Kod mene sve malo netipično. da sam mogla vječno bih odgodila vađenje bete. neizvjesnost kao da je bilo lakše otrpit nego negativan rezultat. A kad je došla pozitivna beta, sreći nije bilo kraja.
i onda smjene euforije pa luđačkog straha do amniocenteze koju sam radila samo zbog sugeriranja mojeg MPOvca.
Od tada na dalje sve je bilo školski (dok me nisu zadržali u bolnici 2 tjedna prije poroda zbog preklampsije).
Dani trudnoće su mi bili zapravo jedni od najljepših trenutaka u životu. Vozila sam sama autom na more u već poodmakloj trudnoći, plivala, šetala, uživala jednom riječju, svakim danom osluškivala život svojeg budućeg djeteta.
U bolnici opet epizode straha ali opet s druge strane znala sam da sam u dobrim rukama doktora (hmmm, i ovdje sam se zbog šefa odjela SD-a nepotrebno uzrujavala ali to je već duga i druga priča koja se zaboravila odmah čim je naše čedo ugledalo svijet).