chesil prvotno napisa
Edouard Louis - Raskrstimo s Eddyjem
Kratak, ali brutalan roman o odrastanju pisca u mjestašcu u sjevernoj Francuskoj 2000-ih (autor je rođen početkom 90-ih).
Gotovo naturalistički prikaz siromaštva francuske radničke bijele klase (svojevrsni francuski white trash), rasizma i homofobije.
Pisac je rano shvatio da je drugačiji jer ima "ženskaste" pokrete, a cure ga nimalo ne zanimaju. No taj odnos homofobne okoline i vlastite obitelji prema drugačijem me nije toliko iznenadio koliko odnos prema školovanju, životnim perspektivama te sveprožimajući tzv.toxic masculinity. Oni su odmah pomireni sa sudbinom rada u tvornici, crnčenja i teškog fizičkog rada. Autorov otac se u takvim okolnostima silno uvrijedi kad mu supruga počne tražiti posao jer sve teže othranjuju djecu, a silno ga pogodi kad doma jedan mjesec ona donese više nego što on zaradi u tvornici (700 eura) brinući se za starije i nepokretne. Za alkohol se, naravno, uvijek nađe novca pa su gotovo svi u selu alkoholičari.
Također me iznenađuje to što je autor izložen svojevrsnoj poruzi obitelji jer mu ide donekle dobro u školi, a posebno mi je upala u oči majčina opaska-što, ti ćeš sad biti neki intelektualac?
Kao da su pomireni da su kasta na dnu i da nema prelaska u višu štogod napravili.
Tim je zanimljiviji trenutak u kojem autor dobiva priliku za nastavak srednjoškolskog obrazovanja u obližnjem većem gradu, a otac mu prvi put daje novce, vozi na kolodvor da ne zakasni na audiciju, ali sve glumeći da mu nije stalo. I, naravno, dajući upute da se dobro pazi crnčuga i Arapa kojih je grad prepun.
Tamo se pisac prvi put sreće s djecom iz boljestojećih obitelji iznenađen njihovom odjećom i načinom kretanja dječaka koje bi, kako kaže, njegovi u selu odmah sve proglasili pederima.
Roman je izazvao pravu pomutnju u Francuskoj, tvrdeći da autor pretjeruje, hiperbolizira. Takav diskurs najniže klase (a da nisu useljenici) se teško probija do javnosti, ali očito dobro objašnjava sljepoću političkih elita i uspon radikalnih desničara poput Le Pen.
