Citiraj sirius prvotno napisa Vidi poruku
Ako netko zeli raditi posao koji traje 12 sati tjednom plus koji sat vikendom i tako cijeli zivot do penzije ne vidim u cemu je problem? Ako mu to odgovara karakterno, fizicki i psihicki moze, moze obitelj organizirati oko takvog posla ili odluci ne imati obitelj zbog takvog posla ...siroko mu polje. Nije uobicajeno, ali nije nesto sto je nenormalno.
Ako mu takav tempo vise ne odgovara iz bilog kojeg razloga onda je to druga stvar. Onda na to pitanje moze samo on odgovoriti.
Upravo ovo. Ne znam zbog cega je takvo radno vrijeme a priori lose. Znaci li to onda da je jedino prihvatljivo radno vrijeme od 8 pa do 5, s pauzom za rucak? U 5 izbacis stranku ili pacijenta, doslovno, i zakljucas vrata? Vjerujem da neki poslovi tako funkcioniraju i da netko stvarno zeli samo tako raditi, ali recimo ja - ne mogu.

Da radim od 8 do 5, djecu bih vidjela od 6:45 do 7:30 ujutro i od 5:30 do kad ne odu u krevet, paralelno s kuhanjem i spremanjem (ili bih morala platiti nekome da kuha i sprema i/ili cuva djecu). Djeca ne bi isla ni na jedan sport, vec bi cekala vikend za family time, ali hebi ga, uz takav tempo, vikendom bih valjda opet spremala i kuhala (ili morala nekog platiti).

I kao sto sirius kaze, meni onda puno vise odgovara da sam dostupna poslodavcu "cijeli dan" pod uvjetom da se javljam, osim kad je hitno, kad mi zivot dozvoljava. I taj dio je obavezan dio pregovora za posao: jasne granice sto je hitno, a sto nije. I pregovor o kompenzaciji je takodjer dio rasprave.

S druge strane, istina je i ovo o projektima. Ne bih radila za organizaciju u kojoj se ocekuje da svi (ili neki) rade na vise projekata i ostvaruju vise/bolje rezultate od realnih. Ali kuzim da vjerojatno, cisto zbog toga gdje jesam, imam (puno) vise mogucnosti za ovakve situacije jer je istina sto ina kaze. Mozes neko vrijeme ne raditi, a onda se vratiti u work force bez etikete "radjala je i sad je nesposobna", odnosno moze se, uz malo planiranja, prezivjeti i na jednoj placi neko vrijeme.