Kod mene je to bilo skroz plitko, "mojaaaa teeeeškaaaaa, aaaaa, sudbaaaaaa".
Printable View
Kod mene je to bilo skroz plitko, "mojaaaa teeeeškaaaaa, aaaaa, sudbaaaaaa".
Zbog tog inteziteta nekako mi je logicno da ispliva neki strah...panika...da to ne mozes jednostavno izdrzati.. Meni se tako nesto komesalo po glavi. Ne mogu....aaaaaaaaa...eto ti sad prirodan poooorooood...ukrali ti izgon....paaaaa evo ti ga na saaaadaaaa....ti bi priroooodnoooo...
Uglavnom...kaos u glavi..a onda napokon i izustih nesto...a atmosfera oko mene dakeko miljama od ikakve panike. Zene smirene i nasmijane. To mi je bilo dovoljno da se sredim i da skuzim da je sve ok...da sam ja ok...i da ja to mogu :).
U tim kriznim momentima i najpožrtvovnije majke često izgube "romantičarski pogled" na bebu pa im je možda bolje reći nešto kao - teško je, ali to je kraj, odlično ti ide, mora biti tako, sve ide svojim tijekom, pred kraj je najteže, ali ti si to super izgurala, brzo će to proći, još malo i sl.Citiraj:
marta prvotno napisa
Ne previše, kratko nešto.
Teško je ocijeniti jer tada izgleda da rodilja ne reagira "primjereno" ni na šta, ona ne može ničim pokazati da si ju utješio ili ohrabrio jer ju i dalje jednako boli i i dalje je jednako očajna.
Ali čuje, itekako čuje što se govori i to se utiskuje negdje.
I zato je bitno izgovoriti nešto pozitivno i podupiruće, a ne, ne daj Bože, kakvu kritiku, to je najmanje što ikome treba.
(kloki, je li to ono što si očekivala da ću napisati o strahovima ili možda da nema razloga za strah, da se svi možemo uhvatiti za rukice i otići roditi na Javor planinu:mrgreen:)
Ja za svoje porode imam osjecaj da sam se dosta pogubila odupiruci se bolu, sto jest prirodno za normalni svakodnevni zivot ali navodno nije za fizioloski porod. Cesto sam cula da se ta bol treba prihvatiti jer ona ipak necemu sluzi, al ja to nisam u stanju. I onda bih pricala s babicom a ona nece, stalno mi ponavlja nek ne gubim snagu na pricu nego nek se koncenriram na sebe i na bebu. A tad mi beba stvarno ni u predsoblju mozga. Gdje sam i sto zeznula ne znam!
Nepoznat mi je taj gubitak kontrole ili nerad neokorteksa. Različite smo.
Ja sam bila svjesna svega, bol percipiram kao nešto što me približava bebi, a ne kao nešto što boli radi boli same. Doduše, svaki put sam se zapitala kako sam mogla zaboraviti taj intenzitet od zadnjeg puta.
No, meni ja nisam bitna dok rađam. Koncentriram se na dijete. Baš zato što znam koje su faze i napredovanje fiziološkog poroda i teoretski i doživljajno i što mi je živo dijete jedino bitno, porod mi je bio samo stepenica do djeteta.
Baš me zanima da li još netko gleda na porod kao na nešto usputno, samo granicu između trudnoće i djeteta, a ne nešto što određuje, ne znam, budućnost, bar blisku.
A sestre i doktori- njih percipiram samo usputno, oni su tu da mi pomognu u mom poslu rađanja. Težak, ali divan posao:-), rađanje, naravno.
Meni su upravo gubitak kontrole i iskljucenje razuma predstavili kao pozeljno stanje poroda.
Al ja to sve nekako naopako prolazim. Trudnice se uglavnom boje proda, boje boli, strahuju ili su kad tad zabrinute u vezi radjanja. Ja to prevalim u nekom haj filmu, sve nekako mislim lako cemo to i nikad ni u jednom trenutku mi nije ni s od straha poroda. Do te mjere da sam pred zadnji porod nekako trudila samu sebe barem malo zaplasiti, ono da dobijem konstruktivnu tremu ko pred ispit a faksu. Nisam uspjela. I sve i je haj dok ne izidjem iz lifta na odjel ginekologije. Prvi urlajuci "ja to ne mogu" trud je bio na ctg-u. I sreca da su mimga odmah i maknuli. Mislim da sam atipicna rodilja.
Ja bih rekla da je to isto poželjno.Citiraj:
Tiziana prvotno napisa
Ma nema tu tipične ili atipične rodilje.
Različite smo. Kad sam navodila gore razne strahove i viku i psovke i koješta, nisam opisivala sebe jer nisam bučan tip,
već stanja u koja se može doći, a ne mora, i različite reakcije različitih žena.
Želja da porod bude fiziološki, i osiguranje uvjeta koji će omogućiti da ne dođe do zastoja ili blokada baš tog prirodnog tijeka poroda nisu ponekad baš "najsjajniji" za majku.
Može dulje trajati, prirodni trudovi nisu bezbolni, može biti iscrpljujuće.
Njoj bi sigurno bilo najlakše i najbezbolnije da nakon prvih trudova dobije epiduralnu analgeziju i ostatak poroda provede bezbolno.
No, kako je fiziološki porod, onaj najprirodniji mogući, ako ide bez komplikacija, u konačnici za dijete najbolji, i nema štetnih posljedica za njega,
isplati se trud oko toga.
Isplati se "stisnuti zube", da se ne dobiva ništa "sa strane", pa ni za olakšavanje bolova.
Tko može i želi, naravno.
Svi znamo da je nagrada iza toga svega predragocjena.
A može biti i lagan, opet smo različite.
:gaah::iskušenje:Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
:coffee: :štrika:Citiraj:
Nena-Jabuka prvotno napisa
nena-jabuka i sirius, vas 2 ko da ste tu od jučer pa se čudite betinom 'ja-sam-jedina-požrtvovna-i-pristojna-rodilja' stilu :-o
to je naša beti3, jedna jedina i neponovljiva :love2:
:psiholog::peace: :predaja:Citiraj:
sirius prvotno napisa
ja sebi jesam bitna dok radjam jer beba je jos uvijek dio mene, zar ne? i obje prolazimo zanimljiv, divan i bolan put razdvajanja i ponovnog spajanja :)
nema veze, zele ste me za bulin. no, imajte na umu da je moje iskustvo drugacije od svih vas koje mi to rade, pa da me malo dobrohotnije komentirate.moze? i nisam jedina koju to sve skupa ne boli tako strasno.
može!Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
ali isto tako, dopusti da svaka od nas ima iskustvo koje je drugačije od tvojeg i od svakog drugog, pa i ti imaj to na umu, i imalo dobrohotnije komentiraj, može?
Nitko tebi ne radi ništa. Ti, jedna jedina, samodopadno sa svojih visina uvrijediš mnoge. I mnoge te na to upozore, ali ne šljiviš, i dalje prezadovoljna sobom.Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
Čačkaš njihove rane, omalovažavaš njihove traume kao bezvrijedne. Tebi to nitko ne radi i ne podcjenjuje tvoju bol. A ti tuđu da. I tuđe teško iskustvo. Pa makar bilo lakše od tvoga. Uzmi to u obzir. Poštivanje je uzajamna stvar.
gore netko bio spominjo cokoladu,pustanje muzike....u nekom pvt rodilistu,van Hr cini mi se...
nemora to bit privilegija zapada,ja sam sebi isto ponjela grickalica,u slucaju da se dulje zadrzim u radjaoni....i muziku...nemoraju mi je oni pustat,ponjela sam I pod nafilan nekom zen rain-forest muzikom,dupinima itd...svi su me sprdali da mi nece bit do muzike u tim momentima ali ja nisam htjela slusat druge rodilje,to mi je bila sigurnost da cu se moc iskljucit i "ufilmat"...(tada jos nije bilo one teme o urlanju :))..nakraju mi nista od toga nije trebalo (bila sama i sve je islo ekspresno),jedino sam se stigla prskat vodom po licu...:)
Beti,i meni je nepoznat taj nerad neokorteksa,ali ocito smo tipovi kojima se teze prepustit....mozda da smo u drugacijem okruzenju i bi....
I kako je porod samo nesto usputno?Pa malo tko ostane ravnodusan,nazalost puno je vise istraumatiziranih nego onih koje bi se tog dana sjecale sa osmjehom na licu...
ok, jel se možemo vratiti na fiziologiju, malo smo se izgubile u nekim manje/ne bitnim stvarima :mrgreen:
Ma može. Za fiziološki porod važna je toplina, da se rodilja i dijete ne pothlade. Ako bi netko drugi bio ljubazan pojasniti zašto.
Gledaj, svaka od nas tu na forumu bi dala sve za svoje dijete. Sve. I krv, i srž , i brak, i bubreg , i srce ako treba. I mjenjala bi život za život da se moze. I da ima smisla. Ali ako nema, ako su neke stvari nepotrebne , ako su još i štetne , kratkorocno ili dugoročno za ženu , ili dijete na kraju- o čemu mi pričamo ? Čemu nepotrebna ili stetna žrtva , ako ne stavljamo i sebe u fokus. Nisu zene objekti ili strojevi za rađanje, mi smo živa bića i važne. I ponavljam , da bilo koja žrtva ima smisla , sigurno bi svaka pristala na nju. Ali bez potrebe, da se zadovolji forma i rutina , da se zadovolje očekivanja društva i sistema ? Ne , hvala.Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
ispravite me ako sam u krivu, ali zar nije za efektivnost trudova kod fizioloskog poroda bitna zenina opustenost?
pa kako mogu biti opustena, ako trpim sve i svasta sto zapravo ne bi trebala trpiti.
zasto se iscudjavati postu u kojem muz masira, dodaje, mazi i pazi? da je bar meni bio netko kraj mene da mi puni bocu vode, da me drzi dok gubim ravnotezu i mijenjam kompresu i kulen kace, da mi pomogne da se ustanem ili drzi dok hodam da ne padnem, a ne da sve to pokusavam sama u trudu i da sam skoncentrirana na trudove, a ne ove besmislene radnje.
ili da se nisam morala pokrivat preko glave da udjem u svoju spilju i mantrati da ne cujem buku.
zar sve te stvari nisu "ometaci" poroda?
sve si točno napisala, kako je. rijetke bi tvoj porod, onakav, prepun "ometača", tako izgurale. izvjesnije su blokade i zastoji u tim situacijama.Citiraj:
leonisa prvotno napisa
Bas sam jutros razmisljala da napisem da sam ja porod dozivjela kao nesto totalno usputno, kao prijelaz od trudnoce do djeteta, i nesto sto mi je, van konteksta rodjene bebe, bilo poprilicno nebitno. Dosla sam u rodiliste bez ikakvog plana, s tetinim savjetom (koji mi je bas pasao) "slusaj doktora i sve ce biti ok" i sa uvjerenjem da doktor i babice rade sve sto je u djetetovom i mom najboljem interesu. I samo sjecanje na porod mi je poprilicno neutralno (osim na sam izgon koje mi je bi bas divan i na to kako je malisan samo iskliznuo iz mene ko ribica, pa na malisana i na pupcanu vrpcu, ta pupcana vrpca i to koliko je ona kompleksno i divno izgledala mi je bilo fascinantno).Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
Makar sad kad citam ovu temu, i ja bi jedan prirodniji i fizioloskiji porod drugi put (ovaj je bio induciran), u skladu s onim Martinim opisom svracanja na kavu, i gledanja izloga; al i da jos jedan porod bude kao ovaj, stvarno to ne bi bilo nesto cime bi se zamarala i o cemu bi puno razmisljala.
meni su jako pomogli postovi na forumu i tekstovi na portalu. kao i price uzivo. svi tricks and tips.Citiraj:
Nena-Jabuka prvotno napisa
sto je najbolje, kroz 6g sam ih samo usputno citala.
cak kad sam se refleksno pokrila preko glave, sjetila sam se da je to, mislim marta, jednom davo napisala. ili MJ.
pa i kad sam trazila epiduralnu, onako dok su me pregledavali u trudu, proslo mi je kroz glavu- it's ok :) cak i topic lune rocco iz 2006.
al ja nisam bas normalna, samnom je kroz porod u glavi bio cijeli forum i forumasice :lool:
Ja sam, zapravo, ugadjala samoj sebi i mislila samo na svoju guzicu tijekom cijele maratonske price. To ne znaci da mi je bilo svejedno sto ce biti s djetetom, naravno (naprotiv!), ali nikako mi porod nije bio prijelaz izmedju trudnoce i majcinstva, u smislu da je to nesto nevazno i nebitno. Nisam ocekivala da ce tako biti, ali kad je pocelo, shvatila sam da zelim, a i trebam, od svega toga napraviti nekakvo prekrasno i nezaboravno iskustvo. I tako je na kraju i bilo, cak se niti ne salim, ni najmanje, kad kazem da gotovo nista nije boljelo.
Enivej, natrcala sam danas na zgodan citat:
"We do not see childbirth in many obstetric units now. What we see resembles childbirth as much as artificial insemination resembles sexual intercourse." - Ronald Laing
(I to je jos tamo negdje, mislim, iz sedamdesetih ili osamdesetih.)
evo bas sam danas naisla na lijepi citat, stavila frendica na fb
"Birth is not only about making babies. Birth is about making mothers ~ strong, competent, capable mothers who trust themselves and know their inner strength."
hahaha, kaae i ja krenule s citatima :lool:
Iz perspektive djeteta porod nikako ne može biti usputna stvar, svaki potez i događaj može ga obilježiti, pa i za cijeli život.
Nema tu dopuštenog nemara ni pogreške.
Pa čak i te naoko bezznačajne stvari isto mogu djelovati na dijete. Ne moraju, ali mogu.
A glede stavova, svi se mi mijenjamo.
Sjećam se, i to dosta friško, kako Kaae nije bilo baš jasno šta to ima ženama biti tako značajan porod.
A gle sad dojmova.
Lako za vikanje, psovanje i ine stvari koje u ovoj fazi izgovorimo, brine me ono što tada osjećamo. Mene upravo tih trenutaka najviše strah. Sa prvog poroda ostalo mi je urezano u sjećanje misao koja se tada javila: ovo nije normalno, ovo nije za izdržati, ja ovo neću moć podnjeti, mislim da ću upravo sad umrijeti...uf. Ovako se čine samo kao puste riječi, ali tada sam intezivno osjetila strah baš od same smrti, smrti od neizdržive boli, i strah da ću prije same smrti poludjeti, ono totalno ispasti izvan sebe. ne bih više nikada u životu voljela to iskusiti. Ne znam kolko je to baš bilo normalno, tj. fiziološki...Citiraj:
Nena-Jabuka prvotno napisa
pa eto ti u citatu, iz poroda se radja i majka :)
to sam i ja imala u trecem porodu, taj "tocno u podne" osjecaj. na kraju sam se pomirila s tim da ja moram umrijeti da se ona rodi :mrgreen:
kao sto vidis umrla nisam, a to je bilo presudno da se porod lijepo odvije do kraja
i rodis se ponovo iz pepela, ko feniks :lool:
Ja vjerujem da su to srecom zaista rijetki potezi i dogadjaji.Citiraj:
Nena-Jabuka prvotno napisa
je, imam ja u obitelji dva blizanca, vrsnjaci moje starije.
i dva doktora koja su se nad sestricnom svadjala.
a i ona je imala napuknuce zdjelice.
opet mi je muka kad se sjetim toga.
Nena jako lijepo pise gotovo bi je covjek pozelio imati na porodu. Jesi li mozda te struke ili radis nesto tome blisko?
Ja bih bas pitala vas koje ste radjale doma ima li ikoja razlika u percepciji bola? Dakako ako ste imale iskustvo prethodnog neometanog fizioloskog poroda u bolnici. Jeste li u bilo kom trenutku pomislile da ste mozda ipak trebale iz nekog razloga ipak krenuti u rodiliste? Ono kao kad i najvece zagovornice fiziologije pocnu moliti carski ili epiduralnu, dolaze li i ukucnom porodu tako neke ideje? Jeste li urlale i doma i u bolnici?
Ja sam imala srecu da dozivim bezbolan porod. Ok, imala sam onu bol koju osetite kad ste u kontrakcijama, ono zatezanje i namestanje, ali dozivela sam savrseno bezbolnu tranziciju i izgon u trecem porodu.
U drugom je tranzicija bila relativno bolna a trudovi izgona, u stojecem polozaju, bili su samo kao desetostruko jaca gravitacija. U trecem - nista, i sto je najzanimljivije, imala sam jako retke trudove.
Inace nisam se glasala ni kuci ni u bolnici, sto ne mislim da je previse dobro, ali eto, ja tako. Na prvom je verovatno bilo situacija u kojima bi se mozda i javila, a ko to vise moze da zna posle 8 godina s porodom i porodima svakodnevno u glavi :D
to je totalno normalno, ja sam se u jednom trenu pomirila s tim da ću umrijeti (imala sam osjećaj da ću se raspasti, da se raspršujem u bezbroj atoma) i tada se ona rodila :heart:Citiraj:
ekoi prvotno napisa
meni je to logično jer i na smrt gledam kao na tranziciju iz ovog stanja u...neko drugo :) a ovdje imamo tranziciju u... pa stanje majčinstva, jel :mrgreen:
prije poroda ja sam bila ja, doduše nešto trbušastija nego inače , a nakon poroda bila sam mama. i dalje sam bila ja, ali istovremno i nisam bila, ak me kužite :oops:
to je za mene bio događaj koji je nepovratno utjecao na moju ličnost. to mi je isto logično, gledano fiziološki porod prati nevjerovatan koktel hormona, usporediv s tripanjem na nekim drugim drogama i isto kao što jedan takav trip može imati dugotrajne posljedice na ličnost, može i ovaj porođajni hormonski vrtuljak :zaljubljen:
A doslo nam. :lool:Citiraj:
mikka prvotno napisa
Ono sto Nena spominje je stvarno istina. Skroz mi je bilo nejasno da netko moze praviti bas toliku dramu oko poroda. Kao, ok, je to sve zgodno, ovo ono, ali o cemu se tu ima toliko za razgovarati? (No naravno da mi je u svakom trenutku ipak bilo bitno da sve bude onako kako ja hocu i da - ne povracam. :lool:) Na kraju je sve stvarno ispalo kako treba i - promijenila sam misljenje, u trenu. Pa i ponijela posteljicu kuci. :mrgreen: I sad sam ja ta koja se iscudjava i skoro pa pomalo nervira, u neku ruku, kad mi netko kaze da mu je zao sto sam se toliko mucila, da sto su me pustili da radjam toliko dugo, blabla. Sigurna sam da su se bas svi ti sati trebali dogoditi i da sam radjala bas onoliko koliko sam trebala radjati. I nisam se namucila, cak mi ni tranzicija (vise) nije strasna (zapravo, kaze moja doula da mi nije bila strasna ni kad se dogadjala, barem sto se njezinog osmogodisnjeg iskustva tice - nisam ni psovala, ni svadjala se, ni vikala... samo sam i ja na kratko mislila da cu odapeti). Porod mi je bio skroz na skroz preporod, a trebalo mi je par mjeseci da uspijem pogledati video skupa sa slikom i tonom samo zato sto sam jos i sad tuzna jer je sve zavrsilo i sto se nece ponoviti. Jeb'ga, najbolja droga ikad. I, da, nisam radjala kod kuce, ali boljelo me u principu nije nista.
(Probat cu ja to opet, ako se jednog dana polukrepane jajne stanice opet sretnu s poluinvalidnim spermicima... :raspa: )
Baš to, nakon skoro prirodnog poroda (ne mogu ni zamisliti kako bi tek bilo da je bio fiziološki) nisam razmišljala kao nakon prvog da nikad više neću roditi nego mi je bilo žao što je već iza mene. Mogla bi tako slobodno jednom godišnje samo ne znam što bih s toliko djece. :D
Dvaput u životu mi se dogodilo da neki događaj konstantno prolazim u glavi puna 2 mjeseca. Prvi poljubac i drugi porod. :škartoc:
:)
tocno znam da sam rekla: i to je to??? gotovo? what's a big deal? :D
iako i taj tren "dotaknite glavicu svog djeteta" je u meni imalo adrenalinski utjecaj. vise nisam imala onoliko jaki nagon za tiskanjem jer su mi se po glavi motale one gore recenice, pa ushicenje sto cemo se svakog trena upoznati, zadovoljstvo ishodom, sreca, ponos, zahvala...
sad imam novo pitanje :)
spomenuto je da zena tiska kad osjeti da treba tiskati, a ne kad joj se kaze da (ne)tiska.
s druge strane, niej li primalja ta koja masira medjicu i vidi boju medjice i govori kako se okrenuti, kada ne tiskati, kada tiskati?
mislim, meni je moja govorila, cak trud izgona broj 2 (predzadnji) mi je rekla da ga ne prodisavam vec da tiskam, a ja sam jos u glavi razglabala sama sa sobom o novootkrivenim osjecajima (masaza, ring of fire).