Virapen: Platio sam stručnjaku da odobri Prozac, iako lijek potiče na samoubojstvo
Piše Tanja Tolić
Svake se noći oko njegovog kreveta okupljaju sjenke. Obično se pojave tijekom ranih jutarnjih sati. Udaraju glavom o zidove i režu si ruke ili vrat britkim noževima. Budi se okupan znojem. John Virapen (67) osobno nije nikoga ubio, ali se posredno osjeća odgovornim za smrt stotina ljudi. Sve te sjenke, zapravo svi ti ljudi koji više nisu živi, pili su lijekove. Njegove lijekove.
John Virapen, rođen u Britanskoj Gvajani, 35 godina je radio u farmaceutskoj industriji, od toga deset godina u tvrtki Eli Lilly, te koristio svu svoju pamet da tim ljudima, tim sjenkama, proda što više lijekova. Uvjeravao je, lagao, manipulirao, prikrivao, direktno podmićivao brojne liječnike, sve do umirovljenja, kako bi bolesnom, ili još gore, zdravom pacijentu prepisali upravo lijek njegove tvrtke.
A onda se prije tri godine nešto u njemu prelomilo. Njegov mali sin, iz drugoga braka, trebao je otići na cijepljenje. John je, priča nam danas dok živi u Njemačkoj, rekao supruzi kako ne želi da liječnik njegovom sinu da bilo kakvo cjepivo prije nego on s njime osobno porazgovara.
“Imao je samo šest mjeseci i doktor mu je želio dati cjepivo. A meni se sve to vratilo… Sva ta sjećanja… i odbio sam”, ispričao nam je Virapan.
Tada je odlučio ispričati cijelom svijetu istinu. Zbog svog sina i zbog svih sinova i kćeri ovoga svijeta koji su postali, tvrdi, nova ciljana skupina farmaceutske industrije i kojima prijeti opasnost da postanu dobrovoljni gutači pilula.
Napisao je knjigu koja je postala apsolutni bestseler u Europi, a zove se “Nuspojava: smrt”. Nije ju objavila neka razvikana nakladnička kuća, iako je trebala. Dogovorio je bio već predujam od 10 tisuća eura i sklopio ugovor upravo s jednom takvom kućom, a onda su se iznenada povukli. Razloge povlačenja, bez sumnje, treba tražiti u činjenici da je njegova knjiga, koju je u Hrvatskoj objavila mala zagrebačka nakladnička kuća Omega lan, zapravo ispovijest farmaceutskog insajdera koji do u detalje priča kakvim se sve trikovima koristi Big Pharma da bi prodala što više lijekova.
Big Pharma kolektivni je ironični naziv za skupinu najvećih svjetskih farmaceutskih kompanija, ujedno i sinonim za njihovu pohlepu i beskrupuloznost. Iako Virapen primarno navodi primjere koji se odnose na Eli Lilly, napominje nekoliko puta kako je to uobičajena praksa i za druge farmaceutske divove. “Nuspojava: smrt” nije lagana knjiga. Neće na vas djelovati kao ispovijest insajdera iz duhanske industrije – da ugasite cigaretu i nikad više ne odete do kioska po novu kutiju. U Virapenovoj knjizi nuspojave su opasne kao u trileru - obuhvaćaja samoubojstva, ubojstva i višestruka ubojstva na koja su, do jučer potpuno zdrave ljude, natjerali lijekovi koje su pili.
Što je to John otkrio svijetu? Pa, primjerice, da farmaceutske tvrtke troše po liječniku praktičaru između 35 i 40 tisuća dolara godišnje kako bi ga uvjerile da propisuje njegove proizvode. Otkrio je i da je više od 75 posto vodećih znanstvenika iz područja medicine “na plaći” farmaceutske industrije. To ne znači samo da ih se podmićuje skupim putovanjima, darovima ili, vrlo direktno, novcem da bi propisivali određene lijekove, nego i da ih se istim metodama podmićuje kako bi pozitivno izvijestili o lijekovima nakon što je javnost već doznala da ti medikamenti imaju ozbiljne, pa čak i fatalne nuspojave.
Virapen je u knjizi otkrio i da za mnoge novoodobrene lijekove postoje samo kratkoročna klinička istraživanja i da se zapravo uopće ne zna kakve stvarne učinke imaju na zdravlje pacijenata koji ih uzimaju dugo vremena ili čak do kraja života. Također, mnogi lijekovi koji su danas u prodaji, na tržište su dospjeli isključivo zato što je netko podmićen. I, ono najbolnije – farmaceutska industrija počela je izmišljati bolesti kako bi povećala tržište i sve više se okreće djeci, u što ranijoj dobi, kako bi stvorila potrošače za cijeli život. Zašto to rade?
“Razlog je samo jedan. Novac”, kratko nam odgovora John.
Virapen je za farmaceutsku industriju počeo raditi 1968. godine. Počeo je kao prodavač, koji kuca na vrata liječnika, no s godinama je sve više napredovao u karijeri i došao do pozicije glavnog direktora Eli Lillyja u Švedskoj, a kasnije je radio i za globalne igrače poput Novo Nordiska i Lundbecka iz Danske. U tri i pol desetljeća rada nema što nije prodavao – jednom je to bila čudesna tableta protiv artritisa, drugi put kura pomlađivanja (hormon rasta), treći put humani inzulin, a četvrti put magični antidepresiv. Između 1981., kad je počeo raditi kao menadžer prodaje za Lilly u Švedskoj, i 1988., prodaja je porasla sa 700 tisuća dolara na 15 milijuna dolara godišnje. Bio je to porast za više od dvadeset puta. Johnova plaća također je svake godine sve više rasla. Nakon godinu dana postao je glavni direktor Lillyja u Švedskoj, a igra s liječnicima, koja je počela bezazleno – poklanjenjem cvijeća, u međuvremenu je podignuta na višu razinu.
Više nije seoskim liječnicima poklanjao kožne mape, nalivpera i unaprijed ispisane blokove s receptima, nego je plaćao liječnike znanstvenike da napišu pozitivan izvještaj o lijeku, primjerice u medicinskom časopisu. Stručnim riječnikom to se zove kupovina opinion makera.
Jedan od njih, inače specijalist za liječenje boli, koji je radio za švedsku upravu zdravstva, dobio je od Lillyja niz isplata za tobožnje savjetovanje, pregled brošura i obuku predstavnika. Specijalist za bol nije imao ured, njegovo se ime nikada nije pojavljivalo na zapisnicima sa sastanaka. Postao bi aktivan samo kad bi se o Lillyju i njegovim proizvodima objavili loši članci, na primjer oni o neočekivanim nuspojavama, nečistim sastojcima ili nezadovoljnim pacijentima. Dobri doktor odmah bi nakon takvog članka napisao pozitivan o Lillyju koji bi bio objavljen u medicinskom časopisu, što bi smirilo medicinske krugove, a liječnici bi nastavili bez rezerve primati Lillyjeve farmaceutske predstavnike.
Sljedeći je korak bio monopolizacija tržišta. Eli Lilly imao je novi lijek, tzv. blockbuster, namijenjen liječenju artritisa. Aktivna supstanca zvala se benoksaprofen, a Virapen ga je planirao predstaviti kao čudesan lijek. Prvi korak je bio dobiti odobrenje za lijek u Švedskoj, od regulatornog tijela za lijekove. Trgovački naziv lijeka u Švedskoj je trebao biti Opren, u SAD-u se planirao prodavati kao Oraflex, a u Njemačkoj pod imenom Coxigon.
John je krenuo u akciji. Organizirao je raskošan simpozij u hotelu s pet zvjezdica na jednom od švedskih otoka. Pozvani su naravno svi opinion makeri. Jelovnik je bio odličan, program je vodila poznata TV zvijezda, a u međuvremenu su održavane male prezentacije o novom lijeku koja su držali stručnjaci u čija se mišljenja vjerovalo 100 posto. Atmosfera je bila opojna, kao i piće koje se posluživalo, a opinion makeri su gorjeli od želje da svim ispričaju o novom čudotvornom lijeku. Masovno oglašavanje dovelo je do toga da je lijek, u svim zemljama u kojima je već bio odobren, ubrzo bio svugdje propisivan. U Velikoj Britaniji znalo ga se propisivati čak 55 tisuća recepata tjedno, što je značilo prihod od pola milijuna američkih dolara. U samo sedam dana.
Usred marketinških aktivnosti u Švedskoj, Virapen je prvi put čuo da s lijekom ima nekih problema, zbog čega je zapinjala registracija lijeka u Danskoj. Navodno je bilo štetnih nuspojava koje su se manifestirale na bubrezima i jetri. Na povratku s poslovnog puta iz Rima, John je u avionu dobio faks kojim su mu šefovi poručili da ni sa kim ne raspravlja o benoksaprofenu. Čudesni lijek, koji se u Engleskoj prodavao kao lud, upravo se počeo povlačiti s tržišta, što je značilo da se marketinška kampanja u Švedskoj morala odmah zaustaviti.
Iako je bio glavni direktor Lillyja u Švedskoj, Virapen nije imao pojma da lijek može izazvati smrt. Šefovi nisu prikrivali informacije samo od pacijenata, nego i od svojih zaposlenika. U knjizi Virapen, upravo na primjeru benoksaprofena, navodi kako se to radi. Godine 1980. u SAD-u je podnesen zahtjev za registraciju lijeka. Već nakon godinu dana primjene počinju stizati prvi izvještaji o nuspojavama – problemima s jetrom koji u nekim slučajevima mogu dovesti i do smrti. Što rade čelni ljudi Eli Lillyja? Ne raspravljaju o tome koliko brzo mogu povući lijek s tržišta, nego treba li se promijeniti uputa za korištenje lijeka. Odlučuju da će dodati da je moguće zatajenje bubrega, ali ne i fatalno zatajenje.
Do 1982. godine njemačke vlasti primile su 91 prijavu o nuspojavama, a britanske čak 35 tisuća, od čega 61 sa smrtnim posljedicama. Informacije se šalju u sjedište Eli Lillyja u Sjedinjenje Države, no Lilly ih ne prosljeđuje američkoj Agenciji za hranu i lijekove (FDA) koja upravo priprema tržišno odobrenje za lijek. Dapače, FDA o smrtima nema pojma jer se za odobrenje lijeka koriste isključivo podaci iz kliničkih ispitivanja koje daje proizvođač. Na kraju, danske vlasti su te koje FDA šalju podatke o smrtima pacijenata, a Eli Lilly započinje PR kampanju koja je koštala milijune i u kojoj šalje novinarima promotivne materijale za lijek. U međuvremenu, lijek je svejedno registriran u SAD-u. Tek u kolovozu 1982. lijek se povlači s američkog tržišta.
Do pravog suđenja i priznanja krivice nikada nije došlo jer je Lilly priznao krivicu prije nego je suđenje počelo, kako bi prikrio prave razmjere štete koju je izazvao lijek. Kazna je bila smiješna: 25 tisuća dolara globe za Lilly i 15 tisuća dolara za glavnog medicinskog znanstvenika Iana Sheddena. Ministarstvo pravosuđa SAD-a zaključilo je da je najmanje 27 ljudi umrlo zbog benoksaprofena, a 200 ih je još oboljelo od zatajenja bubrega ili jetre. Sud je zaključio da je Lillyjevo prikrivanje smrti “standardna praksa u industriji”, drugim riječima – nisu napravili ništa što ne rade i drugi. Možda to može objasniti zašto se Americi 22 godine poslije toga dogodio gotovo identičan skandal s Merckovim lijekom za artritis, Vioxxom, kod kojeg je također naknadno utvrđeno da su zaposlenici namjerno prikrivali podatke o štetnim nuspojavama. “Ako ubijete dovoljan broj ljudi, hoće li ubojstva postati novi moralni standard?”, pita Virapen u knjizi.
Usprkos fijasku s benoksaprofenom, Virapen nije stao. Lilly je imao novi blockbuster – zvao se fluoksetin prema djelatnoj tvari, ali je mnogo poznatiji kao Prozac. Čarolija Prozaca počiva na nečemu što se naziva serotoninska teorija. Serotonin je neurotransmiter u mozgu, a od 60-ih godina prošloga stoljeća proširila se ideja kako neravnoteža serotonina vodi u depresiju, hiperaktivnost i druge poremećaje, iako dva američka znanstvenika, Jeffrey R. Lacasse i Johnatan Leo, nisu našli nikakvu vezu između razine serotonina i psihičkih poremećaja te nikakav znanstveni dokaz idealne “kemijske ravnoteže” serotonina (a kamoli patološke neravnoteže!). Dapače, dokazali su da razinu serotonina uopće nije moguće izmjeriti u mozgu živih ljudi.
No ta su saznanja došla tek mnogo kasnije. Istražujući u svojem laboratoriju fluoksetin – koji navodno djeluje na razinu serotonina - Lilly je otkrio nešto vrlo zanimljivo. Dok su uzimali novi agens, neki su ispitanici gubili na težini. Debeli ljudi sveti su gral farmaceutske industrije, jer ih ima mnogo. Od njih su bolji samo oni koji misle da su debeli, jer ih je još više, te oni koje bi se moglo uvjeriti da su debeli. No, začkoljica je bila kako dobiti odobrenje za supstancu koja bi poslužila za lijek za reduciranje tjelesne težine, jer je to zahtijevalo nove opsežne studije i ispitivanja. Lillyju se žurilo, pa je registirirao fluoksetin kao antidepresiv, računajući da će aktivnu supstancu, s vremenom, tako lakše registrirati i za neke druge poremećaje (što je uobičajeni trik farmaceutske industrije).
“Da bi vidjeli kako bi fluoksetin mogao proći proces odobrenja u Švedskoj, podatke smo pokazali nekim švedskim psihijatrima. Nasmijali su se i zbunjeno tresli glavama. Nismo to valjda mislili ozbiljno! Ne mogu se niti sjetiti medicinskih detalja zbog koji su se smijali. Bio je to veliki problem. Nije ugodno čuti da se psihijatri tako smiju jer znate da nemate nade”, prepričava Virapen u knjizi. Ubrzo mu je postalo jasno da švedsko regulatorno tijelo uopće ne planira odobriti lijek. Nisu bili uvjereni u njegovu korist. Pored toga, podaci iz kliničkih ispitivanja ukazivali su na to da je korištenje Prozaca povezano s povećanom stopom samoubojstava među oboljelima.
Virapen je postao očajan jer su ga šefovi pritiskali da se fluoksetin odobri u Švedskoj. Uspio je otkriti identitet neovisnog stručnjaka koji je procjenjivao djelotvornost fluoksetina za švedsku regulatornu agenciju i podmitio ga. Platio mu je 100 tisuća kruna, što je u to doba iznosilo oko 20 tisuća dolara. Pola je dobio odmah, zajedno s golemom hrpom spisa o lijeku koju je trebalo iznova urediti. Smrtni slučajevi su odmah nestali iz napomena. Ostalo je bilo stvar statistike i igre riječi. Na primjer, rečenica: “Od deset ljudi koji su uzimali djelatnu tvar, pet je imalo halucinacije i pokušalo izvršiti samoubojstvo, a četvero od tih ispitanika u tome je i uspjelo” pretvorena je u sljedeću: “S jednim ispitanikom sve je prošlo prema planu, kod četvero ispitanika zabilježen je gubitak težine, a pet preostalih ispitanika imalo je raznovrsne učinke”. Odjednom se ta grozna riječ samoubojstvo više nigdje nije nalazila. Lijek na kraju nije odobren u Švedskoj, ali ne zato što nije prošao regulatorna tijela, nego zato što je Lilly inzistirao na previskoj cijeni lijeka u pregovorima sa švedskim ministarstvom zdravstva. No postao je hit u ostatku svijeta.
“Marketing ga je učinio modernim lijekom. Tada nije bilo mnogo depresivnih ljudi. Fluoksetin je bio prodavan kao lijek za podizanje raspoloženja. Tobože je donosio pozitivan stav prema životu. A kome se to ne bi sviđalo? Uspjeh Prozaca katapultirao je cijelu obitelj lijekova povezanih sa serotoninom na vrh top liste najbolje prodavanih supstanci. Tužna stvar je da se Lillyjev originalni plan za distribuciju fluoksetina kao lijeka za smanjenje tjelesne težine nije čak niti trebao razmahati, jer se Prozac već bio razvio u blockbuster kao antidepresiv”, piše Virapen.
Popis nuspojava koje izaziva uzimanje Prozaca bio bi impresivan da nije zastrašujuć. One se protežu od banalnih poput bolova u trbuhu, suhih usta i manjka apetita, do impotencije, fatalnog zatajenja srca, problema s jetrom, agresivnog ponašanja, abnormalnih misli, misli o samoubojstvu i samoubojstva. U kliničkim istraživanjima 1986. godine, od 1000 pacijenata koji su uzimali Prozac, njih 12,5 posto je počinilo samoubojstvo! Jedno drugo, kasnije ispitivanje Prozaca, iz 1995., imalo je stopu samoubojstva koja je bila šest puta viša. No pravi skandal nije u tome što su u Eli Lillyju znali za ta istraživanja. Pravi je skandal u tome što su to znali i prije nego su zatražili prvo odobrenje da stave lijek u prodaju.
Virapen u knjizi opisuje i kako je Lilly manipulirao s brojkama o pacijentima koji su sudjelovali u kliničkim testiranjima Prozaca. U pismu američkim liječnicima od 31. kolovoza 1990. Lilly piše kako je “u kliničkim studijama sudjelovalo više od 11.000 osoba, od kojih je više od 6000 liječeno Prozacom”. Tu je prva zamka, jer lijek nije pilo 11.000, nego samo 6000 ljudi. Daljnja analiza pokazuje da ih nije bilo 6000, nego zapravo 5600. U pravim znanstvenim istraživanjima, dakle dvostruko slijepima, sudjelovalo ih je međutim samo 1730. Potom iz ispitivanja treba isključiti cijeli niz pacijenata, zbog koji su ispitni nizovi morali početi ispočetka – primjerice, one koji su previše dobro reagirali na placebo, jer njih nije zapravo izlječio Prozac, nego šećerna pilula, ili recimo pacijente s rizikom od samoubojstva (što zapravo direktno dokazuje da lijek, a ne bolest potiče na samoubojstvo).
Uglavnom, prema Virapenovoj računici, ostalo je samo 286 ljudi koji su doista sudjelovali u kliničkim ispitivanjima lijeka od navedenih 11 tisuća. Testiranje na 286 ljudi omogućilo je prihod od 500 milijuna dolara. Zbog testiranja na 286 ljudi Prozac je propisivan i uziman bezbroj puta diljem svijeta. Ostali milijuni osoba koji su ga pili, izvan službenog testiranja, ne svojom voljom postali su Lillyjevi pokusni kunići. Inače, 286 ljudi nije dovoljno čak niti da neka beznačajna anketa bude proglašena reprezentativnom. Pored toga, tvrdi Virapen, nema niti jednog jedinog dokazanog slučaja da se netko u ispitivanju izliječio od teške depresije, jer to nikad zapravo i nije istraživano.
“Činjenicu da se zapravo nitko ne osjeća bolje od Prozaca, Eli Lilly zna od 1984. godine. Dapače, predsjednik Eli Lillyja, Sidney Taurel, osjeća se tako nedodirljivo da je svojedobno javno izjavio da lijekovi nemaju aposlutno nikakvog učinka na 50 posto onih koji ih piju”, piše Virapen. Otkako je lansiran, Prozac je do 2007. godine, kada je Virapen objavio knjigu, bio propisan više od 54 milijuna puta.
Djeca kao gutači tableta
Farmaceutsko tržište, kaže nam Virapen, danas je već toliko zasićeno da se, marketinškim žargonom rečeno, traži proširenje linije: kad neki tržišni segment dosegne gornju granicu, počinju se tražiti novi. A novi tržišni segment danas su djeca.
“Jeste li čuli za ADHD? Hiperaktivni poremećaj s deficitom pažnje? Riječ je o djeci koja ne mogu sjediti na miru, koja upadaju drugima u riječ, koja ometaju nastavu – djeci, koja se ponašaju kao obična, neprilagođena djeca. Prema farmaceutskoj industriji ta djeca pate od bolesti nazvane ADHD. Naravno da postoji i lijek za to, inače se ti proizvodi ne bi tako mnogo i agresivno oglašavali. Jedan od najpoznatijih proizvoda je Ritalin. Noviji lijek Strattera dolazi iz tvrtke Eli Lilly. Za sada nitko ne zna kakve razvojne poremećaje i dugoročne štete uzrokuje taj lijek. Unatoč tome, propisuje se svakoga dana po tisuću puta navodno hiperaktivnoj djeci. I ne samo on. U Njemačkoj se djeci može propisati Prozac”, objašnjava Virapen.
Kako se izmišljaju bolesti
Na priču o antidepresivima, nadovezuje se priča o farmaceutskom izmišljanju novih bolesti, pri čemu su psiha i socijalni kontakti neiscrpno polje inspiracije za manipulatore. Pedestih godina, napominje Virapen, bilo je stotinjak različitih manifestacija depresija. Danas ih je trostruko više. Kako se to postiže? Jednostavno! “Ako nekoga upitate osjeća li se ponekad na jedan način, a drugi put na drugi način – većina će ljudi odgovoriti potvrdno. Promjene raspoloženja potpuno su normalne. No kad obične promjene raspoloženja tretirate kao znakove depresije, broj ljudi s depresijom se povećava te uključuje 90 posto stanovništva. A ako ikada uspijete pronaći nekoga čije se raspoloženje ne mijenja, tko je uvijek dobro raspoložen i sretan, to je još gore. Prema najnovijim istraživanjima, to je pravi znak potencijalnog problema”, piše Virapen.
Samoga sebe izliječio od dijabetesa
Otkako je objavio knjigu “Nuspojava: smrt”, Virapenu pišu ljudi iz cijeloga svijeta. Kaže nam kako dobiva jako mnogo pisama od običnih ljudi, ali i od liječnika i zaposlenika farmaceutske industrije. Dva dana prije našeg razgovora, dobio je pismo od liječnika iz jedne od susjednih zemalja Hrvatske (nije želio otkriti koje), u kojem mu je liječnik čestitao i rekao kako već godinama čeka da netko napiše ovakvu knjigu. “To mi govori da je vani jako mnogo profesionalaca, liječnika, koji znaju o čemu govorim, ali je njih osobno strah javno govoriti”, kaže nam Virapen.
Pišu li mu ljudi iz Hrvatske? “Da, nakon što sam nedavno u Hrvatskoj promovirao svoju knjigu, počeo sam dobivati i pisma i mejlove od Hrvata. Mnogi od njih su mi pisali o skandalu s cjepivom protiv svinjske gripe koji se kod vas lani dogodio i o tome da se u Hrvatskoj upravo pokreće inicijativa protiv tog cjepiva”, ispričao nam je Virapen.
U međuvremenu, otkako je napisao knjigu “Nuspojava: smrt”, Virapen je napisao još jednu knjigu o tajnama farmaceutske industrije, koja bi trebala biti objavljena iduće godine, ako bude imao novca, a razmišlja i da napiše knjigu o svom iskustvu oboljeloga. Virapen je, naime, dijabetičar i srčani bolesnik, koji je do prije godinu dana uzimao jako mnogo lijekova. Kako mu se stanje nije popravljalo, nego mu je čak bilo i lošije, počeo je proučavati alternativnu medicinu i lijekove, promijenio način prehrane i – prestao uzimati inzulin. Osjeća se, kaže, mnogo bolje.
