Poštovani,

nekoliko puta sam započinjala ovaj e-mail razmišljajući kako je najbolje i najprimjerenije napisati ga... počinjem s jednom rečenicom, pa obrišem, pa s drugom i opet obrišem... i odlučih da nema ovdje mjesta prevelikoj filozofiji i zato ću Vam se ukratko (hmmm...) prezentirati i zamoliti za savjet na onakav način kakva sam ja (a tako me i svi moji opisuju) - jednostavan, iskren i decidiran. Moje ime je Anita, imam 47 godina, živim u svom stanu u Zagrebu, radim kao voditelj računovodstva i financija u renomiranom privatnom poduzeću, imam obitelj u Zagorju - roditelje, brata, šogoricu, nećaka i njegovu suprugu Anu, nećakinju i Sunce (namjerno "veliko S") naše obitelji - Anina i nećakova kćerkica koja je nedavno proslavila 4-ti rođendan, imam nekoliko pravih prijateljica, dosta prijateljica i prijatelja, poznanika... Ali, ono što godinama boli u dubini duše - nisam mama, a to sam cijeli život željela (znam - čovjek snuje, a dragi Bog određuje). Molim Vas, budući da sam sama, nisam bila niti sam u braku, bez partnera, da li postoji način da ostvarim svoj san i posvojim žensko dijete što starije dobi, dakle do 18. godina. Informirala sam se podosta, ali od srca Vas molim odgovor da li uopće s obzirom na navedeno imam i najmanje šanse. Borit ću se za moju kćer-djevojčicu-djevojku jer znam da imam prije svega ljubavi, a onda i ono materijalno što je potrebno da moja kćer i ja budemo mala, ali sretna obitelj u kojoj će biti puno razgovora, smijeha, a ponekad i koja suzica, radosnica ili "žalosnica" jer sve je to dio života i to je realnost. Mojoj kćeri pružila bih bezuvjetnu ljubav, prijateljstvo, topli dom, bila bih joj oslonac i podrška u ostvarenju njenih životnih snova... ONA je moj san, a ja bih učinila sve da joj omogućim da Ona ostvari svoje snove... Pretjerala sam s pisanjem, ali i to sam ja... samo žena koja bi osim svih "titula" koje imam i na kojima sam zahvalna dragom Bogu, voljela biti i mama.

Hvala Vam.

Pozdrav,

Anita