Znate li kako izgleda fiziološki porođaj?

[Nena-Jabuka]

Sve o krasnom porodu pročitala sam u knjizi "Duhovni pristup rađanju",puno mi je pomogla,naročito psihološki,da porod prihvatim bez straha i trauma,kao prirodan čin svake žene koja je blagoslovljena da rodi!

Je, knjiga je super. Preporučila bih ju svakoj trudnici vjernici. Ima odličnih razmatranja, preporuka i savjeta, no danas smo nešto tanki sa živcima pa spominjanje snage Božje i Duha Svetoga u toj psihološkoj pripremi onima koje nisu vjernice ne bi tako dobro sjelo.

Baš me zanima kakav je prosjek poštivanja jasno i glasno definirane želje za fiziološkim porođajem. Nebi bilo loše neko anketiranje žena o (ne)poštivanju jasno definirane željbih e za fiziološkim porodom u bolnici. Pri tome ne mislim na one usmene molbe "doktore mogli bi".

Ne bi bilo loše. No, to ne izražavaju sve žene. Čak ni one koje dobro znaju za dobrobiti fiziološkog poroda za dijete, ono tu zaista najbolje prođe, a majka emocionalno i psihički super, iako fizički zna biti teško, ipak se neće se za to odlučiti. Žele porod ubrzati, skratiti, žele epiduralnu, kod nekih je strah od bolova toliki da nagovaraju liječnike da pod svaku cijenu idu na cr. Bila sam nedavno s jednom takvom na kavi, meni je nje žao, ja bih joj to sve dopustila što hoće (i bila je na carskom na kraju) jer je njezin strah toliki da bi zablokirao svaku fiziologiju, prije ili kasnije. A možda i ne bi, ne znam, ali kad čujem da je bila spremna dići kredit da bi platila cr u privatnoj klinici ako joj ne dopuste u javnoj, dala bih joj sve živo, samo da ona to preživi bez traume i da djetetu bude ok . Dakle, žene su različite, neće sve isto,ili iz znanja, ili neznanja, ili iz straha postupaju. Svakako.
To bi nas još samo trebalo potaknuti da se sve skupa što više informiramo o svemu, zašto je ovo ili ono dobro, a zašto nije.
Da jedna drugu ohrabrimo.

A sad dalje, zašto prirodni tijek poroda, tu rijeku hormona koj akrene teći tijeolm ne bi trebalo zaustavljati i skretati raznim "branama" sa strane, koliko god se to može?

[klokanica1506]

Zadnjih nekoliko postova je u najmanju ruku ponižavajuće, bezobrazno i ništa drugo doli generaliziranje!

[Nena-Jabuka]

A što se tiče ubrzanja poroda zbog kraja smjene - ne vjerujem.

Ne moraš vjerovati. Vjerovanje je baš osobna stvar. To sam osobno i ja doživjela, dakle, na svojoj koži, i još čula tu rečenicu, ajmo dati drip, da do večernje smjene to završi, to je bila ona srednja smjena, popodnevna, pa mi je lakše povjerovati to isto i drugim ženama. Aj nemoj sad krenuti preispitivati istinistost ovoga ili onoga doživljenoga jer ti ne moraš vjerovati nikome osim sebi, nitko te ne može prisiliti da vjeruješ bilo što što su drugi doživjeli, a nećemo nikad krenuti baš zacrtanom temom ako sad svatko krene argumentirati istinitost doživljenog, a drugi mu ne vjerovati.

[sirius]

Baš me zanima kakav je prosjek poštivanja jasno i glasno definirane želje za fiziološkim porođajem. Nebi bilo loše neko anketiranje žena o (ne)poštivanju jasno definirane želje za fiziološkim porodom u bolnici. Pri tome ne mislim na one usmene molbe "doktore mogli bi".

Sto bi značilo pod ovim? Da se rodilja predomisli, ne izražava želje ili sto?

[leonisa]

Pa naravno da ćeš se interesirati zbog čega intervencije i na taj način saznati čemu intervencije. Meni je žalosno ovo "ili im treba krevet" , baš onako jad svih jada. A što se tiče ubrzanja poroda zbog kraja smjene - ne vjerujem.

ti zaista mislis da je svaka rodilja u svakom trenu prisebna?

koliko god nisam zeljela epiduralnu, trazila sam je odredjenom momentu. srecom pa sam ju trazila prekasno.
nisam bila u stanju izustiti razgovjetno: imam nagon za tiskanjem, dok sam se drzala za tudji krevet i osjecala kao karte u onoj igri wc di izvlacis jednu po jednu s ciljem da ne srusis ostale.
zaista mislis da bi u tom trenu bila sposobna informirat se i bistre glave donjeti zakljucak i odluku? ili se pak izboriti za nesto?
ako da, skidam ti kapu. ja ne bi mogla.

za nevjerovanje ni ja ne bi, da ne znam.
znam i gore stvari zbog kojih djeca i dan danas, nakon puno godina, snose posljedice.

[klokanica1506]

Sto bi značilo pod ovim? Da se rodilja predomisli, ne izražava želje ili sto?

Oprosti, ne razumijem što nije jasno? Ankta o tome koliko liječnici poštuju izraženu želju za prirodnim porodom.

[leonisa]

zapravo, zasto bi trebala? zasto ne bi vjerovala da je to last resort, a ne ni jedan drugi razlog, gore spomenuti, za ne vjerovati.

[sirius]

Oprosti, ne razumijem što nije jasno? Ankta o tome koliko liječnici poštuju izraženu želju za prirodnim porodom.

Anketa za koga? Rodilje ili liječnike ?
Mozda bi trebalo prvo objasniti kako prirodan porod izgleda, a ne da je vaginalni porod=prirodan porod.

[Nena-Jabuka]

Dakle, tijekom tog prvog porođajnog doba, kad se ušće maternice otvara polako, do potrebnih oko 10 cm, ili tih 10 prstiju, koliko treba da bi beba krenula na put porođajnim kanalom van, iz maternice, da bi krenuo izgon, žena ima trudove, kontrakcije maternice, mnoge imaju bolove u leđima....

Pišem to onako, kao na kavi, kao da trebam opisati svojoj kćeri koju čeka prvi porod, a da sad ne pišem o stezanju uzdužnih i poprečnih mišića maternice, nego o onome što ona doživljava.

Ta je faza najdulj vremenski, trudovi se daju izdržati, žena se može kretati, može nešto jesti, svakako može piti, još nije preumorna od svega.
Milsim da to i bude negdje dok se trudovi ne poguste, ne pojačaju, dođu na otprilike dvije minute razmaka jedan od drugog, tada neke žene budu otvorene 6, 7, 8 cm, kako koja. Ali sve se to lakše izdržava. Što idemo bliže finišu, to je teže. Ali nije neostvarivo, to svi znamo, dapače, jel' tako

Mnoge bolnice savjetuju da se krene u rodilište baš kad su trudovi u razmaku od dvije minute. Ranije sam znala naići i kad je na pet, ali sad češće dvije.
Neki porodi idu brže i naglije, to nas većina nekako priželjkuje, ali nismo te sreće.

[klokanica1506]

Eh sad, nebi bilo loše priznati da je teško odlučiti bijeloj kuti da li se dotična predomišlja samo zbog stanja svijesti, pa poštivati želje od prije, ili nastupiti po trenutačnim zahtjevima?! Prilično zahebano.

[klokanica1506]

Anketa za rodilje. Nena jabuka mislim da je torazdoblje dosta individualno, ulogu definitivno igra i broj poroda. Ono što je mene fasciniralo u mojim porodima, a i od drugih sam čula slično, je kako vrijeme zapravo brzo prolazi, e sad, da li se radi o daru prirode, ili činjenici da bolovi skoro bacaju u besvjesno stanje - ne znam.
Ali taj brzi protok vremena mi je definitivno pomogao da sve lakše podnesem.

[vertex]

Je, zahebano, ali netko s puno prakse i znanja o fiziološkom porodu bi se vjerojatno znao snaći.
Inače, zašto ovo postaje topic "uvjeravajmo klokanicu"?

[klokanica1506]

Je, zahebano, ali netko s puno prakse i znanja o fiziološkom porodu bi se vjerojatno znao snaći.
Inače, zašto ovo postaje topic "uvjeravajmo klokanicu"?

Hehehe .
Zaista nebi bilo loše skrenuti, odnosno vratiti se na pravi put teme.

[blackberry]

Je, zahebano, ali netko s puno prakse i znanja o fiziološkom porodu bi se vjerojatno znao snaći.
Inače, zašto ovo postaje topic "uvjeravajmo klokanicu"?

jer je uporna
ne znam kako bi splitala ovu temu...moram razmisliti.

[blackberry]

Eh sad, nebi bilo loše priznati da je teško odlučiti bijeloj kuti da li se dotična predomišlja samo zbog stanja svijesti, pa poštivati želje od prije, ili nastupiti po trenutačnim zahtjevima?! Prilično zahebano.

recimo, mojoj primalji i douli uopće nije bilo. kad sam počela s izjavama kako ja to ne mogu...kako sve obustavljamo SADA...kako ću eksplodirati...dobila sam SAMO predivan topli osmjeh i riječi...ma možeš ti sve . i rodila. nije komplicirano.

[Mojca]

Hehehe .
Zaista nebi bilo loše skrenuti, odnosno vratiti se na pravi put teme.

Ma daj!

[klokanica1506]

Nema potrebe za splitanjem, barem mislim, oprostite na eventualnom odstupanju od teme.

[klokanica1506]

recimo, mojoj primalji i douli uopće nije bilo. kad sam počela s izjavama kako ja to ne mogu...kako sve obustavljamo SADA...kako ću eksplodirati...dobila sam SAMO predivan topli osmjeh i riječi...ma možeš ti sve . i rodila. nije komplicirano.

Imala sam liječnicu istog stava na svom drugom porodu, njene riječi su osim plača bebe bile nešto najtoplije što sam tijekom poroda čula. Odnosno, morala sam tako nešto čuti jer me par trenutaka prije izgona uhvatila panična ataka.
A doktorica je uhvatila paničnu ataku .

[marta]

Splitaj tamo negdje gdje su rodilista usla u igru.

[Nena-Jabuka]

Kad krene porod, našim tijelom krene teći rijeka hormona, te hormone pokreće što dijete, što mi, taj okidač medicina još nije uspjela posve otkriti, a jako je bitan (zbog sprečavanja prijevremenih poroda).

No, kad krene, krenulo je i bitno je potruditi se da se taj tijek što manje ometa.

Mnoge žene uspiju roditi unatoč silnom ometanju, što samo pokazuje koliko je tijelo sposobno goniti po svome, orilo-gorilo, ali da biso mu olakšali, trebalo bi poraditi na dobrim uvjetima.

A to su, među ostalim:


1.Privatnost
Za brz i lagan porod od izuzetne je važnosti PRIVATNOST.
OSJEĆAJ DA SMO PROMATRANI mnoge blokira, ne sve, ali pričamo u globalu.
Ponašamo se različito i osjećamo se različito kada nas promatraju. To ženama ne smeta u samom finišu poroda, kad su trudovi vrlo jaki, niti tijekom izgona, mnoge uplove u sebe ili isplove psihički kojekuda, to je stanje svojevrsnog transa, ali faza prije, prečesti pogledi, pregledi, virkanja, ćirkanja, izloženost svima, to je ometanje i često izaziva blokade, zastoje, usporenja otvaranja, trudova, a da ni sami ne skužimo zašto se to odjednom dogodilo jer fiziološki naoko nikakva razloga nema.
Žene je manje sram stenjati, vikati, kukati, jadikovati kad su nepromatrane ili su im tu osobe od povjerenja.
I dalje govorim o prvoj fazi poroda i kako ju učiniti uspješnijom.

2. Ženu koja rađa treba zaštititi od stimulacije neokorteksa, dijela mozga zaduženog za mišljenje, razmatranje, "mozganje", govorim što je moguće više laički.
Smanjenje aktivnosti neokorteksa porod čini lakšim i bržim.
Porod je dio instinktivne strane čovjeka, ne racionalne, pa se treba opušteno prepustiti, a ne racionalizirati ili se brinuti za uvjete u kojima rađamo i što će tko napraviti.
To nije vrijeme za svađe, prepirke, borbu "za svoja prava i želje". To bi se trebalo podrazumijevati.
Taj neokorteks stimuliraju naoko banalne stvari kao što su suvišan govor i prejaka svjetlost.
Priče, podaci ovi, oni, stvari su koje treba obaviti netko drugi, ne žena koja rađa.

Prejaka SVJETLOST također je suvišan stimulator neokorteksa pa se zato preporučuje prigušiti svjetla. Mnoge žene pokrivaju lice, zatvaraju oči jer ih svjetlo ometa u koncentraciji na sebe, na trudove, opuštanje i unutarnji "dijalog s bebom".

Poslije ću nešto o strahu. Draže bi mi bilo da mi se pridružite.

[Nena-Jabuka]

jer je uporna
ne znam kako bi splitala ovu temu...moram razmisliti.

ma pusti splitanje. ja ko mali mujo uporno pišem o tijeku poroda, ali vi me ne volite nego se bavite organizacijom teme. nastavite o tijeku fiziološkog poroda. ja pišem, hebemu miša, šta, sebi, pa ja sam rodila šta sam imala roditi, sad bih mogla reći- zaboli me za vas.

[klokanica1506]

Evo, čekam nešto o strahu, dio koji me posebno zanima

[Nightswimming]

Dakle, tijekom tog prvog porođajnog doba, kad se ušće maternice otvara polako, do potrebnih oko 10 cm, ili tih 10 prstiju, koliko treba da bi beba krenula na put porođajnim kanalom van, iz maternice, da bi krenuo izgon, žena ima trudove, kontrakcije maternice, mnoge imaju bolove u leđima....

Ta je faza najdulj vremenski, trudovi se daju izdržati, žena se može kretati, može nešto jesti, svakako može piti, još nije preumorna od svega.

Neki porodi idu brže i naglije, to nas većina nekako priželjkuje, ali nismo te sreće.

Pa možda bi bilo korisno napisati i opis tih brzih i naglih poroda (koji se stvarno događaju i uistinu jesam sretna da imam to iskustvo) - iako to jest iznimka od ovoga što si ti gore opisala.

Pretpostavljam da su češći kod višerotki i mnogorotki. Uglavnom, može se desiti da prvo porođajno doba traje između pola sata i sat vremena, bez intenzivno bolnih trudova. Odmah su jaki i efikasni i javljaju se u pravilnim vremenskim razmacima. I nakon njihove se pojave vrlo brzo prelazi u zadnju fazu, tj. izgon.

Mene je tijekom tog cijelog iskustva najviše fasciniralo to što sam se osjećala skroz odvojena od svog tijela - mislim, razum mi je govorio neke stvari, a tijelo je paralelno odrađivalo svoje i nisam ni na što imala utjecaja. Potpuni, ali potpuni gubitak kontrole - nešto što nisam prije nikad doživjela. Htjela sam se obući i krenuti u bolnicu - nisam mogla, htjela sam sići s kreveta i postaviti se u čučanj - nije bilo šanse da se mrdnem. I to je valjda isto - fiziologija.

[Nena-Jabuka]

Evo, čekam nešto o strahu, dio koji me posebno zanima

Strah je normalan dio iščekivanja poroda i poroda. To niste znale bez mene, jel' tako?

Govorim o strahu instinktivnom, prirodnom, strahu koji nas goni da se pripremimo, da pripremimo uvjete za dolazak djeteta, da se "sakrijemo negdje na sigurno".
Mnoge žene navode nekakav nejesan, tjeskobni osjećaj straha koji se javlja dan-dva pred sam porod. Čak i kad su do tada uspjele biti "bezbrižne", uđe im neki, ja ga zovem straši-crvić, najava da je beba blizu i da se treba primiriti ako smo u nekoj strci-zbrci i osigurati uvjete za doček bebe.

Strah od boli i strah da se ne bi što dogodilo djetetu su najčešći i zaista normalni strahovi.

Ne možemo ih ugušiti, suzbiti ili izbaciti, ali da se strah ne bi pretvorio u tjeskobu i blokadu, paniku i očaj, treba ga prihvatiti, ok, tu je, to je normalno, ali nema razloga da me preplavii
i što više svoj mozak, psihu i emocije puniti onom drugom stranom.
Ohrabrujućim mislima, riječima, optimizmom da će sve biti dobro, da mi to možemo, i okužiti se ljudima koji će poticati našu opuštenost, snagu, povjerenje u sebe i druge.
Stvarno živimo u tako dobrim uvjetima, higijenskim, medicinskim, zbilja odličnim, da bismo većinu strahova mogle umanjiti.

Vjerovati da si na sigurnom mjestu i okružen ljudima koji te poštuju i koji će sve učiniti da tvom djetetu bude dobro,osjećati se sigurno, bitan je faktor opuštanja i smanjenja straha. Ne funkcionira ni to uvijek, ali vrijedi pokušati. Isplati se.
Nekim je ženama sigurno mjesto doma, mnogima isključivo rodilište.
Bitno je da žena rađa tamo gdje se osjeća sigurnom i gdje su uvjeti dobri.
To je alternativa strahu. Ili mu se prepustiti pa se izluđivati cijelo vrijeme, ako tko voli.

Kad krenu trudovi, kad se malo poguste, mnogim ženama nestanu strahovi, ili se vrlo smanje jer hormoni čine da se to sve nekako skocka. Utišaju strahove.

Tople riječi - bit će sve u redu, mi ćemo vam pomoći, vi to možete, samo polakoa, ne brinite se itd. podrška, podrška, podrška, veliko oružje protiv straha.
Nevjerojatno je koliko žena svjedoči kako su im se te riječi, izgovorene tijekom poroda, usjekle duboko, duboko u psihu.
One tjesobne i prekoravajuće rečenice - ne otvarate se, ccccc, slabo to kod vas ide, zašto se stiskate, zašto ne surađujete, što biste bi htjele, ne znate tiskati i sl.,
izazvale su silan osjećaj obeshranrenja, malodušnosti, nesposobnosti, neuspjeha, gaženja dostojanstva, strah je samo bujao, stah, ljutnja, povrijeđenost, sve čemu nema mjesta u porodu.

S druge strane, pogled koji ohrabruje, ruka koja ne osuđuje nego tješi, riječi - dobro je, vi to možete, ajde, probat ćemo ovo, bit će sve u redu, ne bojte se....
makar se činilo da žena tada to uopće ne čuje, ne reagira, da i dalje šizi, vrišti i "ne surađuje",
kasnije će reći da joj je značilo neizmjerno.

Nastavljam o strahu i panici u najtežoj fazi poroda (mislim, za psiho slom), u vremenu tranzicije, kad i najveći junaci znaju pokleknuti.

[Nena-Jabuka]

Pa možda bi bilo korisno napisati i opis tih brzih i naglih poroda (koji se stvarno događaju i uistinu jesam sretna da imam to iskustvo) - iako to jest iznimka od ovoga što si ti gore opisala.

Pretpostavljam da su češći kod višerotki i mnogorotki. Uglavnom, može se desiti da prvo porođajno doba traje između pola sata i sat vremena, bez intenzivno bolnih trudova. Odmah su jaki i efikasni i javljaju se u pravilnim vremenskim razmacima. I nakon njihove se pojave vrlo brzo prelazi u zadnju fazu, tj. izgon.

Mene je tijekom tog cijelog iskustva najviše fasciniralo to što sam se osjećala skroz odvojena od svog tijela - mislim, razum mi je govorio neke stvari, a tijelo je paralelno odrađivalo svoje i nisam ni na što imala utjecaja. Potpuni, ali potpuni gubitak kontrole - nešto što nisam prije nikad doživjela. Htjela sam se obući i krenuti u bolnicu - nisam mogla, htjela sam sići s kreveta i postaviti se u čučanj - nije bilo šanse da se mrdnem. I to je valjda isto - fiziologija.

Hvala što si opisala, ima toga, ima sreće na ovom svijetu.

[Kaae]

Nakon sto sam uspjela roditi bez da umrem od straha od povracanja (ili barem zavrsim na nekom drugom odjelu na promatranju), sasvim sam sigurna da su hormoni odlicna stvar.

A u tranziciji, nije mi samo epiduralna pala na pamet, vec i eutanazija i tko zna sto sve ne.

[marta]

Ja sam na jednom porodu u tranziciji obznanila da cu ja sad tu malo plakat nad svojom tuznom sudbinom.

[Nena-Jabuka]

Već su opisane porođajne faze, i u postovima, i u linkovima, pa da ne ponavljam,

samo ću navesti u kontekstu straha i panike, pred kraj drugog porođajnog doba, kad se cerkviks gotovo otvori do potrebnih 10 prstiju, negdje pred tu fazu, a naročito u njoj, trudovi su najjači, pa je normalno da je to psihofizički najteže podnijeti.

Dakle, u toj fazi "tranzicije", cerviks je otvoren, dijete je gotovo spremno za izlazak, ali još ne ide, vodenjak je pukao već prije (ili nije, nebitno), a malo čudo još ne bi van, mamicu mu njegovu. Nekima čak prirodni trudovi neko vrijeme stanu, kao, ajmo malo odmora pred finiš, nekima se pojačaju. Ta faza traje par, 10, 20 minuta, pola sata, kod prvorotki dulje, znam i neke višerotke koje je potrefilo da im se odulji više od sata (evo, sebe npr.) .

Zna ta faza biti baš kratka, ali koliko god bila kratka, najbolnija je i ženama se čini da traje vječno, vječno... i da nikad neće završiti.

E, tu dolazimo do onih silnih izvještaja o gubitku kontrole, o jadu, očaju, panici. To je ono vrijeme kad se plače, vrišti, psuje, kuka, imamo cijeli spektar fenomenalnih izjava : nikad više..., izlazi, izlazi...ne mogu više, umrijet ću, ubit ću se, ubijte me, dajte mi epiduralnu, hoću na carski, ovo je nemoguće---tu je i cijeli niz "religioznih" (to osoblje rodilišta posebno zabavlja) tipa Gospe moja (u Dalmaciji) ili prizivanje cijelog niza svetaca i svetica...

Nastavite niz. Normalan je i sasvim "fiziološki".

Nakon te faze doći će brzo kraj cijelom procesu, ali to treba nekako izgurati. Da je tada biti pametan i sjetiti se da je blizu kraj, eeeee.

(Molim da se netko uključi u podrobnije opise što je u ovim etapama potrebno i nužno, a što ne, od upada sa strane, ja sam jedan aspekt obradila, moje "pameti" je bilo inaf, pretpostavljam.)

[marta]

Ono sto zenama u tom trenutku treba je jako individualno i razlicito u razlicitim porodima kod iste zene.
Dok sam vapila da cu plakat nad vlastitom sudbinom, primalja mi je htjela reci da cu uskoro upoznati svoju bebu, a ja sam joj htjela reci marš i ti i beba. Mozda bi mi bolje leglo da je rekla plakanje je u redu ili nesto slicno, al nema zena kristalnu kuglu, pa da zna sta bi ja da mi ona u tom trenutku izgovori. Mozda je najjednostavnije pustiti zenu u tim trenucima da nabraja sta god, dok god taj strah odnosno to stanje (koje nizozemske primalje inace zovu "sat ocaja") ne prelazi u nesto van kontrole.

[Nena-Jabuka]

Da, ne zove se to bezveze "sat očaja". Ali očito je normalan i nismo ni lude ni kukavice, a ni nesposobne roditi zbog toga. Tko zna iz kojih to dubina svijesti izvire.

[marta]

Kod mene je to bilo skroz plitko, "mojaaaa teeeeškaaaaa, aaaaa, sudbaaaaaa".

[blackberry]

Zbog tog inteziteta nekako mi je logicno da ispliva neki strah...panika...da to ne mozes jednostavno izdrzati.. Meni se tako nesto komesalo po glavi. Ne mogu....aaaaaaaaa...eto ti sad prirodan poooorooood...ukrali ti izgon....paaaaa evo ti ga na saaaadaaaa....ti bi priroooodnoooo...
Uglavnom...kaos u glavi..a onda napokon i izustih nesto...a atmosfera oko mene dakeko miljama od ikakve panike. Zene smirene i nasmijane. To mi je bilo dovoljno da se sredim i da skuzim da je sve ok...da sam ja ok...i da ja to mogu .

[Nena-Jabuka]

Ono sto zenama u tom trenutku treba je jako individualno i razlicito u razlicitim porodima kod iste zene.
Dok sam vapila da cu plakat nad vlastitom sudbinom, primalja mi je htjela reci da cu uskoro upoznati svoju bebu, a ja sam joj htjela reci marš i ti i beba. Mozda bi mi bolje leglo da je rekla plakanje je u redu ili nesto slicno, al nema zena kristalnu kuglu, pa da zna sta bi ja da mi ona u tom trenutku izgovori. Mozda je najjednostavnije pustiti zenu u tim trenucima da nabraja sta god, dok god taj strah odnosno to stanje (koje nizozemske primalje inace zovu "sat ocaja") ne prelazi u nesto van kontrole.

U tim kriznim momentima i najpožrtvovnije majke često izgube "romantičarski pogled" na bebu pa im je možda bolje reći nešto kao - teško je, ali to je kraj, odlično ti ide, mora biti tako, sve ide svojim tijekom, pred kraj je najteže, ali ti si to super izgurala, brzo će to proći, još malo i sl.

Ne previše, kratko nešto.

Teško je ocijeniti jer tada izgleda da rodilja ne reagira "primjereno" ni na šta, ona ne može ničim pokazati da si ju utješio ili ohrabrio jer ju i dalje jednako boli i i dalje je jednako očajna.

Ali čuje, itekako čuje što se govori i to se utiskuje negdje.

I zato je bitno izgovoriti nešto pozitivno i podupiruće, a ne, ne daj Bože, kakvu kritiku, to je najmanje što ikome treba.

(kloki, je li to ono što si očekivala da ću napisati o strahovima ili možda da nema razloga za strah, da se svi možemo uhvatiti za rukice i otići roditi na Javor planinu)

[Tiziana]

Ja za svoje porode imam osjecaj da sam se dosta pogubila odupiruci se bolu, sto jest prirodno za normalni svakodnevni zivot ali navodno nije za fizioloski porod. Cesto sam cula da se ta bol treba prihvatiti jer ona ipak necemu sluzi, al ja to nisam u stanju. I onda bih pricala s babicom a ona nece, stalno mi ponavlja nek ne gubim snagu na pricu nego nek se koncenriram na sebe i na bebu. A tad mi beba stvarno ni u predsoblju mozga. Gdje sam i sto zeznula ne znam!

[Beti3]

Nepoznat mi je taj gubitak kontrole ili nerad neokorteksa. Različite smo.
Ja sam bila svjesna svega, bol percipiram kao nešto što me približava bebi, a ne kao nešto što boli radi boli same. Doduše, svaki put sam se zapitala kako sam mogla zaboraviti taj intenzitet od zadnjeg puta.
No, meni ja nisam bitna dok rađam. Koncentriram se na dijete. Baš zato što znam koje su faze i napredovanje fiziološkog poroda i teoretski i doživljajno i što mi je živo dijete jedino bitno, porod mi je bio samo stepenica do djeteta.

Baš me zanima da li još netko gleda na porod kao na nešto usputno, samo granicu između trudnoće i djeteta, a ne nešto što određuje, ne znam, budućnost, bar blisku.

A sestre i doktori- njih percipiram samo usputno, oni su tu da mi pomognu u mom poslu rađanja. Težak, ali divan posao, rađanje, naravno.

[Tiziana]

Meni su upravo gubitak kontrole i iskljucenje razuma predstavili kao pozeljno stanje poroda.
Al ja to sve nekako naopako prolazim. Trudnice se uglavnom boje proda, boje boli, strahuju ili su kad tad zabrinute u vezi radjanja. Ja to prevalim u nekom haj filmu, sve nekako mislim lako cemo to i nikad ni u jednom trenutku mi nije ni s od straha poroda. Do te mjere da sam pred zadnji porod nekako trudila samu sebe barem malo zaplasiti, ono da dobijem konstruktivnu tremu ko pred ispit a faksu. Nisam uspjela. I sve i je haj dok ne izidjem iz lifta na odjel ginekologije. Prvi urlajuci "ja to ne mogu" trud je bio na ctg-u. I sreca da su mimga odmah i maknuli. Mislim da sam atipicna rodilja.

[sirius]

Meni su upravo gubitak kontrole i iskljucenje razuma predstavili kao pozeljno stanje poroda.
Al ja to sve nekako naopako prolazim. Trudnice se uglavnom boje proda, boje boli, strahuju ili su kad tad zabrinute u vezi radjanja. Ja to prevalim u nekom haj filmu, sve nekako mislim lako cemo to i nikad ni u jednom trenutku mi nije ni s od straha poroda. Do te mjere da sam pred zadnji porod nekako trudila samu sebe barem malo zaplasiti, ono da dobijem konstruktivnu tremu ko pred ispit a faksu. Nisam uspjela. I sve i je haj dok ne izidjem iz lifta na odjel ginekologije. Prvi urlajuci "ja to ne mogu" trud je bio na ctg-u. I sreca da su mimga odmah i maknuli. Mislim da sam atipicna rodilja.

Ja bih rekla da je to isto poželjno.

[Nena-Jabuka]

Ma nema tu tipične ili atipične rodilje.
Različite smo. Kad sam navodila gore razne strahove i viku i psovke i koješta, nisam opisivala sebe jer nisam bučan tip,
već stanja u koja se može doći, a ne mora, i različite reakcije različitih žena.

Želja da porod bude fiziološki, i osiguranje uvjeta koji će omogućiti da ne dođe do zastoja ili blokada baš tog prirodnog tijeka poroda nisu ponekad baš "najsjajniji" za majku.
Može dulje trajati, prirodni trudovi nisu bezbolni, može biti iscrpljujuće.
Njoj bi sigurno bilo najlakše i najbezbolnije da nakon prvih trudova dobije epiduralnu analgeziju i ostatak poroda provede bezbolno.

No, kako je fiziološki porod, onaj najprirodniji mogući, ako ide bez komplikacija, u konačnici za dijete najbolji, i nema štetnih posljedica za njega,
isplati se trud oko toga.

Isplati se "stisnuti zube", da se ne dobiva ništa "sa strane", pa ni za olakšavanje bolova.
Tko može i želi, naravno.
Svi znamo da je nagrada iza toga svega predragocjena.
A može biti i lagan, opet smo različite.

[Nena-Jabuka]

Nepoznat mi je taj gubitak kontrole ili nerad neokorteksa. Različite smo.
Ja sam bila svjesna svega, bol percipiram kao nešto što me približava bebi, a ne kao nešto što boli radi boli same. Doduše, svaki put sam se zapitala kako sam mogla zaboraviti taj intenzitet od zadnjeg puta.
No, meni ja nisam bitna dok rađam. Koncentriram se na dijete. Baš zato što znam koje su faze i napredovanje fiziološkog poroda i teoretski i doživljajno i što mi je živo dijete jedino bitno, porod mi je bio samo stepenica do djeteta.

Baš me zanima da li još netko gleda na porod kao na nešto usputno, samo granicu između trudnoće i djeteta, a ne nešto što određuje, ne znam, budućnost, bar blisku.

A sestre i doktori- njih percipiram samo usputno, oni su tu da mi pomognu u mom poslu rađanja. Težak, ali divan posao, rađanje, naravno.

[sirius]

[puntica]

nena-jabuka i sirius, vas 2 ko da ste tu od jučer pa se čudite betinom 'ja-sam-jedina-požrtvovna-i-pristojna-rodilja' stilu
to je naša beti3, jedna jedina i neponovljiva

[Nena-Jabuka]

[leonisa]

ja sebi jesam bitna dok radjam jer beba je jos uvijek dio mene, zar ne? i obje prolazimo zanimljiv, divan i bolan put razdvajanja i ponovnog spajanja

[Beti3]

nema veze, zele ste me za bulin. no, imajte na umu da je moje iskustvo drugacije od svih vas koje mi to rade, pa da me malo dobrohotnije komentirate.moze? i nisam jedina koju to sve skupa ne boli tako strasno.

[puntica]

nema veze, zele ste me za bulin. no, imajte na umu da je moje iskustvo drugacije od svih vas koje mi to rade, pa da me malo dobrohotnije komentirate.moze?

može!
ali isto tako, dopusti da svaka od nas ima iskustvo koje je drugačije od tvojeg i od svakog drugog, pa i ti imaj to na umu, i imalo dobrohotnije komentiraj, može?

[Nena-Jabuka]

nema veze, zele ste me za bulin. no, imajte na umu da je moje iskustvo drugacije od svih vas koje mi to rade, pa da me malo dobrohotnije komentirate.moze? i nisam jedina koju to sve skupa ne boli tako strasno.

Nitko tebi ne radi ništa. Ti, jedna jedina, samodopadno sa svojih visina uvrijediš mnoge. I mnoge te na to upozore, ali ne šljiviš, i dalje prezadovoljna sobom.
Čačkaš njihove rane, omalovažavaš njihove traume kao bezvrijedne. Tebi to nitko ne radi i ne podcjenjuje tvoju bol. A ti tuđu da. I tuđe teško iskustvo. Pa makar bilo lakše od tvoga. Uzmi to u obzir. Poštivanje je uzajamna stvar.

[zasad skulirana]

gore netko bio spominjo cokoladu,pustanje muzike....u nekom pvt rodilistu,van Hr cini mi se...

nemora to bit privilegija zapada,ja sam sebi isto ponjela grickalica,u slucaju da se dulje zadrzim u radjaoni....i muziku...nemoraju mi je oni pustat,ponjela sam I pod nafilan nekom zen rain-forest muzikom,dupinima itd...svi su me sprdali da mi nece bit do muzike u tim momentima ali ja nisam htjela slusat druge rodilje,to mi je bila sigurnost da cu se moc iskljucit i "ufilmat"...(tada jos nije bilo one teme o urlanju )..nakraju mi nista od toga nije trebalo (bila sama i sve je islo ekspresno),jedino sam se stigla prskat vodom po licu...

Beti,i meni je nepoznat taj nerad neokorteksa,ali ocito smo tipovi kojima se teze prepustit....mozda da smo u drugacijem okruzenju i bi....
I kako je porod samo nesto usputno?Pa malo tko ostane ravnodusan,nazalost puno je vise istraumatiziranih nego onih koje bi se tog dana sjecale sa osmjehom na licu...

[puntica]

ok, jel se možemo vratiti na fiziologiju, malo smo se izgubile u nekim manje/ne bitnim stvarima

[Nena-Jabuka]

Ma može. Za fiziološki porod važna je toplina, da se rodilja i dijete ne pothlade. Ako bi netko drugi bio ljubazan pojasniti zašto.

[sirius]

nema veze, zele ste me za bulin. no, imajte na umu da je moje iskustvo drugacije od svih vas koje mi to rade, pa da me malo dobrohotnije komentirate.moze? i nisam jedina koju to sve skupa ne boli tako strasno.

Gledaj, svaka od nas tu na forumu bi dala sve za svoje dijete. Sve. I krv, i srž , i brak, i bubreg , i srce ako treba. I mjenjala bi život za život da se moze. I da ima smisla. Ali ako nema, ako su neke stvari nepotrebne , ako su još i štetne , kratkorocno ili dugoročno za ženu , ili dijete na kraju- o čemu mi pričamo ? Čemu nepotrebna ili stetna žrtva , ako ne stavljamo i sebe u fokus. Nisu zene objekti ili strojevi za rađanje, mi smo živa bića i važne. I ponavljam , da bilo koja žrtva ima smisla , sigurno bi svaka pristala na nju. Ali bez potrebe, da se zadovolji forma i rutina , da se zadovolje očekivanja društva i sistema ? Ne , hvala.