Kako preživljavate PROBLEMATIČAN pubertet?

[jelena.O]

Moja je u pubertetu od kad se rodila.

[Peterlin]

Moja je u pubertetu od kad se rodila.

Joooj, ovo me podsjeća na mog mlađeg sina - njega je teta u vrtiću zvala "Pubertet" jer je imao bisere neprimjerene dobi (na primjer, vidio je kroz ogradu pse kako se pokušavaju pariti, pa je to komentirao, a teta crkla od smijeha...) Nekim čudom je uspio odrasti u odgovornog i razumnog srednjoškolca koji ima dobre komunikacijske vještine sa svojom generacijom i s odraslima, a svoje obveze izvršava kako treba.

Što je tome doprinijelo: glazbena škola, atletika (dok ga astma nije spriječila u tome), razni kampovi i ljetne škole, radioamateri... dakle, dovoljno vanškolskih aktivnosti. Sigurno sam nešto i zaboravila, npr. Hrvatski filmski savez, a našlo bi se možda još toga.

Starijeg ne spominjem, taj je lako odgojivo dijete i taj kao da nikada nije ni bio u pubertetu. Tek sredinom srednje škole nas je iznenadio kad je izjavio da ide na doček Nove godine u taj i taj klub, ali ne kao uživatelj usluge, nego kao organizator. Pa si ti sad misli... I dalje je nastavio u tom tonu. Taj ne bi izašao subotom ako nije negdje za pultom (dj ili tehnika). To ga veseli. Mlađi voli izaći, ali se drži dogovora. Ako je negdje vani ili ima noćna natjecanja radioamatera, imamo dogovor da nazove kad treba prijevoz. Nije se dogodilo da zabrazdi. To je činio u predškolskoj i ranoj školskoj dobi, odskitao se i izgubio pojam o vremenu. To nam je bilo teže nego sad, kad su stariji.

Da bi se djeca/mlade osobe snašle u društvu, dobro je ako imaju neke vještine koje mogu ponuditi. Moji su obojica dobri tehničari, stariji je marljiv kao crnac, a mlađi zna organizirati društvo koje će raditi zajedno. Već sam negdje pisala - moj mlađi (radioamater) htio je ići na njihovo natjecanje koje traje tri dana. Pitam ja njega - pa kog vraga ćeš raditi tamo kad nemaš još položen ispit za radiotelegrafiju? Kaže on - kuhat ću gulaš. Tak je i bilo (naime, on to zna, ali nije bio sam za šparhetom, pa im je bilo još lakše i ljepše). Naravno, imaju voditelja koji dobro pazi da se društvo ne razulari.

Nemam ženske djece, ali sjećam se sebe iz te dobi - neke stvari su drugačije (brzina komunikacije, elektronički mediji) a druge su iste (potreba za dokazivanjem i želja da budeš odrasla osoba, iako još nisi). Tu je važno djeci pružiti zaleđe, tj. s njima dogovoriti pravila (ne puno, ali nekoliko bitnih - ocjene, društvo, povjerenje) a oko ostalih je širok prostor za pregovore. A ako žele biti odrasli, to se ne odnosi samo na večernje izlaske. Odrasla osoba ne pomaže u kući, nego ima svoja ravnopravna zaduženja kao i svi drugi ukućani. Odraslu osobu se ne tjera da pospremi sobu, nego mora sama znati što joj je dužnost. Ako to ne napravi, onda se od nje ne može očekivati da navečer izađe van kao odrasla.... Kad bolje razmislim, već jako dugo uopće ne razgovaram o tome sa svojom djecom. Okvir je postavljen davno, a sad ga samo proširujemo po potrebi. Ali da bi se naš podmladak osjetio odraslo, i mi ih moramo tako tretirati - s poštovanjem.