alga forumska komunikacija je drukčija nego stvarna i napisana riječ se može drugačije protumačiti nego u živoj komunikaciji, al zato objasnimo, raspravljamo, ne treba to uzimati k srcu.

Po onome što sam ja čula od drugih posvojitelja i od nekih djelatnika centara, a imam i jedno osobno iskustvo, udomitelja ima od jako dobrih, koji su djeci dali neizmjerno puno ljubavi i pažnje i hodali s njima po doktorima, i vježbali satima ako je trebalo, do onih koji su djecu i zlostavljali. Čak i ako je omjer 10:1 u korist dobrih ovaj jedan slučaj stvori drugačiju sliku o udomiteljstvu i čini mi se da te to smeta.

Ono što su spominjali drugi o broju djece u obitelji u udomiteljskim obiteljima je u velikoj mjeri istina. Ma koliko se jedan par trudio, teško je zadovoljiti sve potrebe primjerice 6 malodobne djece. To je moguće uz pomoć sa strane u biološkoj obitelji gdje su djeca od prvog dana, željena, mažena i pažena,a nemaju nikakvih dijagnoza i razvojnih teškoća, pa makar i sitnih.
U udomiteljsku obitelj koja ima primjerice dvoje, troje biološke djece pa udomi još troje, četvero djece od kojih gotovo svako ima barem emocionalnih teškoća, plus ako koje još treba terapiju primjerice logopeda, vježbe, pa treba s njim vježbati doma mislim da je jako teško to sve izvesti jer dan ima samo 24 sata.

Ja sam osobno vidjela jedan slučaj, on nije pravilo, iznosim samo svoje iskustvo i zapažanje.
U jednoj udomiteljskoj obitelji sa 6 djece da su djeca bila privržena udomiteljima, oni su bili topli i dragi prema njima i mazili ih i grlili al jednostavno nema vremena za igranje s djecom, učenje i sl. i djeca su u mnogim vještinama zaostajala, nisu sa 3, 4, 6 godina znali niti jednu dječiju pjesmicu tipa ringe ringe raja, niti jedna bajka im nije bila poznata, o olovci i crtanju da ne pričam.

Meni samoj, kao mami troje male djece bude vrlo teško kad sam sama s njima organizirati vrijeme i dan da se stignem s njima igrati i raditi ciljano na nekim stvarima što bi trebala kad većina vremena prođe u pripremanju obroka, hranjenju, presvlačenju, kupanju i sl.
A imam sina koji ima problema s grafomotorikom i trebala bi često s njim pisati, kćer s kojom treba vježbati jer kasni u motorici i nije još prohodala a ima 21 mjesec, sina koji nema posebnih potreba ali ima potreba za pažnjom mame i tate pa inače mirno djete uhvati šiza jer želi privući pažnju dok ja pokušavam vježbati sa sekom ili slagati puzle s bratom. Plus hodanja na vježbe, kod logopeda, plus kontrole, pregledi i slično. I svaki dan muž i ja važemo da li im pružamo dovoljno, da li vježbamo dovoljno, da li bi oni još bolje napredovali da mi stignemo više s njima raditi. Ništa od tih razgovora ne bi morali vjerojatno voditi da naša djeca nisu u prvim mjesecima/godinama života prošli sve što jesu.

I moj sin, kao i rebecina kćer uživa u puno tih svakodnevnih običnih stvari koje nije imao priliku raditi dosad, toliko uživa da je i meni uz njega počeo biti užitak ići u trgovinu, na tržnicu, kuhati uz "pomoć" tih malih ručica.