Nepoznat mi je taj gubitak kontrole ili nerad neokorteksa. Različite smo.
Ja sam bila svjesna svega, bol percipiram kao nešto što me približava bebi, a ne kao nešto što boli radi boli same. Doduše, svaki put sam se zapitala kako sam mogla zaboraviti taj intenzitet od zadnjeg puta.
No, meni ja nisam bitna dok rađam. Koncentriram se na dijete. Baš zato što znam koje su faze i napredovanje fiziološkog poroda i teoretski i doživljajno i što mi je živo dijete jedino bitno, porod mi je bio samo stepenica do djeteta.
Baš me zanima da li još netko gleda na porod kao na nešto usputno, samo granicu između trudnoće i djeteta, a ne nešto što određuje, ne znam, budućnost, bar blisku.
A sestre i doktori- njih percipiram samo usputno, oni su tu da mi pomognu u mom poslu rađanja. Težak, ali divan posao

, rađanje, naravno.