Citiraj TeddyBearz prvotno napisa Vidi poruku

Kod mene to nije bilo nešto što sam ja svjesno napravila... Jednostavno kad smo oboje zaključili da je gotovo sa postupcima, to je bilo to, nije mi više nikad palo na pamet da opet krenem u to. Zapravo me bilo kakva pomisao o postupcima počela užasavati.


Pred nekoliko mjeseci mi je kasnila M... bila sam potpuno užasnuta, a bome i MM kad sam mu rekla da mi kasni. Očito stvarno, najstvarnije više ne želimo dijete, meni je to vrhunska ironija nakon svih tih godina pokušavanja da zatrudnim.
Teddy I kod mene je bilo baš tako. Kad sam prošle godine negdje u ovo vrijeme ugledala pozitivan test (nakon što sam mislila da je u pitanju predmenopauza jer su ciklusi već dobrano šarali i preuranjivali ili kasnili) pao mi je mrak na oči. Kao prvo, bila sam sigurna da će se i ta trudnoća, kao i sve prije, otegnuti par tjedana do prestanka otkucaja i kiretaže, a suprotan scenarij, da bude sve u redu, bio mi je jednako scary: taman sam si posložila život i prezadovoljna sam njime, umorila sam se od pobačaja, operacija, bolnica, nenaklonjene su mi obiteljske okolnosti izadnje što mi sad treba jest dijete... I zapravo sam samo mislila kako sam sad spriječena odraditi svoj prvi polumaraton i prvu triatlon utrku (znam da grozno zvuči, i to se onda s vremenom promijenilo, morala sam se naviknuti da nisam više ja u prvom planu). I ne mogu reći da mi ne fali moj život prije djeteta, jako mi fale pojedini njegovi dijelovi (što nema veze s osjećajima prema djetetu, da me se krivo ne shvati).

Ja zapravo na ovoj temi nisam nikad pisala najprije zbog svog preradikalnog stava (ne želim više dijete i ne žalim što ga nemam, ima toliko drugih dobrih stvari u životu, i kao što kokos kaže, kad sam se jednom maknula s foruma, nisam otvorila njegove stranice sve donedavno), a sad se nekako ne usuđujem pisati jer, eto, nekim čudom prirode i svemirskom ironijom ipak imam dijete i bezveze mi je uvjeravati cure koje nisu uspjele, i koje su još neodlučne što dalje, da nije sve u djeci i roditeljstvu (kao što je meni moj sadašnji mrski šef svojedobno rekao što će mi djeca kad sam izostajala s posla zbog postupka, a on ima dvoje, i što će mi doktorat kad sam ga upisala, a sam je prof. dr. sc. ).

Možda mi je bilo lakše jer ja nikad nisam vizualizirala sebe s djetetom, nisam razmišljala kako bi ono izgledalo, kako bi se zvalo, nisam ga zamišljala da puže ispod božićnog drvca itd., jednostavno je u vezi došlo vrijeme za dijete, kao što je u jednom trenutku i prošlo, te došlo vrijeme za druge stvari. Mislim da sam tu zapravo potisnula želju, o djeci nisam razmišljala, nemam puno prijateljica s malom djecom, uglavnom sam se družila s parovima bez djece i zaboravila sam da djeca mogu biti sastavni dio života.

Moji zadnji postupci na VV izgledali su tako da sam večer prije nego bih trebala ići na dogovor, UZV, punkciju, što god, neutješno plakala. I nisam plakala samo zbog sebe, užasna bi me tuga ulovila u onoj prepunoj čekaonici s toliko umornih lica na kojima se zrcalilo iščekivanje, nada, tuga, sumnja.. sve ono što smo sve prošle. Nisam mogla zamisliti se više da sam jedina od 20 žena taj dan na punkciji koja nije dobila jajnu stanicu, nisam se više željela toliko jadno osjećati.

Naravno da ne može svatko razmišljati poput mene, ja sam brzo odustala (s tim da sam imala i spontanih trudnoća pa se moja situacija i ne može uspoređivati s nekim tko ih nije imao), i divim se svima koji su bili dovoljno uporni da uspiju iz desetog ili petnaestog puta, to se zove želja, u usporedbi s njima ja je nisam ni imala (ili nisam dovoljno željela).
Jednostavno mi je sve to skupa s neplodnošću bilo pretužno i željela sam pobjeći što dalje od toga.

Tiki_a, jako te grlim i nemam ti što pametno reći, mislim da svatko tu ima svoj put. Strašno mi je žao svakoga tko nije uspio jer jako boli i malo je onih koji tu bol mogu razumjeti.