Možete li priču o čipu prebaciti na neku drugu temu? Filozofski? To stvarno nema veze s ovom temom. Imam i ja par stvari za napisati, ali neću ovdje :)
Printable View
Možete li priču o čipu prebaciti na neku drugu temu? Filozofski? To stvarno nema veze s ovom temom. Imam i ja par stvari za napisati, ali neću ovdje :)
Naravno. Ali to je onda vječita diskusija o Marti i Mariji. Što je bolje? I jedno i drugo.
Ako baš nema nikoga da pričuva djecu jednom mjesečno za neku obnovu - Bog razumije. Ali ako se može - to je odlično baš za djecu. Da vide da majka brine o svom duhovnom životu, da budu intenzivno s tatom ili nekim drugim, i na koncu - da taj mir, spokoj i duhovni rast blagoslovi naše bližnje. Nema većeg svjedočanstva i poticaja za vjeru kad djeca gledaju da majka i otac to uzimaju za ozbiljno.
Ja sam komentirala priču o 33 mise za redom i ako propustiš samo jednu, sve ti propada (kao molitva može propasti?!)
Imam dvoje male djece, radim u smjenama i ne mogu se ni Bogu ni čovjeku obvezati da ću biti negdje 33 dana za redom. I to je ok. Bog od mene to ne očekuje. Dan mi je drugi zadatak kroz koji Mu služim.
Roditeljstvo je i sloboda i ograničenje, i primanje i davanje, ali to smo odabrali i kroz roditeljstvo služimo Bogu.
I pitanje je koliko ozbiljno vjeru roditelj shvaća. Mom bratu se sve skupa toliko ogadilo da je jedva dao krstiti kćer. Ogadilo mu se zbog oca i njegovog sustavnog zanemarivanja vlastite djece vjere radi. Duhovnih obnova radi, misa za ozdravljenje loze unatrag 7 generacija i sl. Otkako znamo za njega, znamo da se obnavlja i moli za lozu. I nikako da se obnovi i da izmoli za tu lozu. Ja se, kao dijete, nisam molila za darove jezika i spoznaje vezane za vjeru, molila sam se za spoznaju da sam posvojena jer nikako nisam htjela biti dio loze za čije ozdravljenje treba moliti desetljećima.
Kao i u svemu u životu treba znati postaviti granicu. Puniti baterije - da. Zanemariti djecu - ne.
I Zdenka je to jako jednostavno rekla - to je čisto praznovjerje. I ima toga jako puno. Ivana kaže da se tu ženu mora nazvati prije nego se počne sa 33 mise. To je bogohuljenje!
Ma jasno! Ja govorim o duhovnoj obnovi jednom mjesečno po dva sata. I to ako se može. Ako ne - ne.
Meni su djeca stalno bolesna. MM i ja svakako radimo pa i vikende pa neke organizirane obnove niti ne razmatram. Punim vjerske baterije kroz druženje sa vjernicima. Imamo par divnih prijatelja s kojima se rijetko uspijemo vidjeti (za gotovo svaki dogovor jedno od brojne djece koju imamo se razboli), ali kad se vidimo, pričamo o životu, vjeri, citiramo Bibliju, pomolimo se zajedno, veselimo se životu, zahvalni smo na zdravlju i ti mi susreti napune baterije za tjedne unaprijed. Djeca su s nama za stolom, ili smo na podu s njima, igramo se i pričamo koliko stignemo od djece. I molimo se zajedno sa djecom.
Duhovna obnova ne mora nužno značiti odlazak na "službeni" seminar. I bolje je da djeca vide kako se može iskreno i sa srcem uživati u životu i u tim malim stvarima. Dok, uz kartanje, pričamo o životu, o tome što nas muči, što nam je na srcu. Možeš se i u sred igre pomoliti za prijatelja i za njegov problem. Onako iz srca i iskreno.
Ne negiram potrebu za misom i protivim se onoj "Pa pomolit se možeš svugdje, ne moraš u crkvu zbog toga". Ali ne mora baš sve vezano za vjeru biti "službeno". Vjera se živi svakodnevno i u malim stvarima.
Da, da i mene to brine...Marija i Marta i svaki dan mi Marta padne napamet kad vidim sebe i pomislim, Bože moj, Bog cijeni trud i bitna su mu djela...a onda se sjetim Marije i Marte i moje dileme se vraćaju...čak sam ljuta,ha,ha
MarijaP- ja stvarno ne razumijem kako si ti mene totalno krivo shvatila....upravo sam ja htijela u svome postu reći da je to bogohuljenje da je nebitno za vjeru, nikad u životu nisam čula za 33 mise a kamoli išla na njih (mada u misama ne vidim ništa loše)...prenjela sam ono što sam čula od te prijateljice i samoj joj rekla da me je zvanje te gospođe ne logično....kad sam razgovarala s mamom o tome neki da ona mi je rekla da su u Hercegovini gregorijanske mise bile praksa...ali ja nikada nisam vidjela da u mojoj obitelji netko ide na nešto takvo.....željela sam upravo zato čuti vaša mišljenja i iskustva u vezi toga, jer ih ja osobno nemam....sama sam navela da sam u Crkvu znala ići svaki dan po par mjeseci, bez neke nakane ili broja, nikad mi to nije palo na pamet....
Druga stvar gregorijanske mise su dio Crkve i nije ih narod izmislio, a kako naši vjernici često slijepo slušaju svečenike, istini ja je da ja u tome iskačem jer mislim svojom glavom, te i ako su neke stvari donešene od strane Crkve, ja jako dobro znam da one ne moraju biti od Boga, a opet s druge strane ako nečeš slušati Crkvu i samo češ čitati Bibliju (što bi ja najradije) to može odvest u "sektaštvo"...i svoje tumačenje svega....zato ja tu tražim neku sredinu, sebe....pokušavam moliti da mogu shvatiti što je od Boga u Crkvi, a što samo od čovjeka...npr. plaćanje ispovjedi, križarski ratovi, spaljivanje vještica sigurno nisu od Boga, i ako ih je tadašnja Crkva prakticirala....
s druge strane zbog nekoga svečenika, njegovog ponašanja ili stajališta Crkve, ja sigurno neću prestati ići u Crkvu i na mise, ma koliko kritika imala na današnje stanje u Crkvi- zato jer je Bog prisutan na misi i dolazi i preko "najgoreg" svećenika- Crkva je narod, Bog a ne samo kler, i stvarno mi nikako nije jasno kako neki ljudi ne mogu shvatiti da Boga ne mogu mjeriti po svečenicima, i da Crkva i misa na koju idu nije odavanje časti svečenicima, neko spas moje duše i dolazak k Bogu...za jednog katolika vjera ne može biti bez ISPOVJEDI, PRIČESTI I DOBRIH DJELA.....
da se dotaknem još tih brojeva i pravila koja ja nikada nisam mogla razumjeti kada se radi o našoj vjeri.....a to je 40 dana korizme- je li i to magijski.....krunica s 4 otajstva- je li to magijski...zvonjenje tri puta kada je prinos darova......i sve ostale molitve koje se mole npr.7 puta...Slava ocu 3 puta na kraju Anđeo gospodnji...itd.........ja većinom molim iz srca i nikad mi nisu previše bile bliske ove napisane molitve...ali ipak na svakoj se misi izgovaraju iste molitve Vjerovanje i Očenaš itd.....što bi sad to trebalo značiti da katolici "mantraju"....i da ne spominjem brojeve u Bibliji...a pogotovo u Otrivenju...
Nadam se da me opet niste krivo shvatile, samo razmišljam na glas cijelo vrijeme...ja sebi kao i vama ovdje samo želim postaviti pitanje, kako nači neku sredinu...slušati slijepo Crkvu ili ipak svoje srce....poznaje li i ima li pravo samo Crkva na "istinu" o Bogu ili ga imamo pravo mi sami spoznati na svoj način, i može li nas to odvesti nekuda krivo?
Slušati slijepo Crkvu- ni u ludilu.
Imamo li mi pravo sami spoznati istinu o Bogu- imamo. Zato imamo um i slobodnu volju. Da nam drugi ne bi tumačili što je Bog/Isus htio reći.
Jel to Katolička Crkva dopušta, nemam pojma.
Cubana, KC dozvoljava slobodu u razmišljanju. Nije potrebno jednoumlje.
Ive, meni se kosa na glavi digne kad čujem da te babe još uvijek maltretiraju sebe i ljude oko sebe pa sam oštro iznijela svoj stav, nisam mislila da ti bogohuliš.
Super je da si išla na mise toliko dana za redom. Super je dati zavijet Bogu i držati se toga. U molitvi dobivamo neprocjenjive darove.
Katastrofa je kad netko sebi umisli da ima nadnaravne moći pa maltretira ljude a poziva se na Božju volju. To je Zlo! I još reći da ako propustiš jednu misu, sve propada?!?!?! Molitva ne propada. Nekad čekamo duže, nekad kraće na odgovor, nekad odgovor nije ono što smo htjeli, ali svaka molitva pada na plodno tlo.
Biblija je puna brojeva. Ljudi napola pročitaju, protumače ih kako kome padne na pamet, prošire dalje, a rijetko tko se usudi reći Ma okani me se s tim Zlom jer se Zlo poziva na Božju riječ. I Zlo koristi sve pa i odlaske na mise da ljudima unese nemir u srce i sumnju u misli.
Da sam odlučila ići po babinim planovima na 33 mise i da 33. ne mogu pohoditi i da vjerujem u to da sve propada jer broj nije 33, to bi mi poljuljalo vjeru. Pitala bih se zašto Bog ne prihvaća 32 mise ako na 33. iz objektivnih razloga nisam mogla. To bi me odvelo u sumnju i 32 mise mi ne bi donijele mir, a time i mojim ukućanima, već živčanoću, nemir i sumnju. To je Zlo!!
Ne vjeruje se umom niti voljom. Vjera je dar koji odlučimo prihvatiti ili ne. KC ima u osnovi dogme, u katoličkoj vjeri one su temelj.
Tako je. Onda je sloboda u razmišljanju koju spominje MarijaP nepostojeća.
Jer pravi katolik ne smije sumnjati u to da je npr, Papa nepogrešiv kada govori ex cathedra.
Mogu razumjeti slijepo vjerovanje u dogme, npr bezgrešno začeće i sl, ali kad slušaš čovjeka koji do jučer nije bio papa i kad je zadano vjerovati da je sve što on izgovori istina, sad kad su ga izabrali, onda nema slobode u razmišljanju.
Prije nego diskusija ode dalje def s wikipwdije: Izraz dogma generalno se koristi da bi se označio temeljni princip jedne vjere, ili onih filozofski formuliranih uvjerenja koja su postavljena u osnovi datih učenja. Značaj i snaga dogme se ogleda u tome što se ne smije dovesti u pitanje od strane vjernika, odnosno sljedbenika. Osim u vjerskim ili filozofskim sistemima pojam se u datom smislu može široko primijeniti u različitim disciplinama.
Sve sto izgovori ex cathedera
I inače mislim da bi emotivni angažman koji je usmjeren protiv nečeg bio bolje iskorišten učenjem o tome i upoznavanjem onog što nas toliko ljuti i plaši.
KC nije savršena jer je čine ljudi, grešni kao i mi. Dogme, čvrste i stroge kanonske procedure upravo i služe da smanje faktor ljudske greške. Kad pogledaš koliko treba da se ljudi posvade i raziđu u jednom običnom planinarskom društvu, shvatiš da je samo postojanje Crkve i njezino djelovanje plod Božje milosti, jer da ovisi samo o ljudima, ne bi trajalo ni tri dana. Na tome se temelji vjera u katolički brak, mi sami ne možemo, ali uz Božju pomoć i sakramente možemo obećati doživotnu vjernost. To su sve čuda koja razumom nisu dohvatljiva, ali bez koje je svijet tužnije i puno nesigurnije mjesto.
Papa je nepogrešiv u ovom smislu: kad se u Crkvi pojave dva (ili više) tumačenja nekog vjerskog pitanja određene važnosti i tematike (ne bih se upuštala u preciziranje jer ne znam) pa treba odlučiti koje je od tih tumačenja ispravno, onda Papa ima ovlast presjeći raspravu i proglasiti koje je službeno tumačenje.
X
U prijevodu, ako on kaže da je danas četvrtak, a danas je petak, mogu mu slobodno reći da griješi. I ne biti izbačena iz Crkve :) Pa nećemo valjda zbog toga kalendar mijenjati.
Vjera, ali i razum je Božji dar.
7 darova Duha Svetoga:
1. Mudrost 2. Razum 3. Savjet 4. Jakost 5. Znanje 6. Pobožnost 7. Strah Božiji
KC podržava razmišljanje i promišljanje.
Inače što se tiče vjerskih fwda - meni je najdraži onaj, ne znam kako točno ide, da kao što ljudi bez frizure nisu dokaz nepostojanja frizera, tako ni zlo koje događa u svijetu nije dookaz o nepostojanju Boga. Ja više volim duhovite fwde.
X
mislim da se svi slažemo s tim, i mada mi nije bila namjera načeti ovakvu temu, pitanje je kolika je naša odgovornost pred Bogom ako slijedimo npr.krivu dogmu Crkve ili nešto npr. što će se za koji 100g npr. u KC pokazati kao pogrešno.....uzimali to nama Bog za zlo, (jer imamo i mi razum i dar spoznaje i molitve i ako smo laici) ili zbog naše poslušnosti prema Crkvi On odgovornost očekuje od onih koji su takvo nešto "propisali", ili od nikoga, ako je sve bilo u "dobroj namjeri"?
Uzmimo spaljivanje vještica???
Što sa svim onim ljudima laicima koji su nešto takvo podržavali i istinski vjerovali da je to dobro samo zbog učenja CRkve? Možda su i neki svečenici stvarno mislili da se na taj način rješavju zloga, a ne da ga čine...a opet kako su to mogli misliti kada su ustvari kršili božiju zapovjed Ne ubij?
Što je sa svecima koje papa proglašuje, i kojima se ljudi mole, kipove kojima se "klanjamo"...a Bog je reko ja sam Bog tvoj ne imaju drugih Bogova uz mene...ne pravi mi ni lika, ni kipa...samo se meni klanjaj i njemu jedino služi...........
Moram li se osjećati "bogohulkom" jednoga dana što sam se ko mala molila svecima, mada mi je to uvjek bilo čudno?
O.T. Mislim da magije nema tamo gdje ne tražimo.....krunica nije magija sigurno...molitva i zazivanje ime Isusa sigurno nije mantra.....svaka osoba koju vidim da se bavi "proročanstvom" izaziva u meni sumnju, strah i bijeg....ali s druge strane ; šta nije Bog u cijeloj Bibliji preko ljudi i proroka obračao se svome narodu....i Isus je bio prorok, a Židovi su ga razapeli jer "bogohuli".........
Vjera te tvoja spasila......je li bolje vjerovati ili držati se prokušanih stvari...molitve, mise i Biblije....a proroke, Apokalipsu jednostavno zanemariti....hoćemo li biti suđeni ako "ne vjerujemo" i ako ne azumijemo riječi Otrivenja ili proroka našeg vremena, samo zato što se bojimo nepozntog ili biti nagrađeni što smo se držali osnova u našem vjerničkom životu;poslušnost Crkvi, misa, ispovjed, post....?
Ivana, i ja često razmišljam o tim pitanjima jer postoje neke stvari u učenju Crkve s kojima se nikako više ne mogu slagati, niti intuicijom niti razumom. A Biblija nam nalaže da nam vjera mora biti toliko jaka da smo spremni vlastitu djecu žrtvovati za Boga - primjer Abrahama i njegovog sina Izaka.
Ne mogu se pohvaliti takvom vjerom :unsure:
To za sobom povlači i pitanje valjanosti ispovijedi.. I uf, puno toga. A ja samo želim na kraju života stići u raj i pjevušiti s anđelima :angel: :mrgreen:
Što se tiče te 33 crkve, karizmatskih duhovnih obnova... Meni je to vrlo nedrago područje. Ja sam čula za te 33 mise, ali ne da se mora svakodnevno ići na njih.
Pošto vidim da dosta dobro poznajete Međugorje, čule ste i za pokojnog fra Slavka Barbarića... On je uvijek govorio da je on za jednostavnu, da kažem seljačku, zdravu vjeru - Očenaš, Zdravomarijo, Slava Ocu, sv. Misa i zbogom Bosno.
Naravno, vjerujem da nije mislio bukvalno, ali ja ne bih tražila dar jezika npr., više volim tradiciju i jednostavnost u vjeri.
Što je sa svecima koje papa proglašuje, i kojima se ljudi mole, kipove kojima se "klanjamo"...a Bog je reko ja sam Bog tvoj ne imaju drugih Bogova uz mene...ne pravi mi ni lika, ni kipa...samo se meni klanjaj i njemu jedino služi...........
Moram li se osjećati "bogohulkom" jednoga dana što sam se ko mala molila svecima, mada mi je to uvjek bilo čudno?
Ne molimo se mi svecima nego im se zagovaramo da se zauzmu Gospodinu za nas jer su Mu bliži i skupa "sjede za stolom" tu malo brkamo stvari.
Ivana, puno si toga zbrkala ali shvaćam poantu što si htjela reći. Mnogi vjernici ismijavaju neke obrede iako su obredi kao takvi sastavni dio vjere. Imala bih i ja dosta primjera za potaknuti raspravu. Blagoslov vode - magija ili katolički obred? Sveto ulje? Blagoslov nabožnih predmeta? Blagolov kuća, kućanskih aparata? Da li uistinu trebamo pomagače u odnosu nas i Boga? Kako bismo živjeli vjeru bez obreda? To mogu zamisliti samo ako ne bismo živjeli tijelom i ne u vremenu...dakle samo čista duša i Bog. Ipak Bog nam je dao ovaj život i ovo tijelo tu i sada, onako kako je On to htio, da proživimo život noseći svoje životne križeve i putujući k Njemu, zajedno sa svojim bližnjima. I napose - Bog je naš Otac.
Jedno pitanje za promišljanje: da li vi svoju djecu smatrate bedastom zato što se igraju igračkama - lutkicama, vlakićima, plišancima, autićima? Biste li ih kaznili zbog toga?
Blagoslovljena voda, sveto ulje, blagoslovljeni predmeti - da li nas Otac mrko gleda zbog toga? Ne sugeriram ništa, samo pitam.
I još nešto: kako pasivni promatrač gledajući sa strane može znati da li se ja klanjam kipu ili onome koga on predstavlja?
Ne znam jesi li me razumjela mamice, nemam vremena, pa ne mogu napisati pošten post - ali htjela sam reći - ako su te tzv. pučke pobožnosti i odraz nečije manje obrazovanosti i upućenosti, nitko ih ne smije prezreti jer su one odraz silne ljubavi, potrebe i pouzdanja u Boga. I zato, ako nekome i nisu bliske, trebale bi ipak biti simpatične.
Mi smo kao neki katolici, mislim na veliku većinu ovdje, ali rijetko tko uopće zna i čita Katekizam. Imate ga online, to je divna, inspirativna knjiga, i ukratko daje odgovore na sva naša pitanja o vjeri i vjerskom životu
http://www.hbk.hr/katekizam/i/index.html
Što se tiče razuma i spoznaje Boga, o tome i u Katekizmu, i kod crkvenih učitelja, kod svetaca i ostalih duhovnih autora ima napisano mnogo toga. Meni se iz Katekizma dopao ovaj dio, pa ga citiram:
Jer, premda je ljudski razum, po sebi, stvarno sposoban da dodje do istinite i do sigurne spoznaje, da postoji jedan, osobni Bog, koji svojom providnoscu uzdrzava i upravlja svijetom, te da postoji prirodni zakon, sto ga je Stvoritelj u nasa srca usadio, ipak taj isti razum nailazi na mnoge poteskoce da se uspjesno i plodno sluzi ovom svojom prirodnom moci. Jer istine, koje se ticu Boga i odnosa ljudi s Bogom, potpuno nadilaze red vidljivih stvari, i kad trebaju utjecati na ljudsko djelovanje i oblikovati zivot, traze od covjeka zrtvu i odricanje. U nastojanju da dodje do tih istina ljudskom pak umu smetaju ne samo utjecaj osjetila i maste, nego i neuredne teznje, koje su posljedica istocnoga grijeha. Zato se dogadja, da ljudi glede tih pitanja rado uvjeravaju sami sebe, da je neistinito ili barem dvojbeno ono, sto oni nece da bude istinito".
Nije lako rasti u vjeri; to traži realno odricanje, to traži žrtvu, poniznost i poslušnost. Sve neke staromodne stvari, da tako kažem. Prihvatiti Katoličku crkvu možemo ili slijepo, pa da ni ne znamo o čemu pričamo, ili kroz iskreno, duboko propitivanje, i traženje. Ali to ne možemo da pljunemom u šake, pa sebi iz palca isisamo što su dogme, vjerovati im ili ne. ČItajte Katekizam, čitajte crkvene oce, svetce, pratite enciklike, i molite, razmatrajte, svadite se - s ciljem da prionete uz tu divnu vjeru (ja sam obraćenica iz tabora "crkva je glupost", pa znam i kako se diše u toj grupi, i sad znam koje sam blago otkrila) ili da kažete - neću. Ali napol puta, i to sa ovim bojažlljivim pitanjima npr. što ako nas krivo uče, je li to grijeh ako slušamo ludog popa, što su dogme i zašto da ih slijedim, zašto uopće trebam Crkvu - pa to je stvarno mučenje. Ni sim ni tam.
Poslušnost je temelj crkve. Poslušnost Papi, ljubav za Papu i biskupe, svećenike, za naše duhovnike, za starije - to unosi red. I svetci se razlikuju od "običnih" po poslušnosti. Nije na tebi da dumaš o svemu - jer ako propituješ stalno autoritet iznad sebe - on nit ima vremena radit svoje, a ni ti, u skučenim uvjetima u kojima čovjek uvijek jest, ne možeš napraviti nešto dobra. Ta oholost, neposluh, to je odmah znak da nešto nije kako treba, duhovno. Možeš moliti za svoje nadređene, za Papu, biskupe - i može ti biti teško, ali poslušnost je tvoja krepost, i uvijek je bogato nagrađena. Svećenik svojim odijelom zaodijeva svoju ljudskost, i tvoja molita u njegovo djelo moež dozvati Duha Svetoga. To je temelj vjere.
A što se tiče i poslušnosti, i dogmi i učenju - meni je smiješno kad pomislim kako sam ja lomila glavu slažem li se s nečim ili ne jer sada znam da je Crkva vrlo ozbiljna institucija mnogih umnih, dobrih, učenih, pobožnih glava; bilo je potrebno da upoznam samo par tih crkvenih velikana (lokalnih), i da se bacim u čitanje crkvene literature (prave, ne šunda), pa da odahnem, sigurna da je najbolje što se može iznaći za Crkvu i ljude sigurno u obzoru one velike većine u redu mislilaca i molilaca Crkve.
Ne brigajte! Molite za njih. Jedino to im treba, a Crkva je čvrsto vođena Duhom Svetim.
Velika pomoć u tome je zenit.org, servis koji svakodnevno prati rad Pape i Katoličke crkve, tamo su svi dokumenti koji se izdaju, komentari Papinih govora, posjeta, zanimljivi intervjui sa ljudima iz Crkve, tumačenja crkvenih dogmi i ostalo.
Znate kako kaže Sv. Pismo - jer nisi ni vruć ni hladan, nego mlak ispljunut ću te iz svojih usta. I ljubite Crkvu! Gdje bismo bili da Crkve nema! Količina dobra koja izlazi iz Crkve je zamagljena medijskom slikom - koju pišu ljudi koji Crkvu ne vole - ali je i u ovom ludom dobu tolika da čovjek mora ostati zapanjen snagom, nadnaravnom ljubavlju i dobrotom koja iz nje izlazi. Ali to treba pratiti, čitati, da se zna. Inače samo slušaš tko je koga zaklao, opljačkao i koji pop je pedofil...
Mamica, Isus je rekao - idite svijetom i opraštajte grijehe. Kome vi oprostite - oprošteni su.
A za Abrahama - više je to bilo pitanje voliš li me, želiš li me slijediti do kraja, nego što je Bog htio naškoditi Izaku. To se možda može čitati i kao parabola našeg vlastitog blesavog zamišljanja Boga. Kako je Abraham uopće mogao i misliti da će mu Bog uzeti sina na tako surov način? Da smo puni vjere, nasmijali bismo se na to od srca, i rekli - a jesi šeret, Bože, kao da te ne znamo.
Ja prva svako toliko mislim da će mi Bog uvaliti nešto što neću, što mi je teško, da će umjesto da ozdravi moje dijete od temeprature bacit na njega još i konvulzije, ili onako nešto. Valjda se naše nepovjerenje prema ljudima zrcali i na Boga. Pa nam se čini da je jednako impulzivan, surov i munjen, kao i mi.
Ne zameri, ja to tako gledam...
Cubana, ja mogu okrenuti stvar i ovako. Ratzinger je veliki mislioc, teolog, jednostavan čovjek i svećenik. ČItala sam puno njegovih knjiga. Tako su duboke, lijepe i tople da ja nemam razloga
ne-vjerovati njemu, kao Papi. I bez te dogme, ja se sigurno ne bih s takvim čovjekom išla parbiti oko složenih, dubokih moralnih i ostalih pitanja. Ja, snaša s rodinom foruma, nemam čak ni tri godine teološkog studija, a on je cijeli život uložio u vjeru, u izučavanje, molitvu i pisanje. Njegov opus je vrlo velik, i od srca ga preporučam svakome tko se pita zašto su ti Katolici tako bedasti pa vjeruju npr. ovom papi.
Dječje pouzdanje u Boga, da će nam osigurati sve što nam treba, materijalno, ali i duhovno, preduvjet je dubokog mira, i sposobnosti da bez ritanja i besplodnog dumanja živimo radosno, dajemo se svojim bližnjim i djelujemo u interesu dobra - koliko je kome dano. Poslanice to kažu - svi smo isto tijelo, samo imamo različite funkcije. I nije dobro da se svi svima pačaju. Niti meni pop dolazi doma virit u lonac, i vešmašinu, u moj odgoj djeteta, niti ja Papi dajem sugestije što bi on trebao misliti o ovoj ili onoj dogmi.
A sloboda misli - kao prvo nitko ne mora biti Katolik. Kao drugo - Katolik se pristaje biti, i ja stvarno ne mogu naći niti jednu spornu točku vjerovanja. A nakon što i prihvatiš učenje, i dogme, i Papu, ostaje ti puno i previše prostora da dumaš svojom glavom. Sloboda savjesti, sloboda djelovanja je ajmo reć dužnost Katolika.
Katolici nemaju dress code, nemaju političko opredjeljenje zadano u Crkvi (pustimo nezrelo zalijetanje pojedinih župnika, oni nikako nisu reprezentativni uzorak), i na koncu - Katolička crkva, za razliku od svih drugih religija svijeta priznaje potrebu ženske afirmacije u svijetu rada, ali tu odluku posve prepušta ženi. Da ne govorimo o tome da svaku sitnu odluku o životu, o poslu, o djeci moraš donijeti sam, nitko zreo u crkvi neće ti reći učini to. Jedino je stvar u tome da sve te odluke, i svoj život, živiš tako da svakim korakom afirmiraš svoju vjeru, i služiš Bogu. Tko nije probao, ne bi vjerovao koliko truda, rada, molitve, razmišljanja, opcija dsusrećeš u životu. Slobode nekad i previše.
Evo dijelova Katekizma o blagoslovljenoj vodi, i o pučkoj pobožnosti, koga to muči :)
Blagoslovine
1667 "Sveta Majka Crkva ustanovila je blagoslovine (sakramentale). To su sveti znakovi, nalik sakramentima, kojima se označuju i molitvom Crkve postižu nadasve duhovni učinci. Njima se ljudi pripremaju da prime glavni učinak sakramenata i bivaju posvećene razne zgode života".[1]
ZNAČAJKE BLAGOSLOVINA
1668 Ustanovila ih je Crkva radi posvećivanja nekih crkvenih službi, nekih životnih stanja, vrlo različitih okolnosti kršćanskog života, kao i uporabe čovjeku korisnih stvari. Prema pastirskim odlukama biskupa, blagoslovine mogu također odgovarati vlastitim potrebama, kulturi i povijesti kršćanskog naroda pojedinog kraja ili pojedinog vremena. Blagoslovine uvijek sadrže molitvu, često popraćenu određenim znakom, kao što je polaganje ruke, znamenovanje križem, škropljenje blagoslovljenom vodom (koje doziva u pamet krštenje).
1669 Blagoslovinama je korijen u krsnom svećeništvu: svaki je krštenik pozvan da bude "blagoslov"[2] i da blagoslivlje.[3] Zato i laici mogu predsjedati nekim blagoslovima;[4] što se više blagoslov tiče crkvenog i sakramentalnog života, to je više njegovo predsjedanje pridržano zaređenom službeniku.[5]
1670 Blagoslovine ne podjeljuju milost Duha Svetoga na način kao sakramenti, nego po molitvi Crkve pripravljaju za primanje milosti i raspolažu za suradnju s njome. "Pravo raspoloženim vjernicima pruža se mogućnost da im se gotovo svaka zgoda života posveti božanskom milošću koja proistječe iz vazmenog otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuća, iz kojega svi sakramenti i blagoslovine crpe svoju moć; gotovo i nema ni jedne čestite upotrebe tvarnih dobara koja se ne bi mogla usmjeriti na posvećenje čovjeka i na hvalu Bogu".[6]
RAZNI OBLICI BLAGOSLOVINA
1671 Među blagoslovinama najprije su blagoslovi (osobâ, stola, predmeta, mjesta). Svaki je blagoslov hvala Bogu i molitva za postizavanje njegovih darova. U Kristu kršćani su blagoslovljeni od Boga Oca "svakim blagoslovom duhovnim" (Ef 1,3). Zato Crkva podjeljuje blagoslov zazivajući ime Isusovo i obično čineci sveti znak Isusova križa.
1672 Neki blagoslovi imaju trajno značenje: njihov je učinak posvećenje osoba Bogu i posvećenje predmeta i mjesta za bogoštovnu upotrebu. Blagoslovi osoba - ne valja ih zamijeniti sakramentalnim ređenjem - jesu: posvećenje opata i opatice nekog samostana, posvećenje djevica, obred redovničkog zavjetovanja i blagoslovi za neke crkvene službe (čitači, akoliti, katehisti itd.). Kao primjer blagoslova predmeta mogu se navesti: posveta ili blagoslov crkve ili oltara, blagoslov svetih ulja, posuđa, svete odjeće, zvona itd.
1673 Kad Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista, traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti, govori se o otklinjanju (egzorcizmu). Isus ga je vršio (usp. Mk 1,25); od njega Crkva ima moć i zadaću otklinjanja (egzorcizma).[7] U jednostavnom obliku egzorcizam se vrši u slavlju krštenja. Svečano otklinjanje, zvano "velikim egzorcizmom", moze izvršiti samo svećenik, i to s biskupovim dopuštenjem. U tome treba postupati razborito, strogo poštujući odredbe koje je donijela Crkva. Egzorcizam smjera izgonu zloduha ili oslobađanju od utjecaja zloduha, i to duhovnom vlašću koju je Isus povjerio svojoj Crkvi. Nešto posve drugo je slučaj bolesti, osobito psihičkih, kojih liječenje spada u medicinsku znanost. Važno je, dakle, prije nego se slavi egzorcizam, osigurati se, da se radi o prisutnosti Zloga, a ne o bolesti.[8]
PUČKA RELIGIOZNOST
1674 Osim o sakramentalnom bogoslužju i o blagoslovinama, kateheza mora voditi računa o oblicima pobožnosti vjernika i o pučkoj religioznosti. Religiozni osjećaj kršćanskog naroda u svakom vremenu nalazio je izražaja u različitim oblicima pobožnosti koje okružuju sakramentalni život Crkve, kao što je čašćenje svetih moći, pohodi svetištima, hodočašća, ophodi, križni put, vjerski plesovi, krunica, medaljice. itd.[9]
1675 Ti su izražaji produžetak liturgijskog života Crkve, ali ga ne nadomještaju: "Te vježbe treba tako urediti da, vodeći računa o pojedinim liturgijskim vremenima, budu u skladu sa svetom liturgijom, da od nje na neki način proizlaze i k njoj vode narod, jer ih ona po svojoj naravi daleko nadvisuje".[10]
1676 Potreban je pastirski razbor u podržavanju i promicanju pučke religioznosti i, po potrebi, pročišćavanju i ispravljanju religioznog osjećaja koji je u pozadini tih pobožnosti da bi se napredovalo u spoznaji Kristova otajstva. Te pobožnosti podliježu brizi i sudu biskupa i općim crkvenim uredbama.[11]
Pučka religioznost je, u biti, skup vrednota koje, s kršćanskom mudrošću, odgovaraju velikim egzistencijalnim pitanjima. Zdrav katolički pučki osjećaj jest u sposobnosti sinteze gledom na ljudsko postojanje. Tako on stvaralački povezuje božansko i ljudsko, Krista i Mariju, duh i tijelo, zajedništvo i ustanove, osobu i zajednicu, vjeru i domovinu, um i osjećanje. Ta mudrost jest kršćanski humanizam koji radikalno potvrđuje dostojanstvo svakog bića kao Božjeg djeteta, uspostavlja temeljno bratstvo, uči biti u skladu s prirodom i shvaćati rad, daje opravdanja za život u radosti i vedrini, čak i usred životnih neprilika. Ta je mudrost, za narod, također načelo razlučivanja, evanđeoski instinkt koji daje spontano spoznati kad je evanđelje u Crkvi na prvome mjestu, a kad mu je sadržaj ispražnjen i zagušen drugim interesima.[12]
Vidiš, na moj život, pa usudila bih se reći i svih nas na forumu mnogo više od Ratzingera utječe jedan pedijatar, mnogo školovan i s još većom odgovornošću pa njegovo mišljenje o nečemu što je egzaktnije od vjere propitkujemo na dnevnoj bazi.
Ne bi li onda ono što je "oku skriveno" i "duši vidljivo" trebalo biti individualnije, sklonije osobnim doživljajima, podložnije barem unutarnjem propitkivanju?
Sad ću biti totalno off:
Vjerujem u Boga, vjerujem da je Isus sin Božji u onoj mjeri u kojoj sam i ja dijete Božje (on je to i cijelo vrijeme tvrdio).
Ne vjerujem u začeće po duhu svetom, pakao, ne mogu prihvatiti da dijete začeto van braka nije od Boga blagoslovljeno...
Nisam ateist jer vjerujem, ali očito nisam ni katolik jer ne vjerujem u mnogo toga što propovijeda KC.
I za moju je vjeru totalno nevažno jel Isus umro pa uskrsnuo, jer ne vjerujem u Boga koji za svoju djecu ima spremljenu ultimativnu kaznu.
Ne vjerujem da je jedini put dalje Kršćanstvo jer smo svi mi djeca Božja i nemoguće je da Otac više voli onu djecu koja žive pod njegovim krovom, od one koja žive u drugoj kući.
To su samo neka moja razmišljanja i mislim da je vjerovanje u određene, od čovjeka napisane aspekte religije, apsolutno nevažno. I Bogu i čovjeku.
Ifi, Ja Abrahama i Izaka shvaćam na potpuno drugi način. Npr. ako se nađem u situaciji da moje dijete treba novo srce, a iz kineskog sirotišta mogu dobiti "po narudžbi", prihvatit ću da Bog želi moje dijete prije tog malog Kineza i neću naručiti.
Ili situacija u kojoj smo svi manje-više bili. Ako se nađem na hitnoj i djetetu nije dobro, a doktor mi kaže, nakon što je pogledao dijete, sjedite i pričekajte, niste prioritet, sjest ću i pričekati bez izderavanja i maltretiranja jer vjerujem u procjenu pedijatru i mogu prihvatiti da tuđe dijete ima prednost pred mojim. (ok, ima situacija gdje previjaju nekom mali prst dok iz drugog šiklja krv, ali sad govorim o nekim normalnim uvjetima i odgovornim doktorima).
Meni su Abraham i Izak podsjetnik da ne stavljam djecu u centar svemira i da moje potomstvo, samo zato što je moje, nije nadljudska vrsta. Svi smo od krvi i mesa. Volim ih beskrajno, sa svim prednostima i manama.
na kraju ispada, da vama, kao ni meni, opće ne treba abraham. jer ga svako shvaća na svoj način. ko što i oni koji ne vjeruju, takve neke situacije opet shvaćaju svatko na svoj način. prema nekim svojim uvjerenjima. pa su moja bliža marijinim ili su moja bliža ifinim :-/
ne kontam baš ja to, al je zanimljivo :mrgreen:
Pratim čitam i zaključujem.. Cvijeto koja si ti legenda :lol:
Cvijeto, zato je Biblija "preživjela" stoljeća.... jer kad čitaš kroz život isti redci ti nose nove poruke.... ovisi o životnom iskustvu....
OT, šta i vi radite ili ste doma? Živahno ovdje, a vikend je.... mislila sam da ću sama sa sobom piskarati.... danas kod nas nekako sporo pa stignem....
Dragi moj Bože od kuda ti ovo?
Dijete je u času začeća od boga blagoslovljeno i od začeća u njemu obitava Duh sveti.
A ni ja ne vjerujem u Boga koji za svoju djecu ima spremljenu ultimativnu kaznu, niti me to moja Crkva naučava.
Čovjek se kažnjava sam otpadom od Boga, čineći zlo bližnjem i Bogu, čini zlo i samome sebi. Tada mu duša zapada u pakao. Bog čovjeku daje izbor a taj izbor za mnoge koji biraju zlo predstavlja kaznu. Bog je sama dobrota, milosrđe i ljubav. Ako si zainteresirana preporučam ti knjižicu "Prave i krive slike Boga" dr. Mije Nikolića.
Postalo je zaista zanimljivo na topicu žalim što nemam vremena.
Ifi tebi velika pusa dok ne uhvatim vremena još jednom s guštom pročitati tvoje postove. Hvala Bogu na tebi! (KKC imam kraj uzglavlja ali ovim tempom kojim živim treba mi tristo godina da ga pročitam.)
Al sam ga našla:
Bivši predstojnuk ureda HBK za obitelj: Jure Bosančić.
I imam dovoljno godina i obrazovanja da znam što sam čula tako da mi nemojte ni pokušati reći da sam ga krivo shvatila.
(neću ni spominjati djecu začetu u epruveti koja se osjećaju nadmocno naspram svojih vrsnjaka da pokušavaju proci kroz zatvorena vrata jer su uvjerena da mogu, jer su začeta "nadmocno")
Ah, Cubana, u svakom žitu ima kukolja. Šteta je da iz same Crkve dolazi toliko dezinformacija. Radi se veliki rascjep i ljudi bježe od Crkve....