Nisam baš načisto što tebe smeta: što imaš dijete koje se ne buni na vodstvo, što imaš potencijalnog perfekcionistu ili što se s mužem razilaziš po pitanju nekih finesa odgoja? Jer ja do sada iščitavam samo finese, ne vidim ozbiljna razilaženja u stavovima.

Eh, da, perfekcionisti se "rađaju" i "rade". Kad roditeljsko sjeme perfekcionizma padne na plodno tlo onda se stvaraju mini perfekcionisti (i da, ne treba uopće puno truda, riječ danas, dvije sutra...). Kod mene jedan od troje, a ista ja (perfekcionist, jel).

Da malo proširim temu: koliki perfekcionizam je dobar perfekcionizam? U kakvom je on točno odnosu sa samopouzdanjem? Na koji način se suzbija ukoliko uhvati maha?

Autorice, ne mislim da si dobila dobre karte. S takvim djetetom je lako upasti u zamku "sve radim dobro" i puno je teže otkriti svoje propuste u odgoju jer ih dijete jednostavno drži u sebi i stvara vremenom krive obrasce ponašanja. S ovima drugima, buntovnicima, život je mnogo intenzivniji. Ali su oni i nekakav roditeljski korektiv, jer htjeli-ne htjeli moraju se mijenjati i prilagođavati radi mira u kući. Zahvaljujući baš tom dječjem buntu mm je puno lakše shvatio da nekr stvari mora mijenjati. Da je imao suradljivo i mirno dijete čisto sumnjam da bi uopće uvidio da išta treba mijenjati. Ovo se naravno odnosi i na mene.