Printable View
Drage majcice, veliki pozdrav. Pridruzujem vam se...Sutra ce biti puna dva mjeseca od rodjenja moje dusice. Imali smo ga nepuna tri dana...rodio se ranije, u 31tt, s vrlo teskom dijagnozom...ali nadali smo se do zadnjeg...preminuo mi je na rukama.
Vi znate bol koju osjecam, znate kako zivim...Moje dijete je otislo u nebo, braci ili seki, kojem je srce prestalo kucati u 9tt...imam dva andjela i veliku prazninu s kojom se ucim zivjeti...
Tinny, draga, jako, jako mi je zao. :ghug:
Tinny :love2:
Uh Tinny :cry: drži se! Nema tu pametnih riječi. Ni "vrijeme" nije pametna riječ. Samo nada da će kad tad biti lakše!
Tinny draga nema riječi utijehe, nažalost nema. Plači i vrišti, samo ne gutaj u sebi. Trebat će puno vremena da se malo lakše diše, da se prihvati ovaj drugačija boja života. Bit će i mirnijih dana sve više i više, al bit će i padova. Evo nakon 5.5mjeseci ja sam zadnjih 5 dana kao na samom početku. I znam da će i to proći. Samo nam piši ovdje , tu te sve razumijemo i znamo kako boli. Ja osobno imam veliku potrebu pričati o svojoj trudnoći, o mojoj Evi dugo čekanoj djevojčici.... Samo piši. Kažu da iza svake kiše dođe sunce... Eto kod nas ima puno duga... I kiśe i sunca u isto vrijeme. Grlim teeeeeeee!!
Danas je dvije godine od gubitka djeteta sa 4 tj.Još uvijek nisam trudna.Osjećam golemu tugu i pitam se hoću li uopće ikad roditi.
Tinny utjehe nema niti rjeci da ti olaksam...ako zelis javi se u pp ima nas puno sa istom boli i lakse je kad mozes podjelit ssve sa nekim ko te kuzi bez da si mislis da li ce te gledat ispod oka...
Drage moje, nazalost pridruzujem se temi. Prije mjesec dana izgubila sam blizance u 26. sedmici trudnoce. Mojim djecacima je jednostavno stalo srce, jos uvijek nemam objasnjenja sta se desilo, cekamo obdukcijski nalaz i.nadam se da cu iz njega nesto saznati, inace trudnoca je od pocetka bila uredna, jos uvijek ne mogu doci sebi. temu sam pricitala od pocetka i isplakala more suza sto zbog mojih beba sto zbog svih vas koje ste morale proci ovo i jos uvijek prolazite. Drzite se, zelim vam svako dobro.
Drage moje žene, majke, kraljice... sve Vas pozdravljam, meni je dAnas godišnjica kako sam izgubila svoga anđela u 23 tjednu :( :( noćima ne spavam, imam nočene more i sve je nekako teže i teže :(
Držite mi se!!!:ghug:
Maja i Belica :ghug:
Belica i Maja23, jako mi je žao što ste se pridružile ovoj grupi :-( :-(...držite se kako znate, a jednom će i vama vaši anđeli poslati utjehu...evo vidite moj potpis, koji sam trnoviti put prošla do rođenja žive i zdrave bebe, koliko IBF postupaka, izgubljenih trudnoća...i evo sada kada moj F. ima 7 mjeseci, nama su naši anđeli opet velikim čudom poslali bracu ili seku :heart:
ma draga je li ovo moguce????Citiraj:
Mury prvotno napisa
Presretna sam zbog vas.ovo je stvarno cudo.
cuvaj mi se i sretno dalje.
Da Lili moja draga,eto moguce je,nas Bog je svemoguc i cini cuda velika :heart:Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Stvarno hvala Bogu dragom. Sretno!!!!
Drage moje, pridružujem se ovoj temi :(. Prije mjesec dana izgubili smo našu dugo čekanu i najveću sreću Petra rođenog u 24tt :cry::cry::cry::cry:
Amelia jako mi je zao....nema utjehe...sve sto ti mogu reci je da vrjeme ublazi bol...
Maja23, Belica i Amelia žao mi je. Ovo što smo prošle ne bi trebao nitko proći. Amelia znam kako je kada svoju srečicu dugo čekaš, a onda u trenu sve nestane. Kako je Nivesa rekla, vrijeme vam ovu bol neće izliječiti, ali će je ublažiti, znam da vam se tako sad na početku ne čini. Živite dan po dan, jedino tako se ova bol može podnjeti. I same već sad znate, da ćete kako vrijeme bude prolazilo imati i dobrih i loših dana. Naši anđeli će uvijek biti u našim srcima i mislima. I treba imati vjere da će jednog dana i nama nakon kiše zasjati sunce
Lotta81, hvala na riječima podrške. Zasada je više kiše, ali vjerujem da će nam zasjati to sunce i svaki dan zahvaljujem
Bogu jer smo postali roditelji nakon dugih 9 godina, obožavamo našeg anđela iako nije s nama i sigurno će nam poslati
jednog bracu ili seku da im pružimo svu ovu ljubav koju imamo.
Drage mame anđela nažalost vam se pridružujem.. Kod kuće imam 2 dečka od 10 i 3 godina. 11.8 sam došla na kontrolu sa točno 21 tt. Tog dana jedan dio mog srca je umrao s našom malom ljubavi. To dijete je bilo veselje u našoj kući i naš Božićni dar s obzirom da mi je termin bio 22.12... Stariji sin teško prihvaća gubitak brace, a mlađi još priča o bebi i ljubi mi trbuh... Sve to me ubija i pokušavam naći odgovore ali nikako.. Najgora su mi jutra. Kad se probudim i osjetim prazninu neznam što bi. Inače neki bar mali mir nalazim u tome što smo našu ljubav preuzeli i pokopali u naš grob. Nisam mogla dopustiti da ga ostavim i da ga unište kako to inače rade :-(.. Kad me uhvati želja odem na groblje i osjećam da mi je blizu.
anđelo :love2:
Znam da sada želiš naći odgovore, sve mi smo ih tražile. Imaš osjećaj da kako se od savršene situacije sve pretvorilo u tragediju. Nažalost neko vrijeme jutra će ti biti takva kakvim si ih opisala, probudit češ se i falit će ti tvoje dijete. Ali polako, dan po dan.Imati češ dana kada bi najradije cijele dane plakala, dana kada češ biti ok. Iz iskustva ti mogu reći da kad imaš mjesto gdje možeš doći svojem djetetu, odnjeti ružice, pomoliti se, to daje veliki osjećaj mira. Jer iako se sve dogodilo tako kako je, na kraju svega ipak imaš oproštaj od svojeg djeteta, cijela priča ima neki smisleni kraj kolikogod on nama bio težak.Jednom mi je jedna prijateljica rekla da ona ne bi mogla pokopati svoje dijete jer to ne bi mogla podnjeti, ali ja si nikad ne bi oprostila da sam svoju curicu koju sam nosila 9 mjeseci ostavila. Pitala me je i da kako je sve to preživjeti (ima dvije predivne curice), ja sam joj rekla da ne želim joj to opisati jer to je nešto što ni najgorem neprijatelju ne bi poželjela.
Vidim da imaš dvoje dječice koji će ti isto pružiti utjehu. Tvoji dečki sada imaju anđeličića koji će paziti na njih, a i na sve vas.
Lotta81 Hvala ti.. Svi smo
različiti. I moj suprug je bio mišljenja kao i tvoja prijateljica. Rekao mi je da će nam biti još teže ako dijete pokopamo. Ali ipak smo skupa odlučili ovako. Više po mojoj želji.. I ja sam rekla da nikom ne želim da prođe takvu bol i gubitak.. To je kao najružniji san. Ali ipak Bogu sam zahvalna što nam ga je dao. Skoro 5 mjeseci nam je pričinjavao radost i veselje. Sad smo žalosni ali ostat će bar meni u najljepšoj uspomeni do kraja života :-). Sad čekam nalaze sa patologije pa ću možda dobiti odgovore bar na neka pitanja iako sam neke neslužbeno već dobila i žao mi je što je tako moralo biti. Kako je život nepredvidiv. Rodila sam 2 zdrava dječaka. Trudnoća i porod prošli super. Sad sve naopako. Problem u posteljici i sa djetetom
Ali polako ćemo ići dalje. Imamo našeg malog anđela koji će nam dati snage za to:-*
Anđelo, nažalost problemi sa posteljicom su dosta česti kada dođe do gubitka. Također će ti na neki način biti lakše preživjeti sve ovo kada dobiješ odgovor što se dogodilo.
LIjepo si rekla da će ti tvoje dijete biti u najljepšoj uspomeni, jer i ja kažem da iako ćemo uvijek biti tužni što naša djeca nisu pored nas, naši mali anđeli zaslužuju da ih pamtimo samo po sreći koju su nam pružili.
Drage moje kod mene opet nesreća i gubitak. U pon sam završila na kiretaži nakon 8tjedana trudnoće. Moja mrvica se prestala razvijati. Sada imam dva anđela, moju Evu i malu mrvu. Šok i nevjerica. Do kada ovako? Kako sada nakon dva gubitka u 8 mjeseci ponovo imati nadu i hrabrosti!? Kako? Razlog vjerojatno nećemo saznati. Moje sve pretrage su bile uredne... Jednostavno ne razumijem zašto ovu muku moramo prolaziti sve mi da bi imali dijete. Zar tražimo previše? Maštala sam uvijek da ćemo ih imati troje. Sad se pitam hoću li imati i jedno.
Draga Krtica razumijem tvoj bol. Ja sam 11.8 dosla na uzv a kaže dr beba umrla. Ubilo me to. Bilo je 21 tt trudnoće pa sam prošla i porod i kiretažu :-( Fižički se osjećam dobro osim svakodnevnih glavobolja koje su rezultat napetosti.. Ali u duši i tijelu mi je praznina. Nemoj gubiti nadu. Bog će te jednog dana nagraditi zdravom lijepom bebicom koja će te spasiti od tuge. Mene moja 2 dečka od 10 i 3 godina spašavaju. Tako i tebi odsrca želim da jedan dan u tvoj život dođe netko tko će te spasiti od tuge.. Tu sam za tebe. Drži mi se draga moja :-)
Hvala anđelo! Teške gubitke sam doživjela u siječnju. Umrla mi je kćerkica nakon 5 sati života. Iznijela sam je do termina i sada ovo kao da mi je znak da odustanem, da nema šanse. Tupa sam i neupotrebljiva.
Teški su stresovi. Razumijem kako si se osjećala tog ružnog dana. Kao da smo same sebe izdale.... Ovo naše tijelo, a ne možeš ništa. Želim i tebi puno snage za dalje. Posveti se svojim anđelima na zemlji. Uživaj i sada ćeš biti još zahvalnija što ih imate žive i zdrave kraj sebe. Drži se!!
Draga Krtica, strašno mi je žao što ovo čitam. Razumijem te i znam što trenutno prolaziš, znam da imaš milijun pitanja, a odgovora nigdje. I sama imam takvo razmišljanje zašto smo baš mi odabrani da sve ovo prođemo kako bi došli do djeteta, kao da puno tražimo, a onda sam pročitala ovo "Bog najteže bitke daje najhrabrijima", zato glavu gore i nikad ne odustaj. Grlim te jako :love2:
Da, to sam puno puta čula.. Da Bog svakom od nas daje točno onoliko koliko možemo nositi... Onda se nadajmo da ćemo nekako izdržati ove teške dane... Neka nam naši voljeni Anđeli daju snagu i zagovaraju nas kod Boga. Budimo jake radi naših ljubavi. Oni bi to sigurno htjeli :-*
Anđelo, lijepo rečeno za naše Anđelčiće, jesu mali, ali sigurno veliki u srcu i duši dok ih je Bog uzeo k sebi. :ghug::kiss:
draga krtice, zao mi je zbog tvog gubitka. Suvisno je bilo sta reci. najgora nocna mora, prozivljavati isto, i imati snage za to. Ja sam nekidan dobila obdukcijski nalaz, dr kaze tromb u pupcaniku, nesretan slucaj..osjecala sam se grozno. posto ni kod mene ni muza nema blizanaca u porodici dobiti blizance prirodnim putem za to su male sanse a izgubiti ih na taj nacin strasno. Doktor tvrdi da je nesretan slucaj i da ne bi trebalo imati veze sa sledecom trudnocom. ipak ceka me jos vadjenje briseva, vidjeti sta se tu desava. jako je tesko prihvatiti ovo, ne kazem da bi mi bilo lakse da je nalaz pokazao neke anomalije ili bolesti, ali ovako zbog ugruska nekog da ih izgubim a bebe zdrave strasno:( svim mamama saljem zagrljaj
Ja sam vjernica i jako sam se okrenula vjeri nakon odlaska moje djevojčice.... Sada sam ljuta i razočarana. Slomila sam se a on me i dalje lomi. Ovaj život koji živim je sve samo ne život. Na tren sam se podigla kad sam ugledala pozitivan test, spontano zatrudnila samo nakon 3 mjeseca. Prvu trudnoću sam čekala 3 godine. Mislila sam ovo je dar od Boga, ovo dijete je blagoslov. Međutim nije baš tako. Koliko se još može podnijeti? Osim što sam posjedila, pojavila se seboreja na koži, sad imam problema sa posljedicama trudnoće.... Što još?
Prije sam često pisala na "roditeljima anđela". Ustvari, ova me je tema i potaknula da počnem pisati. I pomogla.Citiraj:
Krtica prvotno napisa
Možda te utješi saznanje da nisi sama u ovakvim problemima. I još važnije, da sam mama troje djece iako mi je trebalo 7 trudnoća do toga cilja.
Piasat ću ti samo ovo što je slično tvojoj sadašnjoj situaciji. Rodila sam svoju curicu na termin, u rano novogodišnje jutro. Sve je bilo dobro do toga dana, a moja curica, posve zdrava, nije preživjela lagan porod. Razlog, čvor pupčane vrpce. Moj očaj znaš i silnu želju da opet pokušamo. Niti puna tri mjeseca kasnije, spontani u osmom tjednu.
Kažu mi da mi tijelo i duša još nisu zarasli i da čekam 6 mjeseci. I čekali smo ( ne pitaj kako smo to preživjeli i suprug i ja i naš brak). Jesen i ponovna trudnoća, i ponovni spontani. Užas. Totalni. Tada su nam rekli da čekamo bar godinu dana, moram ozdraviti od svega toga. Malo psihijatra, malo ne znam čega...nakon 11 mjeseci više nisam mogla čekati. Pokušali, na moru, na barci, posve smirena, zatrudnjela. Da pričam o toj trudnoći? O lijekovima za održavanje, o totalnom mirovanju, o strahu tolikom da nismo ni ime ni robicu našem sinu pripremili.
Rodio se, živ, zdrav i prekrasan, induciranim porodom tjedan dana nakon termina, jer su vidjeli da ću izludjeti čekajući ( u rodilištu zadnje tjedne, naravno).
I tako. Može se. Koliko me je sve to koštalo (ne novčano, nego fizički i psihički) neću. Ali, moja snaga i želja su sve pobijedile. Dva sina i kćer su tu. I jedna curica koja mi je uzeta, ne znam zašto, ali uvijek je u mojim mislima. O vjeri ne bih. Previše sam se pitala tko određuje da bebe umiru, pomirila sam se s tim. No, prije toga su prošle godine tuge i bijesa.
Oh draga Beti skidam ti kapu na hrabrosti, jakosti, upornosti.... Hvala ti na tvojoj ohrabrujućoj životnoj priči. Uistinu treba snage za sve što si napisala. I eto nakon svega imaš prekrasnu dječicu uz sebe... Svoju obitelj.
Pitam se hoću li ostati normalna? Hoću li ikada opet skupiti snage i krenuti dalje. Nadam seda hoću jer želja ruši sve. Prolazila sam bol neplodnosti i već sam od onda načeta. Sad se pitam hoće li opet i tu biti borbe.
Ne pitam se zašto. I onako samo se mučim a odgovora nema. Evo danas je tjedan dana od kiretaže. Proletilo je i volim što vrijeme leti jer liječi i olakšava. Trebala bi sutra krenuti na posao. Prvi putnakon svega što je bilo. Osjećam se kao vojnik nakon izgubljenog rata. Podvijena repa i obeshrabrena čekam što će me sljedeće poklopiti. Imam ogromnu tjeskobu doći među kolege. Nadam se da me nitko ništa neće pitati. Samo bi to jako htjela.
Moje iskustvo je da će pitati. Neki jer ti žele pomoći, neki suprotno.
Draga Krtice, ne znam pisati lijepo kao Beti, ali neka ti i moja priča pruži ohrabrenja.
Prva trudnoća, uredna, dijete željeno, zdravo, OK. Mislila sam da je to normalno i da nema razloga za bilo kakav drugi ishod.
Nakon par godina druga trudnoća, također željena i uredna do pred kraj. Onda se na ultrazvuku otkrije malformacija koja se planirala ukloniti operacijom odmah po rođenju, no djetešce ju nije dočekalo. Šok, nevjerica, tuga, suze - pa zašto, pa kako, pa pretrage, pa provjere, pa nema razloga, nema objašnjenja. Slučaj iznimno rijedak, eto nekad se desi, slobodno u novu trudnoću.
Treća trudnoća počinje uredno, no završava spontanim u 13. tt. Pa opet šok, nevjerica, tuga, suze - pa zašto, pa kako, pa pretrage, pa provjere, pa nema razloga, nema objašnjenja - patohistološki nalaz ne kaže ništa.
Pa onda dugo ne dolazi do četvrte trudnoće, pa pretrage i pripreme za potpomognutu, i onda prije samog kretanja u postupak, iznenada spontana trudnoća. Opet šok i nevjerica, ali uzbuđenje i strah do kraja trudnoće, uredne. Rođeno zdravo dijete.
Želim ti da nađeš snage za put do željenog cilja.
Sigurno ce netko pitati.Citiraj:
Krtica prvotno napisa
ali izgovoriti na glas da si imala jos jedan gubitak je dio procesa ozdravljenja, ma kako tesko bilo.
Hvala Vam svima na riječima potpore. Znam da će biti pitanja, al s nekim ljudima želiš, a s nekima ne želiš pričati o tome. Svi s kojima bi razgovarala o gubitku sve znaju, priču sam više puta pričala. Ovdje imam vas, sve razumijete, nažalost. Grlim vas. Hvala vam!!
Krtica, to si dobro rekla. Svi oni s kojima želim pričati o gubitku sve znaju. Neki pitaju samo da bi pitali, neki iz znatiželje da bi imali materijal za priču. I meni se teško vratiti na posao zbog toga :-(
pitanja će biti
a vi jednostavno kažete: ne želim pričati o tome (ako ne želite) i to je to...pa kom krivo, kom drago...
Boxica potpisujem.
I ja kazem da ne zelim o tome ako ne zelim o tome.