Evo citam sad i moram napisati.
Mi smo imali malu cupavu curicu, obozavali smo ju nenormalno. Jednog dana je izletila iz haustora, i ja za njom. I uspjela ju dozvati, i krenule smo nazad i ispred samog haustora se okrenula i zatrcala odjednom na cestu i pod kotace kamiona koji je naletio. (Inace dosta mirna kvartovska cesta). Najgori dogadaj u mom zivotu. Kremirana je i ima svoje mjesto u sobi i zauvijek u srcu. Evo i tipkam sad i samo krenu suze... 26.1. ce biti dvije godine da nije s nama. Nije prozivila nista, ni dvije godine. Nadam se jednog dana shvatiti sto i zasto ju je odvuklo iz cista mira na cestu.
Mogu samo biti zahvalna da taj dan nisam bila sama doma jer zivimo u istoj zgradi sa svekrvom i sogorima, i moja mama bila tamo. Oni su nas obje makli s ceste u stan... Ah, zivot... Mozda se jednom i sretnemo opet da joj jos jednom bacim stap...