Kaae, ne zelim te uvrijediti niti bilo sto slicno, da odmah kažem. Nego mi nije jasno kako ti je tako dugo trebalo da osvijestiš da puno jedeš a malo se krećeš i da je to razlog prevelike kilaze.
Čini mi se da smo svi skloni gurati glavu u pijesak. Da se razumijemo, nisam ni ja od toga izliječena. Ja sam super dugo bila bas fino zadovoljna sobom i svojim kilama koje su uvijek iste. Samo sam uporno previdjala cinjenicu da se te kile pretvaraju u amorfnu masu. Mogla sam bez problema obuci odjeću iz srednje škole, ali sam se na sreću jedan dan pažljivije pogledala u ogledalo, a sve je to na meni stajalo, pa recimo ni blizu ko u srednjoj... Tad sam shvatila da ke ta kilaza cista sreća, da se ne krećem dovoljno i da ću se pretvoriti u gnjašku ukoliko nešto ne poduzmem, pa sam počela vježbati. Zašto nam treba tako puno da shvatimo to jest da izvučemo glavu iz guzice, da treba na zdravlje misliti?