Svatko ima svoje granice i ne treba ih prelaziti, vec postivati.
Divi se samoj sebi, uzivaj u onom sto imas i raduj se onom sto ce doci, puno drugih lijepih stvari te ceka.
:ghug:
Printable View
Svatko ima svoje granice i ne treba ih prelaziti, vec postivati.
Divi se samoj sebi, uzivaj u onom sto imas i raduj se onom sto ce doci, puno drugih lijepih stvari te ceka.
:ghug:
Marla-s potpuno te razumijem. I ja sam došla do kraja i upravo je završio naš zadnji postupak. Tako smo se dogovorili MM i ja prije nego smo krenuli. Uložili smo puuuuuno vremena, truda i svega nećega i moram priznati da to jako izmori čovjeka. Stalno nešto čekamo. Ovaj pa onaj nalaz, pa se narući pa ovaj mjesec M na praznik pa još mjesec čekanja. I tako već nekih 13 godina. Sad se okrećemo sebi i onome što mi volimo i u ćemu uživamo. I živjeti život bez stalnog čekanja. Curam koje su u postupcima i koje će biti želim svu sreću i da ostvare svoje želje u što kraćem roku.Citiraj:
marla-s prvotno napisa
I dalje ću vas pratiti i radovati se svakom vašem uspjehu☺
Jelena i sve ostale na temi, saljem vam jedan veliki i iskreni zagrljaj podrske... moj zadnji pokusaj je urodio trudnocom...a sam bog zna sto ce ispasti od svega. Previse je bilo ruznih stvari da bi se opustila i mislila pozitivno. Nisam negativna, samo sam realna...ne znam kako vama, no meni je mantra "think pink" jedna od omrazenijih. Znam da ljudi misle samo dobro kad je izgovaraju, zato se i zahvalim na toj pozitivi, no osjecam se prestraseno i iscrpljeno (hiperstimulacija, e. coli...a tek je pocetak trudnoce).
Treba se okrenuti sebi. Vidim da nakon svega mnogo vise pratim i slusam svoje tijelo, a ono se i sad bori...
<3
Čestitam na trudnoći. :heart:
I razumijem strah i osjećaj kad se ne usudiš nadati.
Ali nema druge nego dan po dan, tjedan po tjedan, mjesec po mjesec, tromjesečje po tromjesečje.
Od srca držim fige da bude sve dobro.
Marla :heart:
Drage moje, nije me bilo neko vrijeme, odustali smo, našli mir, bacili se na posao i putovanja, uživanja... Upravo iz tog razloga citiram samu sebe. Skoro 3 godine od odustajanja crv je proradio... Vrag mi nije dao mira probati još jednom... Ah ta ovisnost...Citiraj:
Snekica prvotno napisa
Ovaj put htjela sam da probamo ono što me cijelo MPO vrijeme kopkalo i nije mi dalo mira. Donacija. MM nije bio oduševljen jako se teško mirio time da u cijeloj priči njega (biološki) nema. Kad smo se pomirili sa tom idejom, jedinom mogućom ukoliko namjeravamo postati roditelji, krenuli smo u dogovaranje postupka u CZ. Uz nekoliko zavrzlama u postupku (cista koja nikako da ode, tekućina u douglasu, kašnjenje donorice s punkcijom...) dobili smo 11js. Drugi dan je bilo 9 embrija, do 4. dana ostalo ih je tek 4. Obzirom na moju prim. dg. odlučili smo vratiti 1 morulu. Ostale su otišle na čuvanje. Prvi test sam napravila 8dnt, pozitivan, 11dnt ß 202, 13dnt 466. I sad idemo dalje, korak po korak... Da nije bilo donacije, nikad ne bi osjetila ovu sreću koju osjećam sada. I strah... i svašta nešto. Dan po dan... Do kraja kolovoza 2019.
Snekice čestitam od :heart:
O, Snekice, kako divna, divna vijest.
Čestitke od srca i samo hrabro naprijed.
Hvala puno! I sretan Božić svima! Nama je najsretniji do sad!
Snekice, cestitam, sretan Bozic! :ghug:
Cure, evo jednog promišljanja o strategiji kroz moju ljubavno-neplodnu priču. Možda se netko poistovjeti i pomogne mu bar mrvicu.
Imam 40. godina.
Već sa 20 godinom sam ostala bez jajovoda, na početku 30-tih evo i gospodje endometrioze, pa gospoda miomi, pa skraćivanje poštovanog ciklusa, AMH katastrofično pada, FSH strelovito raste, pa histeroskopija, ciste na sve strane, itd.. Znala sam ja kroz cijele svoje tridesete da djeca možda neće biti moja sudbina. Nisam se baš previše oko toga brinula jer nisam niti imala partnera s kim bi tu djecu htjela. A jednostavno nisam jedan od onih tipova koji imaju žarku želju za djecom kao takvom, tu i tamo me primi ali onda život krene dalje i prodje... vežem to uz ljubav s nekim i želju da s nekim koga voliš imaš malo biće za koje brinete i koje usmjeravate (pa bilo to i posvojeno dijete).
Ipak, priznajem znalo me ubosti, pogotovo nakon pojedinih dijagnoza koje su se redale... čak sam u jednom trenu zapala u očaj: već mi je toliko godina: niti imam ljubav, niti djecu.. kako svima sve ide od ruke u životu a meni nikako? Ima li život bez djece smisla? Moram priznati da me trajno i brzo iz tog očaja izvukao kratki, uplakani i topli razgovor s mamom, koja je jako mudra žena, koja je rodila troje djece, i ima bogati unutarnji svijet kakav se rijetko nalazi. Rekla mi je kako moram znati da djeca ne mogu biti smisao života, kako je nemoguće imati nesretan život samo zato jer nemaš djece... niti je smisao života rad, niti prijatelji, niti partner, niti zabava, niti vjera, niti obitelj, niti hobiji, niti umjetnost, niti znanost.. niti ijedna stvar ZASEBNO. Već sve to skupa. Život je cijeli spektar i bogatstvo mogućnosti, puteva, uloga i misija, sreća i nesreća, sve one zajedno daju mu smisao. Naravno da sam si mislila: lako tebi govoriti kad si rodila 3 djece ������no kako vrijeme prolazi uvidjam da je u pravu. I često vrtim njene rečenice kad me uhvati kriza.
No, kako to biva, kad sam već odustala, našla sam ljubav kasno - sa 38 godina.
Ne želim zvučati patetično, imali smo mi svoje turbulencije, ali na kraju priče zahvalna sam bogu što sam voljena, i puno bitnije - što KONAČNO nekoga volim onako kako se voljeti treba. To vam je kao da pokušavate zatrudnjeti na sve načine deset godina, i nikako da se uhvati, i onda konačno uspijete������ Vjerujte mi, bol prolaženja kroz to je vrlo slična.
Znajući svoju situaciju, krenuli smo na mpo, sad me čeka prva stimulacija, uz napomenu doktora da su šanse jako male. Ukratko - treba nam čudo. Probat se mora! (Ja ću se moliti i nadati). Još i nismo iz Zagreba - pa će i to otežati. Ne znam što me čeka i kako ću to sve psihički i fizički izhendlati. Ali imam u glavi mamine rečenice kao strategiju ������
Ono za što sam najviše zahvalna jest duh mog dragog. On mi je jasno dao do znanja da mu je najbitnije da smo nas dvoje skupa i sretni, a djeca su opcionalna. Možda će za 5 godina promjeniti mišljenje... a možda neće..
Naravno da me to nekada bocne.. hoće li nas ipak jednog dana neke naše razlike i nemogućnost da imamo dijete - razdvojiti. To stvarno nitko ne zna.
Eto cure, možda sam bila konfuzna, oprostite, samo sam vam htjela reći - puno je djevojaka i žena koje nemaju sreću imati kraj sebe partnera kojeg vole i koji voli njih, znam da čovjek sve počne uzimati zdravo za gotovo što ostvari (pa tako možda i roditeljstvo), ali samo da vas bocnem - zagrlite svog dečka/muža/partnera/partnericu, jer što god bilo u mpo svijetu (a i kasnije s djetetom) on je taj zbog koga sve ovo želite, i on je taj koji je uz vas i kojeg SADA IMATE! To je možda primjer strategije;)
Tamara, baš si me raznježila :heart:
Sretno Tamara ne zamaram se godinama
Budi voljena i voli
Super! Sretno u svemu. Iz perspektive ex maratonke, normalno ce biti da ti zelja za djecom raste u pokusajima i da te izbaci iz tvog balansa i da ti tad bude tesko, a da ti bude lakse u pauzama, sve je to normalno i ocekivano, tvoja prizemnost mi se cini dobar start. Svojedobno mi je bilo jako tesko citati stavove koji su tad ovdje prevladavali stila nikad nema odustanka. Protekom desetleca, kad se osvrnem na sve parove, rijeci tvoje majke su 100 posto tocne, parovi bez djece sretno zive i tome svjedocim stalno. Da preciziram, parovi koji su pokusali mpo i nisu uspjeli.
Da, mama je jako mudra žena :heart: i bilo bi super da svatko ima nekoga tko bi mu rekao takve životne mudrosti u pravom trenutku.
Oprosti, nova sam ovdje i sad sam tek pročitala tvoj post. Prijavila sam se ovdje u nadi da će mi možda netko pomoći, i baš ti jesi, bar malo. Ja nemam, i nisam imala, majku koja mi to može reći. Jako je teško ići kroz život kad nemaš roditelje, pogotovo majku, uz sebe.
I meni je bilo isto tako kao i tebi, samo što se meni desilo puno ranije. Ja sam svoju ljubav našla sa 23, živimo zajedno već 10 godina i sad smo sretno oženjeni. U početku nije htio djecu, imao je dobar razlog za to, i ja sam to prihvatila. Kasnije smo se ipak odlučili za djecu, jer se volimo, a nakon nekog vremena počinješ željeti imati dijete s osobom koju voliš. I tada smo saznali sa smo neplodni oboje. Sad imam 34 g, a on 38, i tek smo prošle godine dobili termin za ivf. Već 3. put ne ide. Isto tako nam je rečeno da su male šanse, al ja se opet nekako nadam i što se više nadam, više se razočaram. Molim ljude oko sebe za pomoć, ali mi nitko ne može pomoći jer to ne razumiju...nitko, osim mog supruga. Voljela bih da je mene netko naučio to što je tebe tvoja majka naučila, ne bi živjela u patnji do sada. Sad se moram pomiriti s tim da se to nikad neće ostvariti. Problem je što nemam volje ni za što, i ojećam se jako loše, otkad sam počela sa umjetnom oplodnjom. Možda je sve to od hormona. Ali, zahvalna sam Bogu bar na jednoj stvari - što imam uz sebe svog supruga, koji me iskreno voli, i svog psića, kojeg smo spasili od gladi, i svoju prijateljicu, koja mi je baš jučer rekla da se ne brinem što ne mogu imati dijete jer ću sudjelovati u odgoju njenog djeteta kao da je moje.
Hvala ti, Tamara@, nadam se da će ti se ostvariti želja. Sretno!
Da, ja isto mislim da parovi bez djece mogu biti sretni. I da djeca nisu smisao života. Ne bi previše pisala o sebi, ali budući na neke diagnoze verovatno ćemo posle stupanja u brak odlučiti da se ne želimo godinama vući po bolnicama, operacijama, ... Hormoni mi isto nisu opcija, ako bude prirodno OK, a ako ne onda ništa. Za sada tak razmišljam, naravno je moguće da se predomislim. Sretni smo skupa, isto smo se upoznali relativno kasno, ja 34, a dragi 38 godina i iskreno nekada mi se ušunja i misao da smo prestari za djecu. Imamo svako svoje hobije i zajedničke, a smisao života nam je duhovnost i sretni smo, nemam osećaj da nam nešto fali i ne mislim da će me partner ostaviti ako ne budemo imali klince.
Osjećam da moram završiti priču. Nakon 8 postupaka (6 hzzo i dva privatna nakon toga) morali smo odustati. Moje godine, iscrpljeni financijski i psihički, nema smisla više. Donacija i posvojenje nam iz nekih naših razloga nisu opcije. Ostajemo bez djece.
Po ovom putu sam susrela žena (ne iz MPO priče nego kroz život) koje su takodjer prošle isto i na kraju završile bez djeteta. Nisam jedina. Dijelim sudbinu sa ne tako malim brojem žena.
Osjećam neku prigušenu bol i vjerojatno uvijek hoću. Da sam se predala njoj - nisam. Jer život ide dalje, on nije ono što mi očekujemo ili želimo već ono što jest. A meni ova sudbina - jest.
Kad prodje neko malo dulje vrijeme javit ću se. Očekujem da ću imati za napisati neke lijepe stvari, iako neće biti vezane uz djecu:)
Tamara, neka vam je sa srećom :heart:
Tamara, puno sam se puta u zadnje 2 godine vraćala na vaš post u kojem ste pisali o razgovoru s majkom.
Dali ste mi malo drugačiji pogled na sve i osvijestili stvari koje si nisam znala sama posvijestiti.
Zelim vam puno ljubavi, sreće i zdravlja pa se čitamo nekim drugim prilikama.♥️
"Život je cijeli spektar i bogatstvo mogućnosti, puteva, uloga i misija, sreća i nesreća, sve one zajedno daju mu smisao." jako lijepo napisano Tamara
Tamar@, sigurna sam da ćeš znati iskoristiti i prednosti nemanja djece. Nikad ne znaš što život nosi. Normalno je prihvatiti situaciju i proći fazu žalovanja, a onda krenuti naprijed. Sretno!
Sretno, tamara! Veselim se tvojim lijepim pricama :)!
Pozdrav drage suborke. Pratim rodin forum već dugo vremena i tek sada sam skupila hrabrosti registrirati se i oglasiti se. Iza mene je 7 godina pokušavanja a tu računam i i godine pokušavanja prije kretanja u mpo vode. Nažalost, bilježim samo jedan spontani u 10 tt - začeto prirodnim putem u mojoj 35toj godini i nakon toga 5 neuspješnih pokušaja IVFa. Zbog raznih zdravstvenih komplikacija nakon spontanog, u mpo smo krenuli tek u mojoj 37godini, a usprkos tome što smo oboje "zdravi" krivim svoje godine (40ta je pred vratima) za neuspjeh.
Iako nisam još sasvim odustala i otići ću još na koji postupak (dajem si još dva), mirim se sa bolnom istinom da ćemo vjerojatno ostati bez ostvarenja naše dugogodišnje želje.
Nije mi namjera svojim prvim javljanjem odmah otići u žalopojke, svima koji su se suočili sa neplodnošću je teško. No, kako sam po prirodi pesimist a sada i u laganoj depri, mislim da bi mi pomoglo čitati o iskustvima ljudi koji su bili u istoj do sličnoj situaciji i preživili. :)
Ne mislim na success stories - rodila prirodno u 45toj, makar i to mi je uvijek lijepo i možda i lažno ohrabrujuće za pročitati. Mislim na ljude koji su se pomirili sa time da neće nikada imati djece, uspjeli proći kroz tu bol i razočarenje i nastaviti dalje sa životom.. Dakle, da ima života poslje smrti takoreć :)
Kako na rodinom forumu nisam naišla na takve teme, zanima me jel koja od vas možda nekad naišla na tako nešto na drugim forumima pa da me uputi? Čitam i engleski, mogu i strani sajtovi proći. Ne moraju to biti forumi, al nekakvi takvi selfhelp članci, blogovi, nešto..
Online psihijatar :)
Takav topic ne bi otvarala ovdje na rodi, jer nekako mislim da nije pravo mjesto za to i da samo otvara neke putove koji nitkom (osim možda meni :)) ne pomažu.
To je moja izlazna strategija za koju mislim da će mi pomoći da preživim ova još 2 postupka koja sam si rekla dati priliku, i onda, gotovo.
Kakadu,
Ima forumašica koje nisu realizirale roditeljstvo, nadam se da će ti se javiti.
Kakadu, dobro došla na forum.
Nadam se da će se javiti forumašice s iskustvom odustajanja od MPO-a i izlaska iz postupaka bez djeteta.
Na žalost, forum je prilično neaktivan, a sama ne znam gdje bih te uputila drugdje da čitaš o tim temama.
Imaš li možda potrebu za psihološkom podrškom i pomoći?
:bye:Citiraj:
kakadu prvotno napisa
Ima, ima. :mrgreen: 9 godina pokušavanja, 5 inseminacija, 4 IVF-a, jedna jedina trudnoća nakon inseminacije završila spontanim u 10.tt, kao i kod tebe. Prošlo je već 10 godina od završetka naše MPO priče. MM-u je bilo lakše odustati, ali i meni je već pri kraju bilo dosta. Imali smo zakazan još jedan IVF, to bi nam bio zadnji "besplatni", ali smo ga otkazali. Nakon 9 godina (većinom moje) opsjednutosti, zapravo je bilo olakšanje reći "dosta". :)
Kakadu, ima puno žena koje nisu uspjele, ogroman broj. U mom prijateljskom krugu par - neke su posvojile, a neke ne.
Samo da ti odmah kažem: sve žive sretne i ispunjene živote, bez iakvih "prokletstava" koje su se nekad ovdje znala pročitati "nema odustajanja", "uvijek ćeš žaliti" itd.:)!
E, sad, koliko je trajalo to "otkačivanje od IVF-ova i stalnog golicanja s nadama" - to ne znam, znam da je teško mentalno-emotivno odustati, a još vrtiti centrifugu postupaka (konkretno je to bilo meni, ali ja sam na kraju rodila - iako su mi i nakon poroda išle crne misli - prvo sam se plašila sindroma dojenačke smrti jer ne može to biti sad stvarno "za istać", to je samo privremeno itd.)
Ja sam sama prošla neku vrst terapije jer sam imala, i unatoč takvom hepiendu, žal što mi je u klinikama prošlo desetljeće života i žal za putovima koje nisam onda mogla odabarati - od promjene karijere do posvajanja, to moje je predugo trajalo i terapija mi je pomogla - ono da ti čovjek u bijelom i biologija menstruiranja - ovuliranja itd. određuje život, imala sam bijes na samu sebe što sam se bila dovela u tu situaciju, a da pročitaš mojih milijun postova, ispadam "glavna svećenica MPO-a". Ima tu puno slojeva, samo ću ti to reći.
Ali, evo, mogu ti iz tog mog kruga posvjedočiti da su i "neuspjeli" mahom hepi stories - jače okretanje partneru, slobodnim aktivnostima, kod nekih i ljubimcima, u svakom slučaju sretan i ispunjen život.
Želim ti da što brže dođeš na to mjesto privikavanja.
Sjećam se da je meni tako smetala ta mantra "neodustajanja", i tog "Hotela California" (you can checkout any time you like, but you can never leave) i da sam si za intimni potpis u srcu uzela onaj citati iz filma Mediterraneo - per tutti coloro che anno scapato (posvećeno svima onima koji su pobjegli).
Of kors da you can leave i da će ti biti dobro, možda se čovjek brzo na sve navikne pa i na prekid IVF "centrifuge."
Preptostavljam da, jednom kad se čovjek otkači od kuluka klinika, ovulacija i menstruacija, brzo ti dođe normalno tako živjeti i čuditi se starom sebi (ja se kjoi put čudim sama staroj sebi što sam sve radila i dođe mi da se pomazim koliko je to ipak bilo teško, ma kako si ja pjevala ma no biggie).
Plus na koji će se vjerojatno biti lako navići - bez konstantnih neuspjeha, s viškom novaca ako je liječenje privatno, s viškom vremena ako je liječenje bilo državno. Sretno na tvom putu!
Pretpostavljam da ljudi ne pišu toliko blogova i slično jer intimne dileme u sebi razriješe i jer su blogovi više za ustrajanje u suprotnom ponašanja (ne odustajanje tj. IVF borba) i da su potrebni za bildanje snage na teškoće tog puta koji je i logistički i emotivno težak. Nakon donesene odluke o odustanku, živiš svoj život i nisi možda toliko na forumima i nemaš potrebu za blogovima o temi (ne)ostvarivanja roditeljstva, zašto i kako nego nekim drugim životnim interesima. Isto tako nema blogova "dal u MPO ili ne" baš toliko. Nekako se to odlučivanje ući ili izaći vrti unutar osobe tako da nema možda toliko natpisa na netu.
Neki baš ne dozvoljavaju prčkanje po intimi pa kažu "nismo htjeli djecu" - to je kao neki return i odbijanje nepristojnika koji pitaju "kad će djeca". Pa ti se čini da si Pale sam na svijetu. Ma kakvi, to je jedna ogromna tiha masa ljudi, kažem ti - mahom sretnih i ostvarenih.
Ima divnog života nakon smrti, vidjet ćeš! Dosta žena koje poznajem možda preuzimaju neku maminsku ulogu prema nećacima i nećaknjima jednom kad malo popusti bol "zašto nije uspjelo", pa se razvijaju krasni odnosi koji se prije nisu uspjeli razviti jer su bile u boli i grču od pluseva i minuseva.
Sjećam se da sam prisustvovala kad se išla jedna žena (sigurno već u 40-tima) oprostiti od Lučingera i obavijestiti ga da odustaje. Ja sam tada, iz tog mračnog tunela vječitog čekanja, mislila - svaka ti čast, ovako ću i ja jednom, la vita e bella, vani sunce sija, a ja ovdje ko galijot čamim svaki drugi dan 2 h na UZV i život mi se svodi na milimetre i ampule. Mene čak ta žena tješila kao neki tunel na kraju te priče za koju nitko ne zna kako i zašto za nekog završi s plus, a za nekog za minus, čisti rulet je to.
Joj, cure, žene, iskreno vam hvala na javljanju.. zaista mi pomaže čitati vaše postove :)
Da ne odgovaram svakoj posebno, sve ću u jednom postu.
Iako jest Rodin forum malo zamro (mislim da generalno forum format vise nije toliko aktualan po internetu) čitanje starih topica i priča pomaže i u rješavanju nedoumica i kroz poistovjećivanje. A pogotovo u teškim trenutcima MPO puta, jer, bit ću iskrena priznati, nekad misery loves company. Najviše u smislu da pomogne da se ne osjećaš kao Pale sam na svijetu. Tako da hvala na forumu i na vama koje ste još aktivne i na vašim odgovorima. Lijepo vas je čitati :heart:
Razmišljala sam/razmišljam o psihološkoj pomoći, zapravo već odkad sam krenula u pokušaj dobivanja djece, odnosno nakon tog spontanog. Još se nisam odlučila, najviše zato što mi se čini da sam karakter koji sam sa sobom mora prožvakati činjenice i donijeti odluku, a dok sam aktivno u postupcima djeluje mi da bi se teško saživila sa bilokojim vanjskim inputom. Ne da ga ne bi cijenila, nego da ne bi bila u stanju to primjeniti na svoje razmišljanje, pa da onda ne bi ni bilo smisla odlaziti psihologu. Sad, kad sam jednom nogom van, i aktivno se mirim sa činjenicama, naginjem razgovoru s nekim "stručnijim" koji bi mi mogao možda olakšati odustajanje od cijele priče i tranziciju u pomireni život bez djece. Ipak sam dugo vremena zapela u začaranom krugu ciklusa, tempiranja, zbrajanja, isčekivanja, nadanja i razočaranja, da mi se čini da sam malo i zaboravila živjeti..
He, možda nije ni taj biološki sat toliko grozan, ako si već primorana odustat barem bude "na vrijeme" pa da još stigneš otkrit novi/stari hobi, investirat u nešto što ta veseli i slično. :)
Srećom brak je izdržao do sada, smatram se sretnom što pritiska sa njegove strane nije bilo. Žal postoji, naravno, al sa njegove strane mu je više teško gledati kako se ja nosim sa svakim neuspjelim pokušajem nego činjenica da se on neće prokreirati. Tako da imam podršku po pitanju odustajanja, kad se osjetim spremnom.
Hvala vam još jednom na postovima, nadam se da će nakon tog drugog pokušaja kojeg sam si ostavila, i meni stvari sjesti na mjesto i da ću otpustiti ovu "kuglu" emocija koju nosim sa sobom zadnjih godina.
Dotle. čitati ću i dalje stare postove :)
To znači da te tvoj muž zaista voli <3Citiraj:
kakadu prvotno napisa
Ako i ne uspijete dobiti dijete na kraju priče … velika je sreća da to imaš… jer mnogi pak to nemaju..
Vidi, nema baš nekih specijaliziranih stručnjaka, ali dobar psiholog može pomoći (i to košta... tipa 250 kn termin, za državno ne znam, mislim da u Zagrebu čak i funkcionira da relativno brzo možeš dobiti psiho pomoć, ne pri bolnicima, nego mislim pri nekim institutcijama za mentalno zdravlje, proguglaj).Citiraj:
kakadu prvotno napisa
Da, teško je živjeti u centrifugi jer si u puno svijesti (nakon par neuspjeha) da radiš sizifov posao - ulažeš ekstremene napore i sredstava, a nitko ne garantira uspjeh i utoliko je taj trud specifičan - drugdje ipak znaš da možeš svojim trudom ipak utjecati na rezultat - dobro radiš posao pa postaješ stručnjak, dobro učiš nešto pa položiš, a ovdje nema nagrade što si bioi dobar učenik, uspjeh se dijeli randomly. A da ne govorimo, kao što je meni rekla prijateljica koja živi hepi life i koja je odustala - kakva je to poruka sebi svaki mjesec - minus, minus, minus. Ja sam u razdobljima IVF-a nastojala svjesno (imali smo te mogućnosti tada) ubacivati neke lijepe doživljaje u "IVF sendviče" pa je bilo IVF - putovanje - IVF - putovanje. Davno sam bila prestala s ikakvim naležavanjem nakon IVF-a, otkako su nas u Mariboru educirali da je to besmisleno, i to mi je olakšalo.
Sretno, u svemu!
Naime, užasavala sam se slike prošlo topa 15 godina, ja izašla iz MPO bez djeteta, a jedino mi sjećanje bolnički/klinički hodnici, ultrazvukovi i injekcije - da se osvrnem na svoj život i vidim samo to. I nikad se nisam osjećala starija nego tijekom IVF pokušaja jer je ženska dob objektivna prepreka. U 33. sam se osjećala, mogu ti sada to iskreno reći, slomivenijom, starijom i kao da je moj život pri kraju (smiješno mi sad). Imala sam registratore svih naših dijagnoza i nosila ih drima ih pri switchanju klinika, činilo mi se da fali još samo dokument "smrtovnica" na kraju za mene i njega i to je to. Sad imam 53 i osjećam se mlađe. I prošlo je to "brooding time" za sve naše frendove, i ove s djecom i ove bez djece, pa su se svi opet izniveriali u pozicijama, djeca se odselila velikom broju njih.
Mene prao bijes na muža jer je on bio taj koji je upirao, i to smo morali raščistiti na kraju. Pomoglo je što sam na kraju tražila njegovu aktivnu logističku rolu, a ja bih samo došla u odabranu kliniku na pripremljeno ko kraljica matica poleć' jaja. Doslovno - on bi zvao, dogovarao termine, išao po nalaze, lijekove itd. Meni je stvarno bila puna pipa i to je bilo nefejkano i tad se bio uključio. Tako da je meni drago pročitat da se muž brine kroz što prolaziš. Moj je žestoki optimist, ali lako bit optimist kad se uglavnom na drugome obija. Ovako sam se, na kraju, malo i zabavljala - nek gospod izlazi sa sastanaka, sjedi na telefonu za dobit sestru itd. Naravno, kako je seksizam alive and kicking, njemu bi sestre sve obavile jer "gospodovo vrijeme" je sigurno dragocjeno, ne bi ga driblalo ko mene pa je išlo elegantnije.Citiraj:
Tamara@ prvotno napisa
I još jedna velika istina na kraju - i dobijanje i nedobijanje djeteta je challenge na odnos.
Definitivno. Ako dodje bebica dolaze velike promene, a ako ne dodje onda se treba znati nositi sa sprektrom izazova koji se razlikuju od para do para.Citiraj:
ina33 prvotno napisa
I da, jasno da su svi postupci iscprljujući za ženu, i super je ako se i muž uključi i malo olakša. Garancije za uspjeh u postupcima naravno nema, o tome odlučuje dragi Bog - to je moj stav. Svako za sebe zna kada mu je dosta i kada želi izaći i imati više vremena za neke druge stvari. Život bez klinaca isto tako može put super, izpunjen, par se okrene sebi, hobijima, radi možda nešto humanitarno za klince, ...
Svi mi želimo uživati, a uživanja u postupcima baš i nema, nego ima obično puno čekanja, muke, bolova, ... I traži puno žrtvovanja vremena, energije, novaca, ... Znam puno parova (oko 50, 60 godina) koji su iz različih razloga bez dijece i mogu reću da vidim da su sretni i da imaju puno vremena za sve što ih veseli. Ne vidim u njima tugu, čežnju za klincima, žaljenje što ih nisu imali ili nešto slično.
Veliki potpis. Emocije splasnu, stvar se odradi i to postaje razina "žala" kao bilo koja druga vrsta "žalovanja" za "roads not taken" - kod mene osobno ima sto vrsta malih "žalića" - od karijernih poteza, gubitka 10 godina u IVF-u (naprosto nije točno (za mene) "da se to sve zaboravi"), gubitka prilike za posvajanjem i time da sad imam starije dijete, svih tih friževa kojima sam ipak u IVF-u bila izložena svo to vrijeme, operacija, komplikacija itd. - a nije baš "što te ne ubije, to te ojača", nego... što bi rekli u Alanu Fordu - "što te ne ubije, to te osakati" - mislim, ovo se sad malo šalim, ali ostaju te "povrede", te "pljuske" svih tih silnih neuspjeha i svog tog ulupanog vremena, a naši životi imaju ograničeno trajanje i 10 godina je puno. Čovjek se (i nakon rođenja i uspjeha, ajmo reći) treba ponovo sastaviti, odnosno treba se sastaviti žena - jer na njoj se sve provodi, muški su tihi promatrači sa strane i češće racionalniji u toj priči - ako ništa, zbog toga jer su pošteđeni hormonalnih udara koje žene iovako biološki imaju, a u IVF-u su oni dovedeni na N-tu. Zato se ja slažem s vanjskim paradigmama koje drajvaju i troškovi, ali su psihološki preporučljive - 4 IVF-a unutar 2 god i ako nije uspjelo - odite u miru.Citiraj:
tinkilinkixyz prvotno napisa
Drago je meni da imam ovo dijete koje imam, ali ne mogu reći "ništa od prije sad nema veze, sve je to ko rukom odnešeno" - jer nije.
Jer vidim koliko štete (na mom osobnom primjeru) može izazvati maratonstvo hrvatskog tipa.