tata i mama se ne slazu u odgojim metodama...

pozdrav...citam vas duuugo,tek sam se sad registrirala.
da odmah pocnem sa svojim problemom...
imamo sina od skoro 3 godine,ja sam po struci pedagog i nastojim sve uciniti kako sam ucila da treba,uz to se vodim vlastitim osjecajima,cinim sve sto mogu da djetetu ucinim dan zanimljivim,zelim da bude sto samostalniji,sto otvoreniji,da sve pita,puno pricam. okolo mi svi kazu da nisu vidjeli bolje dijete,ali ja mislim da to nije kompliment.u ovom dobu bi on trebao malo i prkosit,malo radit po svojoj volji,ali umjesto toga on za namanju sitnicu pita,npr.mogu li ti ja pomoci praviti rucak,mogu li ici vani s biciklom,mogu li uzeti vode...odnedavno je tek poceo sam jesti,jer se boji da ce negdje pogrijestiti. tata mu govori ovako -nemoj mazati kruh sa dvije razlicite stvari,hrana nije igracka- to je jedan primjer,dok ja recimo smatram da on tako uci,i neka isprobava jesti kako on zeli. pocne jesti lijevom rukom,on mu kaze da pokusava desnom,jer ce mu biti lakse. ja vjerujem da on sam zna kojom rukom mu je lakse jesti. on ga previse promatra kao odraslu osobu,i smatra da nas djecak mora sve slusati sto mu kazemo. ja zelim da moj sin nauci da je u redu pogrijesiti,da je u redu pokazati emocije,i ljutnju,i radost i tugu...muzu ne mogu ukazati na neke njegove pogreske jer kad god pokusam ispadne svadja i ne pricamo po 3 dana. nista mu ne znaci sto sam u tom polju strucnjak,sto stalno nesto novo citam o tome,sto se toliko trudim. on mu kaze da se ne vrti u krug jer ce pasti. ja smatram da je okretanje u krug razvojna faza i da da nije nista strasno ako padne,jer tako uci. nas sin zeli dati svom vlakicu vode jer je zedan,a on mu kaze da vlak nije covjek i da on ne treba piti vode. ovo sam pokusala skratiti,ali vidim da je post jaaako dugacak ipak,pa hvala svima koji ga procitaju i pokusaju mi ukazati je li grijesim ja,je li grijesi muz,je li grijesimo oboje i sto vise da ucinim...

ti si u pravu, muž nije.

razgovarajte.

Meni se ovako, na prvu, čini da su u pitanju benigne komunikacijske greške između tebe i muža. Iako si pedagog i educiraš se o roditeljstvu, ne mora značiti da je baš ono što ti radiš onako "kako treba". Možda se tvoj muž osjeća nekompetentno i osporavano od tvoje strane kad je u pitanju roditeljstvo, pa zato lako plane i od sitnice nastane svađa koja traje danima. Po meni, oboje ste u pravu, samo treba naći balans između vaših stavova. Mislim da dijete treba biti poslušno, ali i da zna da nije bed ako pogriješi. Ok je da jede kako mu je lakše, ali nije loše ni pokazati mu kako se pravilno jede. Ok je što ga on upozori da će pasti ako se vrti u krug (moji su, ne jednom, tako razbili usnu), ali ne treba mu braniti da se vrti u krug. Itd. To što je tvoj sin izrazito blag i poslušan, ne mora značiti da ste ga zatupili. Dijete je jednostavno takvog karaktera. Pokušaj uspostaviti suradnju s mužem, ne kao pedagog, nego kao jedan od roditelja.

slično je i kod mene, a čisto sumnjam da ima baš previše roditelja koji se u potpunosti slažu u svim pogledima odgoja..jer svi smo drugačiji ma koliko se voljeli :)
mene slične stavri smetaju kod mm-a jer ja puštam sinu da sam otkriva i zaključuje, a mm mu stalno pokazuje/govori ili kako ja kažem servira mu sve kako što je ili bi trebalo.
ah, onda ja objašnjavam, on me gleda kao da sam pala s marsa i misli da previše filozofiram, onda ja shavtim da i ja njega previše ispravljam pa on još više svoje tjera..i tako to...točno kako rehab ispred mene piše...samo to treba naučiti prihvatiti..ja isto još uvijek učim

to mene zapravo najvise i brine,da ga prevelikim ogranicavanjem ne zatupimo...i mislim da si ti,rehab,potpuno u pravu,samo ne znam kako da ja kazem svoje misljenje a da ne ispadne pametovanje,jer mi to nije cilj. moj noah je osjecajan sam od sebe,ako se nakasljem,on dolazi da me ljubi,pita jesam li dobro,zao mu je cvijeca jer je zedno,zao mu je malog misa jer ga je pojela maca...moj muz je divan otac i divan muz,sve bi za nas ucinio,ne zelim ga povrijediti ali mislim da sam u nekim stvarima ipak malcice vise u pravu... noah place kad tata ide na posao,jer ga naravno obozava,imaju predivan odnos. samo te neke stvari bi ga mozda trebali pustit da radi kako on zeli,jer nije opasno,i on nije odrastao covjek nego mali osjecajni djecak kojeg zelim odgojiti tako da ima sto vise samopouzdanja...

Ja stvarno mislim da je poslušnost danas jako podcijenjena vrlina. I pritom ne mislim na pokornost, na djecu koja su zatupljena batinama i psihičkim maltretiranjem i slično, nego na jednu zdravu poslušnost u odnosu roditelj - dijete. I ne vidim ništa loše ni u tome da se djetetu pokazuje kako raditi stvari na pravilan način.
Ja sam sada sama doma s troje male djece, i stvarno ne znam kako bih preživjela da moram razbijati glavu stvarima tipa hoće li mi koje pobjeći na cestu kad šetamo, hoće li popiti deterdžent ili vikati dok uspavljujem jedno, na što će sličiti kuća nakon ručka i kako ću ih stići sve nahraniti (u slučaju da ne znaju sami jesti), hoće li udarati bebu, zabadati joj prst u oko kad su sami s njom i slično.
Olakšanje mi je što su koliko-toliko poslušni, najstariji (četverogodišnjak) zna sam jesti, obući se , sam se kupa (ja mu samo operem kosu), obavlja osobnu higijenu, posprema za sobom, pričuva mi bebu nakratko kad je hitno... Sve se to čine sporedne stvari kad imaš jedno dijete, ali kad ih imaš više i sam si s njima, uviđaš da su te stvari zapravo važne.
Pritom ne treba biti strog, sve se to može naučiti i kroz igru, istraživanje, razgovor, objašnjavanje...
Zato kažem da treba naći balans i ukomponirati takve različite stavove u zajednički pristup djetetu.

Citiraj:

---

nikaaa prvotno napisa

to mene zapravo najvise i brine,da ga prevelikim ogranicavanjem ne zatupimo...i mislim da si ti,rehab,potpuno u pravu,samo ne znam kako da ja kazem svoje misljenje a da ne ispadne pametovanje,jer mi to nije cilj. moj noah je osjecajan sam od sebe,ako se nakasljem,on dolazi da me ljubi,pita jesam li dobro,zao mu je cvijeca jer je zedno,zao mu je malog misa jer ga je pojela maca...moj muz je divan otac i divan muz,sve bi za nas ucinio,ne zelim ga povrijediti ali mislim da sam u nekim stvarima ipak malcice vise u pravu... noah place kad tata ide na posao,jer ga naravno obozava,imaju predivan odnos. samo te neke stvari bi ga mozda trebali pustit da radi kako on zeli,jer nije opasno,i on nije odrastao covjek nego mali osjecajni djecak kojeg zelim odgojiti tako da ima sto vise samopouzdanja...

---

Pokušaj gledati stvari iz drugog kuta. Npr., ovo za jelo, kažeš da odnedavno pokušava sam jesti. Ako mu pokažete kako se pravilno jede i date mu pohvalu kad u tome uspije, možda će mu to više ojačati osjećaj samopouzdanja i povjerenja u vas, nego da ga pustite da se sam muči i pokušava. Plus, imat ćeš jednu brigu manje na leđima - hranjenje.
Ovo s pametovanjem, ne mogu ti da ti neki dobar savjet, jer se ni ja toga nisam uspjela u potpunosti riješiti :mrgreen:
Ali, da trebamo nekada malo olabaviti i dati mužu za pravo kad je u pitanju roditeljstvo, trebamo.

Mm je oprezniji ili prepadnutiji od mene i stalno je pazi past ces, pazi lupit ces se, ok, s tim prevenira neke opasne situacije, al ja bi im dala vise slobode, a kasnije i samostalnosti

Ja bi to ovako: Dala bi mu par knjiga da procita, pa ce i sam nesto shvatiti i promisliti svoje stavove. Ako nece citati, onda nek me prihvati kao onu koja bolje zna. Moj otac je radio velike greske u mom odgoju i posljedice su ostale- pogotovo sto se tice samopouzdanja.

budi sretna da si dobila "lakše karte" i ne zazivaj prkos i neposluh :mrgreen: .
ako imaš poslušno i suradljivo dijete koje je bojažljivo ili se uzruja ako nešto nije "ispravno" napravilo, onda možda u njemu čuči mali pefekcionist pa mu ne treba dodatno soliti tu osobinu prepravljanjem i stalnim upozorenjima "bolje ti je ovako". vjeran pratioc perfekcionistu bude i manjak samopouzdanja jer, eto, ništa nije dovoljno dobro (nisam stručnjak, samo primjećujem).
mužu ne nabijaj na nos to "ja sam stručnjak pa znam", nego ga probaj "slučajnim" pričama i primjerima kod drugih ljudi i djece dovesti do zaključaka zašto nešto možda ne bi bilo dobro.
ponekad je lakše ići zaobilaznim putovima i "educirati" dijete nego ulaziti u sukobe s članovima obitelji. kad tata kaže npr. ne hrani vlakić jer nije živo biće, malome nasamo objasni da je sasvim u redu da u igri hrani vlakić, pa naravno da on zna da vlakić nije živ, ali baš je fora tako se igrati.
pa će dijete sljedeći put u pola tatine rečenice spremno uzvratiti: da, znam da vlakić nije živ, ali ja se samo tako igram! (garantiram da tata više neće imati primjedaba).

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

ponekad je lakše ići zaobilaznim putovima i "educirati" dijete nego ulaziti u sukobe s članovima obitelji. kad tata kaže npr. ne hrani vlakić jer nije živo biće, malome nasamo objasni da je sasvim u redu da u igri hrani vlakić, pa naravno da on zna da vlakić nije živ, ali baš je fora tako se igrati.
pa će dijete sljedeći put u pola tatine rečenice spremno uzvratiti: da, znam da vlakić nije živ, ali ja se samo tako igram! (garantiram da tata više neće imati primjedaba).

---

Ne znam da je ovo baš fer prema tati, i da ovaj način podržava djetetov i tatin odnos. Možda će baš dijete paziti da ne spominje taj vlakić pred tatom i da se simbolički igra kad tate nema. Ja bih radije kroz smijeh rekla tati nešto tipa : Ma mi to znamo, ali volimo se ovako igrati, hajde tata ti mu donesi hrane.
Btw, jedno općenito pitanje. Kako znate da ste sposobne objektivno procijeniti da je baš vaš način odgoja bolji i da ste vi te koje se ispravno ponašate ? Pitanje je općenito i ne provociram, iskreno me zanima ? Da ne bude zabune, i ja tako razmišljam, ali smatram da to nije fer razmišljanje prema mm i nastojim se što više susprezati pametovanja i uplitanja (govorimo o benignim stvarima, kad bi krenuo npr. istući dijete, naravno da bih reagirala) ?

Ovako nastupam samo u situacijama kad druga strana godinama ne odustaje (i to uopće ne mora biti tata, može i baka, djed, brat, teta...). Ne trči, prehladit ćeš se. Ne plivaj van plićaka, zgrabit će te morski pas. Ne igraj se na travi, dobit ćeš krpelja. Ne pij vodu znojna.
Govorim iz pozicije djeteta kojem je mama cijelo djetinjstvo navlačila dvoje gaće da se ne bih prehladilo.

reci djetetu: nemoj se vrtiti u krug, pasti ces, nema po meni puno veze sa poslusnoscu.
stvar je u tome, da roditelji trebaju biti autenticni, a cini mi se da ste ti i muz na suprotnim polovima. to samo po sebi nije problem, ali neki bi nazivnik trebao postojati.

razumijem cure sto ti gore kazu: ne trazi kruha preko pogace, :mrgreen:. smatram takoder da roditelj vodi odnos i odreduje put kojim se ide.
e sad, recimo ja se na samu rijec poslusnost najezim (korijeni su u mom djetinstvu), no sasvim sam lijepo slozila vodstvo i to da mi poslusnost nije na listi prioriteta.

no bez obzira na to sto mislimo o njoj, odnosno da li nam je bitna, mislim da je ovo sto si napisala da muz radi pretjerana kontrola.
da dijete pita: mogu li vani, mogu li ovo ili ono, mi je ok.

no traziti da kruh maze ovako ili onako mi je nepotrebno. to su stvari koje su u ingerenciji djeteta. i ne vidim nicega dobroga u tome da se kontrolira svaki djetetov pokret i nacin na koji ono radi odredene radnje.
a govoriti mu: nemoj se vrtiti, pasti ces,( nemoj se penjati, slomiti ces nogu...itd) smatram ne samo nepotrebnim, nego i stetnim.
a kako ces ti to s muzem rjesiti, sigurna sam da ces naci neki nacin.

Što se tiče MM-a, reagiram ovako isključivo u slučajevima kad im kroz opomene usađuje svoje ukorijenjene strahove koji se više u tim godinama razgovorom ne mogu otkloniti.

vidim da i cokolada ima slicna sjecanja iz djetinstva kao ja. nemoj ovo pasti ces, nemoj ono prehladiti ces se....

Mi smo oboje pedagozi, no ja sam onako štreberski pohađala radionice, iščitala hrpu literature, a mm nije. U početku me to smetalo pa sam mu prepričavala najvažnije u strahu da nešto važno ne sazna, da je zaboravio. On bi slijegao ramenima, smješkao se dobroćudno i na sve to znao reći ali ja to ljubavi znam, treba sve biti jednostavno i prirodno. U takvim trenutcima htjela sam ga zatući stotom knjigom za roditelje. Onda sam olabavila u želji da dijete izgradi neki svoj odnos s njim, a da je divan otac je. Mališa je zaljubljen u njega. I na kraju se desilo da sam ja počela prihvaćati neke njegove metode, čak sam se i preopustila. Naravno, sada kada ja objeručke prihvaćam njegove filozofije (ima svoje argumente), prihvaća i on moje. Dobar je roditelj i ja nisam ništa bolja od njega. Popustim. Djetetu je važno da odrasta u ne napetoj atmosferi.

Pusti mu u nekom ležernom trenutku neko youtube predavanje Ranka Rajovića o tome kako se djeci IQ razvija skakanjem, vrćenjem i sl. - barem mi žene znamo natjerati vodu na svoj mlin.

Sad smo već proširili temu, jedno je usmjeravanje i podučavanje djeteta, a drugo prekomjerno kontroliranje i prezaštićivanje...

Pa kad se moj pocne penjati na nesto sto smatram da je opasno, naravno da cu ga upozoriti. Nije mi jasni kako ne bi djetetu rekla: nemoj se penjati na drvo, mozes pasti i slomiti nesto? Zar bi trebala cekati da se to dogodi? Cemu sluze roditelji nego da uce djecu i upozore ih ako nesto ne rade kako treba? Moj se npr. nagnuo preko terase da nabere tresnje- naravno da sam reagirala, i rekla mu da moze pasti. I kad se zavrti, ako je na betonu, kazem mu se ode vrtiti na travu.

Inace, MM i ja imamo dosta razlicite metode odgoja- on je strozi i vise trazi poslusnost. Nazalost, cini mi se da je takav odgoj i bolji - meni se cini da se klinci penju meni na glavu, a kad su s tatom sve nekako bolje funkcionira.

Citiraj:

---

rehab prvotno napisa

Sad smo već proširili temu, jedno je usmjeravanje i podučavanje djeteta, a drugo prekomjerno kontroliranje i prezaštićivanje...

---

Ali razliciti ljudi razliciti shvacaju gdje je granica izmedju tih dviju stvari.

Pa naravno, ako si ugrožava život.
Npr. da je po mom on se ne bi sa godinu i pol sam penjao na tobogan i spuštao. Danas, sa skoro dvije je jako vješt i samostalan. U protivnom bi se sa pet odvažio i vjerojatno polomio. Da je po bakinom ni danas ne bi sam išao po stepenicama. Treba naći mjeru.

ne misim na normalnu poslusnost. ni slucajno blizu ceste,sad je crveno. to ja kazem njemu,i on odmah poslusa. sad pogledamo jedan crtic i idemo spavati. i tako bude. mene zanima jel on tako odmah to prihvati jer nesto radim kako treba ili se on mene zbog necega zapravo boji? i zato,vazne stvari su uvijek NE,i toga se pridrzavam dosljedno,ali takvih stvari ne zelim da bude previse pa da onda u strahu bude kad sta smije uciniti. on meni ne bjezi preko ceste,nego dok vozi zaboravi se pa skrene malo desnije nego sto treba a ja imam samo njega i mogu trcati za njim. da imam jos dvoje onda bi vjerojatno morala drukcije. moj muz je perfekcionist,i oni se po mom misljenju ne radjaju,nego stvaraju. neki roditelji su ponosni sto im dijete nikad ne kvari igracke,ja smatram da je to znak premale znatizelje. ja nisam nikako perfekcionist i ne mogu razumjeti muza,ali znam da ne zelim da moje dijete postane perfekcionist jer to bez potrebe otezava zivot. muz ne posnosi pad na ispitu,ne podnosi ako je jedna pertla duza od druge,ako kosa nije ravno osisana,ako imamo mrlje po kaucu ili mrvice po podu. noah se takodjer slabo zna igrati sam,ne znam dal da to pripisem tome sto je jedinac,ili jednostavno ne zna,iako mu pokusavam pokazati. u parku se igra samo s djecom koja vec idu u skolu,svi manji su mu dosadni i bjezi. uz sve sto ja znam o odgoju,ne znam kako da to protumacim. najcudnije mi je sto vecinom njega ta djeca prihvacaju i bude im zanimljiv prilicno dugo vremena. puno prica,i smeta mu kad naleti na nekoga tko ga ovdje ne razumije.povlaci se i odlazi...mislim da cu umrijeti od tuge kad krene u vrtic,iako znam da sam luda zbog toga...

Citiraj:

---

Deaedi prvotno napisa

Ali razliciti ljudi razliciti shvacaju gdje je granica izmedju tih dviju stvari.

---

To je istina, ja npr. uživam sa svojima dok se penju na drvo, a ti svojima braniš. S druge strane, ja smatram da sam stroža strana u roditeljstvu, a ti kažeš za sebe da si popustljiva. Puno je tu nijansi.

ja se nikako bih složila da se perfekcionisti stvaraju kroz život. evo, tipka jedan (neiz)liječeni čiji su se geni uvjerljivo nastavili :roll: .

Citiraj:

---

rehab prvotno napisa

To je istina, ja npr. uživam sa svojima dok se penju na drvo, a ti svojima braniš. S druge strane, ja smatram da sam stroža strana u roditeljstvu, a ti kažeš za sebe da si popustljiva. Puno je tu nijansi.

---

Upravo tako.

No, MM koji je kao strozi, bi im to dopustio... No, stvar je u tome da sam ja popustljivija u nekim npr. socijalnim aspektima odgoja, ali sam stroza, tj. postavljam neka ogranicenja u drugim stvarima, npr. ne dam da se vrte na betonu.

Nisam baš načisto što tebe smeta: što imaš dijete koje se ne buni na vodstvo, što imaš potencijalnog perfekcionistu ili što se s mužem razilaziš po pitanju nekih finesa odgoja? Jer ja do sada iščitavam samo finese, ne vidim ozbiljna razilaženja u stavovima.

Eh, da, perfekcionisti se "rađaju" i "rade". Kad roditeljsko sjeme perfekcionizma padne na plodno tlo onda se stvaraju mini perfekcionisti (i da, ne treba uopće puno truda, riječ danas, dvije sutra...). Kod mene jedan od troje, a ista ja (perfekcionist, jel).

Da malo proširim temu: koliki perfekcionizam je dobar perfekcionizam? U kakvom je on točno odnosu sa samopouzdanjem? Na koji način se suzbija ukoliko uhvati maha?

Autorice, ne mislim da si dobila dobre karte. S takvim djetetom je lako upasti u zamku "sve radim dobro" i puno je teže otkriti svoje propuste u odgoju jer ih dijete jednostavno drži u sebi i stvara vremenom krive obrasce ponašanja. S ovima drugima, buntovnicima, život je mnogo intenzivniji. Ali su oni i nekakav roditeljski korektiv, jer htjeli-ne htjeli moraju se mijenjati i prilagođavati radi mira u kući. Zahvaljujući baš tom dječjem buntu mm je puno lakše shvatio da nekr stvari mora mijenjati. Da je imao suradljivo i mirno dijete čisto sumnjam da bi uopće uvidio da išta treba mijenjati. Ovo se naravno odnosi i na mene.

Citiraj:

---

nikaaa prvotno napisa

noah se takodjer slabo zna igrati sam,ne znam dal da to pripisem tome sto je jedinac,ili jednostavno ne zna,iako mu pokusavam pokazati. u parku se igra samo s djecom koja vec idu u skolu,svi manji su mu dosadni i bjezi. uz sve sto ja znam o odgoju,ne znam kako da to protumacim. najcudnije mi je sto vecinom njega ta djeca prihvacaju i bude im zanimljiv prilicno dugo vremena. puno prica,i smeta mu kad naleti na nekoga tko ga ovdje ne razumije.povlaci se i odlazi...mislim da cu umrijeti od tuge kad krene u vrtic,iako znam da sam luda zbog toga...

---

Sin ti je ok. Ni naša se ne zna igrati sama, najbolja prijateljica u parku joj ima skoro 6 godina, obožava stariju djecu i često se igra s njima. U jaslicama ima drugu ekipu. Ne razumijem zašto ćeš umrijeti od tuge kad krene u vrtić.

Ti i muž ste različiti i različito se odnosite prema klincu, to je razumljivo. Čini mi se da malo previše analiziraš detalje.

Ni moja ne razbija igračke...jer se ne igra s njima. Ne vidim u tome nedostatak radoznalosti. Radoznala je što mi radimo i što svi drugi rade oko nje.
Poštuje pravila u prometu, nikad nije istrčala na cestu, dapače, upozorava nas ako mi hodamo cestom. Lako usvaja pravila. Ne vidim u tome strah od roditelja, već inteligentno i svjesno dijete.
S druge strane, ima snažan karakter i jasno izražava potrebe, u isto je vrijeme oprezna i neustrašiva, poslušna i svojeglava, zanimljiva i udav Dave...ono, normalno dijete.

Vjerujem da i tvoj sin ima kompleksan karakter, samo što previše analiziraš i tražiš gdje ste pogriješili i često vidiš nešto u nečem što bi moglo biti uzrok ili posljedica (kao kad studenti medicine na sebi vide bolest o kojoj upravo uče). Nije dijete stakleno pa da svaka opomena djeluje na formiranje njegovog karaktera. Dozvoli da ti dijete jednostavno ima karakter koji ima i da će se on u budućnosti mijenjati i graditi. Tek ima (skoro) 3 godine.

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

S ovima drugima, buntovnicima, život je mnogo intenzivniji. Ali su oni i nekakav roditeljski korektiv, jer htjeli-ne htjeli moraju se mijenjati i prilagođavati radi mira u kući. Zahvaljujući baš tom dječjem buntu mm je puno lakše shvatio da nekr stvari mora mijenjati. Da je imao suradljivo i mirno dijete čisto sumnjam da bi uopće uvidio da išta treba mijenjati. Ovo se naravno odnosi i na mene.

---

X

slažem se sa zuskom
meni se baš čini da imate dobru kombinaciju; tebe koja potičeš eksperimentiranje i radoznalost, i tatu koji uči oprezu i pravilima. Nije li idealno imati u glavi svijest o dobrobiti i jednog i drugog?

ali kako ce se noah osjecati ako nas dvoje imamo razlicite stavove o tome? tek sam muza nedavno uvjerila da djeca s drveta padnu samo ako znaju da mi stojimo tu i ocekuju nasu pomoc. noah se super penje na drvo i dopustam da se popne koliko god hoce,i ako trazi pomoc znaci da ne moze dalje i onda mu kazem da mu mogu pomoci da sidje,u penjanju mu ne pomazem. svidja mi se ta waldorf metoda,i u taj vrtic cu ga upisati sljedece godine,da se bolje osamostali i da pocne vjerovati u sebe. pa cini mi se da mu jako smeta neuspjeh,i postidi se kad nesto ne uspije. recimo,evo pravo mi govori da ne moze izrezati skaricama sliku iz novina,gleda me i govori -ali to ja ne moguuu mama,pomoziiii mi mooooojim teeee- i ja mu kazem da pokusa,da on to moze sam,i evo izrezao je komadic novina i vidim onaj osmijeh na licu,sretan jer je uspio. a kod muza mi smeta to sto izjavi da je on roditelj i tko tu koga treba slusati. ma ne mora me uvijek poslusati,ne zelim da misli da sam nepogresiva,ne zelim da misli da je svaki autoritet nepogresiv,da se buni za ono sto mu ne odgovara,tako sad meni,poslije teti u vrticu,uciteljici,gradonacelniku...ja sam takva osoba,nikoga ne smatram toliko mocnim da mu se ne mogu suprotstaviti ako mislim da sam u pravu. i valjda je problem u tome sto previse zelim da i on bude takav,a ne da se miri sa situacijom jer je netko tako rekao. a ta situacija sa hranom,recimo-mozda je noah ljevak,i ne zelim mu govoriti da jede desnom rukom jer mozda mu je tako teze,i ne shvaca zasto ne moze jesti lijevom ako zeli. on onda potpuno prestane jesti,postidi se i kaze da ne moze vise. a za vrtic se bojim jer ga nitko nece razumjeti a on puno komunicira rijecima i uvijek nesto objasnjava,pa se bojim da mu se samopouzdanje jos vise srozati ako on shvati da ga djeca ne razumiju i da odlaze od njega... recimo,pelene smo skinuli prije 3 mjeseca. rekla sam mu da ako zeli da skinemo pelene,ali onda mora reci mami kad treba piskiti i kakiti i da ne piski po podu i kaucu jer ce mama morat to cistit i bolit ce me ledja ako puno cistim :) on je rekao da cemo skinuti,i ljudi moji,on se vise nikad nije upiskio,nikad. nocnu sam ostavila jer je bila puna uvijek,ali nakon tjedan dana jednu vecer je rekao da on ne zeli pelenu. ja mu je skinem,i on ujutro suh...i uvijek je suh,a ako navecer puno pije,u noci se probudi i idemo piskit... i mozete reci da sam luda sto nisam sretna zbog toga,ali nekako kad vidim koliko muke oko tih pelena,razmisljam kako je on tako ostavio i je li to preozbiljno razmisljanje za jednog ni trogodisnjaka...vjerojatno je u pravu osoba koja je napisala da sve preozbiljno analiziram,ali toliko ne zelim pogrijestiti u njegovom odgoju...

Sto se pelena tice, nije to nista preozbiljno...moji su oboje na isti taj nacin skinuli svoje u dobi od 2 godine i mjesec dana i nikada im se nije dogodila nezgoda a potpuno dva razlicita karaktera.

Ne znam kako će se Noah osjećati, ali znam kako se E. osjeća(o). Jadno. Zbrčkano. Nepovjerljivo. Nevoljeno. Onog trena kad smo se mm i ja usuglasili oko svega par stvari sve se okrenulo nabolje. Maltene preko noći. I. to nam je bio odličan pokazatelj kako dalje.

H. i T. nemaju takve posljedice, ali i kod njih vidim blagodati promjene u stavovima mm i mene.

Moj otac je je imao vrlo nepedagoske ideje kako sedjeca odgajaju: vrijedjanje, udaranje, deranje i sl. Mama je bila susta suprotnost. Osjecala sam se nevoljeno i bezvrijedno u odnosu na oca, a mama je bila utjeha, oaza mira. Otac je i danas tiranin, samo sto ga ja ne fermam ( trenutno niti ne pricamo), a sa mamom imam dobar odnos kao i uvijek. Mislim da autorisiert muz nije bas takva bestija kao moj otac:), ali mogao bi malo ublaziti svoje odgojne principe- izmedju ostaloga i zato da mu kasnije ne bude krivo ako ce se sinak sve vise okretati od njega sto se lako moze desiti.

Autorisiert= autoricin

Ja mislim da je neslaganje roditelja najbolji način da dijete nauči da nitko nije nepogrešiv i da najčešće ne postoji jedan isparavan način kako nešto naparviti. I mislim da je tvoje dijete prepoticano, kao i većina prve djece, da ne postoji razlog da se buni jer je život oko njega skrojen po njegovoj mjeri, malo zabave, malo poduke, malo ohrabrenja, malo pokude... a sin ti je vjerojatno karakterno suradljivo dijete.
Što se tiče pelena, aj ne vidim što bi tu trebalo biti čudno da trogodišnje dijete kontrolira sfinktere. Vjerojatno bi bilo zapišavanja da ste pelene skinuli ranije ili da ste ga odgajali u nekom teškom stresu, ovako zdravo dijete je na zahtjev za suradnjom odgovorilo suradnjom na koju je bilo fiziološki spremno.
Ja sam od mm naučila da je strašno važno da ne živimo mi s našom djecom, već da djeca i mi živimo zajedno. A to mm govori riječima: Zna se tko je tu roditelj a tko dijete. Čini mi se da tm ima isti point kad ti kaže da ga dijete treba slušati.

I nikaa, on ima 3 godine ne 33. Bunit će se on, sigurno nekad u životu. Za što bi se to on sad trebao gorljivo boriti? Da se vrti u krug? Mali je pametan i bira bitke.

Citiraj:

---

nikaaa prvotno napisa

vjerojatno je u pravu osoba koja je napisala da sve preozbiljno analiziram,ali toliko ne zelim pogrijestiti u njegovom odgoju...

---

Kako misliš djetetu poslati poruku da je ok griješiti, ako sebi ne dopuštaš greške ?

ja mislim da se vi svi meni smijete,barem vi koje imate po vise od dvoje djece :) jutros je noah plakao kad je shvatio da je tata otisao na posao. on ga obozava,i ima i razloga,ovdje sam navela samo neke stvari koje ja smatram losim,nisam navela njegove predivne osobine,i njegove super stvari koje cini kao otac. ali zelim da mu da malo vise slobode,da se papir ne mora odrezati savrseno,da se moze jesti skupa sir i marmelada,da je u redu da toliko uziva na biciklu da zaboravi da smo blizu ulice,jos je premalen da bi stalno bio zabrinut jel toliko blizu ceste. i hoce li okrznuti nekog biciklom,meni to nije tako strasno i ljudi ne zamjeraju takve stvari vecinom. radi se o samo takvim stvarima,gdje ja smatram da cu ostavit posljedice na njega u kasnijem dobi ako sad dok je najvaznije ne nauci osnove. prve tri jesu najvaznije,i mislim da nesvjesno i u buducem zivotu reagiramo kako smo reagirali u prve tri. tako i za perfekcionizam i dalje mislim. nije to genetika,ako je moj muz perfekcionist nece se to tako prenijeti nego ovako,nesvjesno ga uceci da bude takav. ne svidja mi se ta osobina,jer je losa za onog tko je ima. ne zelim da mom djetetu bude bitno da radi sve savrseno. ne radim ni ja,i bas mi je dobro tako. a recite mi za situacije kad vase dijete padne,udari se i slicno. kako reagiraju? noah ne place nikad. ako on place znaci da je gladan ili umoran,ili da je udarac bio bas ono,koma...kao da zadrzava to u sebi ili je moguce da ima tako visok prag boli? danas na igralistu se vozio na biciklu i nesto na kocnici je bilo,neka zica se pomakla,ne znam,i on se porezao na to. na nozici velika parnica,malo i prokrvarila,on dolazi do mene i kaze "mama,jao,vidi kolika je bola na nogici" i ja pitam jel boli,moze li se dalje igrati,on sjeda na bicikl i govori da ne boli puno i ode on dalje...kad sastruze koljena kad padne,isto ne place,samo kaze "uh,uh" i ode dalje. zene moje,pisat cu ja malo cesce ovdje,bas mi je drago da ste mi se sve javile,pogotovo sto sam u zemlji gdje nikog jos ne poznajem,i nemam ni s kim popricat...

U potpunosti razumijem autoricu jer je i moja kcer bila takva - tako poslusna da mi ju je bilo zao, pitala sam se je li ona slomljeno dijete i pozeljela sam da ponekad rekne - ne, necu to uciniti.

Znala je ona izraziti tugu i ljutnju zasto bas mora nesto uraditi, ali rijetko kad je bilo ono "necu tako, hocu po svom", vise je bilo ono tipa "ok, necu dirati hladnjak, ali ljuta sam zbog toga".

Vjerojatno mame zahtjevne djece sada kolutaju ocima...

A po pitanju penjanja na drvo - evo, nisam pametna. U kuci imamo komodu koja je zaista niska - niza od kauca, i moj jednogodisnjak se obozava penjati na nju, kao i na stol i kauc.

Mene zaista ne smeta to penjanje na tu komodu, ne smeta mi ni kad necaci to rade, ali branim mu to jer, eto, na komodu se ne penje. Lako mi za ovu u mojoj kuci, sto ako se pocne tako pentrati po tudjim kucama? Sto ako se popenje na nju dok ja nisam uz njega (odem u wc npr.) i padne i ozlijedi se, sto je vrlo lako moguce jer mu je samo 13 mj, zaigran je, brz i nepazljiv? Ako mu dopustim, kako ce tako malen moci shvatiti da doma to smije, a kod drugih ne smije?

Bit je u svemu da mu branim nesto sto mi uopce ne smeta i automatski nisam vjerodostojna ni sebi ni njemu.

Ah, koliko briga oko jedne obicne komode :mrgreen:

mamice,kakva je sad tvoja kcer? jel se promjenilo nesto ili?

Citiraj:

---

seni prvotno napisa

vidim da i cokolada ima slicna sjecanja iz djetinstva kao ja. nemoj ovo pasti ces, nemoj ono prehladiti ces se....

---

obavezno pogledati
https://www.youtube.com/watch?v=f797eI3pMeI