Piše na kanti - PLASTIKA ili PAPIR...

Naši ljudi iseljavaju već desetljećima i kad dođu u tu Njemačku gdje se odavno sortira otpad, oni lijepo sortiraju, ne moraju vježbati. Dobiju u Rathausu vrećice za ambalažu, plastiku i sl., posebno ide staklo (i to 3 kontejnera za bijelo, zeleno i smeđe staklo), papir i bio i crna kanta za mješoviti. Nisam nikad čula da netko treba vježbati. Sustav funkcionira. Nije prekompliciran. Nama sad tu prodaju priče da trebamo vježbati, jer sustav nije spreman.

Za rođendane se u potpunosti slažem. Mi većinom ne idemo, jer mali ne želi, ali kad kupim nekome nešto, kupim mu istom što bih svom djetetu kupila. Zadnje sam kupila kvalitetnu slikovnicu za 100 kn. I samo to. I nije me bilo sram što nema 5 stvari, iako sam vidjela da su neke vreće velike. Pokloni se ne pregledavaju, ali svjesna sam da će se dijete prije razveseliti šarenoj plastici, nego knjizi, pogotovo ako doma nema nekoga da mu čita. Tako da je možda moj poklon smeće (ne znam kakvi su roditelji) i bilo bi bolje da sam kupila veliku čokoladu.

Još jedna stvar su meni rekviziti za plažu. Moje dijete je bilo savršeno sretno na kupanju dok nismo krenuli na plaže s ljudima, gdje dolaze djeca s torbetinama s igračkama. Kad vidi njih, i on bi isto. Sad je MM otišao u dućan kupiti nekoliko gluposti za plažu. To isto vjetar nosi, izgubi se, potone... Suludo. Lani se na našoj mikroplaži pojavio klinac s puškama, onim pjenastim špagetom za plivanje, kanticama. Mi ništa nismo ponijeli, čak ni ručnik, doma smo se namazali kremom. Mali Slovenac je postao božanstvo, danima je samo o njemu pričao, crtao ga itd.