1. razred: program i ocjenjivanje

[no@]

Petrlin ne mislimo na iste stvari - ti pišeš o metakomunikaciji s raznim službama o problemu nasilja/zanemarivanja.
Drugo je sjesti, napisati podnesak o zanamarivanju/zlostavljanju, može i anonimno. To su dužni učiniti svi koji imaju takva saznanja, a roditelji iz viber grupe imaju itekako.
Ovi iz Lilynog primjera su odavno za Državno odvjetništvo.

[Peterlin]

Petrlin ne mislimo na iste stvari - ti pišeš o metakomunikaciji s raznim službama o problemu nasilja/zanemarivanja.
Drugo je sjesti, napisati podnesak o zanamarivanju/zlostavljanju, može i anonimno. To su dužni učiniti svi koji imaju takva saznanja, a roditelji iz viber grupe imaju itekako.
Ovi iz Lilynog primjera su odavno za Državno odvjetništvo.

Eh, u vrijeme kad mi je trebalo nisam znala da mogu i tako. Ja sam neanonimno otišla pitati na tri mjesta što se može učiniti, s ciljem da pomognem tom djetetu, svom djetetu i svim ostalima iz njihovog razreda. Samo mogu sa žaljenjem ustanoviti da nisam uspjela. S druge strane, da sam taj podnesak i napravila, bojim se da bi bilo isto.

[Lili75]

noa iz struke si i sve si dobro povezala.

[/B]Svatko tko ima saznanja o obiteljskom nasilju ili zanemarivanju djeteta duzan je to prijaviti policiji i/ili CZSS. To se svakako odnosi i na vas roditelje iz razreda i viber grupe.
Odbijanje dijagnostike i terapije za dijete s takvim poteškoćama ne znam kako drugačije okarakterizirati nego zanemarivanje.

Tako je i znam da je to osim škole i dužnost nas koji tome svjedočimo.

Petrlin ne mislimo na iste stvari - ti pišeš o metakomunikaciji s raznim službama o problemu nasilja/zanemarivanja.
Drugo je sjesti, napisati podnesak o zanamarivanju/zlostavljanju, može i anonimno. To su dužni učiniti svi koji imaju takva saznanja, a roditelji iz viber grupe imaju itekako.
Ovi iz Lilynog primjera su odavno za Državno odvjetništvo.

I to je istina (zamisli ironije ona prijeti tužbama na sve strane i nama roditeljima i ravnatelju, pedagogici, učiteljicama), a eto prvo polugodište 1. razreda se gledalo kao prilagodba djeteta ovo-ono, al bilo je jasno doslovce od 1. tjedna (problem se vuče od vrtića, djeca su je se bojala i tada, kad su vidjeli da je s njima na popisu za razred, jedan tata mi je rekao da je odmah otišao popit žesticu da se smiri i dođe k sebi).
Mamu sam čula na svoje oči kako govori pred nekoliko roditelja razjarenim glasom sva bijesna za učiteljice (koje su zaista tople i imale su i previše razumijevanja za cijelu situaciju): Dušu ću im iščupat! onako životinjski. Užas.

Dobra stvar u svemu tome je što smo se pokrenuli i mi roditelji i škola (ravnatelj, stručni tim) da se problem krene rješavat, pritisnuli majku da počne surađivat (?! will see), problem nije nastao preko noći, pa se neće ni rješit preko noći. Zaista se nadam da nećemo završit kao primjer od Peterlin.