Moja curica je 6,5 godina, na jesen kreće u školu. Oduvijek je bila dosta tiha i stidljiva, ali smo kroz vrtić i aktivnosti, te puno boravka među djecom uspjeli tu sramežljivost ajmo reći razbiti. I dalje je ona tip djeteta kojem treba malo vremena da se uklopi u nove situacije, među nove prijatelje, ali promjena je velika i dijete je puno otvorenije.
U vrtić je krenula sa 2,5 godine, i jako voli ići, tete su divne.
Problem nastaje prije nekih 2 tjedna, kada je počeo iz meni potpuno nepoznatih razloga strah da ćemo mi nju zaboraviti. Nikada nas nije nigdje čekala, dapače uvijek smo mm i ja među prvim roditeljima koji dođu po dijete. Uvijek razgovaramo i kažemo tko će doći po nju, tko radi, tko je slobodan, oduvijek ju na sve priredim. Prije par dana je mm zakasnio 2 min po nju na ples jer nije imao gdje ostaviti auto, a krenuo je na knap. Kaže teta da je već stajala na vratima sa svojim stvarima i plakala. Pričamo stalno o tome kako nema razloga za brigu da ju mi nikada ne bi ostavili nigdje, pa imamo samo nju kako bi mi nju mogli zaboraviti. Ali ta neka panika u očima, bez obzira na moje priče ne prolazi. vrhunac jučer zove teta iz vrtića ( to je mislim prvu puta da me netko iz vrtića nazvao zbog nje), da sjedi na stolici i plače da ju jako boli trbuh. Trbuh je prošao kako je mm došao po nju. Navečer ja opet razgovaram s njom, zašto, što se dogodilo! Neka curica joj se rugala, i ona nije znala što bi i počela je plakati. Opet razgovor, opet joj pokušavam podići samopouzdanje da je već velika, da je dobra, pametna, da ima toliko prijateljica u vrtiću da ako se netko ruga, to je ružno, ali takve djece ima i uvijek će biti. Jutros sam razgovarala i s tetom!
Sad sam se raspisala, a ne znam koliko sam uspjela objasniti. nije problem niti u vrtiću niti u drugoj djeci problem je u njoj i toj nesigurnosti i nedostatku samopouzdanja, i ne znam više kako da joj pomognem da postane jača i čvršća! posebno što sam donedavno imala tako veselo, sretno i zadovoljno dijete!