Mame, kako prezivljavate svakodnevnicu s pubertetlijama? Moja I ima 14 godina i u zadnjih nekoliko mjeseci kao da je poludjela
Printable View
Mame, kako prezivljavate svakodnevnicu s pubertetlijama? Moja I ima 14 godina i u zadnjih nekoliko mjeseci kao da je poludjela
ja svojoj citiram riječi njene profe solfeggia
"pubertet nije bolest"
ona im je govorila i da si svoj pubertet ostave doma, da nju to ne zanima
ja ne mogu to
ja kažem da ga ostavi vani
i da ni mene ne zanima
i da je moj klimakterij gori od njenog puberteta
za sada izdržavamo
ima 15
Mojoj I je sve glupo, nezanimljivo, mi smo dosadni (posebno ja), koluta ocima, raspravlja, moram je moliti da napravi neke stvari. U skoli odlicna, natjecanja iz njemackog i engleskog, upisala zeljenu srednju (nadam se da ce krenuti dobro). Doma tresti Ariana Grande (to mi je rekla kada smo imale iskren razgovor), stalno je na mobitelu i sa slusalicama u usima, prijatelji su svetinja i stalno su u vezi. Ima i svijetlih trenutaka kada je mila i razumna, ali ne traje to dugo. Trenutacno je u kazni jer sam je pustila da prespava kod starije sestre u drugom gradu i gospodicna i prijateljica su zavrsile u nocnom klubu i naravno da se nisu vratile na vrijeme! Mislim da je i pusila. Prije nekoliko dana sam joj nasla Instagram. Ajme! Od slika u pozama koje meni nisu za curicu od 14 godina do rjecnika. Kada zavrsava ovo ludilo?!
Baš to, prežvljavam, nemam pojma kako.
Moja je još ranije ušla pa se nekako nadam da će brzo kraj. Za sad je najgore što komunicira deranjem, kao da je izgubila pojam o normalnom tonu komunikacije.
O, da, vikanje je nesto najnormalnije, ali kada ja dignem ton onda bude sto se derem. A njoj je to sasvim normalno. Ponekad je mila i draga, slusa i razgovaramo, ali mi se cini da su mracni trenutci prevladali. Kada ovdje citam cini mi se da je ovo najnormalnije, ali nisam navikla na ovakvo ponasanje, krsenje vremena izlazaka i drustvene mreze. Nadam se da, ako ipak dodje do nekih stvari tipa decki, ipak povjeriti. Vasa ima 13?
Ima još preživjelih....Mojim sinovima je ista prof solfeggia govorila isto da pubertet ostave doma. Ja sam ista generacija i iz iste vreće, pa sam im govorila da pubertet ostave u školi, glazbenoj i na treningu (atletika u to vrijeme).
A sad ozbiljno:ljeto je predugačko i prazno, gledali smo da djecu pošaljemo u kampove (glazbene, filmske, razno) da se zabave i dan nemaju puno praznih hodova. Tijekom škg je malo lakše, jer ima obveza. Kad imaju previše lufta, obično ponore. Treba ih zaposliti i opteretiti da ne misle o glupostima.
Deranje nije rješenje. Kao i kad su mali, mi se prema njima trebamo ponašati upravo kako ž3limo da se oni ponašaju. Jer oni nas gledaju i procjenjuju. moramo biti bolji roditelji i bolji ljudi nego mislimo da možemo.
Literatura: Teen psiha, autorica Majde Rijavec i Dubravke Miljković, za teenagere ali i za roditelje.
I poslušajte profesoricu solfeggia, pubertet nije bolest. Djeca nam nisu bolesna. Uče životne vještine. Ne moramo ih percem po riti gladiti. Još uvijek smo roditelji.
Moja je u pubertetu od kad se rodila.
Joooj, ovo me podsjeća na mog mlađeg sina - njega je teta u vrtiću zvala "Pubertet" jer je imao bisere neprimjerene dobi (na primjer, vidio je kroz ogradu pse kako se pokušavaju pariti, pa je to komentirao, a teta crkla od smijeha...) Nekim čudom je uspio odrasti u odgovornog i razumnog srednjoškolca koji ima dobre komunikacijske vještine sa svojom generacijom i s odraslima, a svoje obveze izvršava kako treba.Citiraj:
jelena.O prvotno napisa
Što je tome doprinijelo: glazbena škola, atletika (dok ga astma nije spriječila u tome), razni kampovi i ljetne škole, radioamateri... dakle, dovoljno vanškolskih aktivnosti. Sigurno sam nešto i zaboravila, npr. Hrvatski filmski savez, a našlo bi se možda još toga.
Starijeg ne spominjem, taj je lako odgojivo dijete i taj kao da nikada nije ni bio u pubertetu. Tek sredinom srednje škole nas je iznenadio kad je izjavio da ide na doček Nove godine u taj i taj klub, ali ne kao uživatelj usluge, nego kao organizator. Pa si ti sad misli... I dalje je nastavio u tom tonu. Taj ne bi izašao subotom ako nije negdje za pultom (dj ili tehnika). To ga veseli. Mlađi voli izaći, ali se drži dogovora. Ako je negdje vani ili ima noćna natjecanja radioamatera, imamo dogovor da nazove kad treba prijevoz. Nije se dogodilo da zabrazdi. To je činio u predškolskoj i ranoj školskoj dobi, odskitao se i izgubio pojam o vremenu. To nam je bilo teže nego sad, kad su stariji.
Da bi se djeca/mlade osobe snašle u društvu, dobro je ako imaju neke vještine koje mogu ponuditi. Moji su obojica dobri tehničari, stariji je marljiv kao crnac, a mlađi zna organizirati društvo koje će raditi zajedno. Već sam negdje pisala - moj mlađi (radioamater) htio je ići na njihovo natjecanje koje traje tri dana. Pitam ja njega - pa kog vraga ćeš raditi tamo kad nemaš još položen ispit za radiotelegrafiju? Kaže on - kuhat ću gulaš. Tak je i bilo (naime, on to zna, ali nije bio sam za šparhetom, pa im je bilo još lakše i ljepše). Naravno, imaju voditelja koji dobro pazi da se društvo ne razulari.
Nemam ženske djece, ali sjećam se sebe iz te dobi - neke stvari su drugačije (brzina komunikacije, elektronički mediji) a druge su iste (potreba za dokazivanjem i želja da budeš odrasla osoba, iako još nisi). Tu je važno djeci pružiti zaleđe, tj. s njima dogovoriti pravila (ne puno, ali nekoliko bitnih - ocjene, društvo, povjerenje) a oko ostalih je širok prostor za pregovore. A ako žele biti odrasli, to se ne odnosi samo na večernje izlaske. Odrasla osoba ne pomaže u kući, nego ima svoja ravnopravna zaduženja kao i svi drugi ukućani. Odraslu osobu se ne tjera da pospremi sobu, nego mora sama znati što joj je dužnost. Ako to ne napravi, onda se od nje ne može očekivati da navečer izađe van kao odrasla.... Kad bolje razmislim, već jako dugo uopće ne razgovaram o tome sa svojom djecom. Okvir je postavljen davno, a sad ga samo proširujemo po potrebi. Ali da bi se naš podmladak osjetio odraslo, i mi ih moramo tako tretirati - s poštovanjem.
eto jučer primjera:
bili i prijatelji s djecom, d prijateljice sestra i nećak i još jedan prijatelj prijateljičinog srednjoškolca, moja jedina cura u muškom društvu. I sad spremaju se oni svi doma, i gledaju gdi su deca, a nema ih od nikud, pa veli prijateljićina estra bude iz moja klinka urazumila i dopeljala, a ona sve njih odvukla na Slap da skaću u rijeku, tak da su starci morali ići još na jednu rundu pijače dok se klinci nisu stvorili. Moja je baš harambaša.
Inače tek sad je u pravom pubertetu, ali takva je od rođenja.
Istina da je ljeto najpraznije sto se tice aktivnosti posebno kada zivite pored mora pa ne mozete otici negdje na ljetovanje i malo promijeniti mjesto boravkan (ako uopce imate mogucnosti za to). Moja voli pjevati pa smo je upisali u jednu udrugu, a kako je kao mala bila povucena oni su joj pomogli da se izvuce iz tog oklopa. Tamo se druze i vjezbaju pa vidim da ima pomaka sto se tice drustvenih kontakata. Ide i u glazbenu skolu iako ne sada preko ljeta. I kada smo s nekim nikada se ne ne bi reklo da je u pubertetu jer se sasvim normalno ponasa, kao i u skoli (ponekad prica preko sata, ali profesori se ne zale). Doma je sasvim druga prica. Pricamo, pregovaramo, postavljamo granice, objasnjavamo, mozda nesto dopire do nje, ali kao da je u svom svijetu. Evo za vikend hoce van, kazem ne moze i objasnim zasto (krsenje vremena dolaska kuci), kolutanje ocima, lupanje vratima, mi joj ogranicavamo slobodu, ode u sobu, raspali muziku. Ulazim, smanjim, sjednem da pricamo i objasnim jos jednom zasto ne moze. Ona kao shvati, ali cim izadjem iz sobe opet razvali glazbu. Ulazim i skidam kabel. Mrak mi je pao na oci. Zato je jucer bila normalno dijete s kojim se moglo pricati, sjela je do mene na kauc i pricale smo o drustvu, deckima, filmovima, glazbi. Povjerila mi se u vezi jednog decka, govorila sto voli i ne voli. Potpuno drugo dijete, ono dan prije kao da je usao vanzemaljac i uragan u nju. I tako imamo bolje dane kao jucer i dane kada je vise ne prepoznajem.
@Jelena.O Bas to, kao da ih neka sila tjera da rade stvari koje se nama cine nerazumnim. Drago mi je da su svoji, prihvaceni u drustvu, ali to ponekad doved do ludila.
Kad je glazba u pitanju - ponudi djetetu slušalice, neke koje sama odabere. Mi smo tako riješili galamu. Meni baš smeta, a njih su dvojica u zajedničkoj sobi i ne slušaju iste stvari. Imaju svaki po jedan par onih velikih izoliranih, mlađi ima jedne s mikrofonom za skype, a i to se dogovaraju da nisu istovremeno i da si ne smetaju, pa obično jedan ode u drugu prostoriju ako baš istovremeno vise na tome.Citiraj:
Poluluda prvotno napisa
Treba vidjeti kako se na praktičan način može nešto riješiti da svi budu zadovoljni.
* * *
Treba imati na umu da je i djeci teško - dosadno im je preko ljeta, vruće je, pucaju ih hormoni, ne znaju ni sami kud bi sa sobom. Meni se dječji pubertet poklopio s mojim klimakterijem, pa smo baš imali veselje, ali nekako smo isplivali. Prođe to brzo, a onda shvatiš da stariš istom brzinom, hehehe...
Sve ovo mi se čini baš tipično pubertetski - ništa posebno, ali je zahtjevno i naporno razdoblje, djeci i roditeljima. Treba strpljenja s obje strane. Mi njima sigurno isto idemo na živce... Moj stariji to nije baš pokazivao, ali mlađi je dugo vremena okretao oči prema nebu - ovako: :roll:
Ima ona svoje slusalice koje su joj stalno na usima, ono preksinoc je valjda bilo izrazvanje bunta jer sam joj zabranila izlaske. Te si je slusalice sama kupila pa paradira s njima, ne znam kako joj se usi nisu slijepile s njima.
Kada vas sve citam ne cini mi se da je I ista drugacija od ostalih sto je super samo je jako naporno skoro svaki dan pregovarati, slusati viku i gledati kolutanje ocima (bas taj pogled prema nebu) i voljela bih da sto prije zavrsi. Jos je hocu pitati za taj instagram i rjecnik koji upotrebljava (zajedno s prijateljima) te cigarete, ali nista ne ide na silu pa moram cekati da opet dodje i sjedne (danas je, naravno, po starome, ono sto je bilo normalno jucer je ocito bilo nenormalno) pa da pricamo. Je li vi gledate njihove profile?
Sreca pa sam jos daleko od klimakterija jer ne znam kako bih podnijela svoje plus njezine promjene raspolozenja!
Da, mm uredno gleda njihove profile, tj. gledao je negdje do kraja prvog razreda srednje škole, a tada se mlađi odjavio sa FB i ima samo WhatsApp i youtube kanal na koji rijetko svraća. Nije opterećen fotografijama (vjerojatno je to karakteristično za djevojke) ali znam da je mm-ova nećakinja stavila hrpu slika (sad završava osnovnu školu) za koje moja svekrva nije mogla vjerovati da su njezine. Ništa ružno ni neprimjereno, ali je dotjerana i namazana kao odrasla, iako je tek u 15. godini.
S druge strane, moj E. se odjavio sa FB kad je shvatio da su svi njegovi podaci dostupni (kako je rekao - kao da je sjeo na otvoreni prozor s guzicom vani, a iz džepa viri novčanik s dokumentima "na izvolte"). Nismo mu mi rekli da to učini, sam je to odabrao. MM i drugi sin imaju profile, ali ih koriste rijetko, uglavnom za komunikaciju s ljudima koji su u inozemstvu i za koje je to najbrži način komunikacije.
Ne vidim ništa neobično u korištenju neprimjerenog rječnika i ispitivanju granica. To je normalno. Ali trebamo im davati do znanja što smatramo primjerenim, što smatramo opasnim (npr. pamtim situaciju od prije dosta godina, kad su tek počele društvene mreže - kolega je pričao kako su se njegovi susjedi vratili s mora u opljačkan stan. Lopovi su vidjeli objavu njihovog sina da svi idu na more i da će stan biti prazan u točno određenom razdoblju. Čovječe - ni kvake im nisu ostavili...) O takvim stvarima vrijedi razgovarati, kao i o kontaktima na društvenoj mreži koji nisu provjereni. Ako ne bi u tramvaju/na cesti išli razgovarati s nepoznatim osobama,
nećemo to činiti ni na društvenoj mreži, forumu i sl.
Mi nismo imali problema s društvenim mrežama i profilima, ali je moj mlađi jedno vrijeme imao ne baš sjajno društvo (u školi) koje mu je ukralo ključ od kuće za vrijeme tjelesnog, upalo u naš stan i odnijelo njegovu kasicu s par sto kuna ušteđevine. Mislim, to je ekipa koju je on prije toga pozivao doma na igranje da bi upao u klapu, sve dok ga nisu razočarali. Oni su točno znali kako izgleda kasica. Nisu maznuli ni naš laptop ni koješta što bi pravi lopov odnio, samo kasicu... Dobro smo još i prošli - samo promjena brava i malo uzrujavanja... ali lekciju je naučio. Od tada je počeo birati društvo, više ne bi svakoga dovlačio doma. Tja, svaka škola košta.
Mozda sam i prije trebala poceti proveravati te profile, facebook znam da nema jer je sama rekla da je glup i sve prijateljice joj koriste Instagram. Nisam ni namjeravala poceti dok joj nije ostao otvoren. Cak nije ni stvar u nekim pozama u kojima se fotografira (osim njih nekoliko) nego u tim komentarima i rjecniku koje upotrebljavaju i ona i prijatelji. Ostala sam otvorenih usta jer nisam je tako odgajala niti sam cula da je tako nesto ikada rekla, a pogotovo da drustvo ima toliki utjecaj na nju jer po prici kada smo same djeluje pametno i zrelo. Sljedecu priliku koju ulovim cemo o tome iako znam da ne ne ide nista s neba u rebra nego se s njima treba cekati prilika da se stvori jer kako vidim po njoj mogu je samo odgurnuti od sebe. Danas me molila da je pustim na rodjendan najbolje prijateljice, jesam do 23 h i ovo joj je prilika za vracanje povjerenja.
Tvoja, mozemo na ti?, se djeca cine jako razumna, citam i ne vjerujem :D
Na forumu su svi na ti, pa naravno da možemo i mi. Bez brige, ne kršiš nikakve regule...Citiraj:
Poluluda prvotno napisa
Nisu moja djeca razumna, ali su par godina stariji od tvoje cure. To je jedina razlika. U ovoj dobi (13-15 god) isto su bili svakakvi. Stariji nije tražio ići van, njega je trebalo tjerati na fizičku aktivnost i paziti da se ne zatvara u sobu i ne bavi isključivo tehnikom (to mu i danas ide bolje nego komunikacija s ljudima). Mlađi je druga priča - već sam napisala kakva nam je taj veselja priuštio sa neprimjerenim društvom. Ali većina roditelja ima veselje s klincima. Tijela im rastu brže od pameti i neko vrijeme postoji taj raskorak kad ni sami ne znaju jesu li mali ili veliki, djeca ili odrasli... Dodaj tu još razinu hormona s kojom treba izaći na kraj i dobiješ prilično nezgodnu kombinaciju. Stvari se kod većine riješe polaskom u srednju školu - tada su djeca primorana uložiti puno energije u privikavanje na novu sredinu, nove zahtjeve i novu situaciju, pa cijene podršku roditelja i nemaju više vremena za gluposti. Bit će to sve dobro i u vašoj obitelji.
Sve to s vremenom prođe... ali trebaš računati da će ti neko vrijeme trebati dosta živaca. Ne daj da te sitnice izbace iz cipela i naruše vašu komunikaciju i povjerenje. Odredi si što ti je bitno i na tome inzistiraj, a ostalo - kako ispadne. Negdje se moraju i nasaditi ti naši klinci (kao moj sin s ukradenim ključem od stana). Kod nas je dogovor da nema pušenja, nema alkohola i nema izlazaka izvan zakonskog okvira od 23 sata, da nam policija i czss ne pokucaju na vrata: http://www.os-mzaro-pu.skole.hr/uplo...jski_zakon.pdf
moj ima 14,5 i u kvartu ostane i do 00.30 vani, kad ide u grad ne, onda je nekako tih 23 granica. obzirom da je njega primio pubertet tek prije nekoliko mjeseci, još je dobar :) ima neke glupe "zašto ja to moram" fore, ali to uspješno ignoriram i živimo mirno :D cure su sveprisutne, kao i snapchat i playstation. al lagala bih kad bih rekla da me izbacuje iz cipela
ovo zbog čega da, to je postojano otkad je bio mali (tipa ne vidi majicu pred nosom, zaboravlja, nonšalantan...)
a misliš da nema policije u kvartu? za moje važi isto kvart ne kvart do 23.00
uopće ne razmišljam o policiji nego o praktičnosti, blizini kuće, prijevozu do doma...
XCitiraj:
jelena.O prvotno napisa
Ne želim nikome govoriti da je to jedino ispravno, ali svojoj djeci sam rekla odavno da je to tako i gotovo. Znam ja da moji sinovi na ljetnim kampovima ostaju budni i dulje, ali nisu na ulici. Bitno je da ih policija ne zatekne vani. Ako su kod nekoga (rođendan i sl.) i žele se vratiti doma izvan zakonskog okvira, obavezno idemo po njih.
do 23.00 da se nacrtaju doma, naravno to je pravilo za one iznad 15Citiraj:
jelena.O prvotno napisa
za manje je pravilo rigoroznije.
More i slično je druga priča ali tada su ili s nama ili organizirano u grupi,ali regule postoje
ja mislim da je ovo krucijalno: da komunikacijski kanal izmedu vas uvijek ostane otvoren.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
ja sam samoj sebi uvela pravilo da u sebi izbrojim do 10, udahnem, izdahnem... te sto kod da mi kaze (naravno podrazumijeva se da to ne vrijedi u slucaju: evo mamo upravo sam opljackala banku :mrgreen:) da ostanem skulirana, te odgovaram s onim: aha, ti mislis da .... i onda poslije u miru bozijem razmislis sto i kako. vremena se mijenjanju, te treba razluciti sto je bitno, sto je nebitno, te kako se sa svim tim nositi.
a kad si hladne glave, te kada razgovaras s djetetom na normalan nacin, bolje cete se razumijeti, te ce i tvoja usmjeravanja imati puno vise odjeka.
to nije lako, nije mi naravno uvijek uspijevalo, pogotovo sto sam ja temperamentniji tip.
ali vrijedi se truditi. jer kad se vrata komunikacije zatvore, mozes se frigat!
drugo sto je bitno: kada odlucis da je nesto "ne", te to djetetu iskomuniciras, onda nemoj od njega/nje traziti da te razumije, niti da se s tobom slaze oko toga.
to mi svi cesto radimo u uvjerenju, da time pomazemo djeci, te da kada im objasnimo da je to za njihovo dobro, da ce oni to razumijeti i sve ce biti puno smjeskova i ljubavi.
na zalost, to ne ide tako.
time ih zapravo samo nerviramo, te im nesvjesno saljemo poruku, da mi ne samo da odlucujemo sto oni smiju i ne smiju, nego da zelimo odlucivati kako se oni u vezi toga osjecaju, te sto misle.
njihovi su osjecaji njihovi, te ako placu, vicu, zatvaraju se u sobu... to je ok. to su njihove kompetencije, a ne nase.
i to je njihovo pravo, a ja bih rekla i jedan normalan stav, da se ljutis na roditelje.
naravno da to nije jednostavno, pogotovo kada sami nismo sasvim sigurni u svoje odluke, ali mislim da je jako vazno.
Slažem se, odličan post, seni (i Peterlin). Mislim da je puno važnije od toga da discipliniraš dijete u pubertetu to da s djetetom komuniciraš.
Ne zaboravi da to dijete sad postaje odrasla osoba i da to jednostavno moraš početi prihvaćati.
Mislim da se ne vrijedi ovoliko uzrujavati oko sitnica kao što je glasno slušanje glazbe. Ne znam uopće zašto te to smeta, posebno što kažeš da uglavnom stavlja slušalice.
To je valjda reakcija iz leksikona puberteta :mrgreen: staviti glasnu muziku kad 'stara' izađe iz sobe. Pa nećeš valjda dozvoliti da te takve gluposti uzrujavaju.
Društvene mreže - to je nažalost danas tako, jasno mi je da ti se ne sviđaju fotografije i rječnik, ali opet ne vidim što tu možeš napraviti, osim stalnih razgovora i inzistiranja na tome da se drži nekih pravila sigurnosti na internetu, da ima privatni profil, da ima dobru lozinku, da ne prihvaća nepoznate ljude za prijatelje, i što je najvažnije - da zna da ti se može obratiti ako ju nešto na internetu uznemiri.
Ako joj braniš, ako se bude skrivala od tebe, pa onda ti se sigurno neće obratiti ako bude trebalo, a to je ipak važnije od glupih fotografija i psovanja.
Poanta je da strašni sukobi između majke i kćeri u pubertetu uopće nisu obavezni ;)
Roditeljsko mišljenje da može provjeravati što dijete radi na netu je čista iluzija.
Oni će uvijek znati otvoriti profil do kojeg roditelj neće naći put. A i ne treba. Važnije je odgajati samostalno dijete, usaditi mu prave vrijednosti, primjerom, a ne prodikama.
No, svejedno će biti iznenađenja, počevši sa tetovažom na 18.rođendan. S potokom mojih suza radi toga. Mrzim tetoviranje, ali nisam mogla baš ništa poduzeti da to spriječim. A još ima i tatinu podršku. Ah.
onda treba muža predodgojiti, bar kolko ti je vremena doma:roll:
Što, da mu skinem tetovažu :D?
teško je raspravljati o granicama, svatko ima svoje. zato je netko dobro rekao, biraj bitke... meni recimo biti vani do ponoći i tetovaže nisu nikakav problem, a neke druge stvari koje su ljudima ok su meni razlog za svađu/raspravu
Optimizam je nedostatak informacija, hehehe...Citiraj:
jelena.O prvotno napisa
* * *
A sad ozbiljno - kraj osnovne škole je za većinu roditelja prekretnica, kad shvate da ne mogu imati nadzor nad svakim trenutkom života svoje djece. Evo, moji su sad odsutni od kuće tjedan dana, ali ne osjećaju potrebu za komunikacijom. Tu i tamo odgovore na poneku našu poruku, ali nema šanse da nazovu telefonom. Nema veze. Pričat će kako im je bilo kad se vrate.
Mislila sam na muža, naravno.Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
Mora da se moja mama tak osjećala kad sam ja za 18. rođendan sebi probušila uši. Njoj se to nije sviđalo i godinama mi je branila, ali kad sam ja naumila, ona nije mogla ništa učiniti da me spriječi.Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
Tko zna hoće li mojoj djeci pasti na pamet nekakvo ukrašavanje tijela. Kad bolje razmislim, ne sviđa mi se ta ideja, ali ne bih se oko toga previše uzrujavala.
sad nije isti rang bušenje ušiju i tetovaža, moja mene isto žica par godina za bušenje ušiju, sad je otupila a baš sam je mislila pitat jel sad napokon hoće. Ja sam bušila uši negdje s 22-23, i onda si otišla u prag kupiti srebrne naušnice mini.
a meni je to dvoje skoro pa isto. mala je nažicala bušiti s 5, sad ih ni ne nosi prečesto, on bi se tetovirao sa 16. ja sam sa 17 i nije mi to neki bauk. nasreću ostavit će si još vremena jer ne zna što bi i nije fan boli :D
radi boli sam i komentirala
Zanimljiva tema :mrgreen:
Moj ima nepunih 14 i zapravo nemamo ovakvih problema kakve opisuje pokretačica teme. Vjerojatno zato što je teški introvert koji, iako čezne za društvenim životom, nema tu snagu volje da želju provede u djelo. Uvijek mu je neugodno, ne želi se gurati, ne želi se nametnuti, i drži se po strani.
Ali to nije sad bitno, nego nešto drugo. Naime, od svih manifestacija puberteta, svađanje s roditeljima i to da mu idem na živce, to mi je skroz očekivano i ne uzrujavam se puno oko toga (osim kad se posvađamo :mrgreen: ali naučen je sve sukobe razriješiti do kraja pa nemamo problema s komunikacijom). Ali faze bezvoljnosti, mrgođenja, nezainteresiranosti za sve oko sebe, to baš i nisam očekivala i često ne znam kako na to reagirati.
Od znatiželjnog djeteta s cijelim spektrom različitih zanimacija, u par mjeseci dobila sam mrgudnog pubertetliju koji otvoreno govori da ga "ništa ne veseli" :| dobro, dijelom to pripisujem i prezasićenju na kraju školske godine, ali i ljeto je započelo u tom tonu. Jedino mobitel (na kojem ne koristi društvene mreže, nego igra igrice), bicikl i nogomet s društvom na drugom kraju grada (svoje kvartovsko društvo izbjegava u širokom luku i već se užasava početka škole i maturalca na početku 8. razreda).
Sad mi najviše treba mudrosti da znam procijeniti koliko je to pubertetska faza, a koliko prijeti da postane karakterna crta (i prisjećam se riječi svoje nastavnice biologije iz OŠ koja nas je učila da u pubertetu postaju vidljivije karakterne crte specifične za buduću odraslu osobu). Koliko mu trebam pustiti da ga "ništa ne zanima" i da to odradi sam sa sobom, a koliko ga moram natjerati da se trgne i ne padne u neku nezdravu letargiju. Priznajem da često puta ni sama ne znam kako najbolje reagirati, ali učim se. Sjećam se da je cvijeta negdje na nekoj temi napisala da ju je oduševilo kad joj je sin izašao iz faze mrgudnog tinejdžera u otvorenog i zanimljivog adolescenta :mrgreen: pa se nadam da će i moj tako jednog dana.
Jako zanimljiva tema, pratim.
Dosta se postova skupilo pa idem po redu :) Svjesna sam da djeci ne mozemo provjeravati sve drustvene mreze jer su pametnija od nas u tehnoloskom smislu i dobro skrivaju ono sto ne zele da nadjemo. Tu je jedina stvar povjerenje odnosno koliko smo dobar odnos s njima izgradili prije puberteta da znaju da nam mogu sve reci i povjeriti se bez straha od osude. Isto tako znamo da oni i kada pricaju o osobnijim stvarima tipa cure/decki itekako filtriraju informacija, ali mi ih dobro poznajemo da mozemo upotpuniti praznine. Mene je zacudio taj rjecnik jer nisam to ocekivala od moje kceri jer to ne koristi inace, ni psovke ne mogu cuti od nje.
S tetovazama nemam problema jer je starija kcer sa 17 izrazila zelju da bi si napravila tetovazu, malu na ramenu. Pricale smo o tome i kada sam vidjela da je ozbiljna i da shvaca da je to za cijeli zivot otisle smo da se tetovira.
Sto se tice mrguda djeci u ovoj dobi je to vise manje normalno jer se traze, ne znaju jesu li djeca ili odrasli i zbunjena su. Jedino kako mozemo znati je li nesto dublje je razgovor i samo razgovor do besvijesti. Sitnice, neke rijeci, ih mogu otkriti radi li se o ozbiljnom problemu ili samo bezopasnoj fazi kroz koju prolaze. Prije nekoliko mjeseci I se nekoliko dana nije uopce htjela izvuci iz kreveta, slusalice na usima i oci crvene. Malo po malo, kroz razgovor smo dosli do toga da prijateljica nece pricati s njom. Nista strasno jer koliko ce se prijateljstava jos razbiti kroz njezin zivot, ali u tom trenutku to je njoj bilo strasno, kataklizma. Evo je danas normalna, tipicna tinejdzerica.
Kada smo kod toga, gospodicna se s rodjendana vratila u 23:30 (vec sam je krenula traziti) pomalo vesela (citaj pripita) i daha po cigaretama. Tlak mi na 300, ali sam se sjetila brojanja do 10 s ove teme, odbrojim i kazem joj da ide u krevet pa cemo sutra pricati. Naravno da skoro cijelu noc nisam zaspala, ona se dize ujutro i pitam je sto je to bilo sinoc. Ona se ni ne pravi da ne zna o cemu pricam nego kaze da su svi malo popili i ona s njima i da sam ja staromodna. Trajao je dugo razgovor, rekla sam joj da sam strasno razocarana i da ce moje povjerenje tesko vratiti. Ona koluta ocima i puse. U kazni je naravno i ima obavljati jos kucanskih poslova nego inace. I ja sam bila tinejdzer, radila gluposti, ali pila i pusila sa 14 nisam. Ima da potpuno osijedim dok I izadje iz puberteta.
Tanja moj ima ljeto puno novih stvari, mjesta, dozivljaja. Al mob je najinteresantniji. A sve okolo OK. Iako mu se zapravo puno toga svidja.
poluluda, znam da svatko od nas ima svoje nacine, te ne bih htjela da me krivo shvatis...da se mijesam u tvoje odgojne principe. pa eto par mojih opservacija:
ja nisam sasvim sigurna u ucinkovitost kazni tipa: sad mora raditi vise kucnih poslova, ili oduzeti cemo joj neke privilegije, ili nesto u tom stilu.
meni se cini, da dogovori u smjeru: nisi se drzala dogovora, zakasnila si, pila, pusila - pa do daljnjega nema izlazaka, vise pogadaju bit. i ne pretvaraju cijeli odnos u neko natezanje i stalnu borbu. u prijevodu: dan je normalan, pricamo, grlimo se smijemo, dakle svakodnevnica je svakodnevnica, a izlasci su posebna tema: sloboda izlaska podrazumjeva odgovornost prema dogovoru, te se to ne mijesa sa pranjem suda, usisavanjem poda, uskracivanja necega ..itd
treba naravno biti i spreman na to, da je ucenje vladanja sobom proces koji traje i koji nije ni najmanje lagan.
prvo ljeto kad je nasa cura pocela izlaziti do jedan, sam se vratila sa odmora prilicno neispavana :mrgreen:.
ako bismo isli prije spavati, ja sam si navijala sat za 20, 15 do jedan. pa bih joj poslala sms: da li si na putu... ili nesto tako, ono da podsjetis dijete, pa bi se dopisivali...:mrgreen:
nekada bi me docekao sms u kojem me moli za jos 15 minuta, pola sata... pa bismo pregovarale :roll: i tako to. ako se dobro sjecam, u 50% slucajeva je bila na putu, u 50% slucajeva bi me ili molila za jos malao, ili bi rekla da kasni 10 minuta, ili ponekad da jos moraju odvesti kuci nekoga iz drustva koje jelte malo pretjerao... no poanta je u tome, da kroz to pomognes djetetu da ovlada kontrolom samog sebe, upucen si (donekle) u zbivanja u drustvu, a i kako sam bila budna, popricale bi malkice o tome kako je bilo...meni je bilo jako vazno da sama usvoji i automatizira prepoznavanje situacija koje mogu biti bas opasne i vrlo grde.
jasno je i meni kao i svima nama, da sva djeca, a i mi kad smo bili tinejderi naginju tome, da naprave ponesto gluposti.
no postoji ogromn razlika izmedu glupih gluposti (koje ns naravno naljute, iznerviraju, ponekad i nasmiju :-P) i opasnih gluposti koje su ireverzibilne.
ono sto zelim reci, jest da taj proces odrastanja, koji je peterlin u nekom postu gore lijepo opisala nije jednostavan i ne dogada se u vecini slucajeva (ponekda naravno grah padne jako lijepo, pa dijete odmah usvaja dobre obrasce) preko noci.
sto znaci da nasa aktivna podrska i u smislu podsjecanja i stalnih razgovora, zatim pokusavanja razumijeti sto se u glavi tinejdera zbiva moze prilicno pomoci.
oni su naravno razapeti izmedu svojih zelja, nasih pravila, te pravila obitelji njihovih prijatelja koja mogu biti prilicno razlicita od nasih. i u svemu tome, trebaju i roditelji i dijete naci neki put i neki nacin.
to je bilo vrijeme, kada sam sustav vrijednosti, onog sto nas u zivotu nosi i prema cemu zivimo, pocela zaista naglasavati i uvoditi u argumentaciju, zasto mi recimo ne dozvoljvamo da dode kuci u 6 ujutro, a recimo ana i marko to smiju....joj kad se sjetim... moje dijete isto dobro argumentira... dakle naznojile su mi se mozdane vijuge.
Ali opet ne znači da ako ima snage biti vani,nema snage i raditi po kući
Nadam se sebi da nije bilo svakih 25 minuta daj još pol sata?
Usput njena ima daleko ispod 16.
samo da jos dodam: sad to ovako napisano zvuci kao da sam ja bila specijalno mirna, sigurna u to sto radim.. naravno da ne. gubila sam zivce, nekad smo se bas i svadali... no nekako sam i ja u tom procesu sazrijevala i gledala druge roditelje oko sebe, osluskivala svoju kcer, ne bih li zajedno sa muzem (koji je, sto je dobro, opusteniji od mene i manje temperamentan)
stvar je i u tome da je moguce uz drzanje svoje linije onoga sto je no go, uspostaviti dijalog sa djetetom u kojem ono osjeca da je respektirano od roditelja. da se mama i tata trude razumijeti (sto naravno ne znaci da ce roditelj promijeniti misljenje o nekim stvarima, mada se i to moze dogoditi) sto i zasto ono zeli to sto zeli.
takoder mislim da je vazno da dijete osijeca da ima pravo na greske. ta da ako nesto malcice i zase.e, da to moze i ispraviti.
a i mi kao roditelji trebamo i nase "dogme" ispitati i biti spremni stvari sagledati i iz tudih kutova.