Evo da i ja napišem kako se osijećam kao trudnica.
Nakon 5 godina čekanja, nadanja konačno smo nakon postupka u Mb ugledali + i prvu pozitivnu brojku bete. Oduševljenju tog poslijepodneva kada sm ugledali + nije bilo kraja, obadvoje smo plakali od sreće,mislili da će nam srce iskočiti od radosti koja nas je sreća obuzela. U 6 tjednu trudnoće, navečer ja sama u stanu, odjednom bol, jaka bol, odlazim u WC krv odjednom, plačem saam u WC, govorim ne, ne Bože, ne nedam ja svoje djete. Zovem muža, on dolazi kući, plačemo zajedno do bolnice, dr me je pregledo kaže na UZV srce se još ne čuje ali GV je tu ali vidi i jednu prazninu na UZV i misli da je u pitanju drugi plod. Odlazimo kući, strogo ležanje, utrogestani, apaurin, progesteron depo injekcija i kontrola za 5 dana.Na sljedećoj kontroli čujemo malo srce, naljepši zvuk koji sam u životu čula, plačem, ronim krokodilske suze, dr me drži za ruku i hrabri me, plače od sreće i MM.
A onda opet šok 9 tj opet krvarenje, ali ovaj put stravično, potoci krvi, ugrušci, plačem opet i mislim se šta je s mojom bebom. Odlazimo u dr, on hitno šalje za bolnicu, na bolničkom UZV, sve ok, bebica je tu, srce kuca, razlog krvarenju hematon veličine 6,5*2 cm. Ostajemo u bolnici 20 dana i onda idemo kući, idalje ležanje i u 20 tjednu dr kaže da se hematom skoro pa povukao i da će taj ostatak izaći na porodu zajedno sa posteljicom. U 18 tj saznajemo da ćemo dobiti malu curu, radosti nema kraja.
Sada smo u 28 tjednu i stah je još uvijek tu, mada je sada po svim aprametrima trudnoća ok, ali jednostavno se čovjek ne može opustiti, svaki mali žig, mala bol, pitanje šta je sada, jel sve ok. Molim Boga da samo čuva moju malu mrvicu da izguramo još 10 tjedana skupa i da muž i ja ugledamo svoje sunce malo, živo, zdravo, veselo. ŽIVIMO ZA TAJ TRENUTAK!!!!!!!!!

Sva bol, sve što je prije bilo tog trena će nestati, biće samo taj trenutak, trenutak sreće mog muža, mene i naše male Jelene.