Zašto je to tako :(?

Danas mi prijateljica priča sretnu priču o rođenju svog nećaka, koji je sada star 2 tjedna i uživa u ljubavi i pažnji svojih mame i tate. I tako je pitam kako je seki bilo u bolnici, pa mi ona prepričava, između ostalog bilo ih je 5 mama u sobi s bebama (osječko rodilište), a između njih 5 i jedna koja je odlučila svoju bebu (curicu) odmah napustiti (kao doma ih ima još 4-oro vanbračnih, pa joj ne treba još i ovo :evil: :cry:. I tako je bebica ostala u bolnici, i navodno će cijeli svoj 1. mjesec života provesti tamo. Pretpostavljam da će nakon toga odmah na posvojenje (s obzirom na to da je se mama odmah odrekla). Sve to je tako strašno, tako neljudski, ne želim nikoga osuđivati, ali pitam se kako netko može tako nešto napraviti SVOM djetetu :-(? No moje je pitanje zašto dijete tako napušteno CZZS odmah ne daje na posvojenje, nego prvo mora mjesec dana biti samo, bez mamine i tatine blizine (mislim na mamu i tatu posvojitelje), bez maženja i svega ostaloga što samo obitelj može dati? Nije ovo prvi primjer za koji sam čula da tako dijete prvo bude u bolinici ili u domu, pa tek kasnije ide na posvojenje. Ispravite me ako griješim, možda sam u krivu, jel to takva procedura ili šta je???

a joj, koliko samo ima ovakvih slucajeva. ipak mislim ako ima za 4 tanjura da moze biti i za 5! al dobro, mozda je lako sad govorit.....
slazem se s tobom u svezi cekanja od 1 mj, u bolnici. pa ima toliko parova koji bi je sigurno isti cas odveli svojoj kuci i dali joj potrebnu ljubav, brigu i paznju

Možda zato što je rodilja pod dejstvom hormona pa joj daju vremena da se predomisli.
Nije to mala stvar da bi se riješila preko noći.

tako je i moja ljubav bila :cry: sama samcata.. onda kad smo joj bili najpotrebniji... prvih mj dana života..
da.. majka nakon 30 dana ima pravo se još predomisliti i mora potpisati izjavu, i tako ja mislim opet za 30 dana i tek onda djetešce ide na posvajanje
pre pretužno... mene i danas srce boli kad se sjetim da je onako mala i nemoćna bila sama na svijetu.. nitko je nije volio, ljubio, nitko nije bio spreman dati život za nju... uh!! ne znam!!

samo da beba ćim prije dobije svoje roditelje!!

meni prijat. radi u ginekologiji,čula ja za takve slučajeve ali nije doživjela do prije par mjeseci.dođe žena rodit,još je od doma zvala socijalnu da ide rodit i da će bebu ostavit u bolnici,jer da ima doma dvoje da šta će joj još jedno.tražila je carski jer da ne želi vidjeti bebu.rodio se dečkić,prijateljica govori predivan,crne kosice,mali buco,presladak-ko i svaka beba.ona je ženu nagovarala da ga bar pogleda ali uzalud.nije mogla vjerovat da postoji takva hladna žena.maleni je bio omiljeni tih dana,sve sestre su ga nosile,pjevale mu,mazile ga.nakon 5 dana odnesli su ga u dom,sve sestre su plakala za njim,tako tužno i nepravedno-zašto je život tako nepravedan,zašto onaj koji hoće jednu bebu,koji bi joj dao sve na svijetu nemože a druge rađaju,ostave ih,čak i ubiju-o Bože dragi,strašno!!!!
uglavnom,prijateljica mi je rekla da nakon 5 dana dijete ako je sve ok. ide u dom

Meni je isto jako teško što bebe moraju ostati same neko vrijeme, one kojih se mame odmah po rođenju odmah odreknu ipak dobiju šansu da dobiju obitelj, meni je puno teže kad ne žele preuzeti brigu o njima nego ih ostave u domu i ne želi potpisati papire.

S druge strane ima slučajeva kada mame operu hormoni, svašta se u trudnoći i pri porodu može promjeniti, a da se kasnije vrati u normalu i zato mi je fer dati jedan kraći rok da se predomisli.
Po mom mišljenju nadležni CZSS bi trebao sve unaprijed odraditi da dijete ide posvojiteljima isti dan kad je taj rok da se mama predomisli prošao, tj. da beba može biti posvojena s 30 dana starosti a ne s tri mjeseca kako je kod nas regulirano.

Svima koje ovo zanima preporučam pročitati Gesta ljubavi Catarinne Bonnet koja je radila s tim majkama. Lako je osuđivati i govoriti "ja to nikad ne bi mogla". Normalno da ne bi mogao bilo tko tko je odrastao u barem donekle normalnoj obitelji i tko je naučio što je ljubav i briga o djeci. Mnoge od tih majki su i same bile zanemarene, neke i ozbiljno zlostavljane i njihovo davanje djeteta na posvojenje jest na neki način izraz ljubavi. To što u bolnici se netko može činiti hladan i bešćutan može biti istina ali i ne mora. Tko od prmatrača sa strane može znati je li žena zlostavljana, možda i silovana?

Postoji i milijun drugih razloga zašto netko ne može brinuti o djetetu, bolest, teško siromaštvo, razne nesreće.

Meni se stvarno diže kosa na glavi kad netko krene komentirati biološke roditelje djece u smislu kako su mogli, kad je tako lijep/lijepa, divan/a, a ništa ne znaju niti trebaju znati o okolnostima naših priča. Još ako mi to netko kaže pred njima kad budu veći mislim da ću ga lansirati na mjesec.

U gore spomenutoj knjizi piše koliko opasno može biti takvo nagovaranje od strane osoblja, posebno kod mama koje imaju i suicidalne namjere i jedva su same sebe uspjele nekako svladati da u trenutcima mraka ne ozljede dijete. Mislim da bi tu knjigu trebali pročitati svo osoblje rodilišta, ginekolozi i radnici u Centrima za socijalnu skrb.

Niti mogu osuditi, niti mogu išta reći protiv majke koja takvo nešto odluči-nebi joj i nisam bila u koži.
nego, mjesec dana je ok, to nije ništa strašno, ima šansu da joj se stabiliziraju hormoni. Strašni su oni što ih se ne žele odreći-pa djeca ne mogu biti posvojena-te bi zatvorila.
I strašno je kad se posvojitelji bore se kojekakvom birokracijom koja odugovlači posvajanje.

Citiraj:

---

ArI MaLi prvotno napisa

tako je i moja ljubav bila :cry: sama samcata.. onda kad smo joj bili najpotrebniji... prvih mj dana života..
da.. majka nakon 30 dana ima pravo se još predomisliti i mora potpisati izjavu, i tako ja mislim opet za 30 dana i tek onda djetešce ide na posvajanje
pre pretužno... mene i danas srce boli kad se sjetim da je onako mala i nemoćna bila sama na svijetu.. nitko je nije volio, ljubio, nitko nije bio spreman dati život za nju... uh!! ne znam!!

samo da beba ćim prije dobije svoje roditelje!!

---

jako tužno... ari, predivna ti je curica :heart:

Citiraj:

---

kiki30 prvotno napisa

,zašto onaj koji hoće jednu bebu,koji bi joj dao sve na svijetu nemože a druge rađaju,ostave ih,čak i ubiju-o Bože dragi,strašno!!!!

---

:love2:

To je teško, jer svako dijete treba i zaslužuje ljubav od trenutka kad postoji na ovom svijetu, a mnogi je nemaju. Ali, ne može se majci odmah oduzeti dijete i dati na posvojenje, jer postoje zakonski rokovi. Ako majka odmah nakon što se dijete rodi potpiše da se odriče roditeljstva, treba čekati pravomoćnost tog dokumenta. Po zakonu, dijete se ne bi smjelo posvojiti prije nego što dijete navrši tri mjeseca, odnosno godinu dana, ako je majka maloljetna. Može se raspravljati o duljini tih rokova, ali isto tako, potrebno je dati vremena i biološkoj majci da postane svjesna svojih postupaka. I krumpirić, pravo govori, strašno je kada djeca godine i godine provedu u domu, jer ih se roditelji ne žele odreći, ali se niti ne brinu za njih i ne daju im šansu za novi život, a tu šansu im dodatno priječi nesklonost CZSS postupcima za oduzimanje roditeljstva i sporost sudova. Najveći problemi leže u tome. Tako je Ari MaLina curica bila u domu mjesec dana, moj sin godinu dana, a moja kći do 6. godine.

Inače, ne bih se zgražala na način, "kako je mogla", "kakva je to osoba", i sl. Nisam ja Bog da sudim. Moju djecu su njihove biološke majke rodile, dale su im život, a jedna i šansu za budućnost. Nisu se mogle/htjele brinuti za njih, ali ja jesam i meni su omogućile da budem majka. Moglo je lako biti da ih uopće ne bude, zar ne?

Citiraj:

---

ivanas prvotno napisa

Meni se stvarno diže kosa na glavi kad netko krene komentirati biološke roditelje djece u smislu kako su mogli, kad je tako lijep/lijepa, divan/a, a ništa ne znaju niti trebaju znati o okolnostima naših priča. Još ako mi to netko kaže pred njima kad budu veći mislim da ću ga lansirati na mjesec.

---

Sve, do riječi, što je napisala ivanas potpisujem, i knjigu isto tako preporučujem, a ovakvo iščuđavanje sam i sama doživjela i osvjedočila se koliko su ljudi spremni lako suditi, a uopće ne pomisliti na to da nismo svi iste sreće i da postoje teške okolnosti ljudi oko nas koje dovode do ovakvih situacija. Dakako, to je uvijek bilo povezano s veličanjem posvojiteljskog "milosrđa i dobrote", što je samo druga strana nerazumijevanja zašto neki ljudi napuštaju djecu, a neki drugi ih posvajaju.

dok nisam procitala knjigu Gesta ljubavi,ja priznajem da sam ponekad i ja razmisljala,kako netko moze ostaviti svoje dite!!Ali od tog trena kad sam iscitala sve te sudbine,ne pada mi napamet osudjivati nikoga,samo pokusavam zamisliti njihove dileme,bol,neizvjesnost,ko zna kako im je u tom trenutku zivota bilo!!
Ja zahvaljujem njegovoj bioloskoj majci sto ga je rodila,i meni omogucila da budem mama!!!Sto mi je podarila moje najmilije...Ja nikad ali nikad necu reci ruznu ric o toj zeni nikome pa ni svom sinu,jer ipak ona ga je rodila...I iskreno idu mi na zivci ljudi koji kazu a kako je mogla,nevjerovatno,meni se tlak digne na petsto,a bilo je takvih komentara cak i mojoj obitelji i odmah sam im dala do znanja sto mislim o tome...a druga strana,kad mi netko kaze recenicu: veliko si djelo ucinila,Bog ce vas nagraditi...ma o cem pricate ljudi Bozji ,dodje mi da ih dohvatim s necim,pa Bog me vec nagradija ,kakve mi nagrade vise treba!!!Neznam sto bi rekla na takve komentare,a ruzno mi je reci da mi ide na zivce!

Ja niti ih osudjujem niti imam bilo kakvo misljenje o tim i takvim osobama,jer znam dosta slucajeva gdje bi ih ni manje ni vise nego pljunula :-x(ruzno zvuci ali da bas tako)sta reci djevojci koja je namjerno zatrudnila da ufati decka a kad je ispalio rodila bebu i ostavila u dom,ili ovoj koja je bila ljubomorna na rodicu pa je zatrudnilka s njenim deckom a kad nije uspjela u namjeri bebu bacila u kontejner i sva sreca pa je jedna zena nasla na vrijeme,ili je uzasno siromasna ima 4 djece pa joj vise ne treba a jadnica nema novaca za kondom,jedino mi je zao sto oni koji tako jako zele bebu prodju trnovit put do svog cilja dok se drugi nabacuju s zivotima tih nejakih bica kao da su obicne igracke...:evil:

To sto nitko od nas na forumu "ne moze ni zamisliti tako nesto, kao napustiti ili nebrinuti se za svoje dijete" samo znaci da pripadamo onom manjem postotku ljudi na ovoj zemlji koji su imali srece - da steknu neko obrazovanje, da zive okruzeni s ljubavi i da imaju od cega zivjeti. Mislim da uistinu nemamo sta predbacivati tim majkama (nase djece) ili se zgrazati, jer tko zna gdje bi mi danas bile da nam je sudbina bila manje naklonjena.

Apsolutno mi je razumljiva perspektiva zdenke i ostalih na ovu temu. Općenito, na kako je mogla i tužne smajlije.. rijetko kad na bilo koju temu razmišljam u tom smjeru, barem koliko se mogu objektivno sagledat.

Vidim da je tema krenula u smjeru u kojem nisam imala uopće namjeru da krene, tj. ka prepucavanju o tome ko bi koga osudio a ko koga nebi, to je ovdje sasvim sporedna stvar. Mene je zanimalo zašto napuštene bebe nakon napuštanja ostaju barem mjesec dana u bolnici, pa onda još toliko bar u domu, a zašto ne idu odmah posvojiteljima. I dobila sam odgovor, sad mi je jasno, dakle takav je zakon. Temu sam pokrenula ponukana osjećajima tuge zbog spoznaje da maleno, tek rođeno biće, mora živjeti bez maminog dodira, mirisa, mlijeka u tom najosjetljivijem periodu. I pokušala sam se staviti u kožu te osobe, da, i pokušala sam osjetit što bi ja osjećala u toj situaciji. Zamislila sam si samo sliku kako sam ja tamo negdje doma, gledam tv, perem suđe, mlijeko curi, svjesna sam da sam tamo negdje prije dan dva tri rodila i da je to dijete sada samo, da ga hrane na bočicu kad stignu, da ga pomazi tu i tamo neko kad stigne, da plače a mene nema jer sam eto odlučila da je tako najbolje. Jeza me prošla. Ja nikad više ne bi bila normalna.
I ne - ne mogu shvatit ni opravdat seks bez zaštite kad si samohrana mama s 4 djece koju jedva prehranjuješ. Ma kako plemenita i puna ljubavi i s ne znam kako teškom pričom iza sebe osoba bila.

I zanimljivo mi je kako su ljudi u zadnje vrijeme skloni svakom zlu pronaći opravdanje..

Moja susjeda je usvojila dijete za čiju se majku ne zna koliko je djece ostavila po haustorima...ne da ih je dala na usvajanje, nego ih je samo odložila u najbliži ulaz, bilo ljeto ili zima. CZSS je s njom povezao 10-ero djece, a sumnjaju u još dosta njih.
Moja susjeda je curicu našla u jednom haustoru-vani je bio snijeg do grla, a beba zamotana samo u neku jadnu dekicu :( Tako da, ima svega!

Svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje o svemu, a ova i slične teme su nešto s čim smo mi posvojitelji povezani svaki dan. I ja sam prije ovog svega imala o nekim stvarima drugačije mišljenje al sam kroz informiranje i upoznavanje sa stvarnim situacijama izmjenila neka stajališta.

Oni koji nisu u problematici mogu ovako izvana imati neki stav, ali ja govorim iz stvarnog životnog iskustva plus iskustva bliskih prijatelja i poznanika posvojitelja.
Nas sve smeta osuđivanje bioloških roditelja naše djece jer mi znamo koje sve okolnosti mogu dovesti do toga da se netko ne može ili ne želi brinuti o djetetu. Biološki roditelji moje djece su im u okolnostima u kojima su bili dvaput dali život, onda kad su ih rodili u bolnici pod liječničkim nadzorom, i drugi put kad su potpisali papire.

Pa onima koji na ovakvim temama izražavaju takve osuđujuće stavove koje sam donekle i sama imala dok se nisam upoznala sa situacijom preporučam pročitati barem Gestu ljubavi, (tanka je knjiga, nekih jedva stotinjak stranica ;-)) pa onda tema može krenuti u konstruktivnijm smjeru. Što više ljudi koji se žele informirati ima, oni će svoja saznanja širiti dalje, i s manje predrasuda će se naša djeca suočavati, a korisno je u svakom pogledu proširiti poglede na život, svi od toga imaju koristi.

Znate što uvijek je bilo i bit će ljudi koji su manje dobri i čije stavove nećemo razumjeti, ali opet tko smo mi da ih osuđujemo... voljela bih da utječemo nekako na stvari koje su mogu promjeniti nabolje a to je upravo ono o čemu je Zdenka govorila sporosti sudova i czss zbog kojih neka djeca cijelo djetinjstvo provedu u domu.

Citiraj:

---

V&NMama prvotno napisa

I zanimljivo mi je kako su ljudi u zadnje vrijeme skloni svakom zlu pronaći opravdanje..

---

Ne razumijem najbolje - je li ZLO roditi dijete (dakle ne pobaciti) i dati ga na posvajanje?

Vjerujem da nema psihicki koliko-toliko zdrave zene koja 10 dana po porodu i zbrinjavanju bebe (CZSS) bez emocija i vrtloga u glavi hladnokrvno gricka cips pred TV-om i planira iduce zalijetanje u trudnocu. Primjer koji je Ninci navela (zena s 10 poroda i posvojenja) ekstreman je, stvorio se vjerojatno iz potpuno nenormalnih zivotnih okolnosti koje su, opet vjerojatno, potpuno poremetile psihu. Veliki dio zena koje odluce roditi i odmah dati dijete drugome obicne su zene, cesto mlade djevojke, susrecete ih na poslu i u ducanu, mozda se cak i druzite.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Ne razumijem najbolje - je li ZLO roditi dijete (dakle ne pobaciti) i dati ga na posvajanje?

---

da da slazem se! Ipak ga je rodila,pa sad ako ne moze da ga izdrzava,bolje nek ga posvoji neko ko moze!

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Ne razumijem najbolje - je li ZLO roditi dijete (dakle ne pobaciti) i dati ga na posvajanje?

---

Mislila sam na sam čin napuštanja svojeg djeteta. Nikako takav čin ne mogu doživjeti dobrim, koliko god se trudila.

ne znam.. sad dok ovo čitam pomislila sam si, ajme pa zbilja sam sebična... ali kada tako neizmjerno želiš djete, kao što smo ga mi željeli, i kada posvojiš to djete, jednostavno ne možeš osuđivati, ne voljeti dio njega, i biti samo beskrajno zahvalna što ga je donijela na svijet, za mene, za nas...
zbilja teška tema...
i drago mi je da se jave ljudi sa svojim razmišljanjima i osiječajima, jel skoro svakodnevno, kad spomenem da je moje dijete posvojeno dobijem sličnu reakciju ljudi.
i to je dobro, jel to je jedno od glavnih stvari na kojima ću morati poraditi sa svojim djetetom i nadam se da ću uspijeti, da se moje djete ni u kojem trenutku neće loše osiječati kod takvih reakcija ljudi, jako je teško živjeti u spoznaji da si bio napušten i ne voljen u jednom trenutku svog života, ne mogu ga zaštititi od takvih stvari, ali mu mogu usaditi vrijednosti života i dati mu svu svoju ljubav!

mi posvojitelji smo u jednoj drugoj poziciji, i zbilja su nam najvažnija naša djeca, i u toj ljubavi ne možeš graditi predrasudu prema majci koja je donijela na svijet to prekrasno čudo!

Citiraj:

---

ArI MaLi prvotno napisa

ne znam.. sad dok ovo čitam pomislila sam si, ajme pa zbilja sam sebična... ali kada tako neizmjerno želiš djete, kao što smo ga mi željeli, i kada posvojiš to djete, jednostavno ne možeš osuđivati, ne voljeti dio njega, i biti samo beskrajno zahvalna što ga je donijela na svijet, za mene, za nas...
zbilja teška tema...
i drago mi je da se jave ljudi sa svojim razmišljanjima i osiječajima, jel skoro svakodnevno, kad spomenem da je moje dijete posvojeno dobijem sličnu reakciju ljudi.
i to je dobro, jel to je jedno od glavnih stvari na kojima ću morati poraditi sa svojim djetetom i nadam se da ću uspijeti, da se moje djete ni u kojem trenutku neće loše osiječati kod takvih reakcija ljudi, jako je teško živjeti u spoznaji da si bio napušten i ne voljen u jednom trenutku svog života, ne mogu ga zaštititi od takvih stvari, ali mu mogu usaditi vrijednosti života i dati mu svu svoju ljubav!

mi posvojitelji smo u jednoj drugoj poziciji, i zbilja su nam najvažnija naša djeca, i u toj ljubavi ne možeš graditi predrasudu prema majci koja je donijela na svijet to prekrasno čudo!

---

Da, sve dobiva drugačiji smisao kada se gleda iz kuta vas posvojitelja. Naravno da ste vi presretni što ste dobili svoju dječicu, i ta su djeca sretna što su dobila vas i s vama svu ljubav koja im pripada. I normalno je da ste biološkim roditeljima na neki način zahvalni. Vaša djeca su s vama, imala su tu sreću da su ih biološki roditelji odlučili dati na posvojenje, no ne moram ni spominjati koliko njih čami u domovima dok se njihovi biološki roditelji premišljaju o tome žele li ih ili ne u svojim životima.

Citiraj:

---

Mislila sam na sam čin napuštanja svojeg djeteta. Nikako takav čin ne mogu doživjeti dobrim, koliko god se trudila.

---

Sve zavisi o percepciji, ali i o informacijama koje imamo o dotičnoj situaciji. Ne mogu sad javno iznositi pojedinosti svoje ili tuđih priča koje znam, a znam ih jako puno, dok sam posjećivala svog sina u domu upoznala sam i neke biološke roditelje druge djece u domu, i mnogi od njih nikad neće stvoriti uvjete da mogu pružiti djeci dobar i dostojan dom, postoje raznorazni razlozi, od teškog siromaštva, fizičkih i psihičkih bolesti, ovisnosti, mnogi od njih su i sami bili zanemarivani ili čak zlostavljani u svom djetinjstvu. Tko smo mi da im sudimo.
Ono što mene žalosti je najviše što ljudi koji su za to zaposleni i primaju plaću ne odrađuju svoj posao. I što mnogi od onih koji taj posao odrađuju nisu niti približno dovoljno educirani i senzibilni.

Javilo se ovdje i par bioloških mama sa svojim iskustvima, sigurno ih puno čita a ne usudi se ikad javiti, i sigurno ih osuđujući stavovi i mišljenja neće ohrabriti na novo javljanje, a nama je njihova perspektiva i iskustvo dragocjeno.
Barem neka znaju da ih mi posvojitelji ne osuđujemo, i da pokušavamo realno sagledati situacije i činjenice vezane uz rođenje naše djece.

Citiraj:

---

V&NMama prvotno napisa

Mislila sam na sam čin napuštanja svojeg djeteta. Nikako takav čin ne mogu doživjeti dobrim, koliko god se trudila.

---

ja u svojoj okolici imam jednu familiju, samohranu majku koja je sve samo nije sposobna biti majka. Prvo svjesno se upustila u vezu sa oženjenim, napravili dvoje djece koju nitko ne treba...on se u međuvremenu rastao, niti se želi ženiti s njom, niti želi vidjeti tu djecu, plaća neku sitnu alimentaciju, ona onak fino promiskuitetna, izlasci i tulumarenja na prvom mjestu...
sad sam onak zbrda zdola napisala, ali za to jadno dvoje djece se nitko nije u stanju zauzet, trenutno su samo predmet ucjene, optužbi i sl. Nema ni poštene bake i dede da se zauzme za njih, makar i da novčano pomogne. CZS se muči sa tim slučajem i skroz su na rubu da se oduzme skrbništvo toj majci, ocu ne trebaju nekog trećeg nema...
I kada ih gledam takve istraumirane, neka mi Bog pomogne ali uvijek mi kroz glavu prođe da je bilo bolje da ih se majka odmah odrekla, mislim da bi bili puno sretniji u nekoj drugoj obitelji.

Sve su te žene dale djeci život, sviđalo se nekome ili ne-one su ga odlučile dati. Porod...je gadna stvar, po mom iskustvu, teška, fizički i psihički.
Biološki očevi bi vjerojatno radije da su one pobacile. Inače, znam ženu koja je planirano zatrudnila da bi dobijala porodiljnu naknadu jer je ovisnica o heroinu. Jedno dijete je već rodila i dala majci na odgajanje...srećom, uz nagovor obitelji (koja se zbilja više nije mogla brinuti za drugo dijete-ne radi se uvijek o tanjuru više, baka je bila teško bolesna i stara, drugo unuče bi je vjerojatno dokrajčilo pa bi i ovo prvo završilo tko zna gdje) proradila je savjest-da , savjest-i dijete je odmah (koliko se to brzo može) dala na posvajanje. Mogla je razvlačit dijete do godinu dana i onda povlačit po domu itd, kao što većina takvih radi. Hvala Bogu, pa nije.
Nikad ne bih osudila ženu koja nakon poroda ostavlja dijete. Prvo bih pomislila da je peru hormoni, a onda bih pomislila kako zapravo ne daje šansu sebi, nego djetetu, iz njoj poznatih razloga. Djetetu i roditeljima. Ne mogu se uopće uživit u te situacije. Veza s bebom ne može bit djelomična, dijete te treba apsolutno, dakle, ili si 100 posto za to ili mu daj šansu da si nađe nekog takvog.
Pobačaj je kao pravo žene, čak i kad se koristi kao kontracepcija, bez imalo grižnje savjesti, a žene koje iznesu dijete, prođu porođajne muke, riskiraju život...njih bi trebalo kazniti. Licemjerno.

Citiraj:

---

V&NMama prvotno napisa

I zanimljivo mi je kako su ljudi u zadnje vrijeme skloni svakom zlu pronaći opravdanje..

---

A što bi ti da napravi žena koja ostane trudna, a nije željela dijete, nikako. Da se ufino riješi djeteta, pobačajem ili da pokušava, eksperimentira s majčinstvom dok ne uništi dijete? Što da radi žena koja ima recimo teške psihoze, halucinacije, koja je opasna sama za sebe, a trudna je? Misliš da je sebičnije dati na usvajanje dijete ili ga držati uz sebe, pa ako preživi, bitno da nije napušteno?

Ne radi se tu o "opravdavanju zla" nego o razumijevanju situacije u kojoj se netko može naći. Za mene je jednadžba jednostavna: ima mnogo situacija u kojima biološka majka ne može ili neće zadržati svoje dijete i daje ga na posvojenje. Time mu je dala dva dara: život i novu šansu. Posredno i dar roditeljstva svima nama koji smo adoptivni roditelji. Mogu se zgražati, a osobito mogu žaliti svoju i drugu djecu koja su morala prvi mjesec, godinu ili više godina živjeti u domu, ali ostaje najvažnija činjenica da su živi i da sada imaju svoju obitelj.

Zašto djeca kojih se biološka majka odrekla po rođenju moraju neko vrijeme ostati u domu? Zato što zakon tako kaže, a tako kaže zato što je žena koja je rodila dijete njegova majka i ima roditeljsku skrb koja se može ograničiti i oduzeti samo po zakonom propisanoj proceduri, a ta procedura traje. Dijete nije predmet došao niotkuda kojeg nadležne službe mogu samo uzeti i smjestiti u novu obitelj. Prije toga treba provesti
roditeljska sČlanak 103. obiteljskog zakona kaže:
(1) Centar za socijalnu skrb će odmah, a najkasnije u roku od osam dana od dana saznanja da su oba roditelja odsutna, spriječena ili iz zdravstvenih ili sličnih razloga nesposobna skrbiti o djetetu, a nisu ga povjerili na čuvanje i odgoj osobi koja ispunjava propisane pretpostavke za skrbnika, povjeriti dijete i bez pristanka roditelja na čuvanje i odgoj drugoj osobi, domu za djecu ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi.
(2) Odluka iz stavka 1. ovoga članka može trajati najdulje 60 dana.
(3) Žalba na odluku iz stavka 1. ovoga članka ne odgađa njezinu ovrhu.
(4) Ako centar za socijalnu skrb ocijeni da okolnosti iz stavka 1. traju i po isteku roka iz stavka 2. ovoga članka donijet će odmah odluku o stavljanju djeteta pod skrbništvo.
(5) Ako roditelji zatraže predaju djeteta i donošenje odluke o prestanku skrbništva, a centar za socijalnu skrb smatra da to nije u interesu djeteta, predložit će sudu donošenje mjere za zaštitu dobrobiti djeteta.

To u praksi zapravo znači da dijete može biti posvojeno tek negdje nakon tri mjeseca života, ako je majka maloljetna tek nakon godinu dana.

Mnogo većem broju djece događa se da se postupak oduzimanja roditeljske skrbi ne rješava tako brzo nego borave u domu godinama i to je najveći problem djece u sustavu socijalne skrbi. Zakon u takvim slučajevima prvo propisuje nadzor nad roditeljskom skrbi, zatim oduzimanje roditelju prava na život s djetetom i imenovanje skrbnika, zbrinjavanje djeteta kod skrbnika, u domu ili udomiteljskoj obitelji, a tek na kraju oduzimanje prava roditeljske skrbi. Taj postupak je u redu, ako je to u interesu djeteta. Zadržavanje djeteta u sustavu socijalne skrbi, bez realne šanse da se roditelji počnu za njih brinuti nije u interesu djece.
Članak 114. o tome kaže:
(1) Sud će u izvanparničnom postupku roditelja koji zlorabi ili grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnosti i prava lišiti prava na roditeljsku skrb.
(2) Roditelj zlorabi ili grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnosti i prava ako:
1. provodi tjelesno ili duševno nasilje nad djetetom, uklju­ču­jući izloženost nasilju među odraslim članovima obitelji,
2. spolno iskorištava dijete,
3. izrabljuje dijete sileći ga na pretjerani rad ili na rad koji nije primjeren njegovoj dobi,
4. djetetu dopušta uživanje alkoholnih pića, droge ili drugih opojnih sredstava,
5. navodi dijete na društveno neprihvatljivo ponašanje,
6. je napustio dijete,
7. ne skrbi dulje od tri mjeseca o djetetu s kojim ne živi,
8. u roku godine dana ne stvori uvjete za zajednički život s djetetom s kojim ne živi, a da za to nema osobito opravdan raz­log,
9. ne skrbi za osnovne životne potrebe djeteta s kojim živi ili se ne pridržava mjera koje je radi zaštite prava i dobrobiti djeteta prethodno donijelo nadležno tijelo,
10. na drugi način grubo zlorabi djetetova prava.
(3) Postupak za lišenje prava na roditeljsku skrb dužan je pokrenuti centar za socijalnu skrb čim sazna za okolnosti iz stav­ka 2 ovoga članka, a može ga pokrenuti drugi roditelj, dijete ili sud po službenoj dužnosti.

Točka 7. i 8. ovog članka zakona s jedne strane štite biološku obitelj i daju roditeljima mogućnost i vrijeme da dobiju natrag svoju djecu, a s druge strane služe kao formalna podloga neprekidnog odgađanja rješavanja djetetova problema. Oduzeti nekome roditeljsku skrb, odnosno njegovo dijete nije mala stvar, ali ima slučajeva kad je to potrebno i kad je neodgovorno prema djetetu da se to u beskonačnost odgađa.

Citiraj:

---

V&NMama prvotno napisa

Mislila sam na sam čin napuštanja svojeg djeteta. Nikako takav čin ne mogu doživjeti dobrim, koliko god se trudila.

---

bez da sada ulazimo u razloge zasto se neka majka odluci na takav cin, meni se cini puno prihvatljivije i razumnije da je ta majka o kojoj je tema otisla roditi u rodiliste, i odlucila da je dobro da to dijete dobije priliku odrastati u novoj obitelji - odmah odobrava posvojenje i ne komplicira stvari djetetu. Dakle po meni je to isto neki cin ljubavi prema tom djetetu- koje mi mozemo razumijeti ili ne. Postoje slucajevi djece koje spominjete ostavljene u kontejnerima, haustorima ili ubijene po rodjenju, dakle ja ovo ipak tumacim kao prije spomenuto "manje zlo".

To se ne može tako brzo provesti, jer iako je majka dala pristanak da se dijete da na posvojenje, time se nije mogla odreći roditeljske skrbi, jer to po zakonu nije moguće. Za to je potrebno provesti pravni postupak.
Kad sam se već uhvatila Obiteljskog zakona citirat ću i taj članak:
Članak 91.
(1) Roditeljsku skrb čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja, s ciljem zaštite dobrobiti djeteta, osobnih i imovinskih interesa.
(2) Roditelj se ne može odreći roditeljske skrbi.
(3) Roditeljska skrb može se ograničiti ili oduzeti samo odlukom nadležnih tijela iz razloga i na način propisan ovim Zakonom.