Evo ja cu malo o svom iskustvu. Oktobarska sam beba i u paketicu za prvu NG dobila sam plisanog medu koji je tad bio ohoho veci od mene. Rasli smo skupa i naravno da je spavao kod mene u krevetu. Onih dana kad sam nocila kod bake nisam ga nosila sa sobom, nekako mi je on pripadao roditeljskoj kuci. Ali jedne noci mi je bilo posebno drago sto ga imam. Napunila sam 7 godina kada se rodio moj brat. Mama je spavala sa njim u jednoj, a tata i ja u drugoj sobi na dva odvojena lezaja postavljena u obliku slova L, glava uz glavu. Ne znam sta me je probudilo usred noci ali se zivo sjecam kako mi se pun Mjesec kezio kroz zavjese. Tiho sam pocela da placem a stari je blazeno hrkao pored moje glave, cini mi se da sam i zaridala ne bih ga uspjela probuditi. Nikada se u zivotu nisam osjecala tako samom. Andric je to lijepo opisao u svojoj pripovjetci, Zedj mislim. I potrajao je taj moj osjecaj samoce i plac neodredjeno vrijeme koje mi se tad cinilo predugo. Mama me cula iz susjedne sobe, dosla, poljubila, pomazila, napicila starog da je bezosjecajan kako me pustio da toliko placem a on se jadan pravdao kako me nije cuo... Posli smo spavati i mama mi je dodala mog medu, ja sam ga zagrlila i zaspala brzo i lako.
Mozda nije neka prica, ja definitivno nisam bila, cak ni u periodu kad mi je rodjen brat, zanemarivano dijete, nisam bila previse ni vezana za tog medu, ali te me je noci bolje od svih zaklonio od tog strasnog bljestavog punog Mjeseca koji i danas cini da za takvih noci lose spavam. Medo i danas zivi, kod moje mame, naravno. Iz kreveta mi se iselio negdje u 10-11. godini. Bez trauma .