Bok cure, mene dugo ovdje nije bilo.
Usred sedmog postupka sam prekinula stimulaciju i jednom zauvijek prekinula sa postupcima.
Bilo je to prije više od godinu dana i niti jednom nisam požalila zbog svoje odluke.
Nikada se više u to ne bih vratila.

Ne mogu vam opisati taj osjećaj sreće kada sam s tim prestala, to oslobođenje, bila sam kao na krilima, samo bih pjevala po cijele dane... Osjećala sam se kao da živim u mjuziklu, časna riječ.
Naravno, euforija je prošla, ali ipak nisam požalila niti tren.

Dala sam sve od sebe, 7 godina sam bila u tome, (smo bili), planirala, nadala se, pazila se, sve sam podredila tome. Ponekad se, poneki ljudi, trebaju pomiriti s tim da iako si dao apsolutno sve od sebe, ponekad jednostavno stvari ne upale.
I točka.

I da ne bude zabune, nisam ja prestala na nekoj iskonskoj osnovi željeti dijete - ja sam samo shvatila da IVF nije moj put.
U svakom postupku sam strašno emocionalno patila i tjerala se da izdržim, da "iskoristim" sve te "besplatne" pokušaje - kao da su to bonovi za DM.

Moje viđenje je da nitko ne bi smio toliko patiti da bi dobio dijete. Shvatila sam da bi začeti dijete bi trebalo biti nešto najljepše što se čovjeku može dogoditi, sam taj proces.
Ovo je samo moje privatno i intimno viđenje i doživljaj mojih postupaka i kakva sam iz njih izašla - a ne nikakvo osuđivanje svih ostalih koji su sve to prošli puno više puta od mene i na kraju uspjeli ili ne uspjeli.
Uostalom, svim tim parovima, posebno ženama skidam kapu.
Iskreno, niti ne razmišljam u ružičastom svjetlu više o tome da sada kada sam se konačno "otkačila" od toga, da će mi se BAŠ SADA to slučajno dogoditi... To mi zvuči naivno i pomalo glupasto, Nisam tip koji vjeruje u čuda!
I nitko, apsolutno nitko, mi ne može reći da eto baš zato jer ne vjerujem u čuda se to nije dogodilo.
Da sam morala više vjerovati.
Da sam morala manje vjerovati.
Da sam morala biti više ili manje opuštena.
Da sam morala piti nekakve biljne čajeve jer je et tako Milica ostala trudna.
Da sam morala povesti muža na sex vikend, napiti se s njim i da vidiš - hopa cupa... Tako je i nekoj tamo rodici od Pere uspjelo.
Da sam previše ili premalo željela.
Uvijek smo mi nešto trebale ili nismo i popis bi dosegao središte zemlje da nastavim nabrajati.

Svi mi koji smo iz bilo kojeg razloga odustali nismo se zavukli u crnu rupu, ne plačemo dok ne zaspimo, nismo nesretni, natmureni niti frustrirani zbog toga.
I dok nekima iz moje okoline smeta jer sam sretna bez djece i otvoreno me osuđuju zbog toga, ja se ne zamaram i ne skidam osmjeh s lica. Barem pred njima

Moj muž i ja smi se dogovorili da nećemo živjeti kao dva starca jer nemamo klince. Pokrenuli smo novi posao, ja sam dala otkaz u staroj firmi, putujemo, educiramo se, bavimo se sportom, posvetili smo se poslu i iz toga nam proizlazi puno više financijskih sredstava koje možemo trošiti na sebe i tako si udovoljavati, čak možda i pomagati nekom djetetu bez roditelja.

I da, mislim da je to životni neuspjeh - ne imati djecu.
I nikada nisam shvaćala ljude, pogotovo žene, koje iz sveg glasa vrište da ne žele imati djecu. To mi je gotovo neprirodno. Ali hajde, svakom svoje,

Ali samo do das je kako ćemo taj životni neuspjeh okrenuti na svoju stranu i razvijati se u nekom drugom obliku, smjeru, dimenziji.