Citiraj Bodulica prvotno napisa Vidi poruku
A slušaj, svi smo drugačiji...Meni je samo dudanje palca i uz to navlačenje uha (ako nisam imala nikog blizu bilo mi je dobro i moje) predstavljalo ugodu i smirenje, ali popratne posljedice nisu baš bile poželjne.

Sjećam se nekih izleta na koje sam izbjegavala ići jer sam se bojala da ću zaspati i staviti palac u usta pa ću ponovno doživjeti ismijavanje vršnjaka, sjećam se i vađenja krajnika u bolnici kad je čitav odjel dolazio vidjeti magaricu od 9 godina kako duda, a dobro sam se trudila staviti ruku prije spavanja pod tijelo da ne dođem u napast i naravno buđenje s prstom u ustima i s podsmijehom doktora, sestara i ostalih malih pacijenata. Ne moram ni reći da sam izbjegavala prespavati kod ikog od prijatelja u toj palčanoj fazi, a ponekad sam se i budna znala zaboraviti pa opet doživjeti pokudu, podsmijeh, štogod...

Ti si se ili očito znala dobro kontrolirati ili tvoje okruženje nije tako negativno gledalo na tu naviku.
U svakom slučaju, sjećam se dobro te ugode dudanja, ali se još bolje sjećam i neugoda koja sam zbog toga doživjela.
ovisi valjda o osobi
ja sam čim sam došla u prvi razred svima obznanila da ja sišem prst, da je meni to super i da me boli briga što itko misli.
i tako je cijela škola znala da ja sišem prst. nisam ga sisala i školi, ali doma jesam, i tko god je od djece dolazio k meni na igranje, vidio me kako sišem.
i NIKAD me NITKO nije zezao, svi su to prihvatili. i bez obzira na to bila sam, u američkim terminima , popularna u školi.