Oka, ma ne pokazujem ja pred njom kako se osjećam...posvećujem joj se maksimalno i to je jedino što me bar malo tješi...jer ne mogu vam opisati, ali ja se osjećam kriva što joj se to dogodilo...iako, ni u najgorim noćnim morama nisam mogla zamisliti da će se tako stvari odvijati! Danima prije operacije sam joj ponavljala da će mama stalno biti uz nju, a onda u najgorim trenutcima nisam bila....ma dođe mi da vrištim! Imam osjećaj da ću poludit od tuge i frustracije!
Glavna sestra me je uvjeravala da su joj dali sirup za sediranje...ali stvarno teško da je dijete moglo toliko uporno i dugo vrištati ako je sedirano! Isto-uvjeravala me da se ničega neće sjećati....da taj sirup stvara amneziju....ali ja po njoj vidim da se sjeća i da drži u sebi...a to me ubija! Dalje-tvrdila mi je da ona to nesvjesno vrišti jer je "popila sirup"...a nakon par minuta mi kaže:"Ona vrišti jer čuje vani vas!"...ako nije svjesna, kako me onda čuje, kako prepoznaje moj glas, zašto još jače počne plakati kada ja progovorim? Totalne nebuloze! Mazanje očiju i pravljenje roditelja budalama!
Sirius, što se tiče pisma upravi...palo mi je na pamet, kao i odlazak osobno u upravu....ali iskreno-bojim se i nemam potrebnu potporu MM-a (kojem je mama medicinska sestra i koji je odgojen tako da čvrsto vjeruje da je medicinsko osoblje uvijek u pravu....mogla bih o tome i knjigu napisati!)
 |
|||
Odgovori s citatom
Ninči prvotno napisa
