O zavrzlami nastaloj na drugoj temi i skrbi djece

Potaknuta pričom objavljenoj na forumu sa naslovom „naša priča“ koja završava krađom sa strane JL u „pokušaju da se senzibilizira javnost o problematici posvojenja“ te sve ostale teme koje su se iz toga izrodile, vidim da je vrijeme da se „senzibilizira javnost“ i možda i poneka ministarstva vezano za problematike koji nastaju baš oko tih odnosa.
Iz svega pročitanog najviše se ističu dvije - nazvat ću - fronte: predrasude (koje su jako dobro obrađene u zasebnoj temi na ovom pdf-u) ali ponajviše ta- da su “domovi puni djece koji čekaju posvojitelje – a birokracija ne da“ to je strana javnosti, te druga strana: „ u domovima nema slobodne djece nego su puni djece nesređenih papira „ što bi bila strana posvojitelja.
Takodjer teza javnosti: „domovi su puni jer svi hoće mladju djecu“ te opet posvojitelji: „starija su još u domu jer takodjer se ne rješavaju papiri“.
Te zaključak zajedničkog interesa koji zastupaju obje strane: ti roditelji su grozni, treba ih što prije lišiti roditeljske skrbi da bi ta djeca što prije našla nove divne roditelje.
Sve je to naizgled jasno, naime crno ili bijelo. E sada molim vas bez ljutnje, želim vam iznijeti moje viđenje- sivu stranu priče.
Mi smo udomiteljska obitelj koja uz vlastitu malu djecu udomljuje veću djecu – mlade ljude. Nije svaka priča takve djece ista, i nisu SVI ti roditelji loši roditelji, već su – neke od njih- životne okolnosti – pa poneke i bolesti doveli u životnu situaciju da ne mogu skrbiti o djetetu. To ne znači da ne vole svoju djecu niti da bi ih oni napustili, već nisu u stanju o njima adekvatno skrbiti, no pokazuju interes, posjećuju ih i vole ih. Takve djece ima po domovima- dosta. Ja sam mišljenja da je naravno bolje da ne odrastaju u domu nego u obitelji- zato smo mi kao udomitelji tu. I pogotovo kod naše sve već velike djece (znači od 12 godina pa na više) ne vidim nikakvog smisla ni koristi za djecu lišiti ih roditelja...izbrisati im prošlost...uzeti im identitet...premda su cijeli život već u domu, i tamo će i ostati...pa oni znaju tko su...znaju tko su im roditelji....i dobro je da to tako ostane. Šta bi se dogodilo da promijene rodni list? Samo potvrda da “ne valjaju, da treba izbrisati to loše” umjesto da prihvate porijeklo i nauče se sa time nositi i biti časni ljudi.
Šta bi trebalo učiniti?
Po mom mišljenu – evo to sada iznosim da “senzibiliziram javnost” i dragi novinari iz JL, slobodno to navedite u nekom vašem članku: treba uvesti oblik skrbi koji ne briše roditelje iz života djece (to se ne odnosi na djecu koja steknu uvjete za posvojenje, ali ona i steknu to po nekoj osnovi koja nije tema ovog posta) ali udomiteljima daje veća prava dok traje privremena skrb, pa makar to kao i u mnogo slučajeva to bude do punoljetnosti. Zašto to govorim? Iznjeti ću vam neke od problema koji su dio svakodnevnice, zbog čega je udomiteljima teško uopće se odlučiti na udomljenje, što je ustvari glavni razlog zašto su domovi puni djece. Apsurd je da djeca koja cijeli život provedu odvojeni od roditelja su prijavljena na adresi roditelja. Ne može se dijete prijaviti kao novi član kućanstva – u toj privremenoj skrbi. Roditelj donosi odluke za djecu....što u konkretnom slučaju znači- želim li otići sa svojom obitelji na recimo skijanje- putovnicu mi mora napraviti/odobriti roditelj...da je roditelj to sposoban, ne bi dijete bilo od njega odvojeno, zar ne...što za nas znači- dok je dijete kod nas u obitelji – a to je ponekad i 15god...nema izlaska iz zemlje...apsurd?
U našem sustavu postoji crno ili bijelo...dakle- ili će se roditelji lišiti roditeljske skrbi i dijete biti posvojeno (što nije u interesu 14godišnjeg djeteta koji ima dobar odnos sa roditeljima) ili će biti u obitelji ali neće moći sa nama na godišnji kao punopravni član kućanstva...ili ga neću ni udomiti da se ne moram svakodnevno boriti sa takvim problemima....
Da rezimiram: uvođenjem oblika skrbi koja daje prava udomitelju ali dozvoljava i roditeljima biti dio života dijeteta domovi bi vrlo brzo ostali prazni. Posvojila bi se djeca koja za to imaju uvjete a ostali bi bili udomljeni. Na uzor nekim Evropskim zemaljama koja niti nemaju domova za djecu. Pa se pitam – nije li taj članak u JL zaista malo plitak? Srž problema je zaista u birokraciji, zato što neka djeca ne steknu nikada uvjete za posvojenje, ali kao što sam vam pokušala približiti- je to zaista u nekim slučajevima- U REDU.

Hvala ti što si iznijela jednu dimenziju problema koju mi nismo dovoljno istaknuli u diskusiji.

Samo bih htjela reći da ovo što kažeš: "ti roditelji su grozni, treba ih što prije lišiti roditeljske skrbi da bi ta djeca što prije našla nove divne roditelje" nije stav posvojitelja. Mi smo kao pojedinci i kao Udruga posvojiteljskih obitelji na strani djece, a ne neka interesna skupina koja bi ih instrumentalizirala. Mislim da nigdje na ovom forumu nećeš naći stav prezirivi stav prema biološkim roditeljima, dapače, u svim pričama ističe se zahvalnost biološkim roditeljima, koji su našu djecu rodili i bez kojih mi ne bismo bili roditelji. Ja sam osobno u diskusiji koju spominješ navela i mnoge socijalne probleme zbog kojih djeca završavaju u domovima. Navela sam i to da su mnoga djeca u domovima privremeno, dok se ne sredi situacija u njihovim biološkim obiteljima (ispričavam se što sam propustila spomenuti udomiteljske obitelji). Dakle, cilj posvojitelja nije da se bezrezervno oduzima djecu od bioloških roditelja i da im se daju nove obitelji. Međutim, u ovih deset godina vidjela sam da se u mnogim slučajevima koji su potpuno jasni, kada roditelji uopće ne brinu o djeci, ne posjećuju ih, možda svaka tri mjeseca nazovu da bi ispunili kvotu "brige o djetetu", a često niti to; kada djeca iz rodilišta dolaze u domove i dočekaju školu u njima, zato što se djelatnici Centra ne odlučuju pokrenuti proces oduzimanja roditeljskih prava biološkim roditeljima. To je na štetu djece koja bivaju emotivno, odgojno, intelektualno i zdravstveno zapuštena. Čast djelatnicima u domovima - osvjedočila sam se da s puno stručne predanosti i ljubavi rade s djecom, ali to je ustanova u kojoj dijete nikako ne može dobiti ono što može dobiti u obitelji.

Odluka u svakom slučaju mora biti u najboljem interesu djeteta, a svi znamo da često nije. Udomiteljstvo u sustavu igra značajnu ulogu, a nije dovoljno vrednovano i nema dovoljno potpore, pa zato i nema dovoljno udomitelja.

Hvala alga na još jednom mišljenju i iskustvu iz stvarnog života. Mogu samo potpiati zdenku2 i dodati svoje iskustvo iz posvojenja.
Dugo sam posjećivala prvog sina u domu, predugo i svakodnevno sam viđala biološke roditelje i znala i dijelove njihove priče. Po iskustvu teta i onome što sam vdjela oni su puno više problema imali s djecom koju su roditelji povremeno i rjeđe posjećivali nego s djecom koja nisu imala kontakt s biološkim roditeljima. jeca su buvala rastrzana u svemu, u odanosti, u privrženosti, nisu znala gdje pripadaju a bilo je i slučajeva da su djeca zazirala od posjeta roditelja jer su ih se bojali. Postoje naravno slučajevi kad se roditelji nađu u teškoj situaciji i dijete mora biti u domu ili kod udomitelja, ali ti roditelji gotovo svakodnevno posjećuju djecu, zovu, idu s tetama kod doktora, na preglede, ali po mom iskustvu oni su manjina među roditeljima čija su djeca u domu. Moj najstariji sin je proveo tri godine u domu, od toga je zadnju godinu imao rješene papire i nas koji smo ga želili i zvali iz tjedna u tjedan. Ne mogu se ne zapitati koliko je on tu izgubio, koliko toga smo mogli nadoknatiti i koliko bi nam bilo lakše sad. Jer ako je u dva mjeseca ovoliko napredovao na svim poljima, što bi bilo da je godinu dana s nama. iItko će za to odgovarati, nikad nitko a mi smo morali šutiti i biti fini i ne zamjerati se. Tu centri štekaju, da ne govorim o sudu kojemu je trebalo dvije godine da rješi slučaj koji je bio prilično jasan.

Tako je i moja kći do 6,5 godina bila u domu dok se "davalo šansu" roditeljima i čekalo da sud riješi svoje. Dok su njezine šanse propadale, kao i mnoge druge djece koju sam upoznala kad smo je posjećivali.

Citiraj:

---

alga prvotno napisa

Takve djece ima po domovima- dosta. Ja sam mišljenja da je naravno bolje da ne odrastaju u domu nego u obitelji- zato smo mi kao udomitelji tu. I pogotovo kod naše sve već velike djece (znači od 12 godina pa na više) ne vidim nikakvog smisla ni koristi za djecu lišiti ih roditelja...izbrisati im prošlost...uzeti im identitet...premda su cijeli život već u domu, i tamo će i ostati...pa oni znaju tko su...znaju tko su im roditelji....i dobro je da to tako ostane. Šta bi se dogodilo da promijene rodni list? Samo potvrda da “ne valjaju, da treba izbrisati to loše” umjesto da prihvate porijeklo i nauče se sa time nositi i biti časni ljudi.

---

Jako mi je zanimljivo čitati mišljenja iz drugog ugla, super, Alga, da si se javila!
Slažem se da bi trebalo bolje urediti sustav udomiteljstva kod djece koja su PRIVREMENO smještena u udomiteljsku obitelj. Vjerujem da bi se svakodnevnica koju spominješ mogla olakšati i ozakoniti na korist udomitelja i udomljenika. Možda bi se zakoni mogli mijenjati preko vaših udruga ili organizacija?

Pitam se samo što kad dijete s recimo 8-9 godina dođe kod udomitelja, tamo mu je lijepo, roditelji ga povremeno posjete, vole ga (dakle govorim o idealnim odnosima u danim uvjetima)...pa tako do 18.godine. Koliko je dugo - privremeno? Što će ta mlada osoba raditi nakon 18.g. kad naglo postaje punoljetna i kakti samostalna? Čiju podršku ima? Ima roditelje o kojima se po svoj prilici mora početi brinuti.
Teške su to teme - sigurno da postoje bolesti, ostajanje bez posla, životna posrnuća...ali bojim da su više iznimke nego pravilo.

Nisam sigurna predlažeš li sistem (i) tzv. otvorenog posvojenja (kao što postoji napr. u SAD-u) gdje se zapravo radi o dvostrukoj skrbi, tj. da biološki roditelj sudjeluje i dalje u životu djeteta? Samo to onda isključuje udomljenje - radilo bi se baš o trajnom posvojenju.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Pitam se samo što kad dijete s recimo 8-9 godina dođe kod udomitelja, tamo mu je lijepo, roditelji ga povremeno posjete, vole ga (dakle govorim o idealnim odnosima u danim uvjetima)...pa tako do 18.godine. Koliko je dugo - privremeno? Što će ta mlada osoba raditi nakon 18.g. kad naglo postaje punoljetna i kakti samostalna? Čiju podršku ima? Ima roditelje o kojima se po svoj prilici mora početi brinuti.
Teške su to teme - sigurno da postoje bolesti, ostajanje bez posla, životna posrnuća...ali bojim da su više iznimke nego pravilo.

Nisam sigurna predlažeš li sistem (i) tzv. otvorenog posvojenja (kao što postoji napr. u SAD-u) gdje se zapravo radi o dvostrukoj skrbi, tj. da biološki roditelj sudjeluje i dalje u životu djeteta? Samo to onda isključuje udomljenje - radilo bi se baš o trajnom posvojenju.

---

Evo to su recimo dvije teme o kojima izmedju ostalog govorim...dijete koje ima vec 8-9 godina zna tko je i gdje je bilo do sada. Ne vidim potrebu ni smisao mu to oduzeti. Jednostavno-promijeniti ime. Kao da je to stari komad odjece. Evo sada nisi vise xx nego yy i zz su tvoji novi roditeli. Razumijete? Ja vidim koliko je svoj mojoj djeci vazno da se postuje njihova osobnost. Treba nauciti prihvatiti sebe, i voljeti sebe za to sto je.
Kao sto sam vec rekla, kod nas je puno toga crno ili bijelo. Za mene ima samo dva jasna slucajeva: kada su bioloski roditelji pokojni, ili kada se naglasak na – dobrovoljno (iz kojeg god razloga) odreknu svoje djece i daju ih na slobodno posvajanje. Sve ostalo je- siva zona. Koja zahtjeva pomno promatranje sa strana ustanova a sve u svrhu donosenje najbolje odluke koja je u interesu djeteta. I to naravno moze potrajati. Zato razumijem da je u sustavu «rjesavanje papira» dugotrajno, ali smatram da je tako dobro. Jedino sto djeca ne bi trebala biti u domovima, dok se to odvija, nego u obiteljima...
Privremeno moze zaista nekada znaciti cijeli zivot. No cak ni to nije kako se sveopce prikazuje u medijima. Jer domovi i socijalne ustanove itekako brinu o toj djeci i poslije navrsene punoljetnosti, da se dignu na svoje noge. Ovisno o skoli/zeljama/mogucnostima- uostalom kao i svi ostali mladi ljudi, imali oni roditelje ili ne. Obzirom da sam imala puno vece djece, mogu vam reci da se svatko od njih osamostalio na ovaj ili onaj nacin, uz pomoc domova/socijalnog ili udomitelja ili cak i sami. Dovoljno je da za sebe razmislite o vlastitoj djeci. Koju ste recimo posvojili. Pa cete biti spremni skrbiti za njih i ako slucajno nisu vec u 18. godini samostalni, premda niste bioloski roditelji. Vjerujem da to necete napraviti samo iz razloga jer ste «sredili papire i sada pise da su vasi».
Nas zadatak kao roditelji je takodjer da pomognemo svojoj djeci (vlastitoj ili ne) da stanu na svoje noge. Naravno, ima obitelji u kojima (bioloska) djeca bivaju i nakon navrsene tridesete godine. Nas ima razlicith, i razlicito je nase pomanje o toj tematici.
Osobno imam (jos uvijek) u kuci udomljeno «dijete» od preko 20 godina, koji nije vise u sustavu socijalne sluzbe – znaci ne dobivamo nikakvu naknadu, nitko ne pita gdje je/sto radi. Razlog? Jos treba obitelj, premda je samostalno i zaposleno. Povremeno posjecuje roditelje. Obitelj smo. Nema se tu sta reci.
Ne znam koji bi sistem najbolje funkcionirao, mozda i zaista taj otvorenog posvojenja. Po mom iskustvu mislim da je za dijete najbolje da zna svoje porijeklo, da zadrzi svoje ime, sto ne iskljucuje to da ako ima opravdanih razloga nikad ne vidi svoje bioloske roditelje ali da je upoznato sa svom situacijom i da mu je jasno da nije zato kriv i da je prihvacen takav kakav je. Sto je jos vaznije, da sam prihvati da mu je recimo bioloski roditelj teski alkoholicar i da to nemora promijeniti, ili brisati promjenom upisa u rodni list, jer je on jedinka za sebe.

Uh, Alga, nisam sigurna u ispravnost ovog što pišeš :-|. Koliko smije trajati to "pomno promatranje dok se situacija ne riješi u najboljem interesu djeteta"?
Misliš li da nema roditelja koji udomiteljsku obitelj nazovu/posjete jednom godišnje, ako i toliko, a ti ih stavljaš u sivu zonu jer bi možda jednom/nikad mogli biti sposobni biti roditelji? Pa znaš i sama da roditeljstvo nije sazdano od saznanja da tamo negdje neki roditelj postoji i povremeno pošalje čokoladu. Dijete treba roditelja sad, odmah; ne mora se maleno čeličiti sviješću da ga ima, a zapravo nema i tješiti se da će ga ta činjenica jednom ojačati ako ga već dosad nije ubila. Nikako se ne slažem s takvim razmišljanjem.
I naravno, ne govorim o slučajevima kad je dijete zaista privremeno u domu ili kod udomitelja dok se obitelj ne sredi ili izvadi iz problema u koje je zapala.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Misliš li da nema roditelja koji udomiteljsku obitelj nazovu/posjete jednom godišnje, ako i toliko, a ti ih stavljaš u sivu zonu jer bi možda jednom/nikad mogli biti sposobni biti roditelji? Pa znaš i sama da roditeljstvo nije sazdano od saznanja da tamo negdje neki roditelj postoji i povremeno pošalje čokoladu. Dijete treba roditelja sad, odmah; ne mora se maleno čeličiti sviješću da ga ima, a zapravo nema i tješiti se da će ga ta činjenica jednom ojačati ako ga već dosad nije ubila..

---

naravno, i ja se slazem sa ovim, krivo si protumacila moje rijeci. niti ne zagovaram da se mora nesposobnim bioloskim roditeljima dati neograniceno puno sansi da nesto promijene niti govorim o malenoj djeci. Samo kazem da bez obzira na okolnosti ne treba djeci oduzeti identitet, sto ne znaci da podrzavam roditelje (a vidjela sam i ja svega) koje jednom godisnje poslaju cokoladu.

Moja je kći od svojih 5 ( kada je izdvojena iz biol. obitelji, o tome koliko su to bili opravdani razlozi možemo preko pp-a ) do 9,5 god. promjenila 2 udomiteljske obitelji. Obje su lijepo brinule o njoj... Imala je stan, hranu, i ljubav, za koliko se mogla izboriti kraj 3 biol. i 3 udomlj. djece u toj obitelji. Iako joj je bilo teško otići od njih, i sigurno je da joj je bilo stresno, vidjela sam vrlo brzo, i vidim još uvijek da je to djelovalo pozitivno na nju.

Ona se u početku strašno radovala naoko svakodnevnim stvarima: šetnji sa mamom rukom u ruci, vožnji kolica po dućanu, vaganju voća i povrća u dućanu... mnogo jednostavnih stvari koje kod udomitelja nije radila. Potpuno mi je jasno i zašto...

Zato mislim da je poželjno i posvajanje veće djece, jer je neprocjenjivo da imaš uz sebe MAMU i TATU kad ružno sanjaš, kad goriš u temperaturi, kad padneš, kad te učiteljica nahvali, kad imaš simpatiju, kad se razočaraš u ljubavi..., a ne samo da povremeno pitaju za tebe

Citiraj:

---

Rebbeca prvotno napisa

... mnogo jednostavnih stvari koje kod udomitelja nije radila. Potpuno mi je jasno i zašto...

---

evo zao mi je zbog ove recenice. jer vidim da krecemo u smjeru predrasuda, pa u najboljoj namjeri da samo kazem svoje misljenje koje sam iznjela da vidite da svaka prica ima i drugu stranu - prelazimo u neku dobropoznatu semu: kuce udomitelja su prepune djece jer se to radi zbog naknade te nemaju vremena se kvalitetno baviti djecom. pokusajte to vidjeti onako kako zaista jest: udomiteljima je tesko jer moraju balansirati izmedju bioloskih roditelja, predrasuda, djece sa problemima, odvojiti se od djece koju su zavoljeli kao vlastitu i to sve cine nesebicno jer ne trebaju papir da "posjeduju" dijete vec ga bez obzira na sve samo neizmjerno vole. A sada cete oprostiti ako se odmaknem od ove teme koja je krenula u smjeru koja je nazalost na ovom forumu cesta -bacanje drvlja i kamenja jer netko misli drugacije.

Alga, raspravljamo, ne svađamo se. Ne vidim nikakvu zlu namjeru u Rebbecinoj rečenici, vjerujem da se nespretno izrazila - da ja i imam 7 biološke djece sigurno ne bih stizala vagati povrće sa svakim i posvetiti se svakom djetetu ponaosob. Ili ja nešto krivo shvaćam? :?:

Mislim da treba razgovarati i rušiti predrasude, nisu stavovi u cementu napravljeni - uvijek rado razmišljam o nečijim argumentima.


Evo ti samo kao primjer - tebe je bocnula ova Rebbecina rečenica, a mene ova tvoja:

"...to sve cine nesebicno jer ne trebaju papir da "posjeduju" dijete vec ga bez obzira na sve samo neizmjerno vole"

Nema potrebe čeprkati i dokazivati tko je vrjedniji, udomljavanje i posvajanje nisu dvije iste stvari, iako imaju zajednički nazivnik.
Sama rado zavirim na forum udomitelja i znam s kakvim se predrasudama bore i koliko dug put je pred njima.

alga što se tiče identiteta starijeg djeteta i drugog imena. Posvojila sam dječaka od 5 i pol godina, ime mi ne bi palo napamet mijenjati u toj dobi, osim toga ima jako lijepo ime. Novo prezime je prihvatio u roku od par dana bez ikakvog otpora, dapače uživa se predstavljati s njim i prvih mjesec dana bi kad bi ga netko pitao kako se zove osim imena obavezno govorio i prezime.
Ništa iz njegove prošlosti nije izbrisano niti tabu. S tetama iz doma i djecom se čujemo na tjednoj bazi, prepričavamo novosti, bili smo ih posjetiti. Mi se ne pravimo da je on pao s Marsa i da je njegov život počeo od kad je s nama. Pažljivo smo skupljali sve moguće informacije o biološkoj obitelji, tete su nam pričale sve što znaju plus mnogo svakodnevnih dogodovština kad je bio manji.
Tete su mu poklonile album s napomenama uz slike, mi ćemo na taj nastaviti slagati naše slike i uspomene, od rastanka iz doma pa na dalje.

Ne znam koliko puta u danu on kaže mama, često moja mama, moj tata, moja baka, moja tetka... U nekoliko navrata je rekao: "Ja sam sad sretan jer imam SVOJU mamu i tatu i mi smo svi obitelj"

...to sve cine nesebicno jer ne trebaju papir da "posjeduju" dijete vec ga bez obzira na sve samo neizmjerno vole"


Moj sin ne zna još niti čitati, a prvih dana je pitao da li su nam tete napokon dale papire da smo mi njegovi mama i tata. Roditelji ne posjeduju djecu u smislu vlasništva, djeca su ljudi a ne imovina, ali taj papir ne uvećava ili umanjuje našu ljubav prema njima, već je dokaz da smo mi obitelj prema zakonu ove države i da imamo prava i obveze koje iz toga proizlaze.

... upravo ono što udomiteljima, pretpostavljam, fali... .nekakav papir i veća formalizacija tog odnosa i ostvarivanje prava na temelju te formalizacije (izlazak iz zemlje itd.), koliko uspijevam shvatiti algu. Kužim i njenu perspektivu i rečenicu koja je nju "ubola", kao i rečenicu koja je posvojitelje "ubola". Govorim kao neko tko je bio pola noge u posvojenju i nije zatvorio ta vrata, i kao neko tko ima u svom krugu poznanika jedne udomitelje.

Meni se čini da "ste" svi na istoj strani.

Citiraj:

---

Vjerujem da to necete napraviti samo iz razloga jer ste «sredili papire i sada pise da su vasi».

---

Mene ova rečenica navodi na zaključak da posvojitelje ne smatraš roditeljima nego ljudima koji "imaju papire o djeci" i oduzimaju djeci identitet jer ih žele posjedovati. Nasuprot tome, udomitelji im nesebično pomažu i bez papira, čuvajući njihov identitet. To mi je prvi put u životu da doživim da postoje takvi pogledi na posvojenje i udomiteljstvo. Zapravo, posvojenje znači zasnivanje obiteljskog i šireg odnosa koji traje cijeli život i proteže
se ne sljedeće generacije, dok je udomiteljstvo oblik privremene skrbi za djecu u sustavu socijalne skrbi, ma koliko dugo ta skrb trajala. Cijenim udomiteljstvo u toj njegovoj ulozi.

Posvojenjem se ne zatire identitet djeteta i ne briše se njegova prošlost - ono i dalje ima pravo znati sve o sebi i o svom porijeku, pitati o tome, razgovarati kad god hoće. Ono posvojenjem ne gubi nego dobiva. I našoj djeci je identitet bitan, ali on više nije samo onaj jedan kojem bi morali ostati vjerni unatoč zanemarivanju, često i zlostavljanju roditelja, jer, Bože moj, krv nije voda.

Još bih htjela dodati da je djeci jako važno da imaju roditelje, svoju mamu i svojeg tatu, onako kao što je napisala ivanas. Kad sam sa sinom u dobi od njegove četiri godine razgovarala o svim okolnostima njegova napuštanja i posvojenja, njemu je najbitnije bilo: Mama, i sad piše da si mi ti mama? (Formulacija nije preuzeta od mene).

Alga, ona rečenica koja je tebe ubola nije išla tebe, nego samo glasno razmišljam o jednoj udomiteljskoj obitelji, i kao što je, mislim, Čololada komentirala, nije važno jel su djeca biol. ili udomljena, ali, kad ih je, kao tamo 6, mislim da je teško doći na red za neke stvari.
Ja vjerujem/znam da je udomiteljima teško, ali, iako znam da postoje i onakvi kao iz groznih romana, ipak mislim da je većina onih koji to rade s ljubavlju, i kažem, udomiteljska obitelj moje kćeri pružala joj je ono nužno za život, koliko je bilo u njihovoj moći. Ja sam im neizmjerno zahvalna što je moja kći živjela u jednoj takvoj obitelji do dolaska u svoju obitelj.

Meni je zao sto dolazi do ovakvih nesporazuma i svjesna sam toga da se puno toga vadi iz konteksta jer jednostavno-sve ovo sto mi sada namecete kao moje rijeci u nekim postovima- nije moje misljenje. To je razlog zbog kojeg u 4 godine sto sam registrirana na ovom forumu imam samo 180 postova. Jer znam da se ne poznamo i nije moguce iz par recenica dovesti zakljucak kakav je tko covjek. Mozda biste me i bolje poznavali, da imam par tisuca postova, neznam. Ja sam se javila na neke teme koje su me jednostavno toliko potakle da nesto kazem gdje sam mislila da bi bilo ipak dobro da kazem svoje misljenje. Pa tako sam u jednoj temi ispala neka zla bogatasica koja je jos i privatnik pa sigurno iskoristava svoje radnike te ima potplacene cuvalice da bi mogla svoje vrijeme provoditi na frizuri i u kino dok mi drugi odgajaju djecu. Samo jer sam se usudila reci da je suludo placati cuvalicu 40/50 kn na sat. Ma sta na to reci? Zao mi je, pogotovo nekih od vas sto me tako dozivljavaju jer recimo ja smatram da “poznajem”i cijenim Zdenku2, jer rado citam njene postove a svjesna sam toga da ona mene ne poznaje toliko dobro pa me iskreno receno boli takva vrsta kritike. Evo, toliko. Nemam sta dodati.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Mene ova rečenica navodi na zaključak da posvojitelje ne smatraš roditeljima nego ljudima koji "imaju papire o djeci" i oduzimaju djeci identitet jer ih žele posjedovati. .

---

dobro, ispricavam se sto je to tako ispalo, uvidjam da se to zaista moze i tako protumaciti. Ja sam ustvari samo htjela odgovoriti Cokoladi na upit- a sta rade ta djeca poslije osamnaeste- pa necu valjda odbiti to dijete, bez obzira sto je ono samo udomljeno, dio je nase obitelji, ja ne trebam niti papire niti naknade da bi dijete bilo kod mene i izvan zakonskih okvira...to ne biste ucinile ni vi vasoj djeci, dakle kod mene nije drugacije...
ivanas, tebi zahvaljujem na postu i razumijevanju :heart:

alga forumska komunikacija je drukčija nego stvarna i napisana riječ se može drugačije protumačiti nego u živoj komunikaciji, al zato objasnimo, raspravljamo, ne treba to uzimati k srcu.

Po onome što sam ja čula od drugih posvojitelja i od nekih djelatnika centara, a imam i jedno osobno iskustvo, udomitelja ima od jako dobrih, koji su djeci dali neizmjerno puno ljubavi i pažnje i hodali s njima po doktorima, i vježbali satima ako je trebalo, do onih koji su djecu i zlostavljali. Čak i ako je omjer 10:1 u korist dobrih ovaj jedan slučaj stvori drugačiju sliku o udomiteljstvu i čini mi se da te to smeta.

Ono što su spominjali drugi o broju djece u obitelji u udomiteljskim obiteljima je u velikoj mjeri istina. Ma koliko se jedan par trudio, teško je zadovoljiti sve potrebe primjerice 6 malodobne djece. To je moguće uz pomoć sa strane u biološkoj obitelji gdje su djeca od prvog dana, željena, mažena i pažena,a nemaju nikakvih dijagnoza i razvojnih teškoća, pa makar i sitnih.
U udomiteljsku obitelj koja ima primjerice dvoje, troje biološke djece pa udomi još troje, četvero djece od kojih gotovo svako ima barem emocionalnih teškoća, plus ako koje još treba terapiju primjerice logopeda, vježbe, pa treba s njim vježbati doma mislim da je jako teško to sve izvesti jer dan ima samo 24 sata.

Ja sam osobno vidjela jedan slučaj, on nije pravilo, iznosim samo svoje iskustvo i zapažanje.
U jednoj udomiteljskoj obitelji sa 6 djece da su djeca bila privržena udomiteljima, oni su bili topli i dragi prema njima i mazili ih i grlili al jednostavno nema vremena za igranje s djecom, učenje i sl. i djeca su u mnogim vještinama zaostajala, nisu sa 3, 4, 6 godina znali niti jednu dječiju pjesmicu tipa ringe ringe raja, niti jedna bajka im nije bila poznata, o olovci i crtanju da ne pričam.

Meni samoj, kao mami troje male djece bude vrlo teško kad sam sama s njima organizirati vrijeme i dan da se stignem s njima igrati i raditi ciljano na nekim stvarima što bi trebala kad većina vremena prođe u pripremanju obroka, hranjenju, presvlačenju, kupanju i sl.
A imam sina koji ima problema s grafomotorikom i trebala bi često s njim pisati, kćer s kojom treba vježbati jer kasni u motorici i nije još prohodala a ima 21 mjesec, sina koji nema posebnih potreba ali ima potreba za pažnjom mame i tate pa inače mirno djete uhvati šiza jer želi privući pažnju dok ja pokušavam vježbati sa sekom ili slagati puzle s bratom. Plus hodanja na vježbe, kod logopeda, plus kontrole, pregledi i slično. I svaki dan muž i ja važemo da li im pružamo dovoljno, da li vježbamo dovoljno, da li bi oni još bolje napredovali da mi stignemo više s njima raditi. Ništa od tih razgovora ne bi morali vjerojatno voditi da naša djeca nisu u prvim mjesecima/godinama života prošli sve što jesu.

I moj sin, kao i rebecina kćer uživa u puno tih svakodnevnih običnih stvari koje nije imao priliku raditi dosad, toliko uživa da je i meni uz njega počeo biti užitak ići u trgovinu, na tržnicu, kuhati uz "pomoć" tih malih ručica.

Citiraj:

---

ivanas prvotno napisa

Ono što su spominjali drugi o broju djece u obitelji u udomiteljskim obiteljima je u velikoj mjeri istina. Ma koliko se jedan par trudio, teško je zadovoljiti sve potrebe primjerice 6 malodobne djece.
.

---

ja na primjer ne poznajem niti jedne udomitelje ili bilo koju drugu obitelj koja ima toliki broj djece. niti sam cula da se moze dobiti dozvola na toliki broj.

Po novom zakonu se ne može udomiti više od troje djece u jednu obitelj,iznimka je ako se radi o biološkoj braći i sestrama da ih se ne razdvaja, po starom zakonu se moglo udomiti i više, ne znam točno koliko.
Udomiteljska obitelj koju sam ja upoznala imala je dvoje biološke i četvero udomljene djece, udomljena djeca su bila predškolske dobi.

Alga, i mene riječi bole, kao i svakog drugog čovjeka, pogotovo ako ubadaju u meni najvažnije mjesto, moje roditeljstvo. To je nešto što ja ne mogu odšutjeti, jer bih tom šutnjom izdala svoju djecu.

Mnogi se mi tu ne poznamo i mnogi nemaju nekoliko tisuća postova - nije u tome stvar, nego da se svoje mišljenje treba argumentirati uz obzir prema drugima. Pisana riječ je drugačija od izgovorene - s jedne strane je direktnija, a s druge mora biti jasnija, jer je svaki detalj važniji nego kod izgovorene riječi. Ako smo krivo shvatili tvoje mišljenje, objasni ga. Nismo mi ovdje skupina kerbera koja želi zaustavit svaku raspravu o ovim pitanjima, dapače.

Bilo bi loše da ova tema prijeđe u konfrontaciju posvojenje - udomiteljstvo i priče o tome što je bolje ili lošije. I jedno i drugo od to dvoje je dobro i potrebno, ali nije isto. To su dvije posve različite stvari. Posvojenje je trajno rješenje problema djeteta, ono znači prihvaćanje djeteta u svoju obitelj, zakonski i stvarno. Naša djeca su naša djeca, unuci naših roditelja, nećaci naše braće, naši nasljednici. Njihova djeca bit će naši unuci za koje ćemo isto tako brinuti (nadam se!). Svjesna sam toga da postoje mišljenja da mi nismo roditelji i da su bilo kakvi biološki roditelji bolji od posvojitelja, ali zakon kaže drugačije i tu više nitko nema što dodati. Mi smo roditelji svojoj djeci i oni su naša briga, a ne briga sustava socijalne skrbi. Ostaje činjenica da mi nismo njihovi biološki roditelji, da dolaze iz druge obitelji, da su napušteni ili je biološkim roditeljima oduzeto pravo roditeljstva nakon sudskog procesa. Posvojenje je došlo poslije toga, ono nije uzrok problema naše djece nego rješenje i to trajno rješenje. Je li djeci bitan njihov identitet po rođenju? Je, ali im je isto tako bitan i njihov identitet po posvojenju, njihov život, roditelji i obitelj koji su stvarno tu, ne samo po rođenju i po imenu, šanse koje imaju u životu, podrška ne do 18 ili 20 nego dok smo živi. Moja mama još brine za mene i za moju djecu, a tako ću i ja.

Udomiteljstvo je privremeni oblik skrbi o djeci koja se nalaze u sustavu socijalne skrbi. To je puno bolji oblik skrbi za djecu nego što je život u domu, uz uvjet da je udomiteljska obitelj dobra i da pruža djeci normalne uvjete života. Djeca dolaze u obitelj, emotivno se vezuju s udomiteljima, oni za njih brinu, podržavaju ih, nastoje im nadoknaditi sve što je izgubljeno u njihovim životima. Za mnogu djecu koja su još uvijek vezana uz svoje obitelji po rođenju to je bolji izbor od posvojenja, pa zato udomiteljstvo i postoji i treba postojati i dalje se razvijati. Ostaje činjenica da udomitelji nisu roditelji i da je to ono što udomljenoj djeci i dalje nedostaje. Možda upravo zato udomljena djeca pokazuju toliki interes za roditelje i porijeklo.

Nemam osobnog iskustva s udomiteljstvom jer moja djeca nisu bila u tom obliku skrbi, ali poznam neke udomiteljske obitelji i znam da tu nije sve jednostavno i bez problema ni za udomitelje ni za djecu. Ima tu mnogo tema za raspravu, ali mislim da je bolje da ih otvara netko tko o tome zna više od mene.