Citiraj rosa prvotno napisa Vidi poruku
Dakle: naslov u kojem je "djeca koja sama sebe odgajaju"...hm...niti jedan roditelj neće u tome prepoznati situaciju sa svojim djetetom.Ali niti jedan.
Naravno,svi odgajamo,najviše svojim ponašanjem,primjerima,najmanje uputama i floskulama koje klinci brzo prokuže.

Ja ću konkretno: svakodnevno gledam srednjoškolce od kojih su mnogi pametna,inteligentna djeca,ali nažalost odgojno zapuštena.
Ta djeca GLADUJU ZA GRANICAMA i što je još važnije, gladuju za roditeljima koje njihova djeca nisu prešišala još u sedmom razredu.To frustrira jako.Kad sa 14 uspiješ izmanipulirati roditelje kako ti volja.A roditelji nikako da odrežu i konačno postave stvari tako da je kristalno jasno (ne indigo,nego baš kristalno jasno) tko koga odgaja.

Konkretno? U razgovoru s roditeljima sam ne jednom čula :

"Dajte Vi razrednice,probajte nešto,ja s njim više ne mogu vladati."

ili:

"Ja sam ga probala kazniti tako što sam mu uzela laptop,i sram me reći,ali me udario nakon toga..."
itd...

primjera koliko hoćeš,da da sad ne idem u banalnosti...

Dakle djeca koja nikad nisu naučena da samim time što imaju prava imaju i obaveze.
Nažalost,cijeli sustav ide samo u smjeru prava,obaveze nitko ni ne spominje.

Kako može doći do toga da dijete udari svog roditelja? Izdere se na njega pred masom drugih ljudi (na upisima npr.)? Počasti ga epitetima tipa "Idiote" ili "Glupačo" ??
Jedostavno,mic po mic je isprobavalo još od svoje prve godine gdje su granice u odnosu s roditeljima,onom prvom branom u svijetu koje ga okružuje. A granica NEMA.
Na posljetku izvuče deblji kraj,jer se ne snalazi u društvu i normama koje od njega očekuje da zna gdje su granice.

Ovo stvarno viđaš u nekom obimu koji je signifikantan (mislim, uvijek je bilo poremećenih ljudi, psihopata i svega...), tj. da nije stvar u onom postotku aberacije koji je stalan u društvu - nego baš kao posljedica toga da roditelji nemaju autoritet?

Šokirana, ali istodobno sam i sama stekla dojam sličan... koma...

Ma tema je i krenula jer smo se spotaknuli o nasilno odvođenje dvogodišnjaka do lavandina, i to se izvoljelo nekako prozvati nasiljem. To me smeta - to olako imenovanje svega i svačega nasiljem, fizičkim kaznama, zlostavljanjem... kršenjem ljudskih prava... u tren smo na ljudskim pravima, i na pravu da budeš štogod hoćeš, i još trebaš dobiti pohvalnicu, a cijeli svijet nek se makne, da ti demonstriraš npr. raznolikost svoje seksualnosti i to po mogućnosti u udžbeniku mojeg djeteta.

Nekako kao da stalno akcent stavljamo na krive stvari, onako, na razini društva, pa djeca dobijaju ta prava kojekakva, a upute o radinosti, marljivosti, skromnosti nekako nestaju u bespućima medijskih senzacija.

Istodobno, znam puno obitelji koji rade divan posao. Divni ljudi, pametni, obrazovani, svestrani, srdačni, vrijedni, sve pet.

Ne želim neku katastrofičnu viziju svijeta ovdje producirat - kad to nije istina.

Više me smeta retorika koja može ponekoga tko je zbunjen još više zbunit. Ajde, ljudi, smirimo se, i nek pp budu za poslovne grafove, a ne za to jel treba djetetu oprat ruke i kako.