A slušaj, svi smo drugačiji...Meni je samo dudanje palca i uz to navlačenje uha (ako nisam imala nikog blizu bilo mi je dobro i moje

) predstavljalo ugodu i smirenje, ali popratne posljedice nisu baš bile poželjne.
Sjećam se nekih izleta na koje sam izbjegavala ići jer sam se bojala da ću zaspati i staviti palac u usta pa ću ponovno doživjeti ismijavanje vršnjaka, sjećam se i vađenja krajnika u bolnici kad je čitav odjel dolazio vidjeti magaricu od 9 godina kako duda, a dobro sam se trudila staviti ruku prije spavanja pod tijelo da ne dođem u napast i naravno buđenje s prstom u ustima i s podsmijehom doktora, sestara i ostalih malih pacijenata. Ne moram ni reći da sam izbjegavala prespavati kod ikog od prijatelja u toj palčanoj fazi, a ponekad sam se i budna znala zaboraviti pa opet doživjeti pokudu, podsmijeh, štogod...
Ti si se ili očito znala dobro kontrolirati ili tvoje okruženje nije tako negativno gledalo na tu naviku.
U svakom slučaju, sjećam se dobro te ugode dudanja, ali se još bolje sjećam i neugoda koja sam zbog toga doživjela.