na tome mjestu. Zadovoljna i sretna.
Pa iz te pozicije veselim se i krafni i setnji.
potpis
a ako mi se događa neko posebno s.anje, ne dopuštam da mi to preuzme misli, nađem neki ventil, ispušem se (makar samo i ispričala/prepričala nekome), okrenem switch u glavi i naredim sama sebi da se neću oko toga ljutiti/živcirati/brinuti (ako ne mogu ništa napraviti)
nije lako, nekad uspije trenutno, nekad treba ipak neko vrijeme, ali ono što primjećujem je da je to vrijeme puuuuno kraće, nego prije
i sve to je dolazilo postupno, sve sam to savladavala godinama da bih danas bila tu gdje jesam
Savrseno objasnjeno.
Naletila sam nedavno na neku mudrost ...recenica je bila :kljuc sreće je u neimanju želja.
cubana
MM smatra da je neimanje zelja moja najveća mana.cubana
Gdje je on jos od nirvane
Ne razumije on pravi - zen.MM smatra da je neimanje zelja moja najveća mana.
Gdje je on jos od nirvane
Da, da, to je ona fora s razlomkom: sreća = dobiveno / željeno
Da bi sreća bila beskonačna, željeno treba biti nula.
***
Ont. mene danas ne boli kičma, pa sam sretna zbog toga, mogu normalno sjediti i nadam se da ću uskoro moći sama obuti i zavezati cipele
Za mene je sastavni dio sreće vjerovanje u trajni napredak, tj. da će stvari sutra biti bolje nego danas. Naravno, vrlo često treba stvari malo pogurati u tom smjeru.
Trajni napredak je iluzija.
Osim ako pod napretkom ne smatramo duhovni napredak.
I eventualno onaj u zivotnoj mudrosti.
Jer iz ove pozicije u zivotu mnoge druge okolnosti me bacaju u nizu poziciju nego ona u kojoj sam startala sa 20 godina.
Ja sam na tragu od Peterlin.
sirius ajde još malo pojasni, zanima me promišljanje.
a meni ovo, recimo, ne drži vodu
silno me usrećuje ostvarivanje želja. uopće težnja ka tome.
baš sam jučer pričala s frendicom o eventualnom dobitku na lotu i zaključila sam da mi ne treba.
mislim, realno, treba mi, ali sam skužila da me ne bi usrećilo iako sam u kreditu. trebaju mi očito nekakve prepreke jer kao da sreća ne bi bila potpuna ako se malo ne pomučim.
a generalno sam sretna
prošli smo i tešku bolest i ostanak bez posla, ali me to sve okrenulo samo u pozitivnom smjeru - iskoristiti život maksimalno
Ja, kao ina, ne znam što bih s tm apstraktim riječima poput ljubav i sreća - meni bi trebala točna definicija i mjera što je što
Ne znam zbilja što bi to bilo biti sretan stalno - ja to niti ne bih željela. Eno jučer sam bila na ozbiljno liječničkom pregledu, javila sam se na poslu i kad sam bila gotova s pregledom sjela sam se fino na terasu na sunce, pojela nekakvu pogaču prepunu češnjaka, maslinovog i bosiljka i popila kavu. Bez obzira na posjet doktoru i kompleksan ishod tog posjeta, ja sam bila svjesno sretna u tom trenutku. Da sam bila sretna u autu, ne bih imala poriv napraviti krug i potražiti parkirno mjesto.
Isto tako, sretna sam jednom sama putovala i sretala neke ljude s kojima sam si bila najbolji prijatelj ta dva dana dok ne krenem dalje u neki drugi kraj i ne bih razmijenila kontakte da pojačam osjet da ću to sigurno izgubiti, a i zato što većinom nikad ništa od tih kontakata, nema čovjek toliko vremena. Sjećam se tog osjećaja sreće u cijelom tijelu s tog jedinstvenog slobodnog putovanja i bezuvjetnih dvodnevnih prijateljstava.
Uglavnom, nikako nisam tip za biti stalno sretan. Nemam negativna očekivanja, al to ne vidim kao - sretna sam. Postizanje sreće i realnost da će ona isčeznuti mi je pokretač za puno stvari. Ako hoću ići na izlet, moram se barem spremiti za to. Nimalo ne uživam u spremanju za izlete i ne bih rekla - eh što sam sretna u ovom trenutku dok pakiram stvari, ali sam na izletu najčešće sretna i onda moram ići doma prati veš. To da je sreća da imam dom i veš mašinu, to je neka druga razina sreće tipa - sretna sam jer još mogu misliti, a te sreće nit ne želim biti jako svjesna jer to znači da mi se nešto loše sprema kad procjenjujem realno da mogu to izgubiti.
Najbolje definicija sreće koju sam čula je ona koja kaže da biti sretan znači željeti ono što već imaš.
Ja bih dodala - i biti toga svjestan.
A gdje je tu onda prosperitet?Najbolje definicija sreće koju sam čula je ona koja kaže da biti sretan znači željeti ono što već imaš.
Ja bih dodala - i biti toga svjestan.
Pa sreća i prosperitet nisu nikad bili nužno povezani
Hm - da - Gandhi sreća nije moj stil.Pa sreća i prosperitet nisu nikad bili nužno povezani
Live long and prosper
Pokusavam da u sebi odgovorim na ovu temu danima, ali kako god da u sebi pocnem cini mi se da nije to to. Mnogo stvari me cini srecnom, ali u sustini verujem da je osecaj srece izbor, i da se covek moze opredeliti za taj put i znatno moderirati raspolozenje/unutrasnji osecaj. Nisam neki self-help tip, ali citam/slusam materijale na temu prosperiteta :D tu i tamo. Recimo da mi odgovara americki 'fake smile,' tj. da sam ziveci ovde razumela sta to zaista znaci i koliko utice na srecu. U prevodu, ima dosta i u mentalitetu. Evo recimo ovo sam proslog leta preslusala, utvrdila sam mnoge stvari kroz taj kurs:
https://www.nytimes.com/2018/01/26/n...ie-santos.html
X.
Naravno da nitko nije sretan od jutra do sutra niti je to prirodno. Ali kad odlučiš razmišljati na ovakav način, stvari se mijenjaju i usrećuje te nešto što ti je do tada bilo bezveze i neprimjetno. U svakom slučaju ljepše se provode dani ako ništa.
Ne kažem da ovo nije istina. Zapravo - baš tako nekako i je.... kao potpis Beti3 - trudiš se odigrati najbolje što možeš s kartama koje dobiješ.
I slažem se da je sreća i osjećaj zadovoljstva dobrim dijelom stvar izbora. Ja sam takva osoba kojoj je čaša uvijek napola puna, a ne napola prazna. Možda zato jer sam iz obitelji u kojoj sam vidjela kamo vodi stav da je čaša napola prazna, da ništ ne valja, da ništ nije dovoljno dobro, da sve treba kritizirati i da je život uglavnom trajna muka.
Kad sam imala kojekakve krize (ne samo tijekom bračnog života, nego i puno ranije u mladosti - npr. kad sam mislila da sam zabrazdila na krivi studij) znala sam noću sama sebi nabrajati sve ono što je dobro u mom životu i svjesno se podsjećati toga. Pomagalo je, a taj stav sam uspjela zadržati do danas i u svemu sam sklona tražiti dobru stranu. Možda je to naivno i bedasto, ali podržalo me u puno teških situacija.
U Pravu si Peterlin.
Meni je jedino takav način razmišljanja pomogao držati glavu iznad vode.
U protivnom bih davno potonula.
Sent from my iPhone using Tapatalk
To je istina.Ja sam nekada prije znala punu više uživati,baš zbog takvoga razmišljanja.Ako ništa,bila sam mirnija,bilo mi je jednostavnije...Doživjela sam puno sr....,ali ja sam tjerala po svome.Ono kada shvatiš da su ljudi vukovi,ali ti i dalje hoćeš da budeš janje.Jer si takva.I kobajagi ne možeš i ne želiš da se mjenjaš.I čekaš taj dan kada će se nekom božijom ili svemirskom snagom sve dobro tebi vratiti
Ali ako si moraš stalno nabrajati a to ne osjećaš onako sam od sebe, onda vjerojatno nešto ipak ne štima.
Ja sam tako nabrajala svaku noć u krevetu dugo prije nego sam se konačno i definitivno odlučila rastati. I uvijek je bilo više pluseva za nabrojati nego minusa.
Nije to baš tako crno-bijelo u životu, ja sam sad odlučio snagom volje da ću biti sretan pa je tako.
Barem nije u mom životu.
Meni se nekako čini da je taj osjećaj sreće stvar karaktera. Neki su sretni jer je granulo sunce, neki ni kad ostvare nešto što silno žele a neki su u sredini toga.
I u teškom životnom razdoblju može biti trenutaka i razdoblja sreće.
E sad jel moguće naučiti biti sretan ako si osoba koja u svemu nađe i ono najmanje negativno ne znam. Nadam se da je jer imam jedno malo gunđalo doma koje uvijek traži negativne stvari.
Točno.
Ja bi nekim forumašicama kosu počupala koliko mi idu na živce svojim optimizmom i srećom.
Makar šta. U njihovom drustvu spoznala bi srecu.
Postoji i kapacitet za srecu, neki ljudi zaista imaju manji kapacitet, ali ljudi precesto i u tom polju podcenjuju svoje mogucnosti :D
Točno.
Ja bi nekim forumašicama kosu počupala koliko mi idu na živce svojim optimizmom i srećom.
I ja isto!
Sjetim se rijeci peterlin: "uzrok optimizma je najcesce manjak pravih informacija " .
Sad će Lili, samo što nije
Lili je trkacica. To je drugo. Njima tijelo luci prirodne droge. Zavidim i to jako.Sad će Lili, samo što nije
Mene bi jako usrecilo da nađem unutarnju motivaciju za neku redovitu fizicku aktivnost.
Trenutno me cini sretnom sto konacno imam vremena za slikaranje. Cijeli stol zakrcim bojama i kistovima i sati prolaze ko minute.
I ja isto!
Sjetim se rijeci peterlin: "uzrok optimizma je najcesce manjak pravih informacija " .
Tak je
Zato ja ne pratim vijesti i zivim u uvjerenju kak je sve super
Eh, tako to ide... Neki su ljudi jednostavno cmizdravi (imam na poslu jednu mlađu kolegicu, pa baš ne uživam u takvom društvu jer mi je naporno to slušati...) Istina, ponekad se zapitam uživaju li ljudi u mom društvu, ali bašmebriga, družim se s onima koji mi pašu u slobodno vrijeme, a na poslu podnosim ono što moram na najbolji način koji znam. Sigurna sam da mnogi ne uživaju ni u mom društvu (može se to reći da sam sklona pametovanju, a s druge strane ne podnosim glupost i zatucanost i često mi je jezik brži od pameti) ali opet - biramo društvo koliko možemo. Ne možemo baš uvijek, kao što ne možemo birati ni posao.Točno.
Ja bi nekim forumašicama kosu počupala koliko mi idu na živce svojim optimizmom i srećom.
Mene ne živciraju sretni i optimistični ljudi, nego me nadahnjuju. I samoj sebi se više sviđam kad osjećam taj polet i energiju i snagu da osjetim radost iznutra. Puno puta sam bila jako nesretna i tužna, i težak je to teret. Dosta ovisi o nama samima i mišljenja sam da radom na sebi čovjek može doprinijeti nekom općem osjećaju životnog elana i ispunjenosti. Ne možeš UVIJEK biti happy ali često možeš izabrati hoćeš sjesti na kauč i zdvajati nad sobom i životom ili ćeš se malo i potruditi i dati guzice da si dan ispuniš nečim dobrim, pozitivnim, ispunjujućim što te dovodi do tog osjećaja.
Imala sam profesoricu na faksu koja je radila istraživanja na teme sreće, povezanosti ekonomije i sreće u nekoj populaciji itd. i baš se dobro sjećam predavanja kad je objasnila da postoje dva tipa ljudi: voluntaristi i fatalisti. Voluntaristi žive u uvjerenju da imaju slobodu i kontrolu nad svojim životom, a fatalisti vjeruju da nemaju nego da sve kontroliraju eksterni faktori. Voluntaristi su u velikom postotku sretniji.
Do tada uopće nisam ni razmišljala o tome, ali eto kad sam to čula baš mi je nekako bilo logično.
Uopće se ne slažem s ovom rečenicom. Možda je stvar samo u percepciji želja. Ako želiš nemoguće i nisi sretan ako to nemaš, onda je rečenica primijenjiva.
No, kakva korist od toga! Npr mogla bih biti nesretna što želim da moju kost ne drži metal zauvijek, a mogu i biti sretna što postoji metal koji može držati moju kost.
Ili možda želim ostvarive želje.
Ili se potrudim da ih ostvarim.
Ili stvarno želim manje od uobičajenog.
No, uopće ne osjećam da sreća ima veze s ostvarivanjem želja.
Meni je nedavno neko na poslu rekao " Ti si uvijek nasmijana ..." , a ja ostala totalno iznenađena, nevjerojatno mi je da me netko tako doživljava, a onda si pomislim da i je tako, uglavnom mi uspijeva usta razvući u osmijeh, nekada iskreno, a nekada uz malo napora, ali i meni je draže vidjeti i sretati nasmijane i pozitivne ljude od onih drugih pa i ja tko želim biti prema drugima...Kao što je netko pisao, u roditeljskom domu sam naučila potpuno suprotno, samo pesimizam i kukanje... i godine i godine su mi trebale da polako dođem na drugu stranu, mislim da sam skoro pa uspjela i sretna sam kad svojoj djeci ukazujem da tako treba...
i da dodam. odnedavno mama živi kod nas i vidim kako to izgleda kad si na drugoj strani i vuče ona mene svakodnevno na svoj put,kuknjave i crnila, ali ja se nedam i pokušavam nju povući na svoje : ), ali kako je naporno...
Primjetila sam da ljudi kojima je stvarno teško u životu najčešće ne kukaju, nemaju vremena kukati, moraju se boriti.
Što sam starija sve manje mogu s ljudima koji stalno kukaju, pa sam s nekima i jako prorijedila druženja jer me toliko napune negativnom energijom da mi bude fizički loše.
Na jednoj kavi s jednom MM-ovom rodicom koja uvijek kuka i samo kuka...nakon pola sata njenog monologa meni je doslovce pozlilo, morala sam se dići i izaći van.
Posting Permissions
Reply With Quote
