Treba li i kako pripremiti 3-godišnjakinju na operaciju/hospitalizaciju?

Tražila sam temu, ali je nisam našla...pa oprostite ako sam fulala i otvorila duplu! Isto tako-mogla sam otvoriti na izazovima roditeljstva ili na zdravlju djece, ali nekako mi je ovdje najbolje odgovarala.

Ovo me pitanje baš muči!

Iskreno-nisam o tome ni razmišljala dok mi jedna majka, koju sam srela kod pedijatra, nije stavila bubu u uho. :/ Ne znam zašto, pomislila sam da je Roda :mrgreen: jer je zračila nekim mirom i sigurnošću. Pitala me:"Jeste li je pripremili na to da će ići na operaciju?".

Probala sam svojoj curici reći da ćemo ići u bolnicu i biti tamo 2 dana, da će mama stalno biti uz nju, da će je dobri čika doktor operirati, napraviti joj mali rez i spremiti bruh da se više ne pojavljuje, da će ona spavati i neće ništa osjetiti...a dobila sam samo jedno odrješito "Neću ići u bolnicu!" Tu sam pomislila da nešta radim krivo pa sam joj prestala pričati o tome.

Jeste li vi kako pripremali svoje dijete na operaciju ili hospitalizaciju? Što ste im rekli, kako su oni to primili? Kako to najbolje učiniti i treba li uopće to pokušati objasniti jednom trogodišnjaku? Milijun pitanja mi se mota po glavi...

Kad se sjetim svoje operacije-imala sam 23 godine pa nisam mogla pojmiti kolika je bol kad se probudiš nakon anestezije, a kamoli da to može shvatiti malo dijete :/ A opet, nekako mi grč u grlu kad pomislim da je samo odvedem i da se to obavi jer nekako si mislim da će se osjećati prevareno! :(

Čim više iskrenosti, ljubavi, strpljenja, nagrade...
Nisam počela suviše rano da se ne zamara i muči, počela sam cca. pet dana prije datuma.
Počela sam pričati kako je netko bio, kako su dugi išli, što su sve vidjeli, što su dobili za nagradu...(polako, ne bombardirati najednom)
i usput nakratko dodala ležanje, vožnja u krevetiću, odlazak u sobu kao svemirski brod sa svjetlima (vau jako zanimljivo),
poslije gledanje crtića zbog odmaranja, dočeka te najdraža igračka ili iznenađenje...

I onda je ona tati detaljno prepričavala kuda i zašto ide pa davala naglaske na ove stvari koje se njoj sviđaju :mrgreen:(pokloni i sl..),
ali je točno znala sve u detalje: sirupiće i pikicu ako nedaj Bože bude trebalo.....:-)...

Kužiš princip? Rezultati su bili fantastični, niti traume niti..mislim da nije mogla biti bolje pripremljena.
A najvažnija je iskrenost da se izbjegnu dodatni stresovi.

Mi smo npr. trebali isti dan kući (zbog operacije jedne mandule) i onda su joj bez našeg znanja izvadili sve tri
i morali smo prenoćiti. Ona na to nije bila pripremljena i vjerovala nam je i onda smo joj morali reći da ostajemo...
Strašno joj je bilo teško i kad nas je gledala sa tužnim okicama...a kako da nam sad vjeruje da stvarno nismo znali...

No, nama su nagrade, njene najdraže igre i stvari bile glavne za postizanje njenog mira i zadovoljstva.
U takvim životnim trenucima dala bih joj sve samo da joj olakšam..
Ima tu na skupinama malo više o tome
http://forum.roda.hr/threads/40015-o...krajnika/page5

A vjerujem da ima i o bruhu ako utipkaš u pretražnik...
Držim vam fige da prođe sve u redu :love2:

Dijete u bolnici
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=155&Show=1646

Ja sam malom rekla da ide u bolnicu da mu doktor popravi bušu i da ga poslije više neće boliti. (isto bruh). Vježbali smo i na njegovom medi kako će operacija izgledati. Sve mu je to bilo ok jer je dobio i obečani poklon i poslije se par dana mogao voziti u kolicima od malog susjeda(ona 3 dana koliko se ne smije ustajati, da ne bude cijele dane doma), to ga je jaaako veselilo.
Jedino ga je šokiralo kad se probudio iz anestezije, a to mu se nisam sjetila prije reči, da mu je rukica bila zamotana zbog infuzije. Prvo što je rekao kad se probudio bilo je - jooj, više nemam ruku!!!:cry:

To ovisi o dobi i karakteru. Mi smo E. u dobi od 2,5 godine vodili na treću operaciju srca i pripremali smo ju minimalno i neposredno prije (dva dana) , ostale sam stvari objašnjavala nekako putem. Zapravo sam joj samo rekla da idemo u bolnicu u kojoj će joj doktori dok spava pogledati i popravti srce da može trčati kasnije kao ostala djeca. Ostale detalje (lakše) koji se događaju u hospitalizaciji sam joj objasnila ranije na medvjediću i lutki (vađenje krvi, UZV, EKG), a nakon operacije sam joj objašnjavala situaciju po situaciju (ako je ona pitala ili je bilo potrebno), opet bez suvišnih detalja.

Mi smo zbog operacije krajnika nekoliko dana ranije trogodisnjoj kceri pojasnili stvari, moram priznati samo djelomicno i s puno komicnih detalja
Srecom tata je prespavao s njom (ja sam dva tjedna ranije rodila)

I moja je rekla i govori da ona 'ne zeli' ili 'nece' to obavljati ... i ja joj kazem da je to ok i da razumijem da nece jer ni ja ne bih, ali da to moramo obaviti zbog toga i toga i da ne mozemo izbjeci. Najvaznija recenica od svih koje sam joj rekla u tim pripremama je bila 'Ako budes plakala to je u redu i to nema veze.'

nabavite si doma onaj dokrotski set ako ga nemate, od kada se s njime igra F niti ne trepne kod doktora već je sva ponosna jer i ona to ima i zna se time sluziti. Ne bi vjerovali koji preokret. Samu operaciju, odlazak u bolnicu, bez suvisnih detalja dva tri dana prije. Meni se cini da je za tako malene vazno objasnjavati sve neposredno prije nego sto se dogodi tako da im to ostane svjeze i pamcenju. Najvaznije je da cete vi biti uz nju, to rjesava pola problema.

Hvala vam, curke! Sve linkove koje ste mi dale sam pročitala i puno mi je pomoglo!

Srećica, i ja sam potpuno isto svojoj curici odgovorila! :-)
Iskreno, najviše me nekako strah te infuzije! Sad kad smo radili pretrage prije operacije, vadili su joj prvi put krv iz vene i to joj je pomalo bio šok. Ja sam si mislila da će vaditi iz vene, ali nisam bila sigurna i nisam je na to pripremila, a trebala sam! Kad sam joj prvi put rekla da ćemo ići u bolnicu, prvo što me pitala je bilo: "A jel nećemo vaditi krv?" Ne znam kako će tek izgledati to sa iglom u veni non-stop! :-(

Bubice, imamo doktorski set. Ni inače se I.nije bojala doktora, ali sad ju je uhvatila ta neka faza kad radije ne bi da je bodu :/ Prije ni s tim nismo imali problema.

Ninči, nije u veni igla nego plastična cjevčica . :) To je zapravo najmanji problem , nakon što cjevčicu uvedu, ali to je uvijek prilično traumatično i većina djece plače (što je meni potpuno normalno, to što plaću, to je njihovo pravo). Imaš slikovnicu "petra u bolnici" , Petra ima infuziju u ruci , tako da bi joj to moglo biti fora. Nama to što je imala infuziju stvarno nije bio problem , samo kažeš da se preko cijevčice dobivaju lijekovi i tekućina , i to je to.
Mojoj je i dalje najtraumatičniji dio (tj. dio o kojem je pričala) taj što nije bilo mame stalno kod nje, zapravo joj nije bio traumatičan , nego najpamtljiviji...na tehničke detalje nije gotovo uopće obraćala pažnju, nakon što su prošli.

Ma na isto mi to dođe :(

Velika, ogromna utjeha mi je što ću ja biti s njom! Pogotovo jer sam i sama istraumatizirana našim hrvatskim osobljem po bolnicama...i, ako se ja niti jednom nisam mogla izboriti sama za sebe, koja imam skoro 30 godina, kako bi se onda izborilo moje dijete koje ima samo 3 godine?!

Quote:

---

Originally Posted by Ninči

Ma na isto mi to dođe :(

Velika, ogromna utjeha mi je što ću ja biti s njom! Pogotovo jer sam i sama istraumatizirana našim hrvatskim osobljem po bolnicama...i, ako se ja niti jednom nisam mogla izboriti sama za sebe, koja imam skoro 30 godina, kako bi se onda izborilo moje dijete koje ima samo 3 godine?!

---

Ah, infuzija...ma to stvarno nije problem kad je unutra.

Moje dijete je operirano u inozemstvu i provelo osam dana na intenzivnoj. To je situacija kada niti jedan roditelj ne može noću ili u slučaju kad dovoze drugo dijeteu sobu biti sa djetetom. Ali mene je tješilo to što je ona i bez mene zbrinuta, ja se tamo nisam morala boriti za ništa, samo sam morala biti uz nju i sestre upućivati na njezine navike (obzirom na jezičnu barijeru). Ali , da , ona je plakala na svako vađenje krvi ili svaki uzv, ali doktori i sestre su govorili da je to njezino pravo i nisu se uzrujavali niti pravili problem.

U hrvatskim hospitalizacijam ja sam išla sa njom na sva snimanja i sva vađenja krvi, uvođenja braunile i sl., jednostavno bih samo ušla sa njom bez ikakvog objšnjavanja i traženja, bez obzira na povremene prijedloge da izađem iz prostorije.

Quote:

---

Originally Posted by sirius

U hrvatskim hospitalizacijam ja sam išla sa njom na sva snimanja i sva vađenja krvi, uvođenja braunile i sl., jednostavno bih samo ušla sa njom bez ikakvog objšnjavanja i traženja, bez obzira na povremene prijedloge da izađem iz prostorije.

---

ja također, bez pardona!

normalno je da dijete place i to joj treba dati do znanja bez obzira na silne komentare med. osoblja. Ako oni komentiraju ti joj naglas potvrdi da je skroz ok da place ako ju boli ili ako ju je strah. Dok joj vade krv. nekad pale distraktori, dogovorite se da cete pjevat neku pjesmicu (pa ti pjevas a ona ako se pridruzi) ili da cete brojati do deset ili nesto sl.

Evo mene...sa ogromnom knedlom u grlu...plačem samo kad se sjetim!

Meni je naše javno zdravstvo još jednom pokazalo da smo mi totalno bespomoćna bića koja se ne mogu izboriti ni za sebe, ni za svoje dijete, a oni su Bogovi! Čitam kako ste samo išli za svojim djetetom, bez pitanja, i plače mi se...meni su dijete uvezli u sobu u sklopu operacijske sale i na moje zaprepašteno pitanje- "Zar joj ne dajete sirup za sediranje i uvodite braunilu u običnoj sobi, dok je još samnom?!?!" odgovorili da "ne, tu imamo sobu gdje to radimo i vi ne smijete tamo!"...i zalupljena vrata pred nosom. A kad se sjetim svog hrabrog anđela-ni glasa nije pustila kad su je tako odveli od mene, srce mi pukne i dođe mi da iskočim iz vlastite kože! Nakon 5 minuta počela je vrištati-mama, mamice i nije prestala sljedećih 2 sata-koliko je prošlo do početka operacije! U jednom sam trenutku odškrinula vrata hodnika u kojem je operacijska sala i molila doktoricu koja je izašla van da me pusti k njoj-nije mi dala! Čak me uvjeravala da uopće ne plače...a i mm i ja smo valjda ludi i umišljamo da se cijeli hodnik ori od njenih vapaja! Muž me jedva izvuče van iz bolnice da dođem malo sebi, vratimo se za 10 minuta, ona i dalje vrišti....ja počnem još jače plakati i u svojoj nemoći počnem govoriti- "tu je mama, ali me ne puštaju tebi!" Ona počinje još jače plakati i zvati me. Utom dolaze 2 sestre sa odjela- da su njih zvali kirurzi, da ulazim u operacijsku salu! i pravim probleme, da ne dramim, da ona ne plače, nego se igra i smije se, itd.itd. Ma ja vam ne mogu opisati taj grozni osjećaj...najgori osjećaj u mom životu! Osjećaj nemoći, straha za dijete, milijun pitanja u glavi, osjećaj da ću iskočiti iz vlastite kože....mislim da svaka majka može zamisliti kako bi se osjećala na mom mjestu! Majke koje rade u toj bolnici nisu to mogle...sve su se čudile, a jedna je čak i bila beskrajno bezobrazna i prema meni i prema mom djetetu za vrijeme boravka.

Sve je to završilo....moje dijete ne priča o tome....mene je strah i pitati je nešta o tome...htjela bih zaboraviti, ali znam da nikad neću moći!
Ostalo je milijun pitanja u glavi....jedno od njih je ono "kako su je zadržali da ostane na tom krevetu?"....ne želim ni pomišljati!!!

:cry: KA TA STRO FA!
Oni su ju samu..., ma koje je to sm...e od sustava i doktora i svih njih zajedno!
Nedavno sam prošla isto, isto na blef zadnji trenutak, doktor je noćna mora svakog roditelja, ali tješim se na 10 min,
to što si ti prolazila u 2 sata! I da, vezali su ga za krevet, bilo je šivanje u pitanju.
Tako da znam snagu i tu nemoć i jad koju sad osjećaš, evo odmah mi se ruke tresu kad pomislim da je to trajalo 2 sata.

Mogu ti samo reći da će vam trebati vremena i puno maženja da prebolite, pa da samo razgovarate, mi
još nismo u fazi da smo zaboravili, mislim da će to potrajati.
Samo pokušaj što manje misliti o tome i fokusiraj se na nježnosti i zabavljaj dijete što bolje možeš, veselite se iako ti nije do toga.
Nek te ne vidi takvu jer dijete zna i sigurno je i njoj teško, zato stisni zube i kreni dalje, to je jedini lijek.:love2: :heart:

A ovo o doktorima i bolnicama , to ne bi uopće rado komentirala.

Ninči, baš mi je žao.:love2:
Nažalost dobro mi je poznata takva praksa ne sediranja prije zahvata (većina roditelja sa kojima sam razgovarala ima slično iskustvo), to još nešto uobičajeno kod nas. Iskreno , nije mi niti malo jasno zašto, i zašto to ne žele promjeniti. Posebno sam iznenađena činjenicom da joj prije odlaska na pripremu niti braunila nije bila uvedena, to mi stvarno nije jasno. Mi smo imali iskustvo slabog sediranja kod katetera srca u dobi od dvije godine, kad je E. vrištala od straha iz sale, dok ju nakon nekog vremena nisu bolje sedirali...nažalost mjesecima nakon toga je bila u strahu od svakoga u bijeloj kuti i taj strah je konačno prošao nakon zadnje operacije srca u inozemstvu gdje su se svi sim silama trudili da pokažu razumjevanje (iako je sam zahvat bio strašno bolan).
Zapravo ne znam što bih ti rekla , osim da ti predložim da napišeš vaše iskustvo upravi bolnice i postaviš pitanje zašto ne sediraju djecu (pogotovo ako imaju titulu prijatelj djece). Ljubi malenu.

Quote:

---

Originally Posted by sirius

Nažalost dobro mi je poznata takva praksa ne sediranja prije zahvata (većina roditelja sa kojima sam razgovarala ima slično iskustvo), to još nešto uobičajeno kod nas. Iskreno , nije mi niti malo jasno zašto, i zašto to ne žele promjeniti. Posebno sam iznenađena činjenicom da joj prije odlaska na pripremu niti braunila nije bila uvedena, to mi stvarno nije jasno

---

prije adeno/tonzilektomije sva djeca u Splitu dobiju sedaciju, lokalni anestetik na ruku, a potom braunilu na čije uvođenje ne reagiraju ( još dok su u sobi s ostalom djecom da bi strah bio što manji)

Oka, ma ne pokazujem ja pred njom kako se osjećam...posvećujem joj se maksimalno i to je jedino što me bar malo tješi...jer ne mogu vam opisati, ali ja se osjećam kriva što joj se to dogodilo...iako, ni u najgorim noćnim morama nisam mogla zamisliti da će se tako stvari odvijati! Danima prije operacije sam joj ponavljala da će mama stalno biti uz nju, a onda u najgorim trenutcima nisam bila....ma dođe mi da vrištim! Imam osjećaj da ću poludit od tuge i frustracije!

Glavna sestra me je uvjeravala da su joj dali sirup za sediranje...ali stvarno teško da je dijete moglo toliko uporno i dugo vrištati ako je sedirano! Isto-uvjeravala me da se ničega neće sjećati....da taj sirup stvara amneziju....ali ja po njoj vidim da se sjeća i da drži u sebi...a to me ubija! Dalje-tvrdila mi je da ona to nesvjesno vrišti jer je "popila sirup"...a nakon par minuta mi kaže:"Ona vrišti jer čuje vani vas!"...ako nije svjesna, kako me onda čuje, kako prepoznaje moj glas, zašto još jače počne plakati kada ja progovorim? Totalne nebuloze! Mazanje očiju i pravljenje roditelja budalama!

Sirius, što se tiče pisma upravi...palo mi je na pamet, kao i odlazak osobno u upravu....ali iskreno-bojim se i nemam potrebnu potporu MM-a (kojem je mama medicinska sestra i koji je odgojen tako da čvrsto vjeruje da je medicinsko osoblje uvijek u pravu....mogla bih o tome i knjigu napisati!) :(

Kod nas je išla prvo braunila.
Prva curica je dobila sat vremena prije odlaska u salu sirup,
onda je dobila moja i već su za 15 min su došle po nju na ho ruk, brzo brzo...
Ne moram napominjati koliko je sirup djelovao (ništa), a da su ju cure vozile kao da voze vreče brašna.

Da bi možda došle, nasmijale se: Pa di je ta djevojčica, ja sam teta X, dođi idemo se malo povozati.
Ili samo jedan običan osmjeh na licu za tu preplašenu dječicu.

I da, da stvar bude još gora- imali smo apartman, tako da stvarno ne vidim prepreku da se sediranje i uvođenje braunile provelo u mojoj prisutnosti! Jedino što trenutno mislim je da je nisu ni mislili sedirati i zato su to tako i napravili. Gadi mi se to sve skupa!

Quote:

---

Originally Posted by princess puffy

prije adeno/tonzilektomije sva djeca u Splitu dobiju sedaciju, lokalni anestetik na ruku, a potom braunilu na čije uvođenje ne reagiraju ( još dok su u sobi s ostalom djecom da bi strah bio što manji)

---

I to tako treba biti (uz dodatak da bi bilo dobro da su i roditelji uz njih dok čekaju). Nažlost , ja sam za operaciju tonzila u Zg čula samo ovakvo iskustvo o kojem Ninči piše.

U inozemnoj klinici gdje je moja kćer operirala srce tri puta braunila se uvodi dan ranije, roditelj sam sedira dijete u njegovoj sobi (oralno ili klizma , ovisno o dobi) i kad ono dobro zaspi odvoze ga dalje u pripremu.

Quote:

---

Originally Posted by oka

Kod nas je išla prvo braunila.
Prva curica je dobila sat vremena prije odlaska u salu sirup,
onda je dobila moja i već su za 15 min su došle po nju na ho ruk, brzo brzo...
Ne moram napominjati koliko je sirup djelovao (ništa), a da su ju cure vozile kao da voze vreče brašna.

Da bi možda došle, nasmijale se: Pa di je ta djevojčica, ja sam teta X, dođi idemo se malo povozati.
Ili samo jedan običan osmjeh na licu za tu preplašenu dječicu.

---

Joj, Oka! :love2:
Moju su curicu odvezli sa smiješkom i lijepim riječima i sva su s**nja upakirali u jedan debeli celofan! Tako da iskreno-sad kad pomislim na te smiješke i "lijepe" riječi, čisto mi se gade!

Quote:

---

Originally Posted by Ninči

Sirius, što se tiče pisma upravi...palo mi je na pamet, kao i odlazak osobno u upravu....ali iskreno-bojim se i nemam potrebnu potporu MM-a (kojem je mama medicinska sestra i koji je odgojen tako da čvrsto vjeruje da je medicinsko osoblje uvijek u pravu....mogla bih o tome i knjigu napisati!) :(

---

Vidiš da i pp piše da je kod njih drugačije, a drugačije je i na trulom zapadu, pa i drugdje medicinari rade, loše prakse trebaju postati bolje.

Quote:

---

Originally Posted by sirius

Nažlost , ja sam za operaciju tonzila u Zg čula samo ovakvo iskustvo o kojem Ninči piše.

---

Zašto onda ljudi toliko slabo pišu o tome??? Zar se to tako lako zaboravi?!?! I kako uopće te bolnice imaju te titule "prijatelji djece"? Što oni gledaju za dodjelu te titule, ako ne ovakve stvari???? Možda to da sestre nose kute na medeke i zekiće??? I da u svakoj sobi ima TV i po 2 dvd-a crtića??? Stvarno mi nije jasan ovaj svijet! :(

Quote:

---

Originally Posted by sirius

Vidiš da i pp piše da je kod njih drugačije, a drugačije je i na trulom zapadu, pa i drugdje medicinari rade, loše prakse trebaju postati bolje.

---

Znam! Zato me to toliko i jede! MM mi kaže da ne mogu ja mijenjati svijet! A ja mu kažem da, ako budu svi tako mislili, neće se nikad ništa ni promjeniti! I užasava me pomisao da ću opet nekad morati otići u bilo koju HR bolnicu, a da se ništa neće promjeniti na bolje! Ne znam, možda nekad skupim hrabrosti da idem sama protiv svih...trenutno sam preslomljena za to :(

Quote:

---

Originally Posted by Ninči

Zašto onda ljudi toliko slabo pišu o tome??? Zar se to tako lako zaboravi?!?! I kako uopće te bolnice imaju te titule "prijatelji djece"? Što oni gledaju za dodjelu te titule, ako ne ovakve stvari???? Možda to da sestre nose kute na medeke i zekiće??? I da u svakoj sobi ima TV i po 2 dvd-a crtića??? Stvarno mi nije jasan ovaj svijet! :(

---

Iskreno, zato što sve žele zaboraviti ili ih je strah da se ne zamjere doktorima. Niti jedno niti drugi nije dovoljno dobar razlog, i ja stvarno ne vidim načina kako će se stvari početi mjenjati ako se ljudi ne počnu službeno žaliti.

Meni nije jasna ta hladnoća tih sestri i doktora, kao da su s marsa pali.
Jest da smo mi njima samo brojevi, ali zar oni nemaju djecu, malu djecu, veliku djecu, svejedno!

Kompleksno je to pitanje zašto se tako ne radi.
Zato što nije važan kvalitet nego kvantitet!

U Splitu to radi samo jedan anesteziolog koji ima puno, puno problema zbog takvog načina rada,... jer dok uspostavi kontakt s djecom, namaže kremicu, sedira, ubode braunilu..."potroši vrijeme " u kojem je još jedno dijete moglo biti operirano

Ja bi im pisala. dala ih u novine...i nakon toga? Vjerujem da bi palo u zaborav i nikome ništa.
Jer svi sležu s ramenima i neda im se 'plivati uzvodno', nitko neće dići glas.
Mislim, kad nekome samo ukratko napomenem, nasmiju mi se i kažu, ah to ti je normalno, ništa im ne možeš.
A ja bi pukla, jer s takvim stavom zato oni svi to i rade jer svi samo pokorno šutimo.
Ja ne šutim, uvjek sam baba roga, a opet mi uzalud jer oni opet rade što žele.

Mi se nismo vraćali u tu bolnicu sa drugim djetetom nakon mesarskog šivanja.
Otišli smo u Zg k Sabolu na kontrolu, i opet za 5 dana na vađenje konca.
Znate kakvo je moje dijete bilo, savršeno dobro i hrabro. Bio je ponosan zbog toga.
I to je dokaz da se može, naravno da doktori i sestre mogu bolje i drugačije.

A ovo tvoje Ninči sa pričom od 2 sata vrištanja mi je vrh svega. Piši im, radi sve što možeš...

Ni meni, Oka, nije jasna ta hladnoća...bila sam u sobi gdje su male bebe...srce da ti pukne! Bebu od 2 mjeseca tek donijeli sa operacije, plače, baca se, roditelja nigdje, nitko da ga ni pogleda...a sestra začuđeno gleda u mene sa podsmijehom i pita me:"Vi plačete?!" Došlo mi je da vrištim! U svakom djetetu na neki način vidim svoje dijete i ne mogu ostati ravnodušna! Ne mogu!

Oka, i mene je strah toga da ću se buniti uzalud i na kraju biti ismijana, a da se ništa neće promijeniti...jednostavno mi ne pada na pamet što mali čovjek u ovoj našoj zemlji može učiniti, a da ne bude otkantan...a i medicinsko osoblje to zna....jer da misle da im netko nešta može, više bi se trudili i ne bi bilo ovakvih stvari! :(

Ninči, nema bunjenja uzalud...ako se dovoljo bunimo jednom se mora stvoriti kritična masa, i tada se sistem i način rada mora početi mjenjati, ovako dok šutimo sve izgleda kao da nam ništa ne fali. Ja nikad ne bih sve to svalila na med. osoblje , tj. pojedince, stvarno ne bih...oni rade kao što su godinama radili i ne vide ništa loše u tome, njima netko treba reći da može drugačije i bolje, i još im reći kako to moraju činiti i zašto ...i to je jedini siguran način da se nešto promjeni u svim bolnicama. Dok god mi šutimo, da li itko od odgovornih , onih koji tvrde da naša djeca imaju razna prava i sve one točke prijatelja djece, misli da bi se trebalo išta mjenjati?

Ne moras se bojat pisati, nikakao. Mislim, sto se moze desiti?

Ja sam protestno pismo pocela pisati jos dok smo bili u bolnici, pisala Rebru, pravobraniteljici i ministarstvu. Od Rebra nikada niti glasa, , pravobraniteljica mi tako formalno odgovorila da je to prestrasno, ministarstvo me je dva puta obavjestavalo do kuda su dosli s provjerom mojih tvrdnji a onda su zamukli. Poslala sam im jos jedno pismo nakon godinu dana da vidim do kuda su dosli ali mi na to nisu odgovorili. S djetetom sam isla jos nekoliko puta na kontrole, misim da nitko pojma nije imao da sam ja bilo sto pisala.

Dakle, meni je ipak jako pomoglo jer sam odmah huju istresla na papir, imam osjecaj da sam ipak poduzela dobar dio onoga sto je u mojoj moci, a i oni su se ipak malo koprcali...

Joj koma mi je dok ovo čitam.....
Žao mi je ninči sto je bilo tako loše u bolnici...
Mada, bojim se da i moju curicu to čeka....
Ona je već prije godinu trebala na vađenje mandula (sve tri) al smo svako malo morali odgodoti (ššto zbog moje T i strogog mirovanja, pa rodila, pa mm stalno na putu, pa je bila bolesna i tako..)..
I mi joj stalno pričamo o toj operaciji, da će joj dr pomoći, da budem ja s njom po danu mm po noći, sve naj naj.... a onda ovo pročitam, iskužim da će ona pošto je već veća (4,5g ) misliti da smo joj lagali......
Uf...

Sirius, ne svaljujem sve na medicinsko osoblje...nikako! Oni od nekog dobivaju uputstva kako raditi i rade kako moraju. Jasno mi je to.
Nije mi jasno da te danima svi uvjeravaju da dijete dobije sirupić, to piše i na papiru o anesteziji koji se dobije...a to je sve čista šminka, ništa drugo! To mi je najkrivlje-što se ljudima mažu oči, a oni ispadaju super i dobivaju status prijatelja djece. Katastrofa!

Bubice, nekako si mislim, a i tvoj mi primjer to potvrđuje, da ako pišem samo upravi, ministarstvu i pravobraniteljici, sve će se podgurati pod tepih i nikom pa ništa! Jedino što vjerujem da bi MOŽDA moglo promjeniti stanje su mediji...a i to je samo možda jer koliko stvari se orilo po medijima pa na kraju samo utihnulo :(

Cheerilee, ne bih ti bila u koži! :( Samo hrabro i držite se! :love2:

Ninči, ne znam da li si znala da je većina bolnica prijašnjih godina zabranjivala posjete za vrijeme sezone gripe? Roditelji nisu mogli tjednima do djece. Lako je kad imaš izbor, kad nije hitno. Ali kad si roditelj kronično bolesnog dijeteta čiji život ovisi o hospitalizaciji izbora nemaš. Kad sam o tome pričala sa psihologicom na našoj hospitalizaciji u inozemnoj klinici (da , vani postoji psiholog koji je cijeli dan dostupan roditeljima koji to žele i trebaju) ona nije vjerovala, rekala je da na tako nešto njihovi roditelji ne bi pristali, stali bi pred vrata bolnice i vikali sa transparentima dok ih ne puste unutra.
Zapravo hoću reći , da loše prakse treba mjenjati, ali mi moramo sami tražiti promjene. I ja bih voljela da ne moramo, ali nije tako...i zato barem reci ono što ste tvoje dijete i ti doživjeli, stavi to na papir , napiši da se prava tvog djeteta ne poštuju iako na papiru piše drugačije. Ja vjerujem da će doći dan kada će to pročitati prava osoba, i kad će djeci koja dolaze biti bolje nego što je danas.

Ove godine na našem odjelu u Zg bolnici nisu branili posjete u sezoni gripe, jednostavno su rekli da su vidjeli da su prijašnjih godina djeca bila nesreta , i roditelji su se bunili ( :) ) , pa su oni odlučili da ima posjeta kao i obično, te da će vidjeti što će se dogoditi. Nije se dogodilo ništa, tj. nije bilo nikakve epidemije gripe , niti više bilo kakvih respiratornih infekata, samo su djeca bila puno mirnija, a roditelji se nisu bunili. :)

Ninci, grozno. Ne znam u kojoj ste bili bolnici, ali mi iz Merkura na sreću imamo sasvim drugačije iskustvo. Ovako kako je PP pisala da je u Splitu. Nisam s njom bila samo u sali.

Majko mila! :-( A ja razmišljam kako je šteta što naš dr. ne razmišlja o operaciji 3. krajnika iako mi mala ima puno problema s njim.

Ja sam doživjela donekle slično iskustvo na Zaraznoj kad sam s mlađom (tada je imala niti 6 mj.) navečer bila hospitalizirana zbog sumnje da ima neku bakteriju. Po smještaju u one sobice/boxove (dakle bila sam s njom!) jednostavno je došla stroga sestra, uzela mi ju iz ruku i odvela. Na pitanje kamo će, rekla je odmah je vraćam i zabranila mi da idem s njima. Vratila ju je nakon 60 min. poplavljelu od urlanja sa zalijepljenom braunilom i skroz omotanom rukom. 60 sam minuta stajala u hodniku slušajući kako ona neljudski vrišti u sobi u drugom hodniku dok joj oni uvode braunilu u ručicu, samo to, nikakava druga mjerenja ili postupci. 60 min. da se uvede braunila???
Kad sam se ljuta ko pas i uplakana požalila, rekla mi je ista sestra da to rade bez roditelja jer se mnogi od njih ruše u nesvijest i ne mogu to gledati :shock: . Sljedeće uvođenje braunile bilo je u mojoj prisutnosti jer ju nisam dala odvesti samu.

Zašto je braunila bila ispala o tom-potom :evil: (zavezali su joj bili ruku za tijelo ko mumiji, nisu kontrolirali, meni zabranili prčkat po tome, a malenoj je infuzija otjecala pod kožu mimo vene sve dok ruka nije poplavila i natekla trostruko, dijete očajno plače, oni kažu smirite je nekako...koma... sve dok se nisu sjetili razmotati te zavoje. onda sam još dobila i jezikovu juhu od te iste sestre da sam NEPAŽLJIVA jer kako nisam prije primijetila da igla nije u veni?!?!?).

Sirius, bojim se da po ovom pitanju ne bi bilo puno roditelja koji bi stali uz mene....stojala sam tih 2 sata pred operacijskom, u nju su uvezli sigurno 20-ero djece, a mi i još jedni ljudi smo bili jedini roditelji koji su bili na hodniku! Drugi roditelji stvarno ne znam gdje su bili i kako ljudi mogu opušteno biti negdje kod kuće ili u kafani dok je njihovo dijete na operaciji! :( Meni je to prestrašno! Ali kad se onda mislim-nije nikakvo čudo da su mene gledali kao zadnju luđakinju što plačem pred operacijskom :(
A nije moja curica bila jedina koja je plakala, ali je definitivno bila najupornija i najglasnija. Možda zato jer je bila najmlađa tamo...možda zato jer su druga djeca bila sedirana ili bolje sedirana...a možda je istina ono što mi je tvrdilo osoblje-da je drugu djecu uplašila svojim urlanjem i da su je samo zabezeknuto gledala. :/ Ne znam, ali moje dijete kad vidi drugo dijete da plače, isto se uplaši, ali počne još jače plakati :/ Jednostavno mi ni jedna njihova tvrdnja ne stoji i ne mogu si pomoći! :-(

Sirius, postoji li mogućnost da skupimo slična iskustva drugih ljudi?....da i oni napišu svoja iskustva...ne mora biti iz iste bolnice...pa da sva ta iskustva pošaljemo pravobraniteljici, Unicefu, Ministarstvu zdravstva...na kraju ako treba i novinarima. Jer jedan čovjek i jedno iskustvo ne čini problem, ali par ljudi će im otvoriti oči i pokazati da po tom pitanju treba nešta mijenjati. A nas je već 4 samo na ovom topicu sa sličnim iskustvom!
Evo, ja pristajem i rastati se s mužem samo da ovaj bijes izbacim iz sebe i doprinesem stvaranju ljepšeg svijeta za svoju i tuđu djecu.

Cubana, lijepo je i utješno znati da postoje i pozitivna iskustva i da imamo izbora. Iskreno-nisam ni sanjala da se ovako nešta može dogoditi pa nisam ni birala bolnicu po tom kriteriju...sljedeći put bi mi to bio prioritet!

Čokolada, prestrašno! Ja te potpuno razumijem, sve tvoje osjećaje, strahove i boli! Ne mogu ja nikome opisati svoje osjećaje, tko sam to nije doživio! :( Daj Bože da nitko nikad to više ni ne doživi!
Što si ti napravila nakon svog iskustva?