Drage moje,
Nekolicina Vas koja me pratila kroz moje postove, zna moju situaciju, te kako sam provodila zadnji mjesec prije poroda...
Samo za vas ću ovo napisati, jer stvarno mi je ovako lakše se rasteretiti znajući da ste Vi cijelo vrijeme bile uz mene u nadi da će sve dobro proći...
Nekolicina Vas zna da je moj porod bio CR, ne prirodan, te nekolicina Vas nije to odobravala, što je naime mene još više zbunilo, i iz tog bunila sam se sama zapitala, zašto pobogu ja trebam ići na CR (mala debeljuca...), niti jedan komentar nisam primila zlonamjerno, već sa strepnjom, i još hrpu podpitanja, ali tada nisam bila u mogućnosti da Vam više pišem, jer mobitel toliko jede kune da sam svaki post koji sam napisala iz bolnice morala kupovati novi bon praktički (možda bi mogli napraviti prijedlog za Rodu, da napravi neku besplatnu opciju korištenja foruma preko mobile weba, jer vjerujem da bi većini budućih majki, sadašnjih trudnica, kao i rodilja pošto smo narod koji živi užurbanim tempom, i stalno smo u pokretu, to puno pomoglo)
Da krenem sa svojom pričom.....
Na pregledu u četvrtak (17.03.) u rađaoni, izmjerili su mi zdjelicu na 19, i to su jedva navukli, morala sam se i ja sama mučiti da nađem vrhove...zbog moje zatvorenosti nisu htjeli raditi amnioskopiju, te su te prve dvije indikacije po njima bile za CR (datum su odredili 21.03.)...
Zaprimljena sam tada u rodilište, s napomenom da se obave sve pretrage (krv, urin) te uputstvom da se 3 puta na dan radi CTG, te obradom za CR (ekg, razgovor za anesteziologom)...
Krv, urin slika da ne može ljepša biti, samo je željezo bilo malo ispod normalne vrijednosti, EKG savršen, razgovor s anesteziolog je uslijedio zaključivanjem da imam respiratorni infekt koji se treba liječiti antibioticima, pošto sam ja u BO došla s terapijom od zadnji puta Cefaleksini, nisu prekidali tu terapiju nego sam i dalje nastavila koristiti iste po njihovoj preporuci...
CTG, uhhh... to je bilo grozno, od četvrtka do nedelje, jutarnji CTG otkucaji 140-160, pravilni savršeni, popodnevni i večernji 160-200, 2 puta su me u rađaonu na ctg vodili (kao tamo je novi) ista stvar...
preporuka: čekamo ponedjeljak...
Ja sam se dobro osjećala, i beba je konstantno lupala i nisam se osjećala da bi nešto bilo loše...
Psihički sam se pripremila na porod CR... iako sam strepila svaku večer da mi dođu vlastiti trudovi, od njih nije bilo ništa naravno...
Subota, zadnja vizita u 17h: gospođo, odluka je takva da Vi u ponedjeljak idete na CR, sala je za Vas rezervirana, indikacije za CR su visoki otkucaji Vašeg djeteta, vaša zatvorenost, nemogućnost provođenja amnioskopije, te vaša uska zdjelica, više ćemo vam reći u ponedjeljak nakon operacije...sutra vas još očekuje UZv
Nedelja, otkucaji djeteta su se smirili te sam smatrala da ne moram na CR, UZV, procjena težina 4100, posteljica uredna...i tako su počele pripreme, vađenje krvi, večerica juhica...tuširanje, pranje kosice, i rano spavanje... cime u sobi potpora do bola..
Ponedjeljak, 21.03. buđenje u 5 ujutro, odlazak na klizmu, iskustvo20 min na wc-u, dušu sam ispustila iz sebe, preseljenje stvari u sobu u kojoj ću boraviti nakon CRa te sretna lica dviju mojih druga (znam ih od prije, jedna je rodila u petak, jedan u subotu) koje me željno očekuju....
Odlazak u rađaonu u 6:05, te zadnje provjeravanje zdjelice (i dalje 19, vag.pregled, i dalje se ništa ne dešava dolje...) prikopčavanje na CTG, bubač nemiran....
Operacija je bila zakazana za 8:30 ujutro, ali su se dogodila 2 hitna slučaja te je moja operacija bila odgođena dok se to ne rješi...
Netom prije ulaska u operacijsku salu su mi pokušali dati tj. probušiti rukicu za infuziju, ali je vena pukla, ali barem se stavljanje katetera bilo uspješno...razgovor s anestezilogom prije operacije nije bio uspješan, htjeli su zbog mog kašlja otkazati operaciju, ali se konzilij tome protivio..
Ušla sam u operacijsku salu iza 9 sati, mislim da je čak bilo 9:05 ali ne mogu reći sa sigurnošću, uslijedilo je stavljanje na stol, naravno sama sam se tamo prebacila, stavljanje one divne zelene odore, i zezancija za anesteziolozima (njih 2)... na mojoj operaciji se očekivao jako sladak dr.B ali nažalost on nije prisustvao operaciji... slijede i vicevi, sve za vrijeme dok sam ja udisala "planinski kisik" zbog svog kašlja....
dolazi operater cijele operacije, i počne mazati trbuh i viceve o hercegovcima, zadnje što sam čula je bilo nešto o Mostaru, vidjela oči od anesteziologa i masku i to je bilo to...
Noić je zaplakao u 9:34, barem su mi tako rekli jer njegov prvi KME nisam čula...
Probudila sam oko pola 12, i prvo što se sjećam da sam pitala, koliko je težak Noa, a babice su mi odgovorile tko pobogu? ... dale mi mobitel i praktički od tamo negdje 12 bila na mobitelu.. ništa me nije boljelo niti zatezalo... donijeli su mi Noića oko 4 popodne (prije nego su me vozili u sobu) i počela sam plakat ko kišna godina, nisam mogla vjerovat da vidim nešto tako lijepo i tako slatko i da napokon mogu to čudo maziti i paziti...odmotali su mi ga iz jastuka i stavili na prsa, izljev emocija koji i dalje ne mogu opisati....
Kada su me vozili u sobu, dočekali su me roditelji koji isto nisu mogli zaustavit suze dok su vidjeli mene i Noića... tu noć me prala takva pozitivna energija, toliko sam bila euforična da nisam zaspala do 4 ujutro, cime su imale paradu s bebačima jer su stalno plakali i htjeli jesti, a ja sam osjećala kao da iskre frcaju iz mene, toliko pozitive..
Ujutro nakon operacije sam saznala i zadnju indikaciju za CR, a to je ta da se strahovalo da se dijete ne uguši u trbuhu pošto su mu otkucaji bili previsoki, te da mi je porođajni kanal "zakrčen" zdravo seljački rečeno, i dalje ne znam što to točno znači, osim da sve ostale porode moram ići na CR..
Tada me i sestra digla na noge (sa infuzijom i kateterom) da malo hodam, i gle čuda odmah sam stala na noge, malo mi se zavrtilo u glavi, ali nije bilo ništa strašno, infuzija je iscurila u 4 popodne, a pošto mi je ruka bila natečena, odkopčali su me s infuzije, i maknuli iglu.... ali kateter je i dalje ostao (smrt na suhom, lijepo je dok možeš pipi obavljati u krevetu a da ništa nije mokro oko tebe, ali ovoga je stvarno bilo previše..)
Bubača su mi nosili i kada sam imala infuziju, ali sam se osjećala tako nemoćno kada je zaplakao, da sam i ja plakala s njime...
prikovani ste na krevet, dijete je kraj vas, imate kompresu i kateter i strah vas je okrenut se da se nešto ne bi otkopčalo... osjećala sam se u tom trenu tako jadno i nemoćno i uplašeno...
Treći dan (srijeda) trebala sam primiti još 1,5 litre infuzije, kako bi oni nazvali 2 slane i 1 slatku, ali pošto me sestra nije htjela pikati, terapija je bila puno puno čaja... i napokon su mi skinuli kateter, odmah sam se ustala na pranje i obukla steznik, koji mi je olakšao cijeli boravak tamo, a evo primjenjujem ga sada i kod kuće...
Odmah sam tražila da mi donesu dijete (pravilo BO je da je dijete konstantno s vama, pogotovo ako majka ima mlijeka, te da ide u vrtić samo za vrijeme posjeta, i kada ga se kupa i presvlači..)
Osjećala sam se snažnije čim su ga donijeli i čim sam ga mogla objema rukama primiti i gledati, maziti i paziti... probali smo odmah i kakve su nam cice, izvukli i ono na prazno, ali već smo drugi dan dobili i mljekeco i hranili smo se svih dana u BO na prsima (osim ta prva 3), te isto nastavljamo i kod kuće...
Stvarno me ništa nije boljelo, i ništa me ne zateže i stvarno sam se jako dobro oporavila.. rez je odličan ima oko 11 cm, nema krastica, vidi se samo jedna crta, dakle dobro je zarastao... ja isto tako nisam krvarila, prva 4 dana nešto sitno, i sad uopće više ne krvarim, dakle da se i unutra sve dobro namješta...
Iako nisam čula njegov prvi KME, nije mi žao jer sam donijela na svijet iako ne osjećajući ništa jedno malo čudo koji me čini sretnom i opuštenijom...
Svima onima koji su bili uz mene hvala najljepša na podršci, te do idućeg čitanja na daljnim temama primite punood mene i Noe...