Necu ni ja pametovatiali moram napisati.
Niste isle kod svekrve zbog bojica?
To je po meni tjeranje inata, al dobro.
No, ponovit ce to opet, to je gotovo pa 100 posto sigurno.
 |
|||
|
|
|||
Necu ni ja pametovati
Niste isle kod svekrve zbog bojica?
To je po meni tjeranje inata, al dobro.
No, ponovit ce to opet, to je gotovo pa 100 posto sigurno.
hoće, hoće jer će postat svjesno da mu ništa ne možešAnci prvotno napisa
Necu ni ja pametovati
Niste isle kod svekrve zbog bojica?
To je po meni tjeranje inata, al dobro.
No, ponovit ce to opet, to je gotovo pa 100 posto sigurno.
neš ti kazne sjedenja u fotelji - osim ako je misliš fizički prisilit da sjedi u fotelji, jednog dana će ustat jer je nećeš zavezati za fotelju i što ćeš napraviti?
mi imamo istu situaciju sa srednjim, prvi med i mlijeko, srednji je s 2 godine dobio ADHD dijagnozu ali nam to nije olakšalo život
i ne vrijedi kazna jer ako je kazna da nema mobitela onda kaže "pa mogu gledat crtiće" tako da mi još nismo našli prikladnu metodu
nakon jedne ogavne scene u restoranu je imao tjedan dana kazne za sve tehnikalije, rezultat 0 bodova
i ja bih rado neki recept jer ono što smo čuli od psihologa je samo bilo mudrovanje tipa "mama vi morate sami pronaći rješenje, vi poznate svoje dijete, što biste vi napravili ..." a za takvo razmišljanje mi je bio gubitak vremena ići kod psihologa
Pa onda mu zabrani i crtiće. Dobro ti je psiholog rekao, ti najbolje znaš svoje dijete i trebaš mu naći točku koja će djelovati.
Ne razumijem tvoj prijedlog. AKo mu zabranim crtiće onda će reći da nije problem nego će se moći igrati na kompu (ovdje je riječ o 8 godišnjaku a to je velika razlika u odnosu na 2 godišnjaka) itd.
Ako se psiholog tako postavi onda ne vidim svrhu odlaska k njemu, a isto tako onda nema svrhe ovdje raspravljati i tražiti savjet jer svatko treba sam iznaći rješenje za takav problem. Čemu onda topic uopće?
Tko kaže da ja ne bih mogla biti bolji roditelj, možda mogu od nekolga nešto naučiti, pa zamisli, čak i od psihologa.
Peterlin ti je djelomično odgovorila. Ja ne poznajem tvoje dijete. Za svoje dijete mogu reći da ima dvije omiljene životinje, pa ako ih neće pospremiti, ja ih oduzmem. I djeluje. Ako grabi čokolade u trgovini, zna da neće dobiti nijednu, pa sad lijepo pita može li dobiti jednu čokoladu. Ako se baca i histerizira po kući, zna da će otići u sobu na hlađenje, pa ga i sama prijetnja sobom brzo ohladi. Zar ne postoji ama baš ništa što tvoj sin voli/ne voli, čime bi mogla utjecati na njega ? Da ga posjedneš na stolicu, pa nek sjedi u prazno dok se ne urazumi ? Možda ćeš time izbjeći to : baš me briga, zato mogu ono, ovo...
I to je dio problema - on ima 8 godina i nema omiljenu životinju koju bih mu oduzela da ga kaznim. Zamisli da ti oduzmeš jednu životinju jer je nije pospremio, ali drugu je pospremio i nju ne oduzimaš. Pa ti on kaže, OK imam ovu drugu. I s tim je zadovoljan. Što onda, onda mu uzmeš i tu drugu?
Ne vidim niti kako bi ga "prisilila" da sjedi na stolcu. Fizički to ne mogu postići. Niti će on dobrovoljno otići u svoju sobu na hlađenje.
On je drama queen i sigurna sam da nije sve krivnja roditelja jer imam dovoljno djece koju odgajam na isti način a svi su troje jaaako različiti.
I ako je 99% greške u mene onda mi je problem otkriti što je to sve kod njega krivo.
On na sve drami i urla, histerija, suze do koljena, crven i flekav - a sve to promatra mali od 20mjeseci koja se šokira i neutješno plače kad vidžno,i takve reakcije. I zato si ne mogu dopustiti da on urla pola sata dok se ne ohladi i nemam kome dati malenog da se odvoji jer sam uglavnom sama s njima trojicom.
A da smo probali sve varijante, lijepo, nježno, umotano, pa podvaljeno kao radimo nešto zajedno, pa kuhinjska urica navinuta na 30 minuta kraj kompa, pa pohvale ... puno pohvala da ne ispadne da samo kažnjavamo, tako da više nemam ideja.
Nekako mi je strašno razmišljati što bi njega najviše povrijedilo pa onda to napraviti za kaznu. I bilo je lako dok smo imali jedno dijete, imali smo vremena posvetiti mu se cijele dane i ako bi bio u nekoj takvoj dernjavoj fazi - pustili bi ga da oguli svoje, nije nikome smetao. Sad si to nemožemo priuštiti.
Ja sam zbog ovako nečega potražila mišljenje privatnog psihologa i gle čuda - bilo je uglavnom isto kao i kod Suvagove psihologice. Problem je bio - JA i moja očekivanja (prebrza, prenagla). Dijete traži pažnju i to točno određenu vrstu.
Koliko god ti ovo izgleda neprofesionalno sa strane psihologa, upravo tako i jest - oni te usmjeravaju, ali psihologa dijete vidi 1x tjedno, a tebe vidi svakodnevno, pa si mu ti glavni korektor ponašanja, a psiholog samo savjetnik i korektor tvog ponašanja.
Treba tu strpljenja... Kad sam na kraju sve zbrojila i oduzela, ipak je trebalo vremena. Sa sadašnjom pameću i iskustvom ne bi dijete ni vodila psihologu, ali nije mi krivo - pomoglo je djetetu da se riješi frustracija (a imao je razloge), pomoglo je meni da uravnotežim svoja očekivanja, ali svejedno je trajaloooooo...
Tja, to ti je život! Sad mi se čini da je to tako brzo prošlo dok si pucnuo prstima, dečki su mi na vratu puberteta, rani problemi iza nas itd. Uostalom iskustvo je ono što dobiješ kad ne dobiješ odmah ono što si zamislila. I mene je tresnulo, ali sad mi se čini da uopće nije bilo strašno. Svi smo iiz toga izašli pametniji i manje frustrirani.
Pa gle il će ona meni terat inat ili ja njoj pa da vidim ko će duže, treba znati da se neke stvari ne mogu raditi, i da sjedi u kazni , jer kad ustane vratim je dok god se ne smiri, i ako treba 100 puta, ja ću je vratit 100 puta. Djeca trebaju znat da ima granica, ona ima sada 2,5 god. i jako dobro zna kad je dosta, ali naravno da testira.
Mislim da je puno prerano da netko sa 2 godine postavi tu dijagnozu.
I da kad je kazna onda nema igračaka i sl.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom