Pa, neki dan sam razmišljala o tome i MM je popustljiviji ali ne toliko...on je popustljiviji u onom smislu da će joj dati da pojede cijelu čokoladu jer eto tko bi joj zabranio. Što se tiče onih bitnih i osnovnih stvari tu smo isto nepopustljivi.
Mi imamo još jedan problem a to je da naša princeza ne želi hodati kad smo u šetnji nego se želi nositi stalno, kolica i te stvari nisu nikada palile, međutim ja imam blagu skoliozu kralježnice i nema šanse da je nosim i tako je MM nosa i nosa, ali umire jer nakon pola sata ne može ni on i onda se naše šetnje pretvore u nervozu. On više ne može, spušta je, ona urla i plače pa traži da ju ja nosim, pa ja kažem da ne mogu, pa opet urla njemu da je on nosi, pa onda on poludi i kaže s ovim djetetom se više ne može i na kraju ju uzme. Nedavno smo išle same u šetnju i ja joj objasnim da me boli kičma i da je ja ne mogu nositi i ako bude tražila da ćemo ići kući i u pola sata šetnje me niti jednom nije pitala da ju nosim, ali kad je MM s nama to su drame. Neki dan nakon sat vremena nošenja, spusti ju MM i ona urla i urla i pokušavamo joj objasniti, kad dolazi gospođa i govori dignite to dijete već jednom ionako joj ovdje nije mjesto, a bili smo na trgu na onom nekom eko sajmu.
Prakticiramo oduvijek AP, jer sam tako osjećala da je ispravno i kad nisam znala da se tako zove, znači dojena, nosana od prvog dana u bolnici jer je inače urlala, spava s nama i zapitala sam se nije li to dovelo do toga da je ko krpelj na nama.
Inače imam jednu sliku na mobitelu fotografiranu drugog dana u rodilištu i malo je jeziva, ona gleda širom otvorenih očiju u mene, pjevala sam joj neku pjesmicu jer je stalno urlala i ona mene drugog dana u rodilištu gleda otvorenih očiju i promatra nekako čudno ( ali nije onaj bebi pogled kroz vas nego direkt u mene), sve cure su komentirale da gleda kao beba od par mj i sad mi je ta slika jasna

.