Citiraj lavko prvotno napisa Vidi poruku
Evo i mene na ovu temu, nekako je mjerkam danima i konačno sam zašla ovdje. Kako ono stoji u nečijem potpisu - ja sam "jednom nogom tu, drugom prema izlazu" a da nisam još niti jedan jedini postupak imala, s jednim pobačajem. Ipak, svjesna sam i, mislim da svi koji ulaze u MPO moraju jednim dijelom računati na to, da možda nikada neće uspjeti. Možda zvuči grubo ali realno je. Ja nisam od onih koji šire optimizam i vjeruju da će dragi Bog uslišati moltive ako se mole dovoljno dugo i strpljivo. Mislim da nema pravila, život je toliko nepredvidljiv i kaotičan (barem po mom vjerovanju) da može biti bilo što na kraju. Ne možemo znati. U tom smislu mi se čini lakše u startu krenuti s pomirenjem da možda od svega neće biti ništa, pa ako uspije, mašala! Pesimizam je moj program, znam Ali meni je tako puno lakše, razočaram se odmah na početku i nadalje može biti samo bolje. Spremna na najgore. A i po nekoj statističkoj vjerojatnosti, na svijetu mora biti neplodnih i eto meni se desilo, ali ne vjerujem da je to bilo kakva sudbina ili božja kazna kako neki ljudi doživljavaju. Toliko ružnih stvari se na svijetu dešava, zlo i bolest ne biraju i nema tu predodređenosti, zapalo nas je i gotovo. I dat ćemo sve od sebe da uspijemo ali ako ne uspijemo..što bi rekao Meša Selimović "što nije bilo, nije ni moglo da bude". Zato sam obećala sebi da ću nastojati u postupcima sačuvati glavu i znati stati. Onog trenutka kada to bude previše boljelo, kada uzme previše mene i uvuče me u neki krug očaja i bespomoćnosti,a život postane raspored a prestane biti život, stajem. Jer sam jednom dotakla dno i znam kako izgleda. I neću više. Nadam se samo da ću moći prepoznati taj trenutak.
zalutah na ovu temu, uopće ne znam kako...
lavko, lavko, čitam tvoj post i shvaćam kako smo različiti.
Ja sam reagirala potpuno razlučito od tebe,nisam htjela, mogla, znala niti u jednom trenutku vjerovati u mogućnost da nećemo uspjeti iako to realno gledano nije imalo nikakve veze s realnošću.S dijagnozom koju sam imala i zapletima koji su se događali bilo je preoptimistično prognozirati i 30% uspjeh.Recimo samo ovako da me u 3 mjesecu na hitnoj pregledavao neki blesavi doktor, nakon pogleda na ekran ultrazvuka samo me pitao "imate li djece?" odmahnula sam glavom a njegov sažaljivi pogled mi je sve rekao...bila sam u bolnici, tri mjeseca ležala doma. Nakon zadnje kontrole imala sam samo jedno pitanje- kada mogu u postupak.23.10. u prirodnom postupku sam ostala trudna.U međuvremenu nisam molila dugo i strpljivo, uglavnom sam bila ljuta na Boga i vrištala na njega da je već jednom pusti..pitajući se smije li se uopće tako s Bogom razgovarati,možda me sad zbilja kazni, ali to su bili moji osjećaji, iskreni.Nekako i danas mislim da sam mu je iščupala iz ruku..
Slažem se da na početku MPO puta moraš biti svjestan, da ipak postoji mogućnost da nećete uspjeti,na tom početku ja je uopće nisam bila svjesna jer sam bila još svježa, zbunjena, vjerujući ,aha sad smo našli nešto što će nam pomoći, iako sam se tog ishoda u koji nisam vjerovala ipak bojala svaki dan.
Sada bih znala i stati i usporiti, treba imati snage i zrelosti reći kad je dosta.
Hrabrim ljudima koji su odustali mogu se jedino pokloniti.Zbog nekih od njih s vremena na vrijeme škicnem listu trudnica u nadi..po nekad se moja nadanja i ostvare..
Nadam se da ću jednom pročitati vesele vijesti od tebe.