Printable View
Primjetila sam u zadnje vrijeme odnosno kako je krenuo u skolu kao da je nesiguran u sebe. Pogotovo u pocetku cak nije stizao ni napisati zadacu u boravku. I onako uvijek je trazio i gledao od drugih kako su nacrtali,obojali...pa je i on tako. A nekako do sada nisam imala dojam da je nesiguran...stovise onako je bas otvoren,drustven...dosta i zna za svoje godine. Pa sad ne znam zasto je to tako...
To je uobičajeno za adaptaciju.Citiraj:
domy prvotno napisa
Vidjet ćeš na sebi kad kreneš u školu stranih jezika, trebat će ti neko vrijeme da upoznaš društvo i prostor i da se opustiš. I isto ćeš gledati oko sebe - kako drugi znaju, kako se snalaze, kako reagiraju...
Tako je i tvom djetetu. Polazak u školu je VELIKA prekretnica u njegovom životu. Osim toga, tebi će biti lakše jer već imaš životno iskustvo kako idu te stvari, a tvom djetetu je ovo prvi razred, tek uči kako je to u grupi. On sad mjeri gdje je otprilike u razredu, tko zna više, a tko manje od njega. Sve je to normalno.
Naše su učiteljice obično govorile da adaptacija obično traje do Božića, a često i do kraja prvog razreda. Ja trenutno imam jednog na adaptaciji u srednjoj školi,hehehe, mogu ti reći da se isto tako ogledaju.
Joj hvala ti bas si me utjesila
Moja curica je 6,5 godina, na jesen kreće u školu. Oduvijek je bila dosta tiha i stidljiva, ali smo kroz vrtić i aktivnosti, te puno boravka među djecom uspjeli tu sramežljivost ajmo reći razbiti. I dalje je ona tip djeteta kojem treba malo vremena da se uklopi u nove situacije, među nove prijatelje, ali promjena je velika i dijete je puno otvorenije.
U vrtić je krenula sa 2,5 godine, i jako voli ići, tete su divne.
Problem nastaje prije nekih 2 tjedna, kada je počeo iz meni potpuno nepoznatih razloga strah da ćemo mi nju zaboraviti. Nikada nas nije nigdje čekala, dapače uvijek smo mm i ja među prvim roditeljima koji dođu po dijete. Uvijek razgovaramo i kažemo tko će doći po nju, tko radi, tko je slobodan, oduvijek ju na sve priredim. Prije par dana je mm zakasnio 2 min po nju na ples jer nije imao gdje ostaviti auto, a krenuo je na knap. Kaže teta da je već stajala na vratima sa svojim stvarima i plakala. Pričamo stalno o tome kako nema razloga za brigu da ju mi nikada ne bi ostavili nigdje, pa imamo samo nju kako bi mi nju mogli zaboraviti. Ali ta neka panika u očima, bez obzira na moje priče ne prolazi. vrhunac jučer zove teta iz vrtića ( to je mislim prvu puta da me netko iz vrtića nazvao zbog nje), da sjedi na stolici i plače da ju jako boli trbuh. Trbuh je prošao kako je mm došao po nju. Navečer ja opet razgovaram s njom, zašto, što se dogodilo! Neka curica joj se rugala, i ona nije znala što bi i počela je plakati. Opet razgovor, opet joj pokušavam podići samopouzdanje da je već velika, da je dobra, pametna, da ima toliko prijateljica u vrtiću da ako se netko ruga, to je ružno, ali takve djece ima i uvijek će biti. Jutros sam razgovarala i s tetom!
Sad sam se raspisala, a ne znam koliko sam uspjela objasniti. nije problem niti u vrtiću niti u drugoj djeci problem je u njoj i toj nesigurnosti i nedostatku samopouzdanja, i ne znam više kako da joj pomognem da postane jača i čvršća! posebno što sam donedavno imala tako veselo, sretno i zadovoljno dijete!
bzara, sve je to normalno...
Što možeš učiniti - probaj naći djetetu još malo prilike da vježba samopouzdanje. Idite u knjižnicu, igraonice, razne radionice, kazališne predstave - što god imaš pri ruci, da se navikne snalaziti u novoj sredini. U dobi od 4 i 5 godina moji su sinovi prvi put ostali sami u knjižnici (na manje od pol sata i uz animatora koji ih je dobro poznavao) dok sam ja odjurila u banku. Ja sam se tresla, a njima je bilo ok.
Ako ju boli tuđe ruganje i ponašanje - reci da tuđe zločeste riječi više govore o osobi koja je to rekla nego o njoj. Dovoljno je stara da to razumije. Imaš onu knjigu "braniti se riječima" pa zaviri, možda bude kakvih dobrih ideja.
Tvoje dijete mora prevladati svoje strahove i nelagode pomoću pozitivnih iskustava. Vidi u čemu je dobra i to joj naglasi. Reci joj da nije jedina koja ima razne strahove. To muči i druge - na primjer, vi volite životinje i dobro se snalazite s njima, a neka djeca se boje pasa (blabla) i tako... Još ako imaš nekog poznatog tko se boji pasa, upotrijebi vještine svog djeteta da toj osobi otkloni strah od pasa. Eto, to mi je palo na pamet. Ti bolje poznaješ svoje dijete i znaš u čemu je dobra i koje svoje vještine bi mogla podijeliti s drugima.
Možeš u vrtiću predložiti tematsku radionicu (naši su to imali - tema je bila osobe s posebnim potrebama, pa drugi put društvene vještine, pa treći put emocije... ni ne sjećam se više, ali znam da su roditelji mogli predlagati teme i to je bilo zgodno).
Peterlin hvala ti puno na odgovoru :heart:
Od kad je bila mala se trudim da je puno po aktivnostima. u vrtić sam ju dala baš iz razloga da bude među djecom (imao je tko čuvati nije morala ići).
Više me brine ta promjena kojoj ne mogu pronaći okidač. ta panika i strah u njenim očima, koju nije imala. Kao da mi je preko noći postala od sretnog i zadovoljnog djeteta, koje ide sama kod prijateljice na igranje, išla je zimus s prijateljicama sama na sanjkanje ( čuvala ju je mama od jedne prijateljice ), do djeteta koje u panici gleda na vrata hoćemo li mi doći po nju. I nikako ne mogu izvući iz nje odakle taj strah! baš mi je žao je :cry:
Iskreno se nadam da će to kako je došlo tako i proći.
Što je najbolje u vrtiću je omiljena, svi ju baš vole, jer nije nametljiva i vrlo je nježna. Na plesu je svi vole, što reći ove šk. godine smo bili na 30 dječjih rođendana.
Ma što više pišem imam osjećaj da će ta nesigurnost proći, ali u pravu si trebam joj dati do znanja da se i drugi nekada boje ali da mora znati da nikada neće biti negdje zaboravljena niti ostavljena.
ja bih probala još malo s njom vidjeti zašto ju je najednom strah da nećete doći po nju.
sjećam se da se m najednom počela bojati - mačke. i to jako. baš panični strah od mačke.
i isto nije htjela reći zašto. dok mi nije rekla, odnosno nekako sam ja skužila, a ona potvrdila, da se jako jako uplašila priče maca papučarica koju smo čitali prije spavanja. a nije uopće pokazivala neki strah dok sam joj čitala.
a njoj to horor :D
velika mačka koja noću ulazi u kuću i krade djeci papuče :D
Eh, nisam psiholog nego samo mama s iskustvom, ali vjerojatan razlog za ovo je to što se djetetu (kako raste i odrasta) povećavaju mogućnosti spoznaje, pa si sad može zamisliti stvari koje ju prije nisu brinule jer si ih nije bila kadra predočiti. I čuje od druge djece svašta pa si to kojekako prelama kroz glavu... Dovoljno je da je čula da je nečiji tata zakasnio pa je dijete moralo čekati kraj dežurstva... Čitate priče, gledate filmove - sve to može biti okidač.Citiraj:
bzara prvotno napisa
Moj stariji je imao fazu straha od rata (pa smo naglo prestali gledati vijesti) a mlađi je tim istim prikazima ratnih razaranja i strahota bio fasciniran (još veći razlog za prestanak gledanja vijesti na tv-u) možda čak i u ranijoj dobi. Ali zato se mlađi budio noću u strahu od krave (nakon što smo ih vidjeli uživo na imanju svekrvine prijateljice).
Poslušaj cvijetu i probaj onako "kao usput" kad radite nešto drugo, pomalo istražiti što ju brine i zašto.
Hvala cure,sigurna sam da postoji neki razlog!razgovor i samo razgovor i doci cemo do rijesenja!
Istu situaciju je kroz par mjeseci prolazila moja susjeda. Mali joj je predskolarac i odjednom vise nije htio ostati sam. Cak je prije jedva cekao da dode kod nas na igru i to neko vriheme ma niti cuti. To je trajalo par mjesevi i proslo. Mislim da nije nis posebno niti bilo...mislim isto nije htio bas reci sta ga muci zasto se boji,zasto nece ostati...i jednostavno kako doslo tako je i proslo. Pa eto nadam se da ce i vama tako...ali pricati se uvijek treba..naravno
ko što peterlin kaže, kako sazrijevaju, tako se neki strahovi samo pale, razmišljaju o raznim scenarijima koji bis e mogli dogoditCitiraj:
bzara prvotno napisa
ja bih za ovo konkretno, osim što joj ovo sve objašnjavaš tko će doći itd, jednom krenula i u priču "a dobro šta bi se dogodilo da mi zaboravimo doći po tebe?", ali bolje da je navedeš da ona dođe do odgovora, da se ne pojavite do toliko sati, teta bi vas zvala na mobitel, da je jedan roditelj zaglavio u prometu, zvala bi drugog, ili baku... i tako sve scenarije proći u priči, da se dogodi to čega se najviše boji, šta bi onda bilo i šta onda i šta onda, da vidi da za sve postoje rješenja i nijedno nije da bi ostala zauvijek u vrtiću ili nešto već čega se boji.
I ono, kad nešto uspješno svlada, napravi, naglasit joj to da primijeti "vidiš kako si lijepo shendlala ovu situaciju", "vidiš kako si bila hrabra danas", i djeca i odrasli su skloni kad nešto dobro naprave, to podrazumijevat, kao to je normalno, a vidimo samo situacije di smo kiksali (ili to tako vidimo).
meni je isto u djetinjstvu bila malo strašna, baš na onoj ilustraciji kakvu smo svi imali, ona bijela macaCitiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
i stroga je, kako napadne onog sirotog Boleka da će ići kući bos, to današnje kriterije roditeljske figure ne bi prošlo :lool:
moja B. ima neke strahove koji ne znam čemu joj služe, valjda da se meni zavuče u krilo
odemo kod mojih roditelja, ona se ničim izazvana boji da će doći maca. Naša maca, da će se pojavit na staklenim balkonskim vratima. Dođemo kući, ona sjedi sa tom istom macom na kauču, mazi je, i onda se odjednom počne bojat pijetla (koji je kod bake na selu). Odemo na selo, dok je daleko od pijetla, boji ga se, kad dođemo do njega, daje mu jest, uđe u kokošinjac bez problema.
XCitiraj:
Peterlin prvotno napisa
Moja starija je totalno ekstrovertna i nikad nije imala separacionu anksioznost -sve do prošlog proleća, kada je već bila predškolac. Nije to bio paničan strah, ali je isto počela da me ispitkuje kada ću doći po nju i da li ću zakasniti...
Kod njih u vrtiću je pritisak pravila teta, kako se neće upisati u školu ako nisu dobri (moš misliti), kako će dobijati jedinice i petice, kako je tamo sve drugačije i nema mame i tate, nego se sluša učiteljica, kako će sami ići od škole do kuće jer su sad veliki...Moj muž je prosvetni radnik i dete mi je videlo školu više puta i zna prilično dobro kako sve to izgleda, pa me je opet bojažljivo ispitivala hoće li i ona dobiti jedinicu, i da li je dovoljno dobra da je upišu u školu....NIKAD nismo vršili nikakav pritisak na nju, ali jednostavno taj opšti utisak presinga u vrtiću se očigledno odrazio...Srećom, svi problemi su nestali tokom leta :).
Ajde lakse mi je malo kad cujem da ima jos takvih slucajeva.najgori mi je taj njen tuzni pogled u ocima,srce mi se lomi.ona ne place,ne cendra ne prigovara, sve ona napravi.danas u vrticu pitam tetu,kaze ma igra se ona i sve ona radi kao i uvijek ali je tuzna i potistena. Stalno ju pitam jel ju nesto muci jel se nesto dogodilo...ali odgovora nigdje.
Nadam se da ce nam to proci.Inace oko odlaska u skolu je totalno uzbudjena i do testiranja smo bili krizali dane.pa si mislim da ju nije sad uhvatio strah zbog promjene koja nas ceka.
Da, sad si me podsetila- moja je zapravo bila i jako tužna, jer je shvatila da zauvek napušta poznati vrtić i da se razdvaja od prijatelja (mešovita uzrasna grupa, a i deo predškolaca je otišao u drugu školu). To ju je pogodilo puno više nego što sam očekivala, obično kažu da maloj deci nisu toliko bitne te stvari, a ona je bila baš tužna, pogođena upravo tom spoznajom da nečeg bitnog neće biti "nikad više" po prvi put u njenom malom životu :(.
Puno smo pričali o svemu lepom novom što je čeka u školi, i nekako je sve došlo na svoje mesto s vremenom.
Svidja mi se ova ideja od Tang s puno scenarija. Mozete se na taj nacin, prije ozbiljnog razgovora, i igrat s plisancima (il nekim igrackama) i to onako s puno pretjerivanja. Ti budes dijete koje place ili histerizira, o ona mama/tata koja zuri i svakakve nevolje joj se dogadjaju... al na kraju uvijek stigne... i pustis pomalo da ona vodi igru - mozda skuzis sto je muci. Moj bas zeli te neke situacije (tipa cijepljenje, vadjenje krvi, rodjendanske zabave, ...) ponavljat i ponovo prozivit kroz igru. Mislim da mu to pomaze da predje preko toga sto ga muci, a usto se i zabavi, opusti i nasmije.
moja E. je prije par godina bila u strahu svaki put kad je MM išao na službeni put...
da bi ja naknadno otkrila da joj je prijateljica iz susjedstva (1,5 godinu starija) rekla da je njen tata otišao na put i nije se vratio
(btw, tata je u zatvoru i to znaju svi osim djece, a maloj su rekli to što su rekli)
bzara, evo postoji mogućnost da je nešto čula od nekog drugog djeteta pa si je odmah to projicirala...
joj ne znam!!!
jutros je sa suzama otišla u vrtić, da uopće ne bi išla. kad smo ušle teta ju je stavila u krilo i baš je lijepo pričala s njom i pitala ju da li joj netko nešto rekao napravio. ona samo šuti i i glavom klima ne, ali suze u očima i tuga ne prolaze.
sinoć sam baš razmišljala, to da mi nećemo doći po nju i taj strah je krenuo prije nekih 2 tjedna. a vrhunac je bio u utorak. u pon je otišla veselo i vratila se veselo, u utorak je otišla vesela i nasmijana ujutro, i od kad smo ju pokupili nastupa ta tuga, i ne mogu doprijeti do nje. i pričamo, pričamo... i kad ju pitam pa jel se nešto dogodilo jel ti netko nešto napravio, ona šuti i svaki razgovor završi kad ćete doći sutra po mene i potpuno jedan izbezumljen pogled u očima. ako je faza preživjeti ćemo ju i proći će kao i svaka faza, ali ja imam stalno osjećaj da me nešto ne govori (možda si umišljam). :-(
Možda je u crtiću nešto vidjela i razvila svoj film.
Moja curka je imala takve epizode, zadnja je bila ovaj Božić kad je vidjela uvodnu scenu filma Sam u kući i prepala se da se njoj to ne bi desilo, a ima 8 godina.
Evo prošlo je 4 mjeseca od toga i tek sad lagano popušta ta nesigurnost.
Svaki dan ju još uvijek podsjećam da se to nama nikad neće dogoditi
slučajno naletih na ove svoje postove. dakle kod nas je bila neka faza za koju nikad nismo saznali što joj je bio okidač. ugl. kako je došla tako je i sama od sebe prošla :-)
Super bzara
Trajalo je nekih mjesec dana,stvarno sam vec bila na rubu da odemo kod psihologice (moja pacijentica) na razgovor.ali onda nekako same od sebe stvari su se poslozile i cak mogu reci da je jos bolje nego sto je bilo prije.