super topic!

ja sam u prvoj trudnoći spoznala što je to strah i kako je teško čekati, i to mi je najgori dio mpo, zato bih pisala o tome.
počevši od čekanja folikulometrije (da vidimo kako rastu),
pa čekanje punkcije (u prirodnom ciklusu, strah da ne pukne folikul),
pa čekanje sutra (da vidimo jel se oplodilo), čekanje transfera (da li se pravilno dupla ili da nije prestao razvoj).
e onda čekamo 12 ili 14 dugih dana betu da vidmo da li je došlo do implatacije i toliko čekane trudnoće.
ja sad opet prolazim sve to i ni drugi put mi nije bilo ništa lakše.
trenutno sam u fazi čekanja prvog uzv-a (da vidimo da je zametak na svom mjestu, u maternici).
poslije slijedi čekanje 3 tjedna da vidimo da li je srce prokucalo.

jako zavidim svima koji s prirodno ostali trudni i koji su prvi pregled obavili sa 6 tjedana
i već tada vidjeli malo srce,
i nisu imali sva ova čekanja koja mi odradimo do tada.

šta se tiče mog čekanja u prvoj trudnoći, slijedilo je čekanje 12 tj. i nuhalni nabor, i sve drugo da li je normalno.
a onda 20 tj. i dijagnostika, opet strah da li se sve normalno razvilo (organi).
tu negdje sam se počela otvarat i slijedilo je strogo mirovanje, pa onda dva mjeseca u bolnici.
pa onda dogovoreni carski i strah hoće li sve biti u redu.

ali tren kad doktor veli "pokažite je mami" i suze koje nekontrolirano teku prvi put tijekom cijele trudnoće, tako da nisam dobro ni vidila djete,taj osjećaj mira i sreće, e to nikad neću zaboravit.

svo čekanje, strah i neizvjesnost nestaju taj tren kad beba zaplače i kad znaš da je sve u redu.

eto tako je prošla moja prva trudnoća, nadam se da će druga biti malo lakša , i da će sve biti u redu.

ali strah i čekanje ostaju i dalje ne znam kako uživati u trudnoći.
hoću li ovaj put to iskusiti?
javit ću vam!