Sve moze bit bulanje ako se pretjera, ako je otpor velik a slamas dijete. To je moja polazisna tocka temeljena na vlastitoj kozi, os more, os tikvice
Printable View
Sve moze bit bulanje ako se pretjera, ako je otpor velik a slamas dijete. To je moja polazisna tocka temeljena na vlastitoj kozi, os more, os tikvice
mene pitaš?Citiraj:
ina33 prvotno napisa
pa nema razlike
nisam ni napisala da je jedno ok. a drugo oslobodi Bože
a o uplašenom vrisku djece dok ih se tjera na kupanje mogu reći da mi je katastrofa pa am kako na koncu završilo
ja svoje nikad nisam tjerala ako su počele plakati
pustim ih sa strane i dozvolim da sam isprobaju kad skupe hrabrosti ili da ne probaju uopće
moja manja ovo ljeto nije htjela ni minutu biti u mom naramku u moru
ali pola sata poslije je recimo bez straha i ikakvog problema mlatarala u bazenu i ušla skupasa mnom uz smijeh
zašto nije htjela u more, nemam pojma
prihvatila sam da neće, a nije mi palo na pamet da je demantiram pod cijenu njenog vrištanja
meni je dovoljno da vidim ta izbezumljena lišca da stanem
tipfeleri- sorry
Ja isto nisam za tjeranje djece u more. Kod moga se stalno mijenja zelja za morem; pocetkom petog mjeseca je samo gledao kako da udje sto dublje (do pasa), i uopce mu nije smetalo, ako bi se smocio. Onda je zahladilo pa se nismo kupali, pa je pocetkom sestog mjeseca malo posustao, i ulazio samo do koljena, da bi onda ponovo zahladilo, i jedva bi usao malo s nozicama unutra. A sad je opet zatoplilo, pa ulazi dublje. A sto cu ja tjerat dijete u more, ako mu je hladno. Ja mislim da, kad mu se bude ulazilo, da ce uc. S druge strane, nedavno smo bili u Bosni, i tamo se svim silama trudio uci u studenu rijeku. I usao je s nogama, i to mu je bilo super, i htio je cijeli uci. Al meni je nekako nezamisliva mogucnost da on jednog dana nece volit more, zato mu ne zelim nikakve lose osjecaje u vezi mora nabijat.
E ovako, iskreno da iskrenije ne može biti. Ja se osjećam kao bully i ne znam kako si pomoći. Moja curica NE SLUŠA. Ako joj ne kažeš, ako ju pustiš, ode sve k vragu. Ako ju upozoriš lijepo i tiho i mekano, bez obzira na to ona i dalje radi što ne smije. Ako zarežiš, ona pogleda mrko i zastane pa nastavi. Ako podvikneš, ona vrisne i nastavi. Ako urlikneš, ona dugo zastane... nekada se odmakne i prestane raditi što već ne smije, a nekada i dalje nastavi još gore. Ako ju odmaknem od stvari/situacije koja je u pitanju, počne vrištati i/ili se baci na pod i vrišti i/ili udara sebe, mene, baca stvari... uhhhhhh...
Ja bih voljela da me netko dobro savjetuje pa eto molim vas za savjet. Što raditi??? Njoj je samo (uskoro) 21 mj. Nema, dakle, još ni 2 godine. Strah me da ću ja postati moja mama, vrištalica koja šamara i udara po guzici kad god stigne. Ja se toliko loše osjećam u vlastitoj koži kad se počne nešto "krivo" događati jer više ne znam što da napravim. Jasno mi je jedno- ja joj objašnjavam ZAŠTO ne smije pa i zašto joj ne dam, ali ona NE RAZUMIJE ili NEĆE DA RAZUMIJE?
Bitno mi je spomenuti da imamo skoro 3mjesečnog bebača koji je nerijetko na rukama što mi ne dozvoljava slobodu potpunog posvećivanja njoj u konkretnoj situaciji kao npr. da skočim i spriječim ju fizički prije nego što graknem!
Evo jedan konkretan primjer u kojem smo svi nastradali. Držim maloga, ona leži kraj mene. Sve je lijepo, pjevamo, pričamo, bebač na sisi. Ona počinje odjednom bacati se nogama. Tvrde, tupe i opasne pete i jaki zamasi i opasni pokreti. Lijepo ju smirujem, pokušavam odvratiti pažnju nečim što joj je zanimljivo (idemo onu pjesmu koju voliš, gdje su ti kockice, hoćemo li se sad igrati s njima da ih doneseš na krevet, uzmi malo sokića). To pokušavam jer čim kažeš NEMOJ, ona još više. Izmičem se, pokušavam ignorirati da se iživi i da ju prođe, ona za mnom. Ciljano lamata prema meni, sve bliže glave bebe. Onda počinjem sa onim nemoj zato i zato, hadje dušo nemoj, udarit ćeš mene, udarit ćeš bracu. Da ne pišem svaki puta, ona nikako ne prestaje. Onda počnem prijetiti da ću uzeti šibu (koju još nijednom nisam zamahnula), naravno da samo zastaje i nastavlja. Odgurnem ju u stranu jer me već par puta zveknula. Sve nekako pokušavam da ne puknem već da situacija prođe. Mali je gladan kao vuk, njegovo vrišanje pokreće njeno vrištanje tako da spustiti njega sa sise je koma izbor. I sve to u par minuta, opali oštro prema meni i lupi bebu nogom po glavi. Tu ja puknem i lupim ju po nozi. Vrišti ona, vrišti mali, ja vičem na nju JEL VIDIŠ ŠTO SI NAPRAVILA! ... MA UUUUUŽŽŽŽŽAAAAASSSSS. Sve kasnije nije bitno, ni moja objašnjavanja niti njeno brzo smirivanje. Ništa nije bitno jer sam ju ja zveknula.
A takvih situacija milion i jedna u danu. Zgrabi ti čašu ispred tebe i krene trčati, staklo uh! Režem nešto, unosi se u ruke, ne sluša da se skloni nikako od noža. Ne diraj brata dok spava, čačka ga i budi ga non-stop. NE ležati na pločicama, ne prema peći, ne dirati dugmad na mašini za suđe/veš, ne bacati stvari, ne prosipati iz flašice, ne, ne, ne, ne, neeeeeeee! Ni kad okreneš na to da ne spominješ NE već da kažeš Hajde, okreni flašicu gore sa sokićem... ma ne vrijedi ni kad izbjegneš NEGACIJE i obrneš rečenicu.
Osjećam se kao monstrum kad dreknem, a još gori bully i monstrum kad ju opalim po guzici. Fraza moje svekrve "Ne smiješ ju ni sekundu ostaviti samu" ne pomaže baš. Ona radi sranja pred nosom, kraj tebe i na očigled. Ajme ljudi, šta da radim da prestanem vikati? To mi je nekako prvo na pameti! Ona je mala i upija SVE. Mi imamo toliko puno nježnosti mimo ovih ispada i ne želim da joj se uvuče pod kožu moje nenormalno ponašanje.
Kako se vi nosite sa svojom nemoći da nešto hitno i brzo i mirno spriječite/dokažete za nihovo dobro i kad su u opasnosti, a da ne podignete glas, dok vas oni ne fermaju ni 5%???!!!
Ma daj zekana kakav monstrum, samo istina malo je onih koji će priznat da u ovakvoj svakodnevnici koju ti trenutno prolaziš, ne lepršaju kao leptirići oko djece i kroz dan.
Moj je upravo napunio 2 godine, tantrumi su kenuli koji mjesec prije, ah šta da pričam, a stariju valjda neće nikad ni popustiti. Ista tvoja, identično si je opisala u toj dobi i priznajem sebi trebala sam biti sa njom oštrija i dosljednija već tada, previše sam titrala oko nje i previše si postavljala ovakva pitanja koja si ti sad postavljaš, ali opet na vrijeme smo skužili gdje griješimo s obzirom na njen urođeni temperament, negdje oko 3, a i tome je svakako pogodovalo i rođenje brace. Djeca trebaju odgoj, čvrstu ruku i nekoga tko će im jasno pokazati što se pristoji, a što ne. Djeca trebaju prije svega naučiti što znači raspekt, a sa tom lekcijom se ne počinje u 10-toj godini. Trebaju granice. Mene je spašavalo hlađenje jt. stajanje u kutu, spašavame još i danas s njome. Razgovori, o da, uprono ponavljam, pričam, objašnjavam dok mi se usta ne osuše i tako će vjerojatno biti do punoljetnosti, proces odrastanja, sazrjeivanja, shvaćanja je proces, traje i traje, ali djeca trebaju upoznati i konsekvence za svoje ponašanje prije nego postanu punoljetni.
Prvo : osim sto pocinje faza istrazivanja granica ( posve u skladu sa dobi) mala je ljubomorna na pridoslicu. Sto je i posve ocekivano da se dogodi. Moras joj potvrditi da su ti osjecaji normalni i da su male bebe ponekad gnjavaza.
Ah da, i još jedan dodatni problem, da se ne razvije ljubomora, puno puno pokazivanja nakonosti starijoj, pažnje, ljubavi, nježnosti, ali i granica. Nije lako uopće, najteže od svega je balansirati tako, i tako svaki dan, a povrh sega ona traži svoje, beba svoje. Uključivati je oko brace, koliko god je moguće s obzirom da je on još stvarno mali, ali i ona, ali ako ništa da te utješim biti će sigurno lakše kako rastu, uz dobro postavljenu bazu.
Ljubomora je prirodna. Uljez je stigao.
to treba prihvatiti kao normalan osjecaj i nakon nekog vremena ce se dijete nauciti nositi sa tim.
zekana ja mislim da vi prolazite najnormalniju situaciju
I ne grizi se što si je lupila
al vise nemoj :mrgreen:
mala je ona, brat još manji, trebaju te stalno, potrebe im različite
tvoj osjećaj je normalan, mada ne znam kako zapravo ostati smiren
mislim da je jedini način neprestano sam sebe podsjećati da će proći I pokušati ne izgubiti živce nego racionalizirati
I prioritet, čuvati malog da ga ona ne ozljedi
a njoj neprestano govoriti I postavljati granice
odvedi je I u mirni kutić na minute kad pretjera ako ti je moguće
to bi uvela za neke najteže situacije, kad mi je baš važno da ispoštuje to ne
npr. ovo s udaranjem brace..
Zekana, nemam iskustva s dvoje djece, ali nekako mi se cini da je to uporno ponavljanje dobar način. Izbjegavanje negacija, uključivanje u sto vise situacija oko malog zekana, i hrpa, hrpa strpljenja koje ne znam gdje se nabavi kad ponestane. U novom danu? :)
Ja ti za ovaj, a i sljedećih nekoliko dana, šaljem novu dozu strpljenja. :)
moja zekana, nije ti lako
elemente ovoga što opisuješ proživljavam i sama sa svojim petogodišnjakom
a tu su još uobičajene vragolije niti dvogodišnjakinje
otkad se seka rodila, moj isto tako zna ući u loop neprihvatljivog ponašanja (čak i doslovno tako neko skakanje ili lupanje nogama blizu bebe, koje počne kao bezazlena igra ali čim ja reagiram, ma kako mekano i razumno, on se zacementira u inat i još nisam otkrila formulu da izađemo iz toga bez da se pretvori u ogromnu svađu, osim da se ako je ikako moguće JA fizički maknem iz situacije, ali ni to mi nekad ne da, stane na vrata)
uglavnom, zna se dogoditi da baš uđemo u neki začarani krug sve više ljutnje i inata i svađe
pomaže nam kad ulete npr dide bake pa ga odvedu kod sebe ili nekamo, onda bude supersuradljiv i opusti se malo
ili se ja organiziram da ostavim malenu tati a ja ga odvedem nekamo da budemo malo zajedno jedan na jedan, to bude odlično
ali moja mala ima 6 mjeseci, s tri mjeseca je to bilo teže, tj mogli smo puno kraće ostati
uglavnom, moj je takav karakter da ako kreneš silom, krene i on, i to se pretvori u borbu dva jelena ko je jači, i nerijetko ispadne ružnije i dramatičnije nego bih željela. tako da taj argument čvrste ruke.. kod nas je važnija strpljiva i mirna glava.
uglavnom, ne vidim koliko ti ima smisla puno objašnjavati tako malom djetetu, teško da ona to može razumjeti
možda da revidiraš u glavi malo listu: koje stvari još mogu spriječiti (maknuti, onemogućiti), ima li nešto što je dosad bilo "ne ne" ali bih možda mogla prijeći preko toga..
što se tiče razgovora
ponekad ja mislim da razgovaram
i vidim da dijete zvirka okolo i uopće me ne sluša
i onda skužim da ne razgovaramo nego ja držim predavanje
a to je malo drugačija stvar
Svaki djecji psiholog bi vam rekao da se dijete NE kaznjava kad pokazuje ljubomoru prema mladem djetetu.
DA -prekinuti opasnu radnju i fizicki maknuti iz situacije koja je potencijalno opasna , ali kad se strasti smire potvrditi djetetu da su male bebe gnjavaza i da je njihov osjecaj potpuno opravdan.
Kaznjavanjem za ljubomorni ispad ( pa bilo i slanje u mirni kut) dajemo im do znanja da su njihovi osjecaji pogresni.
a to samo produzava agoniju prilagodbe.
Imali smo negdje takvu temu kako se priviknuti na pridoslicu, ali se vise ne sjecam gdje...
zekana,
u situaciji koju opisuješ, ja bih spustila bebu (nek vrišti par minuta, ništa joj neće biti) i uhvatila dijete s obe ruke za ruke ili noge
ne govorim ni o potezanju ni o stiskanju, nego o fizičkom kontaktu
kratko bih protresla (ne znam kako to objasnit, kao kad se rukuješ, al još blaže) i odlučnim glasom jednom riječju prekinula histeriju
to je savjet koji smo dobili od psihologinje i prakticirali smo ga kad god ne bi upalilo uobičajeno "ne, nemoj, to je ružno itd"
na taj način se dijete "resetira" i uvijek tako da mora biti fizički kontakt i jedna odlučna riječ - bez objašnjavanja i predavanja
na taj način operira i šaptač psima :mrgreen: i iskreno ti savjetujem da pogledaš koju epizodu, možda se ništa neće promijeniti, al će tebi biti lakše
zekana, ako te išta tješi, ima nas još koji smo to prolazili. pogotovo ovi s dvije godine razlike u potpisu :mrgreen:
nemoj se puno objašnjavati jer ćeš se samo trošiti i frustrirati.
ja nisam ni za kažnjavanje jer mi to ne leži :mrgreen: ni za udaljavanje. sviđa mi se savjet koji je dala betty. fizički kontakt, oči u oči i kratko i jasno.
poslije možete u miru razgovarati. ako imaš prilike i nekoga tko ti može uskočiti s bebom, probaj s malenom provesti pola sata, sat sama. to je dobro i za tebe i za nju.
Moja je sa 2 godine imala takve napadaje da je to bilo strašno, braco još nije bio ni začet. Zapravo se sa 3 kad se rodio malo i primirila, a i razumjela bolje pa sam joj neke stvari mogla i objasniti, bar malo.
Problem je kod tako malo razlike kako prepoznati kad je u pitanju istraživanje granica, a kada napad ljubomore. Slazem se s Anci, ne uzrujavaj se previše, a ovo naše što pišemo uzmi sa rezervom, ono odaberi što se tebi čini za vas ok.
Citiraj:
Anci prvotno napisa
Bez previše priče, kratko i jasno. Odlučno.
Svaki dan bar pola sata nasamo s malenom. Neka tata ili baka/deda uskoči. Ili kad maleni spava.
Jel ti curica ide u vrtić? Meni je bilo to super, malena je voljela vrtić, i za vrijeme vrtića sam bila posvećena braci, kad bi ona došla iz vrtića, tata s posla, nas dvije smo imale svoje vrijeme.
Sretno, sve ti je to normalno.
Drži se zekana!
prošla sam sve to..
zamisli to ovako: ona ti daje cijelu sebe.sve što osjeća. želiš li da ti za 15 godina da cijelu sebe? (ha, ha, a da ipak da malo manje?)
slažem se s curama. kazna nije rješenje za dijete od 2 godine, beskrajno pričanje nije rješenje. kontakt i odlučno, kratko ne. i vrijeme 1:1
i ja bih ovako.Citiraj:
betty blue prvotno napisa
znam da je lakše da beba ne vrišti i da je beba na cici, al, hebaj ga, ko je rekao da će bit lagano :D
Potpisujem!
Kada sve prođe i godinama je iza nas, onda vidimo da bebi zaista ne bi bilo ništa da je koju sekundu pričekala, da starijoj ne bi bilo ništa da se nekako sama zabavila, da i nama ne bi bilo ništa da smo si znali uzeti predah...
Al eto, nije nam imao tko reći ili nismo čuli ma koliko nam glasno govorili:)!
Hahahaha, rekli su meni da će biti lagano:)))!Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
mora da sam samo to čula...
Zekana, I hear you sister, samo što nemam puno vremena za pisanje na forumu uz bebu i 3-godišnjakinju.
Ja sam se po dolasku iz rodilišta fokusirala na 3-godišnjakinju, da se ona ne osjeti napuštenom i zapuštenom, a to je išlo jer je beba prve tjedne puno spavala. I mala ju je prihvatila super. Ipak, ponekad se javlja ponašanje koje opisuješ, ali ja na samu naznaku bilo kakve agresive ustajem s bebom, preusmjeravam pažnju, mijenjam razgovor i dinamiku... Puno joj pričam kakva je ona bila beba i za sve što radim s bebom govorim da smo tako i s njom zato jer....pa objašnjavam da razumije.
Ipak, ponekad imamo scene jer mala hoće vrijeme za sebe sa mnom, a ja ponekad nemam snage (mali ima grčeve, ne kolike, nego grčeve koji se javljau bilo kad i traju satima). Pukla sam jedno 2 puta pa sam jako vikala. I poslije sam plakala jer nije ona kriva. Pa stvarno nastojim svaki dan s njom imati naše vrijeme... A da je teška, teška je. Tek sad vidim kako bebe u svojoj zahtjevnosti mogu biti mnogo manje zahtjevne od moje prve bebe.. Beba je mačji kašalj prema curki. Uf.
Mislila sam otvoriti i neke teme, ali nemam vremena...
Zekana, došla sam samo da ti dam podršku, jer sam ja slično prolazila sa svojim petogodišnjakom ljetos kad sam rodila. On više nije toliko vezan za nas, nije pokazivao ljubomoru prema bebi, ali bio je, malo je reći nesnosan. Došlo mi je u očaju da ga vodim kod psihologa, neslavno priznajem da sam ga znala u očaju udariti, onda bih plakala skupa s njim, itd. Imala sam osjećaj da je čitav njegov odgoj i naš trud bio potpuno promašen. I mlađi je pokazivao reakcije, ali drugačije, on je bio tužan i odbijao je moje zagrljaje, a s tim se bilo lakše nositi, nego sa divljanjem i cendranjem starijeg. Sada je sve sjelo na mjesto, shvatila sam da je to jednostavno bila njegova reakcija na pridošlicu, bez obzira na to što je već veliki. Samo se strpi i izdrži, vjeruj mi, proći će.
Sve i da ima jaslica ovdje, ne bi ih mogli priustiti. Ali nema, tek od trece krece vrtic. Jasno je meni da je svaka situacija za sebe kao i da su mnoge potaknute bebinim dolaskom. Bas cu pokusati s kontaktom kako vas je nekoliko savjetovalo. Mozda bude pozitive reakcije. Mozda. Do sad, kad god ju primis k sebi da ju smiris na bilo koji nacin, bilo bi trzanje s namjerom da se baci unazad, jos jace vristanje koje je bilo podmazani ljutitim grgljanjem, vikanjem... ma ne znam. Ona kad se uzruja oko bilo cega sto joj uzmes ili upozoris ili zabranis. A kad se uzruja, kako teeeesko izlazi iz zoga, ajmeeeeee. Ma i ja sam po prirodi eksplozivna i trudim se ne reagirati naprecac. To nekako i kontroliram, ali to beskrajno strpljenje mi je jos nedokucivo kad smo u kriticnim situacijama. Prije smo svaki dan i po 4-5 sati znale setati, vozala sam ju, igrala se s njom po vani, ma zna nas cijeli ovaj gradic. A sad je vrijeme koma i nikako da smo same. Jedan na jedan. Valjda kad odemo van, onda se mm osamostali s malim, ne znam kako bih drukcije rekla. Kad sam ja s njom u kuci, a on s mali, svako malo smo prekinute. De ovo, de ono. I sve pada u vodu.
Veliki problem u citavoj prici je da maleni uuuuurla kao lud vecinu dana. Pojacava nam nervozu, zauzete ruke s njim da ne urla, a kad urla ostavljen malo da se ista potrebno napravi, onda i ona pocne vikati. Kad on konacni zaspe, a moze komotno tada spavati u buci, eto nje i budi ga. Kao da se i sam ne izbudi svakih 5 minuta.
Meni umor nije problem, naspavana sam i energicna. Ali.nemam dovoljno ruku, sto bi se reklo. Moja nemogucnost da sve smirim kako bi trebalo mi je najveci neprijatelj. Nije curica tu kriva. Stvarno vjerujem da se to moze sprijeciti na neke.od vasih nacina i bas cu dati sve od.sebe.samo da ne budem kao.moja mama. Urlanje i samaranje i lupanje. Mrzila sam ju zbog toga onako pravo djecje.