Sad kada smo i same majke...

...kako doživljavate tuđu decu?

Dok sama nisam imala decu sva su mi deca bila preslatka, umela sam sa svima da se poigram a sada osećam da ne mogu, da svoju ljubav čuvam za svoju decu. Delujem sebično i rezervisano ali protiv sebe ne mogu iako se trudim.

Ipak, sada me kao majku rasplače svaka reportaža o nezbrinutoj deci, siročićima, deci iz Afrike. Otplačem svaki put kada na filmu naiđe scena da neko u rukama drži uplakano dete - a još kad grca onako od plača prvo pomislim šta si je ta guska od majke koja je dozvolila da joj tako rastuže dete kupila od honorara koji je dobila za suze rođenog deteta.

Ne mogu da ne poludim kad čujem za fizičko kažnjavanje deteta (napomena: ovo piše davno preodgojena mama) niti mogu mirno da prođem pored majke koja za sobom vuče uplakano dete žureći nekud i ne gledajući u njega (kuda? počinje omiljena sapunica?).

Ne mogu da budem raspoložena u Domu Zdravlja iako svoje dete vodim samo na vakcinaciju jer se saživim sa svim majkama koje su svoju decu dovele po terapiju.

Mnoge stvari koje nekad nisam primećivala sada me dovode do suza ( a nisam plačljivica, naprotiv). Da li se i kod vas nešto promenilo od kad ste postale majke?

Uf puno toga se promijenilo...

Sjećam se jedne grozne scene iz bolnice....jedno dijete je samo plakalo i plakalo, bilo ga je teško za čuti, nikad nitko nije dolazio vidjeti bebu....pitala cura iz susjedne sobe sestru zašto dijete plače, ona kaže da je dijete napušteno i da je to već peto dijete koje je ta mama napustila....skoro mi se srce slomilo :cry: .
Baš mi je bilo teško kada sam znala da nema nikoga da ga mazi, zagrli, utješi, nahrani, poljubi...i ono najvažnije voli.... :heart:

Teško mi je samo kada pomislim na svu onu ostavljenu djecu po sirotištima....ja neku robicu koju je D. prerastao dajem domu za nezbrinutu djecu....moj muž to uvijek nosu i uvijek se vrati od tamo tužan, mogu misliti kako bi tek meni bilo.

I meni je užasno kada vidim da beba plače a mm ga ne šljivi jer priča na tel ili sa nekom osobom.....grozno, nikada to neću shvatiti

ne mm nego mama ga ne šljivi

postala sam definitivno puno osjetljivija na djecu i sve vezano uz djecu; promatram više i roditelje u parkovima; sa suosjećanjem gledam mame malih bebica, naravno isto tako mi jako podižu tlak situacije koje prije nisam niti primjećivala/nisam o njima razmišljala - tipa "dobićeš po guzici", i bilo kakve nasilne i nepravedne situacije spram djece..
zagledam gotovo svaku bebu i dijete malo ili veliko na cesti; i doživljavam ih kao male, jedinstvene ljude /nije da nisam i prije, ali sada sa puno većom dubinom i razumijevanjem/.
promatram njihovo ponašanje u parku i opažam sve i svašta, čujem plač svake bebe u radiusu nekoliko kilometara :mrgreen:...eto.
ja naprotiv imam još i više nježnosti i ljubavi prema tuđoj djeci od kako sam postala mama; prije sam djecu doživljavala kao "slatku i malu" /nekako površnije/, a sad ih doživljavam kao mala neponovljiva i čudesna bića :love: :heart:

meni je isto ko i clumsy mom .... odradit ću ja tehnički dio...pomazit tuđe dijete i sl....al, nekak ko da sam ja sama ljubomorna... :lol: ...ono ja sam rezervirana za svog i nikog više :mrgreen: ...to sam skužila dok sam još bila trudna...a prijateljica već rodila...ma nosala sam ja malca i što ja znam... al s druge strane ko da su mi sva tuša djeca nekak išla na živce :oops: ... ne znam kako bi to objasnila....

Ja "cvatem" u djećjem društvu, kako svoje djece, tako i sve ostale. Volim svu djećicu veliku, malu, srednju, mušku, žensku i imam neki poseban osjećaj u prsima kad s njima komuniciram.
Tako sam najsretnija kad negdje u parkiću sjednem sa šarolikim društvancem na travu, spustim se u njihov svijet i vraćam natrag u svoje djetinjstvo, a druge mame su vrlo zadovoljne jer imaju neko vrijeme mir,jer teta rinama zabavlja djecu.
Ili kad u vrtiću imamo zajednička druženja pa se svi oko mene skupe i slušaju moje uglavnom iz glave, priće.
Pošto jako volim crtati, ilustrirala sam jednu poučnu priću koju su im tete čitale, pa smo tako složili crteže na pano i doživjeli priću u novom obliku.
Kažu svi da imam posebnu crtu u sebi koju djeca vole i treba mi samo pet minuta da pridobim i najsramežljiviju i najbojažljiviju djecu da se igraju samnom.

potpisujem anek

Od kad imam dijete ja sam postala puno trpeljivija na dječje nepodopštine i histeriziranje kod manjih, i na razne vrste ponašanje koje bi se moglo nazvati bezobraznim kod većih. Također imam više razumijevanja za druge roditelje, u njihovim manje svijetlim trenucima. Samo se sjetim svojih sličnih situacija. ;)
Koliko god sam mrzila izjavu "ti to ne razumiješ jer nemaš svoje dijete" ispada da je ona, u mom slučaju, bar dijelom točna.

Svoje sam nećake jako voljela kad su bili mali, ali čini mi se da sad čišćeg srca i s većim interesom pratim njihovo odrastanje. Pogled na svako, bilo čije dijete :saint: pruža mi čisti užitak, sad kad ne razmišljam o tome kako ja nemam dijete.

Moj me klinac spasio da postanem najgora tetka/strina oštrokonđa u bližoj i daljoj familiji. :mrgreen:

da promjenila sam se....
otkako imam svoju djecu dovoljni su mi oni, ne gledam i ne mazim tuđu, svu ljubav usmjeravam samo njima...
ali...ne trpim čuti zvuk dječjeg plača, ne interesira me tko/kamo vuče svoje dijete, ne dira me ništa osim bolest bilo kojeg/čijeg dijeteta..jedino me to može rasplakat.
Na sve ostalo se ne obazirem ako se ne tiče moje djece i ne dam da se itko dira u moju djecu 8)

Ja sam neki bijesni križanac između clumsy mom i anek - s jedne strane, puno se manje bavim tuđom djecom (uvijek sam obožavala djecu i mogla sam se satima igrati s njima, a sad sam usmjerena na Kaleba), a s druge strane počela sam primjećivati stvari koje prije nisam - tipa, kako su uređeni parkovi i vezana problematika, kako susjedi nemaju razumijevanja za djecu (deračina, lupanje vratima - prije to nisam ni primjećivala), prehranu djece (prije mi je bočica bila najnormalnija stvar, a dojenje djeteta starijeg od kojih 6 mjeseci čudno, a sad se stresem kad vidim bočicu i čudno mi je kad netko tko doji prestane s, što ja znam, nekih 9 mjeseci)...
Dakle, daleko sam senzibiliziranija za svu problematiku i tematiku vezanu za djecu, pogotovo mlađu (školarci su mi dosta strani), ali se aktivno više ne dajem toliko drugoj djeci.

A ja potpisujem Lunu u potpunosti.

Dok si nisam poželjela jedno nisam ih ni primječivala, za mene su samo bili gnjavatori i eventualno slatki... A onda bum, preokret, obožavam i svoju curku ali i svu dječicu, svi su mi preslatki i sve bi ih mazila i nosila, i ljubila, i pričala s njima, gotovo kao da su i moji. I sad mislim da bih mogla i usvojiti jednog malog anđelka tj. mogla bih ga voljeti mislim kao i svoju Niu :heart:

magična granica mi je negdje 16 godina

kad navrše 16 ,počinju mi ići na živce

stoga tražim još jednu osnovnu školu

Jooj, clumsy mom, baš sam razmišljala o otvaranju sličnog topica, jer me baš zanimalo postoje li osobe koje je su se, otkad su postale majke, toliko senzibilizirale za patnju druge djece, kao ja.
Ponekad mi je to neizdrživo - oplačem svaku vijest o bilo kakvom stradavanju djece (osobito ako su dobi slične mojoj Lei), razmišljam o njima danima, o nekima i nakon godinu dana - toliko da me to ponekad izluđuje.
Gledam, primjerice, film u kojem radnja nema veze s djecom, ali je jedna akterica ostavila uplakano dijete s dadiljom i izašla na večeru s nekim (bilo kim) i radnja se filma nastavlja i zapetljava i kulminira, a ja samo mislim šta je bilo s djetetom :/
Ili, još gori primjer moje luđačke opsesije - kad se dogodi neka nesreća u kojoj strada dijete (nažalost, događaju se svakih par dana :( ), ja ne samo da o tome razmišljam i oplakujem, nego se sjetim prethodne nesreće i zamislim roditelje upravo stradalog djeteta kako su prije par dana kad su slušali o toj drugoj nesreći instinktivno zagrlili ili bar pogledali svoje djetešce, a sad :( ... Pa nek mi netko kaže da nisam luda... I da mi ne treba stručna pomoć...
Prestala sam zbog toga čitati i novine prek Interneta, što sam nekad radila svako jutro, jer ne mogu podnijeti više niti jednu ružnu vijest vezanu za djecu. Evo, sad ću bar koji dan misliti na dijete o kojem je tu pisala Ana:-).

ja sam se potpuno promijenila. prije nisam puno obracala paznju na djecu, a sad mogu potpisati vecinu vas.

Citiraj:

---

Leina mama prvotno napisa

Prestala sam zbog toga čitati i novine prek Interneta, što sam nekad radila svako jutro, jer ne mogu podnijeti više niti jednu ružnu vijest vezanu za djecu. Evo, sad ću bar koji dan misliti na dijete o kojem je tu pisala Ana:-).

---

sad mi se srce para kad cujem bebu koja place. a o zlostavljanju, napustanju i slicnim stvarima ne smijem niti razmisljati jer cu se ugusiti od tuge. o da, dijametralno suprotno nego prije.

Kada je prije nekoliko tjedana u novinama izašla vijest o onim "roditeljima"što su svoje djetešce tukli remenom po genitalijama jer nije znalo na kahlicu plakala sam puna dva dana.Stalno sam mislila na to.Na primjer bila bih na poslu,sjetila se toga-i odmah krenule suze.
To je samo jedan primjer.Prestala sam čitati novine jer naprosto ne mogu podnijete vijesti o stradavanju djece.
A prije....ne znam uopće što da vam kažem....bila sam jedna totalno drukčija osoba. :/
Ne kažem lošija u nekom smislu,ali drukčija....ja te vijesti nisam doživljavala,čula bi ih,naravno bilo bi mi žao,ali nisu ni izdaleka u meni stvorile takvu TUGU kakvu osjećam sada.

Vjerojatno su se u svima nama probudili naši majčinski instinkti,ja ponekad poželim svoj napuštenoj,usamljenoj i tužnoj djeci svijeta biti mama. :heart:

Citiraj:

---

ronin prvotno napisa

Vjerojatno su se u svima nama probudili naši majčinski instinkti,ja ponekad poželim svoj napuštenoj,usamljenoj i tužnoj djeci svijeta biti mama.

---

:heart:

Promjenilo se sve...ono što čujem (smijeh koji me rastopi, plać koji mi pravi knedlu u grlu) ono što vidim (zanemarivanje, netolerancija, nježnost roditelja prema djeci, igru) mirišem (tek kad sam rodila počela sam primjećivati da djeca, u biti, mirišu)
Poćela sam cijeniti dobre roditelje i prezirati loše (prije ih nisam mogla razlikovati)
Poćela sam obraćati pozornost na detalje (parkirana auta, "kulturu" mojih sugrađana)
Ma, promjenilo se sve...

Citiraj:

---

rinama prvotno napisa

Ja "cvatem" u djećjem društvu, kako svoje djece, tako i sve ostale. Volim svu djećicu veliku, malu, srednju, mušku, žensku i imam neki poseban osjećaj u prsima kad s njima komuniciram.

---

Ovako je i samnom. Mene je Roda jako promijenila u smislu dojenja, platnenih pelena, ne po guzi...
Ja sam se jedan dan gušila u suzama kad sam čula za one jadne bebe koje su stradale u požaru u BiH... :cry: Cijeli dan sam mahnito grlila Vedrana.
Postala sam i gruba i bezobrazna prema roditeljima koji ne voze svoju djecu u as, koji ih tuku, hrane junkom i sl. Pokušavam educirati, a kad ne uspijem onda postanem netolerantna (valjda to doživim kao vlastiti neuspjeh).

Citiraj:

---

rinama prvotno napisa

Ja "cvatem" u djećjem društvu, kako svoje djece, tako i sve ostale. Volim svu djećicu veliku, malu, srednju, mušku, žensku i imam neki poseban osjećaj u prsima kad s njima komuniciram.
Tako sam najsretnija kad negdje u parkiću sjednem sa šarolikim društvancem na travu, spustim se u njihov svijet i vraćam natrag u svoje djetinjstvo, a druge mame su vrlo zadovoljne jer imaju neko vrijeme mir,jer teta rinama zabavlja djecu.
Ili kad u vrtiću imamo zajednička druženja pa se svi oko mene skupe i slušaju moje uglavnom iz glave, priće.
Pošto jako volim crtati, ilustrirala sam jednu poučnu priću koju su im tete čitale, pa smo tako složili crteže na pano i doživjeli priću u novom obliku.
Kažu svi da imam posebnu crtu u sebi koju djeca vole i treba mi samo pet minuta da pridobim i najsramežljiviju i najbojažljiviju djecu da se igraju samnom.

---

Potpuno isto, osim što ne crtam, ali dobro pričam.

Citiraj:

---

M&T prvotno napisa

da promjenila sam se....
otkako imam svoju djecu dovoljni su mi oni, ne gledam i ne mazim tuđu, svu ljubav usmjeravam samo njima...
ali...ne trpim čuti zvuk dječjeg plača, ne interesira me tko/kamo vuče svoje dijete, ne dira me ništa osim bolest bilo kojeg/čijeg dijeteta..jedino me to može rasplakat.
Na sve ostalo se ne obazirem ako se ne tiče moje djece i ne dam da se itko dira u moju djecu 8)

---

ja većinu ovoga mogu potpisati.

od kada imam svoju princezu, tuđu dicu pomazim, malo sidnem u krilo, popričam par rečenica i to je to. nemam nekog ludog osjećaja za tuđu dicu. imam svoju malu i ona je centar svita.

posebno mogu potpisat ovo boldano.
uopće me ne zanima ko kako hrani svoje dite, kako ga oblači, svlači, vuče i navlači po ulici. zaboli me.
jedino uvik prokomentiram dicu van as jer me to ježi, ali ne bi baš išla okolo prodavat pamet koliko je to štetno i koje tragične posljedice može imat. zaboli me. svak danas ima tv i novine i može čut sve šta želi i ne želi čut.
isto tako mi ne pada na pamet u čudu gledat niti jednu majku jer doji do 3 godine svoje dite isto kao ni onu koja je iz rodilišta izašla sa ditetom u jednoj a bočicom i čučom u drugoj ruci.
svak odgaja svoje dite onako kako misli da je najbolje i da najbolje zna i može.
ja sam od kad imam svoje dite osjetljiva isključivo i samo na nju, a druga dica me nekako ne dodiruju. možda podsjvesno ne želim dozvolit sebi misli o tuđoj djeci, naročito kad su bolesti u pitanju ili tragedije. razveseli me dječi smijeh, ali ne počnem ridat kad čujem dječji plač. jedine koje me dotaknu u srce su baš male male bebe. one veće već nisu ili jesu ali jako malo.

što se promijenilo? ne znam... vjerojatno ne puno...

oduvijek sam obožavala djecu - tako da sam u majčinskoj ulozi konačno došla "na svoje" :mrgreen: . nisam više morala moljakati nekog da mi "posudi" dijete da ga vodim u šetnju, ili "vrebati" osamljeno dijete na plaži da imam s kim bacati kamenčiće i graditi bazenčiće... :lol: :lol: ...

kikica mi jedno vrijeme nije "dozvoljavala" da mazim drugu djecu, osim male selme iz parka. za nju je čak pitala - možemo li ju uzeti doma :mrgreen: . kad sam ju pitala - "zašto?" - odgovorila je: "selma nema mamu..."

kikica je tada imala oko 3 godine... selma dvije. mama ju je rodila samo da izađe iz sarajeva. ostavila ju je tati (stranom novinaru) - i nestala... :(

sada? obično ne dođem do izražaja kod beba - jer kikica uleti prije mene :mrgreen: . i ona ih obožava.

Juče se umalo ne uguših suzdržavajući suze kad sam čula jednu malu kako plače u grupici mojih sinova. Stigla majska tura dece i ona je jedna od njih.

A jutros još gora situacija - naša mlađa teta je bezobrazno odvlači od vrata na koja je htela da izađe (opet sva mokra od suza) kad su ušli moji klinci, uz reči:"Ma ulazi, bre, unutra, dosadna si više!!!" :shock:

Odmah mi je na pamet palo da je možda i moje klince vukla tako u septembru :/ . Evo, nizašta nisam već sat vremena :/

Joj, i ja sam osjetiljiva na svu djecu, i prije sam bila, ali sad neprestano osjećam Weltschmerz, pogotovo u ovakvim situacijama kao što je opisala clumsy mum. Najradije bi ih sve prigrlila, tješila... odgajala... hm

Ista sam prema djeci i sada, ali primjecujem totalno drukcije stvari nego prije nego sam i sama postala mama.

Ovo je tema koju sam tražila...da, dešava mi se skoro sve ovdje navedeno - prije djeteta uopće nisam bila zainteresirana za djecu, išli su mi na živce i bila sam nespretna s njima. Nakon rođenja djeteta ja sam postala sušta suprotnost.
A najteže od svega mi je čuti za dječju patnju...to je stvarna fizička bol, stegne me u prsima, zaboli, ne mogu shvatiti zašto se djeci moraju dešavati ružne stvari..danas sam pročitala o dječaku koji je umro od raka. I rasplakala se. napisao je jednu pjesmu za života koja govori o anđelima, grozno, srce da ti pukne. Onda nedavno ona vijest o pedofilu koji je osnovao udrugu u Hrvatskoj kojoj je jedna od aktivnosti zaštita zlostavljane djece. Poludila sam, tražila sam peticiju za potpisati, pisala Uredu za Udruge, Vladi..
Sad vidim da se to i drugim mamama dešava. Ali ne znam štzo s tim osjećajima, maknuti se od vijesti, ne čitati..što? Pustiti ih?

Mislim da su ti osjećaji jako intenzivni dok je dijete tako maleno i bespomoćno kao tvoje. Kako postaju stariji otvara nam se sve veća mogućnost da ih pripremimo na opasnosti i naucimo kako da ih uoče ili izbjegnu pa je utoliko lakše, ali briga je stalna. Intenzitet tih strahova i emocija koje su ti sad prisutne ipak jenjava .
Ja mislim da nam se to dogadja jer poistovjećujemo dijete iz nevolje sa svojim djetetom, posebno ako su slične dobi i onda to nesnosno boli, i sama pomisao.

Nedavno sam pročitala o 13godisnjem dječaku koji sam iz nekog srpskog sela, javnim prijevozom putuje u prvi veći grad na kemoterapiju.
Njegova rečenica: Ponekad poslije terapije budem tako umoran.... me slomila. Zgazila. Dokrajcila. A kći mi je njegovih godina.

Citiraj:

---

ronin prvotno napisa

Kada je prije nekoliko tjedana u novinama izašla vijest o onim "roditeljima"što su svoje djetešce tukli remenom po genitalijama jer nije znalo na kahlicu plakala sam puna dva dana.

---

Citiraj:

---

Loryblue prvotno napisa

svak odgaja svoje dite onako kako misli da je najbolje i da najbolje zna i može.

---

Ja imam problem s ovim. Svaki put kada netko izgovori ili napiše potonju rečenicu prođe mi kroz glavu 10 slučajeva jednakih ovom iznad. Uopće ne razumijem kako to danas itko više može izreći s obzirom na brojne primjere roditelja koji ne da ne znaju odgajati najbolje što mogu, već obratno, ispoljavaju agresiju jer liječe svoje traume.

Nikad nisam bila djecoljubac. Ni sada kad imam svoju nisam se promijenila. Svoju djecu volim, ali tuđa me nimalo ne zanimaju, jednostavno, nemam talent za zabavljanje djece niti mogu glumiti da su mi draga ako to nisu. Jedina stvar na koju sam postala osjetljivija su mi napuštanja i ostavljanja djece od strane roditelja, a i sad više suosjećam sa onima koji su izgubili dijete nesretnim slučajem.

I meni se događa slično. Prije nego sam rodila, stvarno nisam voljela djecu. Mislim,bila su mi slatka i simpatična,ali nisam uopće dolazila u kontakt s njima.

Kako MM i ja nismo mogli dobiti bebu,počela sam sve više primjećivati djecu i u meni su izazivala potpuno drugačije osjećaje. A od kada sam rodila, ajme,potpuno sam drugačija osoba. Jučer sam čekala kod pedijatrice da me primi i sestra je davala injekciju nekoj curici. Curica je počela malo plakati,a meni oči pune suza,skoro sam se rasplakala skupa s njom.

Citiraj:

---

clumsy mom prvotno napisa

) niti mogu mirno da prođem pored majke koja za sobom vuče uplakano dete žureći nekud i ne gledajući u njega (kuda? počinje omiljena sapunica?).

---

Meni je jako zasmetala ova rečenica.Mislim,stvarno:roll:.Pa zar zaista možete prvo pomisliti da mama žuri jer će propustiti omiljenu sapunicu i vuče dijete koje se dere?Zar vam je zaista to prva asocijacija?

Ili možda žuri i vuče dijete jer bi dijete baš tada išlo na igralište,ili u kafić ili je ugledalo kiosk,ili...,a ona kasni po starije dijete koje je npr.u školi,ili vrtiću,ili na nekom času ili sportu...I ona sad kasni jer se već zadržavala sa manjim više puta i ubjeđivala ga,ali pošto ništa nije pomoglo,ona mora vući dijete koje ne surađuje...jer nema izbora...I po kiši,i po snijegu,i po vjetru,i vrućini....
Ma mali milion puta mi se to desilo...Ko da mi je baš zgodno vući moje dijete koje dreči.

A ja sam se promjenila prema mamama.Pa ih gledam kako se muče,i kako im je neugodno,pa tačno znam kako se osjećaju dok vuku dijete koje vrišti i plače.A desilo mi se više puta u restoranu da sam rekla nepoznatoj mami:"idi sjedi i jedi,ja ću pripaziti na njih dok se igraju".Žao mi jer znam da će žena ostati gladna:-).

A djeca su me uvijek dirala u srce,i sad kad ih imam i kad ih nisam imala.

Citiraj:

---

dino84 prvotno napisa

I meni se događa slično. Prije nego sam rodila, stvarno nisam voljela djecu. Mislim,bila su mi slatka i simpatična,ali nisam uopće dolazila u kontakt s njima.

Kako MM i ja nismo mogli dobiti bebu,počela sam sve više primjećivati djecu i u meni su izazivala potpuno drugačije osjećaje. A od kada sam rodila, ajme,potpuno sam drugačija osoba. Jučer sam čekala kod pedijatrice da me primi i sestra je davala injekciju nekoj curici. Curica je počela malo plakati,a meni oči pune suza,skoro sam se rasplakala skupa s njom.

---

meni mlijeko procuri svaki put kad neko dijete plače, strašno sam osjetljiva :) mene djeca vole oduvijek, ne znam zašto..ja njih nisam baš primjećivala a kad sam dobila svoju P. nisam znala što bih s njom..nisu mi prirodno došli ti nagonski instinkti..sjećam se da sam jednom pitala jednu ženu kako se djeca vole, da mi malo opiše taj osjećaj,jer nisam ni znala volim li svoju kćer kako treba??? mislim smiješno ali sam imala potpuno drugačije očekivanje od sebe. rekla mi je se ta ljubav mijenja kao i sve drugo.

Jedan od boljih savjeta definitivno...

Citiraj:

---

nanimira prvotno napisa

meni mlijeko procuri svaki put kad neko dijete plače, strašno sam osjetljiva :) mene djeca vole oduvijek, ne znam zašto..ja njih nisam baš primjećivala a kad sam dobila svoju P. nisam znala što bih s njom..nisu mi prirodno došli ti nagonski instinkti..sjećam se da sam jednom pitala jednu ženu kako se djeca vole, da mi malo opiše taj osjećaj,jer nisam ni znala volim li svoju kćer kako treba??? mislim smiješno ali sam imala potpuno drugačije očekivanje od sebe. rekla mi je se ta ljubav mijenja kao i sve drugo.

Jedan od boljih savjeta definitivno...

---

Ovo definitivno potpisujem. Kao da sam sama pisala, sa jednom malom razlikom. Ja sam se bojala i spomenuti bilo kome da ne osjećam onu opjevanu majčinsku ljubav na prvi pogled, da me ne bi osuđivali. Vremenom je i to došlo.

Gledam danas Jasnu Ćurković Kelavu. Govorila je o majčinskim domovima.
Tražila sam po internetu i našla ovo: http://domzadjecu.hr/wp/hr/trazi-se-.../udomiteljstvo