aneurizma

naslov sve kaže.... zanima me jeli se tko sreo s tom prokletinjom od bolesti, koliko je nasljedna ili jednostavno pogodi one s manje sreće.
moja mama nije pila, nije pušila, imala je savršenu težinu, ni visoki tlak, ništa, u obitelji nemamo spoznaja o toj deformaciji, bila je veselo stvorenje, savršeno zdravo, osim vađenja angina sa 7 god i dy. migrena aura posljednje 2-3 godine, ništa, nikakve traume glave.

umrla je u vožnji u 10min uslijed puknuća celebralne aneurizme u 59.god života. ne znam više jeli mi ovo tema da se isplačem što sam u 9mj ostala bez bake i mame, kad sam dobila sina. ili je to bio nekakav znak da se i ja testiram jer nikako da prihvatim da je otišla tako naglo i bez ikakovog smisla :(

Nine, ne znam ništa o aneurizmi,
samo sam ti došla izraziti sućut za tako iznenadni i prerani gubitak majke, :-o
ne mogu niti zamisliti kako ti je teško... :love2:

Draga moja, i moj tata je tako otišao, u 2 sata od zdravog čovjeka više ga nije bilo. I to kad je moja starija kči imala 3,5 mjeseca :(

Također aneurizma, abdominalna.

Citiraj:

---

piplica prvotno napisa

Nine, ne znam ništa o aneurizmi,
samo sam ti došla izraziti sućut za tako iznenadni i prerani gubitak majke, :-o
ne mogu niti zamisliti kako ti je teško... :love2:

---

Isto i od mene... Kolegica s posla ostala je bez oca na taj način. Strašno...Iskrena sućut.

moja mama je otišla tako naglo u 54. god. uputila se na posao i srušila par metara od stana. nije više bilo pomoći...nama su rekli da je bio moždani udar u pitanju. :(

isto tako je bila nepušač, strogo je pazila na prehranu, čak je bila sklonija nižem tlaku nego povišenom, a bila je i fizički prilično aktivna. čak se sjećam da je to ljeto prije nego što je umrla znala preplivati našu uvalu više puta bez ikakvog problema, a ja bi crkla od umora nakon samo jednog puta. otišla je svega 2 mj. kasnije. e sad, ona je bila dijabetičar, ali je šećer držala pod kontrolom i nekih drugih simptoma nije bilo. doduše, bila je dosta introvertirana osoba koja sa svojim problemima nije htjela zamarati nikoga, pa ni nas najbliže.

što se tiče genetike ne bih znala reći da li je ona igrala kakvu ulogu u njenoj smrti. znam da je imala dijabetičara u široj obitelji, a cijela uža joj obitelj izuzev mame joj je stradala u 2. sv. ratu tako da nam je ta strana ostala nepoznata. baka je umrla 2 god. nakon mame u dobi od 82 god. i to od čiste tuge jer nakon što je nadživjela i zadnje dijete tj. moju mamu jednostavno se ugasila.

najviše mi je žao što nije više stigla uživati u unučadi koju je toliko obožavala za ono kratko vrijeme što ih je imala. moj i sestrin sin su imali svega 2 god. kad je umrla, a nećakinja je tek napunila mjesec dana. moju kćer nije ni stigla upoznati.

ne znam što bih ti više rekla osim da mi je jako žao što si na ovakav način ostala bez mame jer točno znam kakav je to šok i koliko je meni trebalo da prihvatim da je više nema. i sad nakon skoro 20 godina znam pomisliti kako bi nam život bio puno ljepši i bogatiji da je ostala s nama. tješi me jedino činjenica da nije puno patila.

uglavnom, znam da ti nisam konkretno pomogla, ali htjela sam ti reći da je to valjda stvar sudbine ili čega god već je. događalo se i događat će se i neke stvari su jednostavno van naše kontrole. drž se, vremenom će bol ipak biti blaža :love2:

I moj tata. Legao je popodne kao i svaki dan "da odmori oko", nikad se ništa nije žalio na bolove, i...nije se probudio. Dva mjeseca i deset dana kasnije rodila sam svoju kćer. Šok. Neopisiv.
Imao je povišeni tlak, ali lijekovima ga je držao pod kontrolom. I ja sam već dugo na terapiji za visoki tlak. Znam da postoje testovi, ali što s rezultatom? Ako se ima sklonost moždanoj aneurizmi, možeš ju, možda, operirati preventivno. Ali, ne vjerujem da to rade, i ne vjerujem da bi netko operirao mozak samo zbog statističke vjerojatnosti puknuća. Uostalom, ne mora svako puknuće odmah biti letalno.

Nema nam druge, nego živjeti, uživati u svakom danu i vjerovati da će biti dobro. I ne misliti o tome. Jer, ništa ne možemo. Pokušati zaboraviti genetiku. Uonako je to statistika, otprilike iste vjerojatnosti kao i pad cigle na glavu.

Ajme, sada vidim da sam umjesto tužnog smajlića greškom stavila ovog buljookog :škartoc:

Citiraj:

---

piplica prvotno napisa

Ajme, sada vidim da sam umjesto tužnog smajlića greškom stavila ovog buljookog :škartoc:

---

i taj mi odgovara jer tako buljim u njene slike i salvetice i čokolade šta nam je spremila za Uskrs, zadnje što mi je rekla dva dana prije je jedva čekam vidit malog, kad sam ušla u stan i vidila sve sređeno za Uskrs (10 dana prije) loše mi je došlo, ne mogu virovat da je to njena sudbina, takva, tako dobro stvorenje, i ne mogu doć sebi da je mog sina držala samo kad se rodio, i da će mala odrasti bez nje....tek smo baku pokopali 18.06. njenu mamu, ona je bila jedinica.... sad se brat brine o svima, dida mi je poludio nakon bakine smrti, sad ni otac ne znam kako će dalje.... kao da se s njom sve raspalo.... Bodulice mogla bi te potpisati za sve osim dijabetes..od njega je baka umrla 9mj prije....
tek smo par miseci prije otplatili grobnicu i sad gledam te dvije bijele nadgrobne ploče i ne mogu vjerovat.....

doma imam ružu, jednu od dvije što je posadila par dana prije u pitar, a 4 na groblje, moram je smistiti ispod prozora, kao da joj to dugujem..... prestrašno, ne poželit nikom..... jedina utjeha šta su joj zadnje riječi bile "ništa me ne boli" i što sam je stigla vidit prije nego su isključili aparate....srce kuca, na respiratoru, topla i nježna.... kao da je živa i spava :(

baš mi je žao :(
i moja mama je umrla od istog s 34.

Moja sućut :(.

Aneurizmu, ali negdje u području trbuha (ne znam točno koji organ), je imala starija osoba iz moje obitelji. Koliko ja znam, krenulo je naglo, tj. naglo mu je pozlilo, ali ga je netko našao i bio je helikopterom transportiran u neku bolnicu i operiran odmah - događalo se sve dok je bio na radu vani, na dalekom istoku negdje, čak ne znam točno niti koja zemlja, možda Hong Kong. Nakon dolaska u Hrvatsku je još jednom bio operiran, ali ne nešto hitno, nego vjerojatno neka follow-up operacija. A propos eventualne genetike, najbolje se posavjetovati sa svojim liječnikom.

Moja sućut. Drži se :love2:

nine moja sućut :love2:

ja sam nakon moždanog upala u nekakvo istraživanje
i među ostalim su slali krv da se vidi koliko genetika igra ulogu.
na moje iznenađenje ispalo je da ne nosim taj gen,
iako je pola moje obitelji pomrlo od moždanih i srčanih udara,
ali ipak, vjerojatno postoji nekakva sklonost.
iskreno, da je bilo i drugačije zapravo ne znam što bih dobila time :/

moj savjet ti je, koliko god možeš ne zamaraj se time,
jer ćeš samo naštetiti sebi, a promijeniti ništa ne možeš.
govorim ti iz iskustva, ja sam od silnih strahova završila sa anksionim napadima,
dok se nisam sabrala i malo posložila stvari u glavi.
neću reći da me i sad ne brine, ali stvarno pokušavam ne misliti o tome.

Moja sućut!:love2:

Nine moja sućut

Citiraj:

---

Tashunica prvotno napisa

nine moja sućut :love2:

moj savjet ti je, koliko god možeš ne zamaraj se time,
jer ćeš samo naštetiti sebi, a promijeniti ništa ne možeš.
govorim ti iz iskustva, ja sam od silnih strahova završila sa anksionim napadima,
dok se nisam sabrala i malo posložila stvari u glavi.
neću reći da me i sad ne brine, ali stvarno pokušavam ne misliti o tome.

---

samo pokušavam iz te za mene tragedije naći nešto dobro, nekakav razlog njenog preranog odlaska, pa me ma koliko ružno zvučalo bi mogla utješiti pomisao da je njena smrt bila upozorenje za nečiju kontrolu na vrijeme.... znam da je ona svoje odživila, stavila sve na noge i da je otišla sada kad bi trebala uživati, preda mnom je još toliko brige oko dice i svega al najtužniji su sretni momenti u kojima smo samo nas tri uživale, koje više nemaš s kim podilit.... blago onima koji viruju u zagrobni život... za mene samo je praznina kojoj tražim smisao, makar u kontroli svog zdravlja.

I moj tata je umro od aneurizme za moj 18.-ti rođendan, imao je 44 god:cry: Iznenada, on i mama legli su navečer spavati, njemu odjednom pozlilo, hitna pomoć, bolnica, operacija... Krenulo na bolje, ali su mu počeli otkazivati organi, i nakon mjesec dana je umro...:-(

Primi moju iskrenu sućut...:cry:

Citiraj:

---

nine prvotno napisa

samo pokušavam iz te za mene tragedije naći nešto dobro, nekakav razlog njenog preranog odlaska, pa me ma koliko ružno zvučalo bi mogla utješiti pomisao da je njena smrt bila upozorenje za nečiju kontrolu na vrijeme.... znam da je ona svoje odživila, stavila sve na noge i da je otišla sada kad bi trebala uživati, preda mnom je još toliko brige oko dice i svega al najtužniji su sretni momenti u kojima smo samo nas tri uživale, koje više nemaš s kim podilit.... blago onima koji viruju u zagrobni život... za mene samo je praznina kojoj tražim smisao, makar u kontroli svog zdravlja.

---

Dobro je da ovako razmišljaš... Možeš to proširiti ne samo na zdravlje nego općenito na odnos prema životu i na vrijednost svakog trenutka koji provodimo sa svojom djecom i ljudima koje volimo - treba odbaciti nebitne stvari, a bitne postaviti na pravo mjesto. Nikad ne znamo što nosi sutra. :love2:

Iskrena sućut.
meni dragoj osobi pukla je aneurizma na mozgu kad je imala 20 godina. ona je preživjela, krvarenje je stalo. kad se oporavila išla je na operaciju da je otklone, jednostavno nije mogla živjeti sa spoznajom da može ponovno puknuti. operacija strašno teška, oporavak jako dug i težak. pa ipak, preživjela je i oporavila se. sve funkcije su se vratile. ostale su 'samo' povremene jake migrene. danas je sretna majka...

ajme :-(

nine, jako mi je žao...

Suosjećam. Tako je otišao i moj tata, bio je ipak malo stariji, ali cijeli život zdrav.
moje prijateljice su komentirale. - mislile smo da će on otići zadnji, a otišao je orvi.

moja djeca nikada nisu niti imala djeda.

Nine, moje saućešće, baš su me pogodili tvoji postovi:((

Svima iskreno saucesce :cry:

Nine, jako mi je žao...

Citiraj:

---

Zara1 prvotno napisa

baš mi je žao :(
i moja mama je umrla od istog s 34.

---

ajme, Zara :(

Nine, iskrena sućut :(

hvala svima, bol po danu prođe, najteže je rješavat administrativne zavrzlame i nasljedstava po danu, i najmrža su mi jutra kad se budim iz mora...jednu noć ih sanjam kao maglicu koju ne mogu vidit a znam da je tu i užasno želim vidit nju i baku, drugu noć sanjam da ima novi broj mob na nebu koji ja sa zemlje ne mogu nazvat i cili san plačem i molim je br. mobitela da je bar čujem...ako ovo ne prođe ja ću morat potražit stručnu pomoć.... ni slutila nisam da toliko boli :(

Poznati su mi ti intezivni snovi...ja sam nedugo nakon mamine smrti sanjala da me ona zove iz bolnice i da mi govori kako nije umrla već je dobro i uskoro dolazi kući te da obavijestim sestru o tome. Ja sva sretna i u euforiji pokušavam se sjetiti sestrinog broja u silnoj želji da joj javim da je mama živa i da će se ubrzo vratiti i u tom času se probudim. Ne moram ti ni pričati kako sam bila očajna kad sam skužila da je sve to bio samo san.

Što se tiče stručne pomoći tu bih ti također savjetovala da je potražiš ako vidiš da se sama ne možeš nositi s tim. Ja sam nažalost otišla tek nakon par mjeseci kad sam zapala u gadnu depresiju i svakodnevne panične napade. I dan danas sam na antidepresivima, ali vjerujem da ćeš se ti uspjeti bolje nositi sa svime nego što sam ja.

Drž se i nemoj posustajati...sve je to nažalost dio života :love2:

nine... moja sućut. :love2:
Izgubili smo bliskog prijatelja zbog srčane aneurizme... 52 godine... jedan trenutak i gotovo.

To što prolaziš stučnjaci bi nazvali procesom tugovanja, a on zna trajati i ima svoje faze... normalno je da prolaziš kroz to.
Pusti zasad, još je sve jako friško... nesvjesno se na svoj način bori s gubitkom. Plači, odtuguj, pričaj s onima koji su ti bliski, nadam se da imaš nekog nekog tko dobro sluša... ali ako za neko vrijeme intenzitet ne popusti, potraži nekog psihoterapeuta. :love2:

Citiraj:

---

Bodulica prvotno napisa

Poznati su mi ti intezivni snovi...ja sam nedugo nakon mamine smrti sanjala da me ona zove iz bolnice i da mi govori kako nije umrla već je dobro i uskoro dolazi kući te da obavijestim sestru o tome. Ja sva sretna i u euforiji pokušavam se sjetiti sestrinog broja u silnoj želji da joj javim da je mama živa i da će se ubrzo vratiti i u tom času se probudim. Ne moram ti ni pričati kako sam bila očajna kad sam skužila da je sve to bio samo san.

---

da i to sam sanjala, ili da mama dođe kod mene i kaže šalila sam se, nisam umrla, i tako svako jutro buđenje u šokovima..... i nije baš da imam s kim tu razgovarat... odvojena i od prijatelja i obitelji, MM opterećen poslom..... štekam i sa dojenjem

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

To što prolaziš stučnjaci bi nazvali procesom tugovanja, a on zna trajati i ima svoje faze... normalno je da prolaziš kroz to.
Pusti zasad, još je sve jako friško...

---

slažem se
i ja sam često sanjala slično, pa i sad nakon skoro 20 godina
samo s tom razlikom da sad u toku sna skužim da to samo sanjam, pa se "trudim" spavati što duže jer mi bude baš lijepo vidjeti je pa makar i samo u snu

Citiraj:

---

nine prvotno napisa

da i to sam sanjala, ili da mama dođe kod mene i kaže šalila sam se, nisam umrla, i tako svako jutro buđenje u šokovima..... i nije baš da imam s kim tu razgovarat... odvojena i od prijatelja i obitelji, MM opterećen poslom..... štekam i sa dojenjem

---

I ja sam to prošla.
Moj tata se samo srusio jednog dana i više ga nije bilo, imao je 54 godine, inače zdrav. Moja D. je tada imala 5,5 mjeseci, dojenje je trpilo...
Ja sam se jedva oporavila od toga.