Načelno se slažem s tim jer se stradavanja i ljudske žrtve ne mogu ni s čim drugim uspoređivati, ali prosvjedi su se događali i prije (Berlin, Madrid, diljem Italije itd.) pa su mediji i tada vrlo šturo izvještavali o njima. To nije nepristrano i objektivno novinarstvo. Za mene je to svojevrsni oblik cenzure.
Nedavno mi je kolega, koji se cijepio, rekao kako ga covid putovnica uopće ne zanima jer se nije cijepio zbog nje, nego zbog vlastita zdravlja. Da njega i njegove neće nitko ucjenjivati i da on na odmor (u Austriju, kamo je planirao putovati) ide sa svojom obitelji, a ne s nekim strancima. A ako ne idu oni, ne ide ni on. Nisam išla u detalje, što je s njegovima i sl., ali čovjek je blago rečeno ogorčen (iako bi mu zdravstvena propusnica štošta olakšala/omogućila). I znam još dosta takvih slučajeva kad se ljudi žale i govore da ne pristaju na ucjene i zastrašivanja, što dokazuju i aktualni prosvjedi. Nije stvar u tome da neki od njih nisu zadovoljili sve uvjete za dobivanje propusnice, već sama činjenica da je riječ o svojevrsnoj prisili. Pa i nije to baš neka metoda postizanja cilja - što potvrđuje i situacija oko procijepljenosti u Hrvatskoj. Razni apeli, ucjene (npr. za dobivanje poticaja) i zastrašivanja samo dodatno raspiruju inat i govor mržnje, sigurna sam u to. Nije da ja imam rješenje i da ja znam kako upravljati gomilom, ali dosadašnje metode jednostavno su se pokazale pogrešnima. Ili griješim?
Isto tako, još je jedna pojavnost apsurdna. Primjerice, prijateljice moje svekrve, koja je cijepljena, ne može doći do svoje zdravstvene propusnice jer nigdje nije evidentirano da se cijepila, a ni da je preboljela koronu. Pa kako je to moguće?
Pročitala sam i jedan zanimljiv članak na tu temu.
https://www.glas-slavonije.hr/468352...-nisu-vidljive
Tko bi za to trebao preuzeti odgovornost?