Ja imam curu u 1 razredu srednje s tom dijagnozom. Osim onog šturog što piše u ednevniku, ima li itko savjet? Ja sam nastavnik, ne roditelj djetetu.
Ja imam curu u 1 razredu srednje s tom dijagnozom. Osim onog šturog što piše u ednevniku, ima li itko savjet? Ja sam nastavnik, ne roditelj djetetu.
Jesi li razrednik ili samo nastavnik? Ako si razrednik, možeš upitati roditelje za savjet i kakva su bila iskustva u osnovnoj školi. Uključite i stručnu službu. Ako si samo nastavnik, pitaj razrednika kakve su informacije dobili i kakve preporuke su dobili. Obično psiholog piše tu uputu za prilagodbu nastave. Ne znam baš za ovu dijagnozu, ali znam za disleksiju. U uputama za mog sina pisalo je da mu treba omogućiti usmene provjere kad god je moguće. Kod selektivnog mutizma moglo bi biti obrnuto, da se učeniku omogući pismena provjera umjesto usmene, ali to su specifične teškoće i psiholog treba dati mišljenje baš za ovo konkretno dijete, a ne općenito. Ako taj papir niste dobili, uputite roditelja da ga nabavi od ustanove tj specijalista koji je dao tu dijagnozu. To je korisno čak i kada učenik nema ip, jer omogućuje da postigne rezultat u skladu sa svojim znanjem, bez obzira na teškoće. Sretno!
Ovo sve što Peterlin piše, i iz tuđeg nastavničkog iskustva: omogući joj da sve odgovara pismeno, kad/ako podigne ruku da bi odgovorila na pitanje obavezno prozovi baš nju, budi pozitivna, ali realna, nemoj joj snižavati samopouzdanje kritikama. Prozovi je da odgovara usmeno samo ako imaš jak utisak da ona zaista zna odgovor, i ne uzimaj joj za zlo ako ipak dobiješ samo ćutanje. Naravno, bilo bi dobro da ne dozvoliš vršnjačko dobacivanje i komentare na temu njenog ćutanja.
Generalno, ponašaj se sa njom isto kao i sa ostalim učenicima, neka njena dijagnoza i tvoje prilagođavanje ne budu upadljivi razredu. Što se manje buke diže oko svega, curi će biti prijatnije u svojoj koži. Idealno bi bilo da izgradite odnos poverenja i poštovanja, ali to je srednja škola i ovakvi uslovi, biće dobro ako izgradite ikakav odnos. Lepo je što ti je stalo.
Kao roditelj čije je dijete imalo taj problem nemam ti neki savjet. To je toliko individualno. S obzirom da se radi o 1.srednje problem je očito dubok i ozbiljan.
Ono što sam primjetila da mom djetetu nije pomagalo je bilo kad bi odrasli sa strahom s njom komunicirali i bojažljivo. Reakcije su uspjeli dobiti iskreni, otvoreni i ljudi sa stavom. Eh da i humor ali to je toliko individualno da bi trebalo s roditeljima i stručnom službom vidjeti koji je najbolji pristup.