Kado da sam jedini borac i optimist u ovom vremenu!

[zekana]

Svakodnevno nas čekaju trenuci sitne sreće u komadićima, a kad ih se sastavi, dobije se velika sreća! Svi mi imamo trenutke jada, nespokoja, nesigurnosti, ma kad bih vam počela pričati, imali biste se čega naslušati! Ali upravo to ne želim!

Samo želim zaključiti da sam unatoč svemu i dalje nepokolebljivi optimist. U mom životu (sad je krenula 33. godina) znam da se svaki dan trudim najbolje što mogu i što znam, volim svog muža, svoju rodbinu i volim zamišljanje još ljepših dana u sutrašnjici! Volim čitati knjige koje podsjećaju na vrijednosti koje smo zametnuli u žurbi radnih dana, volim čuti dobre vijesti, volim i sebi i mužu često ponavljati kako smo sretni i kako svu tu sreću zaslužujemo! Koliko imamo-dovoljno nam je u ovom periodu života, sve se kreće nabolje u takvim mišjim koracima da mi je strpljenje postala konstanta. Kad god se dogodi najmanji pomak naprijed, ja mu se svim srcem obradujem. Kad padnemo, ja se kao od prašine otresem i čekam bolje dane!

Svjesna sam krize, ali ne želim u svojim danima i mislima, u svim minutama biti dio nje. Mi svi jesmo dio krize, ali mislim da sam se odvojila od mase ljudi jer ne želim više slušati beskonačno kukanje! Naše veće krize kad prolaze, ja se još više trudim gledati samo naprijed dok ne isplivamo. Ma dođu mjeseci da ne možeš sastaviti kraj s krajem, pa šta! Nebrojeno puta se to dogodilo, osvijestila sam, a ostali smo živi i nastavili dalje!

Moj muž i ja imamo sreću da smo se našli, a cijelu našu priču dalje ne gradi samo sreća već i trud i odricanje i razumijevanje...što li nam se sve izdogađalo u životima otkad smo se upoznali i započeli život zajedno... i samo nas optimizam i naša ljubav tjera naprijed od dana do dana!

Ja duboko vjerujem da ima takvih optimista kao što sam ja, ne samo pred drugima, a onda se raspadaju kad su sami sa sobom! Optimist traži nadu i u prošlosti i u sadašnjosti i u budućnosti! I optimist sam kad se sjetim šta smo sve preživjeli u djetinjstvu, u ratu. Kako su naši jadni roditelji jedva živjeli i borili se za nas, da nas taj jad i bijeda što manje pogodi! Oni su nam uzor za hrabrost i borbu za sutra!

Kako da ne budem optimist ili kako da se barem ne trudim svaki dan? Ja to ne razumijem! Ja sam trudna, sutra kreće 13tt, a ovih dana razmišljam mnogo o tome kako ćemo sve svoje emocije i reakcije preslikavati na naše dijete.

Gdje ste optimisti, uljepšajte mi dane da znam da nisam sama! Deseti je mjesec, a meni trepere niz zavjesu božićne lampice! Čim padne mrak, mi palimo lampice jer nas to raduje i svaku večer čini simpatičnom za stepen više! Ne treba mnogo drage moje za sreću! Radujem se vašim postovima koji će mi biti još jedna stavka u danu koja će mi izmamiti osmijeh na lice! Što li vi radite na svakodnevnoj bazi da biste si uljepšale trenutke života???

[flopica]

zekana lijepo da si takva kakva jesi i vjerujem da je tvoj optimizam donio samo dobro ljudima koji te okružuju
mislim da je važno kako se osjećaš i postavljaš u životu a pogotovo u trudnoći jer beba će osjetiti tvoju opuštenost
iskreno, malo mi tvoj post zvuči euforičan na prvu, malo nerealan ali zapravo mi je drago da u današnje pesimistično vrijeme
još postoje ljudi koji odašilju takvu energiju !

[Peterlin]

zekana, lijep post!

I ja volim u svemu tražiti dobru stranu, vrlo često u tome i uspijem.

Uostalom, puno je do stava... Kad čovjek razmisli s kim bi se radije družio - sa osobom koja u svemu vidi samo dobru stranu ili s osobom koja u svemu vidi samo mane, greške, propuste i slično? S pozitivnim stavom kao odabirom lakše se nositi i s lošim stvarima koje se povremeno događaju.

Uživaj u trudnoći i širi optimizam i dalje, lijepo je to čitati...

[Bodulica]

Volim optimiste jer sam osoba koja je sklona crnjaciti i kad imam i kad nemam razloga.

inace, ja sam veseli pesimist :antidepresiv:

[ekoi]

Moj odgovor na naslov tvog posta, zekana, bio bi - NISI. Mislim da je danas svatko tko živi od svog poštenog i marljivog rada borac i optimist. Što bi ih drugo tjeralo da rade to što rade...Kako ne bih ja bila borac i optimist kada kao i ti cijenim i volim u svojoj skromnosti ono što imam; obitelj, zajedništvo, krov nad glavom, kruh na stolu, zdravlje, podršku, razumijevanje. Kada dođu crni dani, ako postoji takva baza, ona će nadići sve negativno jer daje uporište i snagu. U svakodnevnom život često smetnemo to s uma, ali ako to imamo, to je veliko bogatstvo, jedino, rekla bih.
Dijelim tvoje razmišljanje, i sama se ponekad tako osjećam, i sama sam u 13. tt! Od jučer sam kod kuće na čuvanju trudnoće i odlučila sam pomalo utopijski okrenuti još jedno novo poglavlje u svom životu u kojem ću svoje osjećaje, misli, ideje staviti na prvo mjesto zajedno sa produbljivanjem odnosa sa članovima obitelji i potpuno im se posvetiti jer nam danas naš robovski odnos prema poslu i poslodavcima, društvu i sustavu općenito ne daje dovoljno mjesta za to, dapače narušava strukturu obitelji, zdravlje, sreću...
Treba osjetiti svaki dan, i češće se podsjećati na to, teško je, ali ne možeš to ako nisi borac i optimist. A ako nisi, propuštaš puno u životu. Hehe!

[cvijeta73]

a šta ja znam.
ne doživljavam se kao borcem, to sigurno.
nemam pojma protiv čega i protiv koga i za što bih se to borila.
a optimist...
više se doživljam kao hedonist.
kratkoročne pameti.
šta bi moja mama rekla, ne znam kako, al evo i ti nekako živiš, ideš dalje

[leonisa]

a šta ja znam.
ne doživljavam se kao borcem, to sigurno.
nemam pojma protiv čega i protiv koga i za što bih se to borila.
a optimist...
više se doživljam kao hedonist.
kratkoročne pameti.
šta bi moja mama rekla, ne znam kako, al evo i ti nekako živiš, ideš dalje

X

i jako volem http://www.youtube.com/watch?v=jHPOzQzk9Qo :moto:

[eris]

Koliko me samo puta život puknuo po glavi, i to tako, da sam bila na koljenima! Ali svaki put sam nekako ustajala, mic po mic, prvo u čučanj pa onda uspravno. I optimizam je tu, ali i on je uglavnom zasnovan na sjećanju o lošim trenucima. Tako kad pomislim, Bože, slijedi mi smanjenje plate od 30% usljed reorganizacije, odmah ide misao, sjeti se kada si radila 50 sati sedmično za 160 eura, i tako sve u krug. Živim sa pesimistom koji je ipak, prije par dana izjavio da sam svjetlost u njegovom životu!

[baka]

Pa baš me razgaljujete na ovom forumu! Ja vas zovem cool Rodine ratnice i sada ovdje može pristati i poezija (idem tražiti nešto prikladno pa se javim).

[blackberry]

i ja bih se rado prijavila u klub večitih optimista
onih koji kad ih po ne znam koji put opali kažu...ok, ajmo to sad riješiti najbolje što možemo.
i uvijek me iznova iznenadi činjenica koliko smo mm i ja po tom pitanju različiti, i kako se život zapravo temelji samo na tom pogledu na situaciju.
Hoćeš li nešto pogledati vedro ili tmurno...i hoće li to nešto onda biti škola ili samo teret.

[Lili75]

zekana i ja sam jedna takva, baš mi je bilo lijepo pročitati tvoj post u današnja vremena!
Tvoja bebica će upiti sve tvoje osjećaje, raspoloženja a i genetika je čudna stvar
Osjeća se tvoja pozitivna i euforična energija dok si pisala, ja to zovem "energetskom injekcijom" ko da mi netko da takvo nešto, sva budem onako pozitivno nastrojena brda bi micala (pogotovo u trudnoći).

tako da sam sigurna da ćeš rodit (jednog/jednu) optimistu!

istina je sitnice čine život lijepim, al nema svatko dar da zna uživati u životu i cijeniti male,jednostavne stvari, svojedobno sam otvorila temu: http://forum.roda.hr/threads/70611-o...ima-ili-odgoju bila je zanimljiva.

inače MM je neka vrsta pesimiste/realiste kao što reče eris al ja ga osvješćujem, šta bi oni bez nas?!

[Lili75]

zekana, lijep post!

I ja volim u svemu tražiti dobru stranu, vrlo često u tome i uspijem.

Uostalom, puno je do stava... Kad čovjek razmisli s kim bi se radije družio - sa osobom koja u svemu vidi samo dobru stranu ili s osobom koja u svemu vidi samo mane, greške, propuste i slično? S pozitivnim stavom kao odabirom lakše se nositi i s lošim stvarima koje se povremeno događaju.

Uživaj u trudnoći i širi optimizam i dalje, lijepo je to čitati...

peterlin, veliki X.

[zekana]

Evo jedan svijetli primjer... Ja sam, kao i svaka žena, željna da lijepo izgledam, da imam nešto u čemu se posebno osjećam. Pa moram čak priznati da volim imati posebne stvari koje nitko nema. Sve je to lijepo, divno i krasno, eh kad bi bilo novaca za to izvoljevanje...
I tako sam ja željela, željela i željela i najednom shvatila da se to neće ostvariti. Osvijestila sam da za kvalitetne i divne stvari neću tako skoro imati novaca. I onda sam si pomislila- hej, mogla bih si napraviti nešto sama, plesti ili heklati! Pa imam internet, imam dvije radišne ruke, a nije da je to kvantna fizika! NAučila sam se heklati, a ne samo da sebi radim genijalne stvari (za tako sitan ulog!), nego ih i pokalnjam i prodajem... ma kad sam se doepala Vogue izdanja heklanja i njihovih modela! Nema mi kraja!
Ali otišla sam i korak dalje! Javila sam se samoinicijativno St.George modnoj kući u Beogradu i (da skratim) nedavno su mi modele stavili u svoju Maybelline modnu reviju. Grbave financijske periode mi zan spasiti baš prodaja mojih dizajna u krugu prijatelja i poznanika, a loš dan mi zna spasiti novi projekt koji poklonim sebi ili mojima!
A ono što je poanta, što ne dam da zaboravim- sve je to počelo iz nekog neimanja, i pobune protiv toga!
Moja prijateljica s posla kaže- šišaš ti to! Ja najviše volim kad ja kao "gospođa" uđem u trgovinu, izvadim novac i kupim!
Stvarno, to je lijepo stanje financija, ali ima čari u tome i kad se sam potrudiš oko nečega.
I da, imam sad stvari koje su extra, koje su "krojene" po meni, koje su kvalitetne i koje su unikatne. Made in love!

[tanjads]

Evo i mene, klasa optimist.
Što je najbolje, ja uopće nemam dojam da se nešto borim kroz život, meni sve uglavnom izgleda lako. Kad naiđe neki problem uvijek znam da će se nekako riješiti i uglavnom se i riješi. Zna me ušokirati da nešto nikako ne bude kako bih ja htjela, no razočarenje me ne drži dugo, a većinom se stvari poklope na poželjnu varijantu. Doživljavam da imam sreće. Svjesna sam, kad pogledam unazad koja ja sve životna iskustva imam da je tu bilo značajnih teškoća, no nekako ja to sve nisam doživljavala tragično i naročito teško. Većinom sam zadovoljna svojim životom, ljude doživljavam većinom dobrim i moja iskustva govore tome u prilog, često pružam pomoć, a i tražim kad trebam. Povremeno dobijem homicidne misli kad prođem kraj nekog posebno omraženog političara na cesti, no svjesna sam da neću postati che, niti član IRAe, eventualno posjetitelj IKEE ako ikad otvori dućan u RH Kad se priča o frci oko krize (koje sam svjesna iako me za sad još osobno ne dira preveć) mislim si, imam zemlju u Bosni, ako bude trebalo otići ću tamo i naučit živjet od zemlje, ako su mogli moji pretci stotinama godina, moći ću i ja ako zatreba.
Uglavnom, optimist sam i život mi je (većinom) lijep.

[baka]

Evo poezija, Sanja Lovrenčić: zdravi i lijepi


ujutro otvaram svoje spremište
nasumce izvlačim jednu neostvarivu želju
jednu izrečenu rečenicu
i jedan mali san
kao začin dodajem neku beznačajnu podudarnost
i od svega toga mućkam
energetski napitak za dan
i zašto bih se bojala vremena?
sutra ću opet naći tri takve stvari
a napitak će biti jednako slatkast
i dovoljno hranjiv za aktivan život
do večeri

[ekoi]

zekana, samo ću reći bravo! i svaka čast!

[mishekica]

Lijep uvodni post

Ja sam negdje između. Ima dana kad sam zahvalna za sve što imam i kad svaku lošu situaciju mogu okrenuti na bolje. No, ima i dana kao što je današnji, kad mi ništa ne ide od ruke, kad me preplavljuje tuga pregolema i kad vidim samo potencijalne probleme pa se pitam kako ću, što ću, što će se dogoditi, što će biti s nama...

Prvih 6 mjeseci trudnoće bila sam totalni zen, naprosto presretna i smirena. Otkako sam ušla u zadnje tromjesečje, postajem izrazito napeta i živčana (muž mi je neki dan rekao: "Oprosti što pitam i, molim te, nemoj se ljutiti, ali jesi li ti možda živčana zato što si trudna?" Micek moj smotani. ). Sad me love sve moguće paranoje, od financija, do nabavke pravih i pogrešnih stvari, do izbora pedijatra, upisa u vrtić... Milijardu stvari.

Pripisujem sve to hormonima.

No, samo ću reći da generalno smatram kako se mentalni sklop može promijeniti, uz aktivan rad na tome. Meni je jedno vrijeme s optimističnim razmišljanjem išlo više nego dobro, no onda sam shvatila kako se zapravo ne događaju stvari koje bi mi se trebale događati, kako doživljavam jednu lošu stvar za drugom i počela sam se pitati dokle još tako...

I tako to kod mene kruži. Kao da imam bipolarni poremećaj.

[koksy]

Kad ja, u onim nekim rijetkkim trenucima, kažem "ne mogu više" mm-a hvata panika. Jer je navikao na moje "i šta sad, jel pomaže lupat glavom o zid? Ne! Ajmo onda dalje" A onda kad se on, vječni pesimist, uspaniči više nego obično, mene to trgne jer zamislim brak sa dvoje očajnih ljudi i ne sviđa mi se ta ideja. Pa opet guram naprijed stalno vjerujući u bolje sutra. Da, ponekad sam i nerealna, ponekad ne završi onako kako sam mislila da bude al opet, lakše mi je živjet u nadi nego u konstantnom strahu da će se desit nešto loše. I ne razumijem pesimiste, zaista ne, kako im se da vječno živjeti sa grčem u želucu?

Po meni je smisao života uživat u onim nekim sitnicama, ne imati velika očekivanja, ne nadati se bogaćenju preko noći ili zlatnoj ribici koja ispunjava želje. Biti realan ali dopustiti si i ružičaste naočaale ponekad, tek toliko, da se uljepša dan.

[zekana]

Da, ponekad sam nerealna, ponekad ne završi onako kako sam mislila da bude al opet, lakše mi je živjet u nadi nego u konstantnom strahu da će se desit nešto loše.

Dugo me nije bilo u ovom razmišljanju jer radim na optimističan "pogon". Potpisujem što je KOKSY napisala. Dosta ljudi se čudi kako smo se sa samo jednim primanjem odlučili i za drugo dijete. Moj jedan jedini jajnik, policističan jajnik k tome plus moje 34 godine. Tko će čekati da nešto zakaže? Spremni smo se mnogo toga odreći kako bi imali obitelj koju smo si zamislili. I trudit ćemo se najbolje što znamo da svojoj djeci omogućimo lijep život. S tim mislima me nije strah sutrašnjice.

Ne mogu shvatiti ni ja život u kuknjavi. Svi misle ako ja ne kukam da mi nije teško. Imam i ja svjetskih kriza, hehe, tko je nabasao na moje krizne postove to jako dobro zna, hehe! Ali evo sve to prođe jako brzo, a probudi me ovako u 5:30 moja cura i ja dočekam izlazak sunca planirajući dan. Možda skoknuti u Mostar, dobro se našetati, naudisati lijepog zraka, pogledati neke trgovine, svojoj curici kupiti nešto lijepo... Ma gdje tu ima mjesta za pesimizam.

Kad mi dođe kriza- ja spremam kuću! Kad već ne mogu promijeniti loše u svijetu vani onda uređujem svoj svijet unutra, hehe! Žao mi je što neki od mojih bližnjih nisu sposobni prijeći preko nekih stvari i dopustiti sebi da uživaju koliko-toliko u ovom našem malom životu. Na tren me bace u svoj očaj jer ih volim, a ne mogu im pomoći, a onda se sjetim- imam ja svojih kriza u kojima mi nitko ne može pomoći. Moraju proći same od sebe i svaka me nečemu naučila. I oni su odrasli, nek si pomažu sami. Ja imam jedno maleno kraj sebe i jedno još manje u stomaku i nisu zaslužili da im prenosim tuđu lošu energiju.

Be kind, for everyone you meet is fighting a hard battle. Ja bih malo promijenila i rekla: Budi uvijek ljubazan jer svatko koga sretneš možda baš u tom trenutku vodi tešku bitku u svom životu.

Stvarno, nikada ne znaš kroz što netko prolazi. Ali ljubaznošću nećeš naškoditi, a možeš nekome uljepšati dan. Mene je dosta puta "podigla" i zapanjila tuđa ljubaznost i točno sam se ljepše osjećala nakon toga. Znate, nekada TAKO malo treba da nas otrgne od neke naše trenutne, sive situacije...

[sorciere]

predivno

[mala laia]

Lijepa promjena!

[Optimisticna]

[Ms. Mar]

Lijepa tema. Ja ovako nekako kao cvjeta i tanjads. Nisam borac. Valjda zato jer sam toliki optimist da ne vidim protiv čega bih se borila, za mene su sve borbe već dobivene. Beat that haha.
Nego, pitanje je bilo što činimo svaki dan da smo (ili bi bili) optimistični. Ova pjesma koju je stavila baka je pravi odgovor na to pitanje. Predivno, to je to.
Ja vjerujem u dobre stvari i događaju mi se uglavnom dobre stvari. Netko bi gledajući sa strane rekao: 'čime si zaslužila da ti se događaju takve dobre stvari?', a netko drugi bi vidio one druge stvari, manje dobre i rekao: 'čime si zaslužila da ti se događaju takve loše stavri?'. A ja bih pitala: 'koje loše stvari?' Ali u tome je valjda razlika između optimista i pesimista.

[Angie75]

I ja sam klasa optimist. Against all odds

[Lili75]

I ja sam klasa optimist. Against all odds

X kao i Angie75.

[Apsu]

Ja sam optimist!
Ne mislim da sam borac jer se ne borim, nego puštam život da teče svojim tokom. To za mene i znači biti optimist- vjerovati životu i pustiti stvari da budu takve kakve jesu. Ne boriti se protiv stvari koje ti se događaju, nego biti miran sa tim stvarima i vjerovati da ce na kraju sve biti dobro.

[zekana]

Slazem se da BORBA nije najpametnija rijec koja opisuje zapravo maksimalan trud koji svakodnevno ulazem da bi sve bilo najbolje moguce sto moze biti. Konstantno podsjecanje na svijetle trenutke za koje je vrijedno zivjeti- to je ono sto me i dalje izvlaci iz razmisljanja o teskim i porazavajucim iskustvima. Recimo, sad sam nakon poroda ostala s dvostrukim sivanjem (epiziotomija) i pucanjem istih savova dva puta, nemogucnoscu popravljanja reza iza svega toga, poprilicno spustenim mjehurom i zavaljenom maternicom, ali kad pogledam svog malisana na rukama, sve je to nebitno... proci ce... Na poslu kriziraju svi, tuze se i sude medjusobno, ugrozavaju rad skole jer takve stvari rastjeraju ucenike i smanjuju fond casova, a ja si mislim- hvala ti boze da sam postedjena svakodnevnog izlaganja stresu medju njima svima, godinu dana sam na porodiljnom. Vremena ima za normalizaciju dok se vratim. Svijet je nacisto poludio u svakom mogucem pogledu, a mi i dalje zivimo od dana do dana, znaci da nije smak svijeta unatoc svemu. Imam vjere i nade da ce sav taj svakodnevni trud koji ulazem u svoj zivot nekako uciniti da sve bude u redu.

Sada je vrijeme kad svakodnevno razmislim prije nego sto mi gluposti poremete smirenost i srecu- ako ja, tj. mi odrasli padnemo pod utjecaj jada i ocajavamo, sta ce onda nasa djeca biti nego jadna i ocajna skupa s nama?!!! Zasluzuju vise, nisam ihbzato rodila da bi bili jadni uz mene. Zasluzuju svakodnevnu srecu BEZ OBZIRA NA SVE!

Zekanin Tapatok

[trampolina]

Ne bi se nazvala ni optimistom ni pesimistom, možda najprije realistom koji je naučio uživati u svim bojama života.


I tako je jednostavan i lijep!

[flopica]

zekana i ja mislim da je važno kako se odnosiš prema životu i onome što ti se događa, ponajprije jer naša djeca uče promatrajući nas
i istina je, ako smo mi jadni i očajni, djeca isto postaju takva
ne mogu reći da sam optimist, pesimist nisam pogotovo
kod mene se više radi o tome da sam se naučila prepuštati
naime, uvidjela sam da kad se opirem to uvijek završi tako da sam ja gubitnik
iscrpi me i umori, a to ne želi
još jedna stvar koju sam naučila - prihvaćati različitosti među ljudima i znati da na mene utječe samo to kako se ja postavljam i gledam na sve...

[Ms. Mar]

Apsu, predivan post. Bas lijepo srocena zivotna filozofija, koja je i moja. I slazem se, Zekana da borba nije najbolja rijec i u mojem pojmanju ne ide zajedno s optimizmom. Borba mi znaci opiranje, a uz optimizam ide prihvacanje ili prihvacanje lakse dolazi s optimizmom. Tocno ovo sto Flopica govori.
I dotakle ste se dobre teme koja po meni isto dolazi u paketu. A to je, osim prihvacanja stvari i dogadjaja i prihvacanje drugih ljudi. Ja nekako uvijek vidim dobro u stvarima, ali i u ljudima. I vjerujem da mi zbog ljudi uglavnom i daju ono dobro od sebe. I uvjerena sam da fokus na dobro uvijek otvara nove dobre stvari.

[flopica]

istina je da ako se usmjeriš na loše, samo vidiš loše ali s druge strane ne možeš stalno i uvijek vidjeti samo dobro
vidim i loše, nije da ne vidim
samo što to primim na neki način koji mene osobno ne involvira u smislu da me ispunjava gorčinom. ili barem ne preduboko i predugo.
otpuštam, mičem se, tumačim sebi da ne umije taj i taj čovjek drugačije ili bolje
udahnem, pomirim se sa činjenicom da život nekad zaboli, ako treba i odbolujem malo i idem dalje
i smijem se, družim se s ljudima koji inspiriraju i daju
i ne dozvoljavam da mi nemirni nameću svoje nemire
jer mi je mir predragocjen

[Ms. Mar]

Tocno tako. Jedno je ne vidjeti, a drugo je ne fokusirati se na nesto.

[kameja]

Ja sam isto optimist,al imam muza pesimista,tj on za sebe kaze da je realist. Zbog ove nase jadne zemlje i nesigurnog posla,ne vidi sigurnost i nema veze sto smo mi i djeca zdravi,on se sve vise razocarava u ovaj svijet,od crkve,religije,politike..ma kam god se okrenes..oko njega sve crno a meni ne. Pa me pita jel ja njega zelim uvjerit da mi zivimo super zivotom?! Kad nije takk i kad si nis ne mozemo priustiti.. Zivimo da radimo..na poso,s posla kuci,rintaj u kuci i oko kuce.. Prijatelja sve manje,tj. druzenja je sve manje..al to je po meni tak normalno kad dodju djeca. A i takvo je cyber vrijeme.. Ne znam..nije lako stalno gledat svijet s razlicitih strana.. A mozda mu je to samo faza..ja se nadam da ce proc kad djeca malo odrastu pa cemo imat malo vise vremena za sebe..