I još za mitovski. Moj je najteže zaspivao (i vrtio se u krevetu i tome slično) baš onda kad je bio najumorniji.
 |
|||
|
|
|||
I još za mitovski. Moj je najteže zaspivao (i vrtio se u krevetu i tome slično) baš onda kad je bio najumorniji.
Trampolina,
zanimljiv post.
Nego, što točno znači da si na "istoj valnoj duljini" s dvoje djece, a sa jednim nisi, kako to točno izgleda? Pitam jer sam to već čula u nekoliko navrata..
Tocno tako kako je napisala, ne bih rekla da postoji bolji opis, eventualno objasnjenje moze biti dulje.Zuska prvotno napisa
Kad pogledas sebe kao osobu, svoj temperament i karakter, a onda sagledas svoju djecu kao osobe s odredjenim karakternim osobinama i odredjenim temperamentom, bez obzira na ljubav prema njima, s nekima (kad ih imas vise, jelte) jednostavno bolje komuniciras, jer ste kompatibilni.
Čuj, teško mi je to objasniti s nogama na zemlji
Recimo da E. i T. osjećam dušom, a H. razumom. Mm obratno.
A kako se vi nosite s okolinom? Mog su već proglasili "nenormalnim" (ma šta to značilo) i neodgojenim, svi bi rado dijelili savjete i naravno da ja ništa ne znam i sve krivo radim.
Naizgled to kulerski odrađujem, ali me u stvari jako smeta, baš tužna budem kad vidim kako većina drvi po negativnom a ono pozitivno ne primjećuje.
Žao mi je da je tako.
Moj svugdje izvan kuće dobro funcionira, čak mu hvale dobro ponašanje.
Ne osjeća se izvan kuće dovoljno udomaćeno da pravi te parade, to čuva za oduševljene roditelje.
He he he... Mene nije diralo što misli ekipa na kavi (nismo imali ni vremena ni strpljenja družiti se s odraslima dok su djeca bila te dobi) ali imala sam problem svojoj mami i svekrvi objasniti kako to ide s našim malim neurotičarom, pogotovo što je stariji brat bio prava dobrica... Sva sreća da je tako bilo, jer bih bila uvjerena da nešto krivo radim. Ali figa- to su takva djeca (pravi izazov za roditelje) i amen.A kako se vi nosite s okolinom? Mog su već proglasili "nenormalnim" (ma šta to značilo
Naizgled to kulerski odrađujem, ali me u stvari jako smeta, baš tužna budem kad vidim kako većina drvi po negativnom a ono pozitivno ne primjećuje.
Tek kasnije to sve dolazi na naplatu. Mi smo već dugo u toj fazi - otkad je krenula glazbena škola, ali trebalo je brate mili to dočekati i preživjeti. Tek sad kad je u petom razredu polako dolaze na vidjelo neke stvari koje su u ranoj dobi bile dobro odrađene, ali se dugo duuuugo nisu pokazivale...
Moja svekrva je svog unuka zvala "Mrgud" i "Grga čvarak", mog tatu koji je oličenje mirne osobe taj je znao izbaciti iz cipela (mamu još i gore) i sve tako... ALI u vrtiću je bio odličan, u školi neproblematičan (do te mjere da nisu uočavane ni njegove smetnje čitanja i pisanja) ali da je bilo naporno - bilo je, da je bilo teških trenutaka - bilo ih je. I prošlo je, sva sreća...
Još nešto - kad gledam to dijete, puno bolje razumijem svoju mamu i kakvu je muku imala sa mnom (isto sam bila tak nemoguća, za razliku od brata dobrice). Koji put kad ga gledam i danas, kao da vidim sebe u iskrivljenom ogledalu...Morala sam naučiti jako paziti na to što govorim i što radim s njim i pred njim, jer bi mi se svaki propust vratio s kamatama.
Pa okloina kad vidi njeno pravo lice, što znači da ih ona već dobro poznaje i da se opustila bude u čudu.Jednom sam nakon kave s jednom poznanicom otišla u depresiji. Ona ima 'zen' dijete, sjedi u kolicima i ne mrda se, a moja je takva da u principu teško možemo sjesti na kavu i sad naravno sjele mi a moja crve u guzici, pa bi vamo, pa bi namo pa ne može, pa se baci na pod, pa plače. Nije ta moja poznanica ništa rekla strašno negativno, ali je ispalo da je ta njena zen beba takva zbog njenog odnosa s njom, pa sam se ja osjećala kao da sam onda ja kriva što je moja J. takva. I ona će jednog dana ako njen bude takav to riješiti tako i tako (njena beba je tada imala cca 6mj). Nisam se osjećala najbolje sljedećih par dana, trebalo mi je da se ponovno resetiram.
Uglavnom ljudi znaju reći to je zato što joj previše dopuštate. Međutim naše dijete je uglavnom u društvu i u vrtiću, ma dijete za poželjeti tako da često to ljudi ne vide.
Zanima me jesu li vaša zahtjevna djeca jako emotivna odnosno ako imate više djece jesu li zahtjevna emotivnija. Naime jučer smo gledali crtić Šegrt Hlapić (inače uopće ne gleda tv i nije joj zanimljivo) i ona je očiju punih suza gledala taj crtić, sva zabrinuta, drhtavog glasa, suzice su curile niz obraze uz pitanja zašto je majstor vikao na njega, gdje su mu čizmice, hoće li se vratiti kući itd.....toliko mi ju je bilo žao da sam htjela ugasiti ali nije dala. I inače je jako emotivna, ali ovo me baš iznenadilo koliko ju je crtić pogodio.
Da, ista stvar... Ne samo emotivno nego i inače jako osjetljivo dijete (užasno nizak prag tolerancije boli, nestrpljivost, netrpeljivost i slično). Takvoj djeci treba pomoći da nauče biti u miru sami sa sobom, a tek onda mogu se polako okrenuti vanjskom svijetu.
Ont. ja sam jučer galamila na svog emotivca... Em je ostao cijelo popodne vani, došao blatan, nije zadaću napravio, nije odradio sviranje... uffff.... 90% vremena imam strpljenja za njegovu osjetljivost, ali tu i tamo pokažem zube. Nadurio se i rasplakao, ali za sat vremena se utješio i bio "ko novi" - sve se riješilo, i zadaća i sviranje i odjeća. Jednostavno mi se učinilo da je i njemu i meni dobro došlo malo iskazzivanja pravih osjećaja, bez uljepšavanja.
Zanimljivo. I ja bih svojeg točno ovako opisala.
Jako emotivan. S 1,5 godinom je plakao na zeku i potočić. Samo je na žalost otišao korak dalje, u nemogućnosti da se nosi s tom silinom emocija prestao ih je u potpunosti iskazivati. A klad ih drugi iskazuju (ekstremnu tugu i radost npr.) onda vrlo agresivno reagira. Dugo nam je trebalo za napraviti pomak na bolje, ali ide to.
Pa ja još uvijek plačem na to
On je toliko znao biti naporan u svojoj nestrpljivosti, da sam mu znala dok je bio mali na papir napisati koji brojevi moraju pisati na satu, da se možemo ići spremati.
I dan danas je jako u tim "brojevima". Često mu napomenem do koliko sati "mora" spavati, u koliko ići spavati,...
Čak i za kompjuter dobije narihtan tajmer.
Nekako imam dojam da mu je puno ugodnije kad točno osjeća to vremensko ograničenje, kad ima jasnu vremensku granicu.
Moje dijete je jako emotivno i isto reagira suzama na neku scenu u crtiću.
Gnomeo i Julija smo gledali jednom i nikad više koliko ga je rastužilo nešto.
Inače ga ne bih opisala kao zahtjevnog, samo sam našla ovu podudarnost.
Isto tako i za moju J., strašno nestrpljiva za bilo što. I super mi je ova račenica Peterlin, ali ja ponekad ne znam kako da je to naučim.
Nisi sama.... Ni mi nismo znali. Nekako je dijete to ipak samo savladalo. Nemam ti ništa pametno za reći, a da to već ne znaš. Mi samo imamo malo više iskustva jer je dijete starije.
Pomoglo je (kad je dorastao) da se bavi onim što voli - glazba (ne znam koliko smo doma dječjih instrumenata imali i sami napravili), boravak vani (ima puno veću potrebu za kretanjem I OSAMLJIVANJEM od starijeg brata).
Nema tu ništa posebno - gledaš dijete, pratiš reakcije i vidiš što daje rezultate, a što ne daje. Kod ovog našeg dobro je došlo čvrsto strukturirano vrijeme (kao što Anemona kaže) ali tek od treće godine kad je mogao razumjeti pojam vremena. Do tada... samo tražiš aktivnosti koje ga malo dulje zabavljaju, da imaš mira. Kod nas su to bile kartonske kutije svih vrsta i oblika. Od malih smo gradili dvorce i kuće za lutke, velike su služile za uvlačenje. Rano su se počeli samostalno igrati s tim i nisu trebali društvo odraslih po pol sata. Isuse, dok se sjetim, vječito mi je u kući bio nered (i sad je, ali nisu igračke i kutije nego knjige i elektronika) ali je uz to povremeno ipak bio mir. Odahnula bih kad bi mm odveo klinca k mami na 2 sata - to je svima dobro došlo. Obično bi vodio samo jednoga, naizmjence, a ja bih se bavila drugim. Trebalo im je to njihovo posebno vrijeme.
Inače, dijete ne možemo mi naučiti kako da mu bude ugodno u vlastitoj koži. Ne smatram se zaslužnom što je moje dijete u tome uspjelo... Često mi je bilo teško jer mu nikako nisam mogla pomoži da prebrodi neke svoje unutarnje frustracije (ima toga i danas, ali puuuno manje). Probavali smo svašta, nudili svašta, nešto je palilo, puno toga nije... A onda se samo jednom okreneš i shvatiš da više nije tak naporno i da su neke stvari jednostavno prošle... Huh!
mitovski a kad vama krece ritual za spavanje?
da, ovo je isto vazno, kad kreces. jer ako je dijete preumorno puno teze ce zaspati. po meni djeca trebaju ici spavati s kokosima
ne znam kako spava popodne, ali u 10h nema sta raditi izvan spavace sobe
istina je i da oni u toj dobi pokusavaju svasta, ko da bas uzivaju u tome sto sada nesto mogu pa smo i mi imali tih zezanja s izlazenjem iz sobe kad se vec ugasilo svjetlo. ali nekako to rijesis bez velike buke. najbolje je sve pogasiti i svjetla i aparate i da ni odrasli ne rade neke velike poslove u to doba.
Sad si me sjetila, i mojima je početak samostalne igre bio gradnja špilja za dinosaure od konzumovih kutija
Kretao nam je ritual za spavanje oko 21.30, ali sad smo pomaknuli na 21.00.
Što se tiče nereda u kući, ljudi moji kod nas je to kao da je bomba pala u kuću, knjige po cijeloj kući, na stolu plastelin, bojice, flomasteri, kolaž, papiri, škare, igračke po podu....strašno nešto, na hrpe, jer ona krene s jednim i onda se prebacuje s jednog na drugo po pet minuta.
Inače mi smo išli cijela 2 dana u vrtić i opet je doma, ima urionoinfekt. Moje zahtjevno dijete je inače i stalno bolesno, ali to se golim okom ne primjeti jer stane jedino kad gori 40.
Ja bi definitivno sklonila sve te igračke s vidnog mjesta, i ostavila jednu - dvije. Tako par dana, a onda bi sklonila te, pa stavila druge. I iz prijašnjih postova stekla sam dojam da je J osjetljiva na podražaje. Možda zato stalno traži nosanje, možda joj je jednostavno sve to previše, pa tako traži sigurnost ? Da možda probaš izbjegavati šetnje u večernjim satima, da malo prilagodiš okolinu u domu na način da djeluje smirujuće (dakle bez suvišnih igračaka i koječega)? Probaj vidjeti može li je večernja kupka uspavati ili je dodatno razbudi ?Kretao nam je ritual za spavanje oko 21.30, ali sad smo pomaknuli na 21.00.
Što se tiče nereda u kući, ljudi moji kod nas je to kao da je bomba pala u kuću, knjige po cijeloj kući, na stolu plastelin, bojice, flomasteri, kolaž, papiri, škare, igračke po podu....strašno nešto, na hrpe, jer ona krene s jednim i onda se prebacuje s jednog na drugo po pet minuta.
Inače mi smo išli cijela 2 dana u vrtić i opet je doma, ima urionoinfekt. Moje zahtjevno dijete je inače i stalno bolesno
ja bi na tvom mjestu pocetak rituala pomaknula na 19 ili 19 30. 21 je vec kasno.
iako iskreno i kod moje ide na valunge. nekad spoji par dana, cak tjedana da je super volje uz samo povremene ispade, a nekad ima svaki dan tantrume i ljuti se ono svakih pola sata nes drugo
jako me zaje*ava kad je md doma, jer me on sabotira pa ona (i brat) to koriste da se bune na ritam, ja se ne dam ali ovaj im sve dozvoljava pa tu nastane raspasoj. jos pokusavam naci rjesenje za to ali sporo. ima li tog kod vas? da je jedan popustljiviji od drugog? to je dobar recept za tiraniju. ovi su opcenito puno mirniji kad su solo samnom jer se zna red.
kad nemam energije za natezanje oko oblacenja, pustim ju da izade kak hoce. pustila bi ju i golu ako treba. kazem joj sta ju ceka vani, sta ce biti (skuhat ce se ili smrznut) i da joj ja necu nis nosit jer imam dovoljno svojih i stvari za najmanju.
sad i ja vise stvari kuzim pa se ne dam lako zajeee-avat. u principu ju dovedem u red ili istrpim dok se ne iskulira. ali definitivno je lakse sad (4,5) nego kad je bila manja.
Pa, neki dan sam razmišljala o tome i MM je popustljiviji ali ne toliko...on je popustljiviji u onom smislu da će joj dati da pojede cijelu čokoladu jer eto tko bi joj zabranio. Što se tiče onih bitnih i osnovnih stvari tu smo isto nepopustljivi.
Mi imamo još jedan problem a to je da naša princeza ne želi hodati kad smo u šetnji nego se želi nositi stalno, kolica i te stvari nisu nikada palile, međutim ja imam blagu skoliozu kralježnice i nema šanse da je nosim i tako je MM nosa i nosa, ali umire jer nakon pola sata ne može ni on i onda se naše šetnje pretvore u nervozu. On više ne može, spušta je, ona urla i plače pa traži da ju ja nosim, pa ja kažem da ne mogu, pa opet urla njemu da je on nosi, pa onda on poludi i kaže s ovim djetetom se više ne može i na kraju ju uzme. Nedavno smo išle same u šetnju i ja joj objasnim da me boli kičma i da je ja ne mogu nositi i ako bude tražila da ćemo ići kući i u pola sata šetnje me niti jednom nije pitala da ju nosim, ali kad je MM s nama to su drame. Neki dan nakon sat vremena nošenja, spusti ju MM i ona urla i urla i pokušavamo joj objasniti, kad dolazi gospođa i govori dignite to dijete već jednom ionako joj ovdje nije mjesto, a bili smo na trgu na onom nekom eko sajmu.
Prakticiramo oduvijek AP, jer sam tako osjećala da je ispravno i kad nisam znala da se tako zove, znači dojena, nosana od prvog dana u bolnici jer je inače urlala, spava s nama i zapitala sam se nije li to dovelo do toga da je ko krpelj na nama.
Inače imam jednu sliku na mobitelu fotografiranu drugog dana u rodilištu i malo je jeziva, ona gleda širom otvorenih očiju u mene, pjevala sam joj neku pjesmicu jer je stalno urlala i ona mene drugog dana u rodilištu gleda otvorenih očiju i promatra nekako čudno ( ali nije onaj bebi pogled kroz vas nego direkt u mene), sve cure su komentirale da gleda kao beba od par mj i sad mi je ta slika jasna
Joj mitovski, baš kao da pričaš o mom E, naročito ovo o pogledu. Bit će bolje, vjeruj mi.Pa, neki dan sam razmišljala o tome i MM je popustljiviji ali ne toliko...on je popustljiviji u onom smislu da će joj dati da pojede cijelu čokoladu jer eto tko bi joj zabranio. Što se tiče onih bitnih i osnovnih stvari tu smo isto nepopustljivi.
Mi imamo još jedan problem a to je da naša princeza ne želi hodati kad smo u šetnji nego se želi nositi stalno, kolica i te stvari nisu nikada palile, međutim ja imam blagu skoliozu kralježnice i nema šanse da je nosim i tako je MM nosa i nosa, ali umire jer nakon pola sata ne može ni on i onda se naše šetnje pretvore u nervozu. On više ne može, spušta je, ona urla i plače pa traži da ju ja nosim, pa ja kažem da ne mogu, pa opet urla njemu da je on nosi, pa onda on poludi i kaže s ovim djetetom se više ne može i na kraju ju uzme. Nedavno smo išle same u šetnju i ja joj objasnim da me boli kičma i da je ja ne mogu nositi i ako bude tražila da ćemo ići kući i u pola sata šetnje me niti jednom nije pitala da ju nosim, ali kad je MM s nama to su drame. Neki dan nakon sat vremena nošenja, spusti ju MM i ona urla i urla i pokušavamo joj objasniti, kad dolazi gospođa i govori dignite to dijete već jednom ionako joj ovdje nije mjesto, a bili smo na trgu na onom nekom eko sajmu.
Prakticiramo oduvijek AP, jer sam tako osjećala da je ispravno i kad nisam znala da se tako zove, znači dojena, nosana od prvog dana u bolnici jer je inače urlala, spava s nama i zapitala sam se nije li to dovelo do toga da je ko krpelj na nama.
Inače imam jednu sliku na mobitelu fotografiranu drugog dana u rodilištu i malo je jeziva, ona gleda širom otvorenih očiju u mene, pjevala sam joj neku pjesmicu jer je stalno urlala i ona mene drugog dana u rodilištu gleda otvorenih očiju i promatra nekako čudno ( ali nije onaj bebi pogled kroz vas nego direkt u mene), sve cure su komentirale da gleda kao beba od par mj i sad mi je ta slika jasna
Ako ne možeš nositi, ne nosiš - i to kažeš i napraviš bez trunke grižnje savjesti. Osim što je bitno ovakvoj djeci postaviti granice treba ih i sebi postaviti (i svako malo obnavljati, lako se mame zaborave).
Jeste li ti i tm složni u odgoju? Moj sin osjeća strašnu nesigurnost ako mu tata dozvoli neko ponašanje a ja ne, voli da smo usuglašeni.
Mi smo te šetnje izdržali samo uz stalno angažiranje pameti - vidi ptica, kakva je ona, idemo do nje, joj, tamo je mačka, izlog, pa od čega je staklo, pa što je logo, od čega je beton, od čega asfalt. Uglavnom bez stručnog turističkog vodiča koji se ne gasi bilo je nemoguće s njim prehodati bilo koju distancu... sada, kad je veći ja vidim da je on ubitačno društven, živi od i za kontakt, društvo, druženje i razgovor. Njemu je očito bilo onako malom kad samo šetaš kao da nema kontakta, i ako to ne realiziraš kroz govor i komunikaciju, onda moraš nosit, neki kontakt mora biti. Ja živim u nekoj vrsti sinkopiranog ritma od onda, i puno puta se uhvatim kako više pričam, više objašnjavam, jurim u komunikaciji s djecom ili odraslima jer je to iskustvo bilo tako snažno, tim više što je sinko bio puno doma zbog iste te osjetljivosti na bolesti..., da sam razvila naviku da pričam u njegovom ritmuPa, neki dan sam razmišljala o tome i MM je popustljiviji ali ne toliko...on je popustljiviji u onom smislu da će joj dati da pojede cijelu čokoladu jer eto tko bi joj zabranio. Što se tiče onih bitnih i osnovnih stvari tu smo isto nepopustljivi.
Mi imamo još jedan problem a to je da naša princeza ne želi hodati kad smo u šetnji nego se želi nositi stalno, kolica i te stvari nisu nikada palile, međutim ja imam blagu skoliozu kralježnice i nema šanse da je nosim i tako je MM nosa i nosa, ali umire jer nakon pola sata ne može ni on i onda se naše šetnje pretvore u nervozu. On više ne može, spušta je, ona urla i plače pa traži da ju ja nosim, pa ja kažem da ne mogu, pa opet urla njemu da je on nosi, pa onda on poludi i kaže s ovim djetetom se više ne može i na kraju ju uzme. Nedavno smo išle same u šetnju i ja joj objasnim da me boli kičma i da je ja ne mogu nositi i ako bude tražila da ćemo ići kući i u pola sata šetnje me niti jednom nije pitala da ju nosim, ali kad je MM s nama to su drame. Neki dan nakon sat vremena nošenja, spusti ju MM i ona urla i urla i pokušavamo joj objasniti, kad dolazi gospođa i govori dignite to dijete već jednom ionako joj ovdje nije mjesto, a bili smo na trgu na onom nekom eko sajmu.
Prakticiramo oduvijek AP, jer sam tako osjećala da je ispravno i kad nisam znala da se tako zove, znači dojena, nosana od prvog dana u bolnici jer je inače urlala, spava s nama i zapitala sam se nije li to dovelo do toga da je ko krpelj na nama.
Inače imam jednu sliku na mobitelu fotografiranu drugog dana u rodilištu i malo je jeziva, ona gleda širom otvorenih očiju u mene, pjevala sam joj neku pjesmicu jer je stalno urlala i ona mene drugog dana u rodilištu gleda otvorenih očiju i promatra nekako čudno ( ali nije onaj bebi pogled kroz vas nego direkt u mene), sve cure su komentirale da gleda kao beba od par mj i sad mi je ta slika jasna
i moj skromni savjet - kod male djece što manje objašnjavanja. kratke naredbe i zahtjevi. da, ne, gotovo. to da vi dvogodišnjaku pokušavate objasniti zašto je dobro leći rano u krevet je iluzorno, samo vas blijedo gleda, ako ga uopće i zanima, a vi se umorite objašnjavati. ide se u krevet jer je vrijeme, bez pogovora, zna se da se ide, malo se može kroz igru taj odlazak "zasladiti", ali odlučno se ide ka cilju, bitna je odlučnost u roditeljskom stavu.
da, lakse je kad pocnu shvacati sto im govorimo
nego, nasla sam ovo (ah)
http://forum.roda.hr/threads/25993-%...hlight=tantrum
http://forum.roda.hr/threads/40145-O...hlight=tantrum
Ja stalno tražim neki recept i nikako da nađem taj neki kanal i način što i kako i da skužim te okidače, jer mi se čini da su sve okidači i stvarno mi nije jasna tolika potreba za nošenjem, jer sad mi padne napamet da ona ne traži da ju se nosi samo u šetnji nego i doma, stalno bi se ta nosila.
Nosiš dok možeš, a kad ne možeš - ne nosiš... Sila me natjerala da tako razmišljam (problematična druga trudnoća, mirovanje pa na kraju bolnica). Pa sam poslije imala dvojicu. Pa sam nekad mogla nositi, a češće nisam. Sjela bih na kauč i puštala da plaze po meni, ali nosila nisam. Djeca su me trebala zdravu i ornu, pa nisam. I amen. Nošenje je znalo biti posebna milost i rezervirano za posebne trenutke (sada to radim s čitanjem za laku noć - povremeno, kad sam jako dobre volje).
A što se spavanja tiče - MORAŠ naći način (Ifigenija je to zvala "oštri trening spavanja" ili nekako slično i time si je spasila glavu) da dijete uspavaš. To je bitno. Ne govore cure bezveze. Bitno je i tebi i tm-u, a najbitnije djetetu. Moja kolegica s posla imala je nekakav štos s neprospavanom noći da izmori dijete do kraja i onda bi se uspostavio normalan ritam (ne sjećam se detalja, bilo je to davno...ali je upalilo, he he he...)
Što se nereda u kući tiče - toga se kloni isto! Ja sam daleko od toga da budem uredna osoba, ali me sila natjerala na minimum urednosti jer su mi djeca šizila u neredu, a dobro su se osjećali kod moje mame ili svekrve gdje je bio red. Bitno - ukloniti višak stvari. Ne mora sve biti na svom mjestu, bitno je da stvari nema previše. Ovo se prvenstveno odnosi na igračke.
Ostalo - mogla bih sad nabrajati u beskraj, ali mislim da je tebi bitnije da promatraš svoje dijete i nađeš NJENE okidače, ne da tražiš u svom djetetu okidače koje smo mi drugi našli kod svojih....
Sretno!
Ja sam došla do zaključka (po tko zna koji put
I moji su meni bolji kad su samo sa mnom (ili samo s mm), stvarno smo prava mala složna ekipa.
Hahaha našla sam na onoj temi ovaj opis....točno to...takva je bila kao beba, takva je i sad....osim cice toga više nema
Profil djeteta s visokom razinom potreba:
- rijec raspored ne spada u rjecnik takvog djeteta. Nepredvidljiva su i tesko se navikavaju na rutinu
- zahtjevaju stalan tjelesni dodir. placu kad ih spustite s ruku i smiruju se tek kad ih ponovo uzmete. toj djeci koljevke, ljuljacke itd nisu zadovoljavajuca zamjena za roditeljske ruke
-cesto sisu tijekom cijelog dana i noci koliko zbog hrane toliko i utjehe. nista ne moze zamijeniti majcinu dojku
- naci dadilju? zaboravite, ne zadovoljavaju se zamjenom za roditelje
- te "cicak bebe" ne vole spavati same. one svama dijele krevet, a dijele i vas prostor za spavanje: one kao da su zalijepljene za ,majcine grudi
- sve osjecaju intenzivnije, glasnije placu i tako zahtjevaju pozornost. roditelji brzo nauce na njihov plac odgovarati bez odlaganja...
- ona su stalno u pokretu, kao da ne znaju sto znaci biti miran. no kako budu rasla naucit ce usmjeravati tu energiju u citav niz aktivnosti....
Mitovski,
a da probaš naći Searsovu knjigu Fussy baby, možda ti pomogne? Ja sam ovo ljeto čitala njegovu knjigu Povezujuće roditeljstvo i u toj knjizi je jedan odlomak posvećen djeci s visokom razinom potreba i nabrojane su ove koji si ti c/p s foruma, ali i neke druge karakteristike takve djece.
Meni se bad ovdje javljati, sve čekam da mogu nešto konkretno napisati, osim da smo u teškom razdoblju. Ne znam, ako nikne zub počastit ću se frizurom. Ako ne nikne, a netko spomene riječ zub, upucat ću se. O spavanju neću jer sad furam film da mi je ok nespavati, ali da je svako spavanje dobrodošlo i da se ne smijem naviknuti spavati kako mi, kad prođe ta faza, ne bi bilo još teže.
S druge strane, fora je gledati kako je povezala hrpu stvari - otme daljinac i usmjeri ga prema TV-u i mijenja programe; pokazuje na luster pa na prekidač, odvedem ju do prekidača, ona pali i gasi i gleda u luster; kad zvoni parlafon (ona mora stisnuti tipku za vrata), čeka pred vratima jer zna da nam netko dolazi itd.) Počela je učestalo koristiti riječ "ne" (što zvuči kao "nenenene!") kad nešto neće (hranu, da ju uzme tata, a ne mama itd.)... Urlanje, ni o tome neću.
Ludo i zabavno, a bilo bi i zabavnije da nisam kao prebijena mačka...
Pozdrav svima, drži se Mitovski!
Zuska, imaš pomoć? Ja ti kao baba stara onako mogu reći da mi je to radikalno nespavanje doslovce spržilo mozak, i da nakon tipa 7 sati sna se osjećam prebijeno... a tek mi j 35.... čuvaj se!
xxx
Vidim mikka je aktivna na temi zahtevne dece
Čitam ovo što pišeš, mitovski, i zvuči mi kao daleki san. Ne znam kako i zašto, moja "zahtevna" sada ima 5.5 i u nekim smo drugim pričama, a ja tu njenu zahtevnost sad gledam sasvim drugim očima. I iskreno, dođe mi malo žao kad vidim koliko sam je ogovarala po forumu dok je bila manja.
Enivej, možda je pogrešno, možda sam omanula, ali ja tu njenu zahtevnost vidim kao svoju grešku (da se tako izrazim, nije baš najspretnije). Naime ja sam takva kakva sam karakterom i osobinama. A njoj je trebala nešto drugačija mama. Pa me je prevaspitala. I nije joj bilo lako
Uglavnom, ja sad na te naše muke gledam kao na nešto kroz šta smo morali da prođemo da sazrimo i mi i ona. I da naučimo da je prihvatimo takvu kakva jeste. Divlja i nezaustavljiva (jesam rekla da se sto puta dnevno pokajem što joj nismo dali ime Drina?).
Onog trenutka kad sam je prihvatila takvu, kad sam prestala da se trudim da je promenim, bilo mi je lakše. U suštini, ostalo je isto, ali meni je laknulo. Ja i moje dete nemamo baš puno zajedničkih osobina. Ali me je naterala da je upoznam, da se trudim oko nje i veruj mi sav se trud isplatio.
I tako, nemam ti pametnih reči. Osim: proći će. Tj. naučićete da živite sa tim i neće vas više nervirati to sve kad prihvatite da je ona takva.
Ifi, pa ti si cvjetak! Ja sam čak starija od tebe. U postovima zvučiš toliko mudro da sam te zamišljala kao mamu u srednjim četrdesetim
Imam pomoć, obje bake su tu kad zatreba i da nema njih ne znam kako bi mi neki dani izgledali, s obzirom na nespavanje i da MM radi po cijele dane. Ima dana kad osjećam da mi je mozak spržen, ali baš stvaran filing.
Moja zahtjevna curica po cijele dane jurca i voli se zaletiti na krevetu i baciti se svom snagom i tako se jučer u sekundi okrenula zatrčala i leteći bacila glavom na nosivi betonski zid
... i tako pričaš bez kraja i konca... i onda jednoga dana, kad smo osnovali firmu, moj mali to čuje, ode u svoju sobu i bez da je ikom rekao - nacrta logo, koji je sam smislio, napiše ime firme, i kaže - evo, mora firma imati logo... a muž i ja u šoku, suze samo idu niz lice. Imao je valjda pet godina...
mi smo te šetnje izdržavali na način da od prvog izlaska kad je bila veća je sjedila u kolicima. kao uostalom i sa AS. nismo je nosili. tj. nisam je smjela nositi, nakon jedne operacije nisam je smjela ni podići. imala je 2,5 god. rečeno joj je mama ne smije, ne može i ona je to najnormalnije prihvatila od najmanjih nogu.
a ovo što mikka veli je točno. stavljaj je u krevet u pola osam. tad imaju fazu da im se prispava, lakše ju je tad uspavati, nego u pola deset. o tome smo već često pisali na ovom forumu
Hm, ovo sa ranim stavljanjem u krevet je izazov... slažem se da djeca trebaju do osam bit u krevetu, ali računica kako to izvesti, ako se radi npr. do četiri ili pet, i dolazi doma oko pet-pola šest je užasno krhka, i roditelj mora biti stvarno stijena principijelna da to sve uradi... a i ta dva sata su malo i djetetu i roditelju...
Tehnički, to zahtijeva pripremljen obrok, i roditelja koji se odmah može posvetiti djetetu... svaka čast tko to može. Ja bih voljela da podijelite iskustva, ako uspijevate...
ja se isto slažem da djeca trebaju rano u krevet. ali, mi se čini da se samo deklarativno slažem :D jer to nikako ne možemo izvesti
mi se trudimo strpati ih u sobu do 20:45 pa priča pa gašenje svjetla
al većinu večeri krenemo prema sobu poslije 21. i ne naspavaju se (6:30 je buđenje) jer pričaju u krevetu, izlaze van, ispituju me neke gluposti
razlog je klasika.. dolazak kasno s posla, jelo, igranje, nekad šetnja, knjižnica i ja to ne mogu, ne mogu
večere su nam prilično skromne :D tako da mi to nije problem, ali mi je fali biti s njima pa mi se odlazak u 19:30 čini prerano :/
Posljednje uređivanje od Anci : 20.10.2012. at 23:21
sjećam se, iz prijašnjih rasprava, da su neke mame pisale da im je osam prerano. razumijem. one su sebi uredile život na način da su djecu stavljali kasnije. svatko zna za sebe najbolje. samo sam htjela skrenuti pozornost da kasnije stavljanje u krevet, samo po sebi, ne znači da je dijete tad umornije i da je lakše. tako da ako netko ima problema (i stres) jer mu dijete u pola 10 ne može zaspati do neko doba (tipa do 23h), onda neka pokuša s nečim što mu na prvu ne bi palo na pamet - neka stavi dijete u krevet kad skuži prve umore (što je uglavnom oko pola osam). jer ako te prve umore dijete "prehoda", onda nastaje veselje do neko doba noći.
x na mc
za veceru nesto brzinsko, kruh i namaz, pahuljice s jogurtom, bilo sta gotovo za minutu. ili ostaci od rucka ako ima.
Mene su te njihove procedure uništile ovo ljeto - u 21 su još sva djeca vani, a oni tuuuuule...
Stvar smo riješili ucjenom, ako spavaš popodne možeš biti vani do mraka.
mi smo kolica spremili čim je prohodala maltene, samo iznimno smo ih koristili, tipa velika udaljenost, velika žurba... puno smo šetali i to nam je bio spas, šetnja do obližnjeg kioska po kruh je znala trajati uru. isto je bila stalno i stalno neka priča, ovako kao kod ifi. tako sam kupovala pažnju, mada sam se i nanosala pošteno. ali kad bi mi prekipilo lijepo bih je spustila i kratko i odrješito rekla da ne mogu i neću više i šlus! ona se stalno na to bunila i žalila kako nju niko nikada jadnu ne nosi, međutim ja bih mirno pošla dalje i obično je ipak kaskala za mnom.
a što se tiče ovog stavljanja u krevet ranije, to je u našem slučaju bila istina! evo i večeras sam s manjom imala maratonsko uspoavljivanje jer sam je propustila staviti u 10 min. krize koja ju je bila uhvatila. treba paziti na te detalje jer oni znaju uštediti živaca i živaca...
ja sam kolica tek pocela koristiti s preko godinu dana
ali malo i rijetko, jer na kraju zavrsim da ju nosim pa da jos i kolica moram gurat, ne hvala. znali su se i svadat ko ce se vozit u kolicima, razlog vise da ih ne koristim
radije samo nosim, a i prije mi se smiri (nemam zdravstvenih tegoba, osim sto sam overweight)
Ja se isto trudim da idu rano, ali kad se krenemo igrati, maziti, pjevati, zaglavimo svaku večer kao u studenskom domu :/ Ali, od sutra počinjem živjeti normalno, pa će sve doći na svoje mjesto :iluzija:
joj i nama je rano lijeganje jednostavno nemoguća misija
što zbog ovog posao/nedovoljno druženja s djetetom faktora,
što zbog relativno dugog spavanja popodne od 13-15,30 u prosjeku,
što zbog izlaska popodne u šetnju ili nešto obaviti, a želim da i ona bude s nama
i još niza faktora jednostavno mi je 21,00 - 21,30 sat koji se onako sam nametne za spavanje,
ali me ni to ne bi mučilo da od tada do spavanja ne prođe i 45 min i više, te bi da joj se čita, te bi pila mlijeko,
te bi se grlila, te bi da je nunamo i pjevamo, te bi u svoj krevet, pa opet nazad s nama
....ma ne znam više....ja nekako mislim da moja ni u ludilu
ne bi mogla zaspati prije 21, ne znam, možda sam totalno u krivu
a ni moj mm ne pomaže, ja sam mu čak predlagala "stavimo je u 20,30 leći, pa nek i traje tih 45 min i onda to više nije 22,15, nego 21,15"
ali ne želi strah ga je da je samo ne izludimo više
pa ti budi pametan
p.s. imali smo noći plakanja i traženja da ide iz sobe
koji bi se redovito poklopili sa razvojem govora i sl.
iako bi ona svaki put kada bi je u tom plakanju i histeriji
pitali što joj je, je li se nečega prepala, obavezno pokazala prozor i rekla "boji maka (mraka)"
a ni moj mm ne pomaže, ja sam mu čak predlagala "stavimo je u 20,30 leći, pa nek i traje tih 45 min i onda to više nije 22,15, nego 21,15) ali ne želi strah ga je da je samo ne izludimo više
pa ti budi pametan
Posljednje uređivanje od Blekonja : 21.10.2012. at 01:01
oprostite na ovom duplanju rečenice
prošle mi 2 min za editiranje
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
