Ostavljeni od prijatelja kada nam je najteze... :(

Drage mamice andjela

Evo ponukana jutrosnjom melanhonijom i tugom, izazvanom osjecajem usamljenosti, zelim uz vasu pomoc razjasniti neke svoje neudoumice. Naime, radi se o "prijateljima"...ili o osobama koje sam nekada smatrala prijateljima.
Mene jako puno ljudi ubjedjuje da ja nejavljanje nekih osoba samo umisljam, da nije istina, da ljudi ne znaju kako mi pristupiti i sto ja znam, ali se ja nikako ne mogu oteti dojmu da smo nakon Patrickove smrti izgubili dosta prijatelja. Npr. prijateljica koja je samo 2 mj.poslije mene rodila, sa kojom sam dane i dane provela kroz trudnocu, sa kojom sam djelila strahove pred porod se ne javlja. Prvo je bilo otkazivanje od njihove strane vec zakazanog susreta, kao nisu imali vremena...nisu stigli, malena spavala i tako. Kao javit ce se iduci tjedan...Proslo je vec dva tjedna od tada, nismo culi nista od njig:cry: Razumijem ako im je tesko vidjeti me mozda kako placem, ali barem ocekujem malo iskrenosti i da mi kazu u cemu je problem. Od drugih prijatelja, sa kojima prije nisu bili tako dobri, cujem da se posjecuju i da su u kontaktu...Jedna prijateljica, sa kojom sam prije jako puno vremena provodila mi je nakon poroda pisala kako sam i jesam se porodila. Nakon sto sam joj napisala da je Patrick umro, nikad niti rijeci od nje nisam cula, cak ni izraz sucuti, a vidim da cesto boravi na netu...Ne znam sto misliti...Osjecam se jako tuzno. Iako se rijetko javljam ljudima preko neta, kada to i ucinim, oni su odjednom offline. Da nemam vas tu, ne znam kako bih nekad prezivjela svoje dane i trenutke slabosti.
Ajd pisite mi koga ste vi do sada sve izgubile osim svojih Andjela. Naravno ako imate i dobrih primjera, slobodno pisite, bit ce mi drago!:love2:

To je tako. Svaka teška situacija životu je filter za prijatelje i "prijatelje". Ali i prilika za stvaranje novih, neraskidivih i istinskih odnosa :)
Kad je još trajala borba sa Leonom, malo sam prijatelja imala. A sad kad sam, valjda opet normalna :roll:, ljudi mi lakše prilaze. Ali im je nelagodno kad pričam o bolesti i smrti svog djeteta. Osjetim to. Ali moj pogled na to sve je sada potpuno drugačiji i tu priliku iskoristim da im objasnim kako ga na teške situacije gledaju drugim očima.

Potpis na Ključić! Inače, nama je filter za "prijatelje" bilo rođenje 3. djeteta, a ne tragedija, pa smo još jasnije vidjeli kako i na koga možeš uopće računati tj. ne računati... Oni koji te nisu vrijedni i bolje da otpadnu i postanu samo poznanici! Meni se neki, koje sam malte ne oblačila i hranila, smatrala ih braćom gotovo, niti ne javljaju već 2 godine. I bolje da ne! Isto sam bila i tužna i razočarana, međutim sad sam sretna da ih ne vidim.

Patik_moj kao da sam ja pisala tvoj post :-(,i moje takozvane prijateljice su nestale preko noci,neke se cak nisu udostojile ni reci da im je zao zbog sto prolazim kroz sve ovo jednostavno su se povukle u svoje jazbine i od tada ni glasa kao da sam ja od jednom otrovna za njih,uz jednu sam bila uvijek i u dobru i zlu,na sve ovo je samo rekla"zao mi je ali sta places pa to i nije bila bas beba,bice djece"to me bolilo ali sam nekako prevarila da je ne bi izgubila a onda je ona nasla decka i udaje se pitala me da joj budem kuma,iako zna da sad bas nisam u mogucnosti odvajati tolike novce,ja sam odbila a onda je jednog jutra izbrisala me sa fb iz prijatelja i nestala,za kuma sam vec pricala koliko me je povrijedila da mi se neda sjecati tih rijeci bude mi zlo,i tako je meni od njih jako puno ostala jedna prijateljica ali vrijedi za sve njih,plakala je zajedno sa mnom,smijala se samnom,i uvijek je tu za mene i hvala joj...a sto se neta tice nikome se i ne javljam pa tako ni oni meni,i niti me to vise boli niti interesuje,imam svog muza koji mi je i prijatelj,i prijateljica,i brat,i sestra,i potpora i sta mi vise treba,tako da zao mi je sto je ispalo tako ali tek kad si u problemima vidis ko ce ostati a ko ce zbrisati...

Nažalost i ja sam kroz to prošla. Na početku sam se izolirala od svih i mislim da je to razumljivo. Ali svejedno me bolilo što mi se najdraži ljudi nisu javljali. Neznam dali bih uopće imala snage za odgovarati ali mislim da bi mi bilo puuuuno lakše da sam bar dobila iskrene izraze sućuti bez da oćekuju odgovor. No toga nije bilo, na početku su svi mislili da je bolje da me 'puste na miru', a kasnije mislim da je već prošlo predugo i jednostavno više se nisu javili. Znam da je i njima na neki način teško jer neznaju kako se postaviti u takvim situacijama ali ja ne pričam o poznanicima nego o dobrim prijateljima koji bi se malo više trebali potruditi. I tako, dva mjeseca poslije imam osjećaj da sam sama. Obitelj i rodbina je krenula dalje, prijatelje sam izgubila po putu, moje bebe više nema, a ja sam i dalje ovdje, sama. Pokušala sam se natjerati da izađem među ljude, otišla na kavu sa kolegicama s posla i prijateljicom ali imam osjećaj da čim se ja pojavim u prostoriji nastane muk. Svi zašute jer se boje da nebi nešto krivo rekli ili jednostavno više neznaju o čemu da samnom razgovaraju. I boli me to, boli me ta tišina. Pokušavam se uklopiti ali ne mogu. i tako prolaze dani, ljudi izbjegavaju mene, ja izbjegavam njih.

Evo kako sam već gore napisala, kod nas srećom nije bila tragedija taj filter nego jako lijep događaj, međutim oni ljudi za koje smo mislili da su nam prijatelji su polako isparili iz naših života i ispostavilo se da su tu bili cijelo vrijeme samo radi svoje koristi, tj. da su nas iskorištavali; a da se sad kad je tu treća beba više nema iskoristiti što od nas...

Vezano uz vaše tragedije; ljudi se malo istiltaju, neznaju se zapravo ponašati i ophoditi niti u normalnim svakodnevnim situacijama, a kamo li u slučaju smrti djeteta... Vjerujem da nitko od njih nije bio ravnodušan na to, samo nisu znali kako vam pristupiti, a onda je najlakše maknut svoje dupe u sjenu i to se protegne u nedogled... A vrijeme ide, posebno u takvoj tragediji - svakoj osobi različito, kao u paralelnom svemiru... :(

Citiraj:

---

winnerica prvotno napisa

Vezano uz vaše tragedije; ljudi se malo istiltaju, neznaju se zapravo ponašati i ophoditi niti u normalnim svakodnevnim situacijama, a kamo li u slučaju smrti djeteta... Vjerujem da nitko od njih nije bio ravnodušan na to, samo nisu znali kako vam pristupiti, a onda je najlakše maknut svoje dupe u sjenu i to se protegne u nedogled... A vrijeme ide, posebno u takvoj tragediji - svakoj osobi različito, kao u paralelnom svemiru... :(

---

Ovo je velika istina. Mislim da ti ljudi nisu zlonamjerni, barem večina.
Priznajem i ja sam takva. Jednostavno tako reagiram. Kad sam imala teško životno razdoblje ja se totalno izoliram i tu su onda uključeni samo muž i jedna prijateljica, ali isto tako ne znam drugačije reagirati na tuđa teška razdoblja, jer polazim od sebe. Meni treba mir i neometanje, ne želim odgovarati na pitanja,... tako da se i tako odnosim prema drugima.

Ne pitam i očekujem kad će netko željeti da ga pitam, da će dati do znanja na neki način. Ne volim se gurati u tuđu intimu.
Vjerujem da to puno puto izgleda kao da me nije briga, ali nije tako.

evo mene i ovdje. Prepoznajem se. Jedna prijateljica mi je rekla kako se pored mee ne moze ni stajati koliko sam negativna i lose zracim. Tih dana (mjeseci) sam bila jako lose drustvo. I to je bio razlog sto su se prijatelji profiltrirari. Oni iskreni (medju njima i ta spomenuta prijateljica) su ostali,voljeli me sretnu i nesretnu i sada se opet samno vesele.
Razumijem one koji su zgiljeli, nestali... teret je ponekad reci pravu stvar u pravo vrijeme. To iziskuje emocionalu inteligenciju i neke socijalne vjestine koje se uce jos u djetinjstvu. Neki su po tom pitanju .......hmmmmm priglupi a drugi nevjesti. Zao mi je ali tako je. Kako nebi napravili vecu stetu nego sto je,uklone se.

Ljudi beze od nesrece draga Patik :(.Smrt deteta je nesto najgore i cini mi se da oni ne zele imati u blizini nekoga kome se desila ta strahota kao da time ponistavaju postojanje takvih tragedija.
Da,i ja sam dozivela nesto slicno.Posle tragedije htela sam biti u kontaktu sa samo par najblizih ljudi.Jednostavno nisam bila sposobna za neki siri krug nazovi prijatelja.To ne znaci da nisam ocekivala da mi ti ljudi bar sms puste.Kao da sam i ja umrla sa svojim detetom.Telefon je mesecima sluzio da me pozove par ljudi i to je to.Jedna od tih par osoba sa kojima sam htela biti u kontaktu je iznenada prestala da se javlja i da dolazi.Pozvala me je samo par puta za nekoliko meseci,obecala da ce me pozvati u setnju( a nije).Ja sam je cekala,ocekivala,bila mi je draga.Mislila sam da sa njom mogu pricati.Kad sam se vratila u zivot htela ssam da delujem sasvim normalno,kao da se nista nije desilo.Tragediju nisam pominjala,izgledala sam kao i pre.Cini mi se da im se ni to nije svidelo.Nisam htela da me ti ljudi vide slomljenu .Bivsu prijateljicu sam samo distancirala od sebe bez ijedne reci objasnjenja jer ona to nije ni trazila(dobro je znala o cemu se radi).Vrhunac je bio kad sam cula da kao razlog nase razdvojenosti navodi to sto sam ja postala cudna.E takvi su ljudi!
Cudna?Pa gledala sam kako mi dete umire,curko.I nisam cudna.Hvala Bogu da sam ostala sasvim normalna ali sa velikom ranom na srcu.
Ja stvarno nisam ni sa onima sa kojima sam bila u to vreme u kontaktu puno pricala o detetu i svemu sto se desilo.O mojoj devojcici sam pricala samo sa mm a prijatelji su mi trebali da pricamo o nekim obicnim stvarima kako bi mi pomogli da se vratim u svakodnevni zivot.Nekima je i to bilo tesko.Zato sam i ja upotrebila filter i sada mi je mnogo bolje.Ma citav svet se gleda drugacijim ocima posle ovakvih stvari a ne samo odnos sa ljudima.

Ma ne znam kako ostali ali meni eto pravi prijatelj je neko ko ce bez obzira na sve ostati uz mene i kad sam dozivjela takvu bol biti tu i ako treba pricati i gluposti ali biti tu,i insistirat na tome da me iscupa iz kuce i skrene misli,jer ne bi mi pricali o bebi ako nekom ne odgovara to ali bi nam svakako dobro dosao neko ko bi bio tu i uvijek isto kao sto su tu nasi M jer nas i pravi prijatelji trebaju voljeti ali takvih izgleda nema danas je sve interes....

Patik, užasno mi je žao! I zbog prijatelja, i zbog bebice! Moje najdublje saučešće!

Nemoj biti tužna! Već će sve doći na svoje, a i ovi možda dođu opet. Tko zna... ljudi mogu imati svojih problema, s bebom, brakom, umorom... uopće ne mora biti do tebe. Ja vjerujem da ćete brzo naći nove prijatelje da popune prazninu, obično to tako bude. Ne mogu se svi ljudi sa svime nositi, i ako možeš, oprosti im, tako ćeš ostaviti prostor da ostanu tu negdje...

Kako sam ja jedna već stara baba, stjecala sam i gubila prijatelje, s djecom, zbog djece, prije i poslije i već sam naučila dati ljudima jedan široki prostor, pa se svatko u tom radijusu pozicionira kako mu kada paše. Ima ljudi koji stoje daleko, na ono - bok, jednom godišnje kava, pa u nekom periodu jednostavno nađemo više zajedničkog. Ima ljudi koji su bili u prvom planu, pa odu, ali nakon puno suza i promišljanja sam shvatila da je to u redu i da mi nitko ništa ne duguje. Bude perioda kad čovjek bude samiji, a onda opet dođu neki drugi ljudi, tako da ja vjerujem da si ti sad drugačija osoba i sigurno trebaš nekog drugog, ako dosadašnji prijateljii nisu našli put do tebe.

Drži se! Nekad nam i samoća treba da se presložimo...

Drage moje, hvala vam za vase postove...Preko vikenda nisam uspjela pisati, jer i same pretpostavljate, vikend je bio katastrofa za mene. Majcin Dan, ja sam jucer plakala cijeli dan, cijeli dan neka gorcina u srcu, neka neobjasnjiva tuga, knedla u grlu...popusti na pola minute, pa opet.
Kad smo vec na temi o prijateljima, ja cu napisati i jedan lijepi primjer koji sam dozivjela od svoje sogorice. Kako je razlika medju nama dvjema jedno desetak godina, nikada se ja i ona nismo nesto previse druzile zajedno. Onako njegovale smo obiteljske susrete, tu i tamo, ali nista pretjerano...Otkako je nama Patrick umro je ona jedina, ali zaista jedina osoba koja me uvijek moze razumjeti. I uvijek je tu za mene kad ju trebam. Jucer su isli svi(njeni roditelji, muzeva mama, njene dvije sestre i njihovi muzevi i djeca) na malu proslavu Majcinog dana i oni su i nas pozvali. Ona je rekla, i ti si majka, znam da ti je tesko, ali sam jako sretna da si prihvatila nas poziv i dosla. Nama to jako puno znaci. Nakon sto su mi cestitale Majcin dan, ja sam zaplakala, i na kraju smo svi plakali...Ne mogu vam opisati koliko mi je to znacilo, vidjeti da ljudi koji mi i nisu tako bliski ipak su jako bliski u mojoj patnji. Moja sogorica je jedina osoba koja kaze kako se dobro nosim sa svime, kako sam jaka osoba...i veli da joj je drago vidjeti me da placem, jer onda zna da ne skupljam tugu u sebi i da zna da treba puno snage moci se suociti sa time, sto mnogi ljudi ne mogu. Ona jedina kaze da je proslo "tek" tri mjeseca! Dok drugi vele, pa daj, sredi se malo, sama si pogorsavas situaciju. Zasto si to radis?(misle na plakanje)...
Prosli dani su mi bili prilicno dobri, osim ovog vikenda..i kako sam u subotu bila sama doma, odlucim podijeliti svoju bol sa sestrom. Bilo je dobro, dok mi nije rekla da je ovo mozda kazna za nesto...Mislim da te rijeci necu nikada zaboraviti!!Ali bas nikada...i jucer sam se zaklela Bogom i zivotom svojim, da nikada ama bas nikada necu nazvati njih kad mi je tesko, kad mi treba utjeha...
Eto, moje mamice...nisam to stigla jucer pa cu danas! Sretan vam Dan Majki!

Patikja sma doživjela razna razočarenja od bliskih prijatelja , čak i rodbine i to me jako ratuživalo i mučilo ali sam uz pomoć mm shvatila da od toga nemam ništa.Najvažnija mi je potpora njegova i moje obitelji.
Imam 2-3 prijatelj koje su bile uz mene . Bog mi je doveo na put neke druge ljude za koje nisam očekivala i koji su mi jako pomogli.

prestala sam se s tim opterećivati. Sad sam evo 2mj u bolnici i neki bliski prijatelji mi se niti jednom nisu javili, čak ni rodbina, ali ovaj put je razočaran mm i moja mama. A ja, ja ne, ja samo mislim na svoje dijete a njima kako hoće.

Drži se draga i neka te to što manje muči. Život nas svašta nauči i na sve se navikneš. :love2:

Drage mame anđela, u mom potpisu također stoji tužan datum.Moj problem je bio baš suprotno od Vašeg.Iako je trudnoća bila mala nama je to bio preveliki šok i tuga.Ali ja sam osoba koja reagira tako da jako teško pokazujem osijećaje pa ponekad i najmilijima i najbližima.Mislim da takvim ponašanjem pokušavam štitit sebe.Nakon tog tužnog događaja najgore mi je bilo vratiti se na posao.I u tom trenutku sam nabacila masku "sve je ok,bilo pa prošlo",mislim da razumijete o čemu pričam.Jednostavno sam bila pretužna i nisam željela dat drugima poticaja za razgovor,a najviše me ubijala zainteresiranost drugih ljudi i samo pričanje o toj temi i događaju.Tada mi je išlo na živce,a i dan danas me ubija ta ljudska znatiželja.Ide mi na živce kad su me pitali kako sam,kao da doista očekuju da ću im istrest svu bol koja mi je na duši.Kada su me znali pitat pa kako si skužila da nešto nije u redu,razumijem da ljude interesira ali zar ne bi trebala prije nego što postave takvo glupo i prije svega bolmo pitanje razmislit da li ja zaista želim razglabat o tome.Najgore od svega mi je bilo na dan svadbe u onoj silnoj strci očekivanja kad dragi dolazi po mene,prijateljica iz srednje škole ispali pitanje :E,daj mi reci kaj je to bilo s bebom ?Zakaj si imala pobačaj?!Ja se samo sijećam da mi se zavrtjelo od muke,da u pozadini čujem svatove kako dolaze sa pjesmom...a meni je duša plakala.I tada sam se nasmijala, ali samo izvana unutra je sve plakalo,i odgovorila da ne mogu sad o tome.Nadam se cure da ste shvatile da ja svojim ponašanjem ne mislim nikog uvrijedit ili sl. samo sam osoba koja ne voli da je se sažaljeva pa često glumim veselje,a također od uvijek imam taj neki način da sama prolazim kroz tugu i bol.Tako mi je jednostavno lakše,a ne kada moram nekome prepričavat i objašnjavat nešto,a na samu pomisao na taj trenutak u sebi zaplačem i mislim da ću umrijet ako mi postave još neko glupo pitanje.Jednostavno želim da me svi puste na miru i da me nitko ništa ne pita.Oprostite na dugom i zbrčkanom postu.

Draga Snelly, ako je tebi tako lakse nositi se sa gubitkom, onda samo daj, ne odgovaraj nikom ili cak reci ne razgovara mi se o tom...mada sam ja osoba koja mora sa nekim podijeliti bol inace ce eksplodirati i mislim da to zadrzavanje u sebi ne donosi nesto dobro. Zasto si ne dozvolis da i drugi vide da tugujes? Imas potpuno pravo na to, draga, pa tvoga Andjela vise nema s nama...Jesi pokusala s nekim razgovarati o tome? Jesi mogla usporediti sto je bolje? Ne zelim navaljivati, oprosti ako sam dosadna, ali samo se uvijek bojim za osobe koje to cuvaju u sebi...kazu da bol izadje uvijek van, da li u obliku suza, bijesa, ili neke bolesti, nevazno...eto zato, draga moja ovoliko pitanja sa moje strane ;)

I da, vidim, da je vec devet mjeseci proslo od gubitka tvoje bebice. Kako sam ja jos uvijek na "pocetku" recimo, uvijek me zanima kako je to kad prodje malo vise vremena?( Nije ni 9 mj. puno ali za razliku od mojih 3,5 je vec napredak,a ja se radujem uvijek kad prosje jedan mj. jer su sanse za "ozdravljenjem" vece) ;) Nadam se da kuzis sto zelim pitati...da li je bol malo manja i kako se ti sama nosis sa time....Boze, ti rece, da ne volis kad te se pita, a ja samo udarila po pitanjima :) Jel da da sam uzasna? Ajd ljubim te i drzi se!

ne znam što reći uopće na ovu temu :(

ja ljude razumijem... u jednu ruku.. ne događaju se ovakve tragedije često, boje se, što reći, kako postupiti, ne znaju, nema litzerature o tome, o tome se ne govori o tome se većinom šuti.... ne znaju kako se postaviti... i idu linijom manjeg otpora ne javljaju se..
sve ja to isto kao i vi prošla - danas im čak ne zamjeram, ali nismo više dobri kao nekad... nema tu više bliskosti.. bar sa moje strane..

a opet jednom mi je psiholog rekao.. a zamislite da je obrnuto.. vi u 7 mjesecu trudnoće i prijeteljice u 7 mjesecu trudnoće.. i prijeteljici umre beba.. kako biste se vi ponašali? da li bi vas bilo strah - bi, da li biste isto slušali vaše najmilije - kloni se tuge i stresa u visokoj si trudnoći - bi, da li biste isto ostali zatečeni i ne biste znali kako joj pristupiti - bi.. i dok bi ste se možda i sabrali eto vašeg termina poroda i tada vas vaše dijete opet treba..
I kako biste onda ju nazvali i o čemu biste sa njom pričali?

Šutila sam i rekla, apsolutno ste u pravu.. vjerojatno bih i ja tako postupila... i baš zato što ja prva ne mogu garanirati za svoj postupak tada ne mogu do kraja zamjeriti njoj na njezinom :(

mačkulina potpuno je istima svaka rečenica koju si napisala. Ni sami neznamo kako bimo reagirali da smo na drugoj strani, pa cak neznamo ni koji je pravi nacin pristupa u tim situacijama. Gledam po sebi, od različitih osoba ocekujem razliciti pristup. Od nekih ocekujem da su uz mene, od drugih da se ne miješaju,a od trecih da mi se samo jave. Ja razumijem da ne mogu oni svi znati što ja ocekujem ali zato sam vecini direktno dala do znanja, ali problem je u tome sto to oni ili nisu shvatili ili potpuno ignoriraju :unsure:
Prije par dana jedna mi je cura u trgovini čestitala što sam rodila. Mislila sam da cu se raspati istog trena. Bilo mi je žao i nje jer kad je shvatila bilo joj je toliko neugodno da se ispričavala cijelo vrijeme. Uspjela sam zbog nje izdžati do vrata trgovine bez suza a nakon toga plakala sam sljedecih 2 sata bez prestanka. Neznaju svi ljudi što se desilo. Vidjeli su me sa trbuhom a sad ga odjednom nemam i logički zaključuju da sam rodila (što i jesam). I znam da nemogu znati, i znam da nisu krivi, ali ubijaju me takva pitanja, i zbog straha da opet ne naletim na čestitke najrađe bih se zaključala u 4 zida.

Citiraj:

---

tvoja sjena prvotno napisa

mačkulina potpuno je istima svaka rečenica koju si napisala. Ni sami neznamo kako bimo reagirali da smo na drugoj strani, pa cak neznamo ni koji je pravi nacin pristupa u tim situacijama. Gledam po sebi, od različitih osoba ocekujem razliciti pristup. Od nekih ocekujem da su uz mene, od drugih da se ne miješaju,a od trecih da mi se samo jave. Ja razumijem da ne mogu oni svi znati što ja ocekujem ali zato sam vecini direktno dala do znanja, ali problem je u tome sto to oni ili nisu shvatili ili potpuno ignoriraju :unsure:
Prije par dana jedna mi je cura u trgovini čestitala što sam rodila. Mislila sam da cu se raspati istog trena. Bilo mi je žao i nje jer kad je shvatila bilo joj je toliko neugodno da se ispričavala cijelo vrijeme. Uspjela sam zbog nje izdžati do vrata trgovine bez suza a nakon toga plakala sam sljedecih 2 sata bez prestanka. Neznaju svi ljudi što se desilo. Vidjeli su me sa trbuhom a sad ga odjednom nemam i logički zaključuju da sam rodila (što ijesam). I znam da nemogu znati, i znam da nisu krivi, ali ubijaju me takva pitanja, i zbog straha da opet ne naletim na čestitke najrađe bih se zaključala u 4 zida.

---

to se meni dogodilo... sa trbuhom me viđali po firmi i kada sam se vratila prvo pitanje u liftu... iiiiiiiiiiiiiiiiii jel cura ili dečko...
Tlo mi se je izmicalo pod nogama.... plakala sam cijelo jutro prvog radnog dana po povratku na posao...
ali vremenom je sve nekako došlo na svoje...
ali treba to preživjeti.. a to nije nimalo lako.. ma nikako :(

Ne dijelim gubitak od gubitka, ne vrednujem život ali nekako cure koje gube bebe u ranim trudnoćama barem su pošteđene tih komentara (ako nisu nikom rekle da su trudne druga strana to ni ne zna), kada si vidljivo drugima trudan a pogotovo u trećem tromjesječju.. ma nemožeš trbuh sakriti... svi očekuju porod, znani/neznani... poznanici/prijatelji.... i onda ga bubnu i naprave tsunami u srcu i duši :(
Zatim... meni je grozan dio bio porod.... roditi dijete, to je pravi pravcijati porod ali bez onog kmeee... prestrašno.... i tog su pošteđene cure koje gube trudnoću u ranijim tjednima....

nisu pošteđene boli, jer bol je bol... ali su pošteđene ljudskih komentara i doslovno poroda mrtvog djeteta :( pa onda poroda posteljice

Patik,nisi užasna,kako ti je to samo palo na pamet :-) .Drugačije je kada me o tome pita osoba koja je prošla to isto ili slično,jer razumije kakva je to bol,tada mogu pričat o tome jer ne moram usput objašnjavat koliko boli,znam da će me takva osoba razumijet.Zato i jesmo tu drage moje jer se tu razumijemo bez objašnjavanja,a meni se čini da je svima nama lakše kad ovdje istresemo bol.Ne znam kako ti pametno odgovorit na pitanje o ovih 9 mj.Istina je sve ono što su mi drage cure pisale...tada mi se činilo nevjerojatnim da će ikad manje boljeti.Istina je da boli još uvijek jako,ponekad prejako.Ali s vremenom se "navikneš" na tu bol.Prihvatiš je i ona postane dio tebe,uvijek ti je u mislima taj događaj ali kao da se nekako sama pomiriš.Moj savjet je ne tjeraj samu sebe da to što prije "preboliš" jer sve ima svoj tok.Najveću uslugu ćeš si napravit ako pustiš da boli toliko dugo dok to ne prihvatiš.I vjeruj mi da će ti tada biti lakše,samo si trebaš dat vremena.Nemoj se trudit zaboravit jer to nikad nećeš uspijet,plači kada ti je teško,pričaj sa ljudima koji te razumiju.Ako treba pogledaj ponekad sliku od uzv,meni je to pomoglo jer sam se sjetila kako sam bila sretna kad sam vidjela to srčeko.I tada mi je bilo lakše,sretna sam što je to malo srčeko kucalo u meni iako nažalost vrlo kratko .Ali veseli me to što je ipak bilo tu,što sam ga vidla i čula.To je moj najveći blagoslov,sreća i najljepši osijećaj koji sam doživjela koji se ne da riječima opisat.Nakon nekog vremena taj osijećaj postane veći od tuge,kao da jednostavno preuzme mjesto gdje je nekad bila bol i tuga.I sada nakon svega na sve gledam drugim očima,sjetim se samo lijepih trenutaka,a ostalo samo od sebe se izgubi.Želim ti da što prije pobijediš tu bol,a da ostanu samo lijepa siječanja.Drži se draga :-)

Ni ja ne dijelim bol od boli.U svako slučaju je teško i svako drugačije doživljava i proživljava bol. Ali držim se one ,čovijeku je uvijek njegova bol najveća.Mene uopće nisu tiješili komentari tipa "bolje ili dobro da je tako završilo,moglo je bit gore" :evil: Kao da bi me tuđa nesreća trebala tiješit???!!! Ne razumijem šta ljudi hoće postići sa tim?Zar tim načinom da umanjuju tvoju bol misle da pomažu?? Ne kužim poantu takvih glupih izjava i to me jako ljuti

Od neki očekuješ da te nazovu a oni ni to a od neki se iznenadiš dođu ti u posjetu. Tjedan dana prije poroda nešto smo kupovali i prodavačica pita kako trudnoća i kaže kako je njena kćerka izgubila prvu bebu. Ja kažem užas sva sam se naježila,nedaj Bože nikom. Koja ironija. Uglavnom ko to neprođe nemože ni zamislit kroz šta žena prolazi ni suosjećat snjom, više dobiju želju da pobjegnu odnje jer ih valjda deprimira.Držte se:love2:

Citiraj:

---

snelly85 prvotno napisa

Ni ja ne dijelim bol od boli.U svako slučaju je teško i svako drugačije doživljava i proživljava bol. Ali držim se one ,čovijeku je uvijek njegova bol najveća.Mene uopće nisu tiješili komentari tipa "bolje ili dobro da je tako završilo,moglo je bit gore" :evil: Kao da bi me tuđa nesreća trebala tiješit???!!! Ne razumijem šta ljudi hoće postići sa tim?Zar tim načinom da umanjuju tvoju bol misle da pomažu?? Ne kužim poantu takvih glupih izjava i to me jako ljuti

---

uz sav respekt za tragediju koja vas je samljela (i tebe i ostal roditelje koji su izgubili djecu) sto bi recimo bilo ispravno reci u tom trenu?

ja sam frendici kad je izgubila bebu u pokusaju da joj kazem nesto utjesno rekla da je eto njij kao lakse jer vec ima dvoje djece... mislim, ja sam glupaca koja ne zna komunicirati i stvarno nisam imala pojma sto reci. i nisam si to oprostila i 10-ak godina nakon tragedije sam joj rekla da mi je zao sto sam bila toliko glupa ali da nisam imala pojma sto reci

stvarno bez ikakve zelje da nekog povrijedim, ali sto reci kad nekome umre dijete

Citiraj:

---

stray_cat prvotno napisa

uz sav respekt za tragediju koja vas je samljela (i tebe i ostal roditelje koji su izgubili djecu) sto bi recimo bilo ispravno reci u tom trenu?

ja sam frendici kad je izgubila bebu u pokusaju da joj kazem nesto utjesno rekla da je eto njij kao lakse jer vec ima dvoje djece... mislim, ja sam glupaca koja ne zna komunicirati i stvarno nisam imala pojma sto reci. i nisam si to oprostila i 10-ak godina nakon tragedije sam joj rekla da mi je zao sto sam bila toliko glupa ali da nisam imala pojma sto reci

stvarno bez ikakve zelje da nekog povrijedim, ali sto reci kad nekome umre dijete

---

točno tako.. što reći?
čak i ja koja sam izgubila dijete u trećem tromjesječju trudnoće i rodila ga mrtvog ne znam se snaći i nisam se znala snaći i pružiti utjehu znanici koja je izgubila bebu u 35 tjednu...
zanjemila sam... a mogu misliti ti i oni koji se nikada nisu sa tim susreli...
A opet i u gubitku ima razlike... o da i to velike.... ja sam izgubila trudnoću, moja susjeda je izgubila dijete od 15 mjeseci....
To nije isto.. ne ne, nije.. njezino dijete je bilo rođeno, njezino dijete je živjelo, njezino dijete je imalo nju, brata, dede i bake.. njezino dijete i oni su imali uspomene...
njezina bol je gora i teža od moje.. ja to duboko poštujem i ćutim.
I koliko god mi je bilo teško, ima gore od goreg... evo ona je gore od mene... ne tješim se time (moraš biti ili morbidan ili bez empatije da bi se sa tuđom boli tješio) ali prihvati da ima i puno težih i gorih situacija...

Htjela bih se na glas izderati da me cijeli svijet čuje: 'Nisam zarazna, prestanite me izbjegavati!' :gaah:

Prijateljica koja živi jako daleko i nismo se čule od kad sam izgubila dijete pita me preko neta kako sam? (nije znala što se desilo), ja joj sve ispričam, otvorim dušu, a ona se više ne javlja. Shvačam da ponekad neznaš što reci ali kako bi mi šutnja ponmogla? Zar je stvarno tako teško napisati 'žao mi je'???!!! Strašno me to ljuti i osjecam se još usamljenije. Naravno da to nije prva osoba koja me napustila, svakim se danom brojka povečava. I nije da se ja izoliram i da ne želim druženja. Ne ocekujem cak ni da razgovaramo o tome, ne mogu i ne želim se svima jadati. Jednostavno mislim da nakon svega ne zaslužujem da ostanem još i bez svih prijatelja. Tužna sam, ljuta i razočarana.

Tvoja sjena, potpuno te razumijem!!!Isto sam dozivjela od osobe, s kojom sam se cak dogovarala da ce mi paziti tu i tamo na malog. Bile smo si dosta dobre, setnje, kavice, bla, bla...i na kraju kad sam joj javila da je umro ni a ni b od nje...NIKAD se vise nije javila! I ne treba, i ako se ikad javi, odjebat cu ju...takve mi osobe u zivotu ne trebaju!
I meni isto ljudi ne vjeruju kad govorim da smo izgubili dosta "prijatelja", samo kazu da umisljam, ali nije istina...pola ih se distanciralo, pola misli da nas trebaju ostaviti na miru...i tako taj krug prijatelja se sveo opet na minimum. Ali sto se moze...zato imas nas ;) Da sam vam barem malo blize, pa da odemo na jednu kavicu, bilo bi lakse! Ja i suprug iduci mjesec krecemo u jednu grupnu terapiju sa roditeljima koji su isto to prosli...Mozda se tamo dese neka nova prijateljstva, ne znam, ali barem znam da ce me opet netko razumjeti, i pri tom nece govoriti, umisljas si samo! Ljubim te

Mislim da bi i meni puno pomogla takva grupna terapija ali nažalost toga kod nas nema. Nadam se da ćete tamo upoznati dobre ljude koji će biti uz vas i koji će o svemu moci razgovarati s vama. Naravno da mi puno znači to što mogu tu pisati ali fali mi netko s kim bi otišla na kavu, pričala o svemu, pa tako i o bebaču, čak i o vremenu ako nam ponestane tema :unsure: Oni koji to nisu prošli ne mogu ni zamisliti o čemu pričam pa me ne shvačaju. Naučila sam ne reagirati na komentare tipa 'proči će', 'mlada si', 'bit će još djece' i najgluplji koji sam čula 'zaboravi na to'. Znam da mi nijedna od vas nebi rekla tako nešto i fali mi netko tko bi me razumio. Fali mi čak i netko tko bi me zagrlio kad mi je najteže pa makar me i ne razumio, netko tko bi se i nakon tri mjeseca usudio izgovoriti njegovo ime a ne praviti se da nikad nije ni postojao.
Patrik :kiss:

Tvoja sjena,evo upravo tako se i ja osjećam..Ja se zaista trudim na sve gledati pozitivno i nekako sam sve prihvatila da je zaista tako moralo biti,i možda zbog toga dajem ljudima dojam da sam dobro,da nemam potrebu o njemu razgovarati,ali to nije tako.Koliko god ja optimistična bila,želim razgovarati o njemu,poželim da me ponekad netko nešto pita,a ne da svi šute kao da nikad nisam trudna bila i još na kraju i rodila mrtvo dijete.Boli me užasno ta šutnja,izbjegavanje,preokretanje teme i sl.Razumijem ljude koji mi nisu bliski,ali onima s kojima sam do sad sve dijelila zamjeram takvo ponašanje.Nemože mi prijateljica koju sam nazivala najboljom poslati poruku"Ej,šta ima kod tebe?I dalje samo o sebi...."Ne,nemogu to razumjeti.Dijelile smo sve a sad ona mene nemože pitat ni kako si..Od takve sam prijateljice očekivala da će me i posjetit odma,i u bolnici,da će na sve načine bit tu,uz mene a ne nakon 3 tj.i to sa izgovorom,nisam prije htijela smetati..:zbunj:ha?I tad,kad smo se vidjele,izbjegavao se razgovor koji sam ja htijela voditi.Šta da ja sad onda toj osobi kažem..Imam još jedan slučaj koji me izbacio iz takta.Prijateljica koja je rodila nekoliko mjeseci prije mene,radovala se sa mnom,bebe će nam bit skoro isto stare,kroz cijelu trudnoću bodrile smo jedna drugu,i sad,kad moje bebe nema............ništa,tišina,nikakvo pitanje,ama baš ništa.Znam da od svoje bebe ne stigne mene svakodnevno zvati i ne očekujem to,ali toliko smo se puta već vidjele al ništa..Prića jedino kako je njenom narastao zub,kako treba nove cipele,kako ne spava,nervozan je,i bla,bla,bla..Sve to istrese mi u facu sa velikim smješkom i još za šećer na kraju,vodi me sa sobom(ja isto luda koja sam uopće pristala)u neki mali shoping,ja mislila njoj nešto treba jer nije spominjala da i malome treba nešto kupiti.Dakle šta da kažem?Obilazimo dječje dućane,ona razgledava a ja guram kolica-TUĐA!!!Mislila sam da ću se onesvijestiti od tuge,srce mi je htjelo puknuti,al šta ću,morala sam joj pomoći kad sam bila sa njom..nemam pojma odakle mi snaga da sam izdržala.Eto,morala sam to podijeliti to sa vama.

joj drage moje :-(,bas smo sve u istoj situaciji,i ja se eto nikako ne mogu pomiriti s tom cinjenicom da su ljudi postali tako bezosjecajni i imuni na tudji bol :-(,dok citam vas kao da sam ja to pisala,postupci ljudi oko mene su isti i mnoge od njih sam prekrizila debelim markerom,a najvise me izludjivalo ponasanje i reakcija osoba koje nisu znale sta se desilo pa im ispricam a od njih ni jb "zao mi je"vec istog trena promjene temu a ja ostanem :-o,pa zar je moguce,neke od njih su majke,zar zaista u tom trenu ne osjete moju bol?uh da mso si blize pa da se druzimo lakse bi podnosile ove dane i lakse bi koracale u buducnost jer ma koliko vremena proslo nama je potrebno i zelimo pricati o njima svojim andjelima jer su tu,uvijek u nasim srcima i dusama i uvijek ce biti.....ljubim vas

Mm i ja danas slavimo godisnjicu braka...Idu mi na zivce poruke rodbine i veseli glasovi koji mi zele sve najbolje, puno zdravlja, srece i bla bla...Imam osjecaj da ljudi pokusavaju bezuvjetno zaboraviti sve sto nam se desilo :( Uzasno sam tuzna...cak me ni moji najblizi vise ne nazovu da pitaju kako sam. Valjda moram biti dobro!!!Hej, pa stize nesto novo u obitelj!Sta se ja javljam uopcee????A i ne znam zasto stalno ocekujem od onih koji su me toliko puta razocarali, da ce biti uz mene? Znam da su sami sebi najvazniji...
Trebalo mi je malo da se ispusem...Nadam se da ste vi bolje. Pusa

draga patrik, znam da se ne veselis godisnjici kao sto bi trebalo, isto sam prosla, jos su kod nas godisnjica i smrt blizanaca u par dana razlike, pa tako da sam oko tog perioda bila bas tuzna. Htjela bi te savjetovati iz dobre namjere da tebi bude lakse a ne da opravdam necije ponasanje - draga moja ljudi su takvi bilo prijatelji bilo rodbina, bilo braca i sestre ili roditelji.ali ja se nisam nikada ljutila, ja sam to shvacala na nacin da je njima neugodno nas podsjecati na tu bol, ne zele nas gledati kako patimo i plačemo, zato se jaako rijetko ili nikako ne spominju nase diječice. nemoj odmah misliti da su te zaboravili i da im nije stalo da vas , pa i oni pate na svoj nacin,,,a i činjenica je da ono sto sam ne proživis ne mozeš razumjeti....dali bi se ja da mi djeca nisu umrla znala postaviti prema mami anđela i kako bi reagirala,dali bi joj pruzila potrebnu utjehu?sigurno nebi na nacin na koji bi sada mogla jer znam točno kako joj je i kroz sta prolazi....
s druge strane ne zelim poreci da postoje prijatelji pa cak i rodbina koja te razočara sa svojim postupcima, ali kazem ti ja ipak mislim da je vecini njih neugodno i da im je stalo do nas....nadam se da sam te bar malo utjesila, pusa

draga patik sve smo prosle ili prolazimo isto pa te razumijemo ali neko ko nije to dozivio jednostavno ne zna kako je i ne boli ga tudja bol,ljudi su danas postali tako hladni i daleki jer se svak bori za sebe i gleda samo svoju srecu ili nesrecu drugi ga rijetko ili nikad ne zanimaju,sad te boli jer niko ne misli na to kako je vama niko vas ne pita kako ste,oni ne osjecaju jer nije njihova bol i kad se pomiris s tim bice ti lakse,neces ocekivati nista pa ce te jako veseliti kad se neko ipak sjeti i pita kako ste,ja sam to vec svarila i neobazirem se na druge,ne ocekujem nista od njih i jos jedino mi spominjemo nasu bebu i jedino nama fali,godisnjicu ne slavimo jer je na isti dan njemu bio termin pa taj dan slavimo njegov rodjendan....drzi se :love2:

Citiraj:

---

adal prvotno napisa

...sad te boli jer niko ne misli na to kako je vama niko vas ne pita kako ste,oni ne osjecaju jer nije njihova bol i kad se pomiris s tim bice ti lakse,neces ocekivati nista pa ce te jako veseliti kad se neko ipak sjeti i pita kako ste,ja sam to vec svarila i neobazirem se na druge,ne ocekujem nista od njih :love2:

---

moram se sloziti sa ovim, ja isto vise nemam velika očekivanja od ljudi pa me zato sada nemogu toliko razočarati. ali i to draga patrik dolazi s vremenom...tvoja bol je jos svijeza, zato samo polako i strpljivo....evo za tebe jedna pjesmica...
http://www.youtube.com/watch?v=uNwclaqIrYU

Hvala vam, drage moje, sto barem pokusate me utjesiti...znam da je najbolje prestati ocekivati od drugih nesto, ali to samo radim zato jer ja ne mogu dopustiti da netko od mojih bliznjih pati...uvijek sam tu za saslusati, za popricati, za dati novce, za pokloniti sto se da pokloniti...a sada kada se osjecam tako tuzno, kad mi je cijeli laptop skoro bijel od suza na ovaj dan nitko ( od onih za koje sam uvijek bila tu) da me nazove. Ne zovem ni ja vise, jer su me do sada samo proglasili ludom, i valjda misle kako se ne javljam vise, da sam dobro...ili valjda i ne zele cuti da mi nije dobro.Oni od muhe prave slona, a kada sam ja u pitanju, onda ima toliko losih stvari na ovom svijetu, da ja ne smijem ni rijeci reci :( Boli me, uzasno me boli...Jos najvise volim kod muzeve mame otici, barem me ona jos razumije i o njemu razgovara. A moji su govorili tu smo, tu smo, i za par mjeseci i ne cujes vise za njih...al dobro, dosta sada plakanja i kukanja...Hvala vam jos jednom sto barem procitate moje postove... Evo 4,5 mjeseca a ja se jos mizerno osjecam.:( Odlucili smo jos dugo cekati, a imam osjecaj dok ne dodje taj trenutak, zivot ce biti jako tezak...al eto, vrijedi cekati i truditi se ozdraviti...Kao sto pjesma kaze, sve ce doci na svoje mjesto, kad pustim da vrijeme ucini svoje ;) Ljubim vas

Divna pjesma, kao da je pisana za mame :angel:. To ti je jednostavno tako svi očekuju da kreneš dalje da nastaviš kao da ništa nije bilo.
Nadam se da će ti iduće godišnjice biti malo sretnije,kao i svima nama:love2:

Nadam se i ja, draga marija :shykiss:

Draga Patrik, od srca vam želi da vam iduća godišnjica bude puno puno sretnija. :kiss:

Moja sucut svima koje ste izgubile dijete. Tesko mi je i zamisliti kako se osjecate jer sam musko i neznam kakvi su majcinski osjecaji. Ima jedna stara izreka "Jedan je prijatelj,a ostalo su poznanici". Za mene su poznanici samo prolaznici kroz zivot i zato drage zene budite jake birajte osobe koje ce biti u vasem zivotu

Hvala ti. Vjeruj mi da rijeci sucuti, pa makar i od potpunog stranca puno znace.

prije više od godinu dana sestri moje prijateljice umrlo je dijete nakon duge bolesti pune patnje. nakon toga vidjela sam je nekoliko puta i niti jednom nisam znala kako reći da mi je žao. činilo mi se da je sve što bi rekla previše nevažno. možda tako nekako pomisle i vaši prijatelji, hoću reći ne mora biti da im svima nije stalo.
isto tako čini mi se da većina žena koje poznajem (uključujući i mene) izgubile su bebu tijekom trudnoće, samo nije nikad lako započeti pričati o tome. ne želim nikog uvrijediti, samo kažem da je postotak visok i da se svako drugačije odnosi prema pokazivanju osjećaja.

Draga mamitzi, razumijem ja sto zelis reci. U biti sam tu istog misljenja, ako nisi nekome jako blizak, onda je ok ne reci nista, jer ne znas kako neka osoba funkcionira i sto ce ju ohrabriti a sto razalostiti! Ali kao sto i sama pises, to je sestra tvoje prijateljice, znaci ne tvoja prijateljica sa kojom si dijelila sve...cije si strahove i zelje poznavala...mozda znala koliko je propatila kroz sve to, nego samo mozda iz sestrine price. To zbilja u potpunosti razumijem i ne osudjujem. Ali evo zamisli da se to dogodilo tvojoj najboljoj prijateljici, tvojoj sestri, sa kojom si dijelila sve tajne, sve dobro i lose ili tebi,to mislim sada na gubitak dijeteta zbog bolesti (Ne daj Boze)...kako bi se osjecala da ne reagira na tvoju bol, patnju? Mislis da ju ne bi skinula sa liste prijatelja?
Oprosti, ne zelim zbilja provocirati svojim pitanjima, zelim samo znati da li sam ja tu preosjetljiva :( a mislim da jesam...mada nije lako uvijek slusati necije jade kao da su smak svijeta a moja bol je u tom svemu nevazna. Eto, ne zelim te uvrijediti, drago mi je da se jave i ljudi drugog misljenja ;) Evo pusa :*