Roditelj bully-bullying kod kuće

[flopica]

zekana ja mislim da vi prolazite najnormalniju situaciju
I ne grizi se što si je lupila
al vise nemoj
mala je ona, brat još manji, trebaju te stalno, potrebe im različite
tvoj osjećaj je normalan, mada ne znam kako zapravo ostati smiren
mislim da je jedini način neprestano sam sebe podsjećati da će proći I pokušati ne izgubiti živce nego racionalizirati
I prioritet, čuvati malog da ga ona ne ozljedi
a njoj neprestano govoriti I postavljati granice
odvedi je I u mirni kutić na minute kad pretjera ako ti je moguće
to bi uvela za neke najteže situacije, kad mi je baš važno da ispoštuje to ne
npr. ovo s udaranjem brace..

[sarasvati]

Zekana, nemam iskustva s dvoje djece, ali nekako mi se cini da je to uporno ponavljanje dobar način. Izbjegavanje negacija, uključivanje u sto vise situacija oko malog zekana, i hrpa, hrpa strpljenja koje ne znam gdje se nabavi kad ponestane. U novom danu?
Ja ti za ovaj, a i sljedećih nekoliko dana, šaljem novu dozu strpljenja.

[tangerina]

moja zekana, nije ti lako
elemente ovoga što opisuješ proživljavam i sama sa svojim petogodišnjakom
a tu su još uobičajene vragolije niti dvogodišnjakinje

otkad se seka rodila, moj isto tako zna ući u loop neprihvatljivog ponašanja (čak i doslovno tako neko skakanje ili lupanje nogama blizu bebe, koje počne kao bezazlena igra ali čim ja reagiram, ma kako mekano i razumno, on se zacementira u inat i još nisam otkrila formulu da izađemo iz toga bez da se pretvori u ogromnu svađu, osim da se ako je ikako moguće JA fizički maknem iz situacije, ali ni to mi nekad ne da, stane na vrata)
uglavnom, zna se dogoditi da baš uđemo u neki začarani krug sve više ljutnje i inata i svađe
pomaže nam kad ulete npr dide bake pa ga odvedu kod sebe ili nekamo, onda bude supersuradljiv i opusti se malo
ili se ja organiziram da ostavim malenu tati a ja ga odvedem nekamo da budemo malo zajedno jedan na jedan, to bude odlično
ali moja mala ima 6 mjeseci, s tri mjeseca je to bilo teže, tj mogli smo puno kraće ostati
uglavnom, moj je takav karakter da ako kreneš silom, krene i on, i to se pretvori u borbu dva jelena ko je jači, i nerijetko ispadne ružnije i dramatičnije nego bih željela. tako da taj argument čvrste ruke.. kod nas je važnija strpljiva i mirna glava.

uglavnom, ne vidim koliko ti ima smisla puno objašnjavati tako malom djetetu, teško da ona to može razumjeti
možda da revidiraš u glavi malo listu: koje stvari još mogu spriječiti (maknuti, onemogućiti), ima li nešto što je dosad bilo "ne ne" ali bih možda mogla prijeći preko toga..

[tangerina]

što se tiče razgovora
ponekad ja mislim da razgovaram
i vidim da dijete zvirka okolo i uopće me ne sluša
i onda skužim da ne razgovaramo nego ja držim predavanje
a to je malo drugačija stvar

[sirius]

Svaki djecji psiholog bi vam rekao da se dijete NE kaznjava kad pokazuje ljubomoru prema mladem djetetu.
DA -prekinuti opasnu radnju i fizicki maknuti iz situacije koja je potencijalno opasna , ali kad se strasti smire potvrditi djetetu da su male bebe gnjavaza i da je njihov osjecaj potpuno opravdan.
Kaznjavanjem za ljubomorni ispad ( pa bilo i slanje u mirni kut) dajemo im do znanja da su njihovi osjecaji pogresni.
a to samo produzava agoniju prilagodbe.
Imali smo negdje takvu temu kako se priviknuti na pridoslicu, ali se vise ne sjecam gdje...

[betty blue]

zekana,
u situaciji koju opisuješ, ja bih spustila bebu (nek vrišti par minuta, ništa joj neće biti) i uhvatila dijete s obe ruke za ruke ili noge
ne govorim ni o potezanju ni o stiskanju, nego o fizičkom kontaktu
kratko bih protresla (ne znam kako to objasnit, kao kad se rukuješ, al još blaže) i odlučnim glasom jednom riječju prekinula histeriju
to je savjet koji smo dobili od psihologinje i prakticirali smo ga kad god ne bi upalilo uobičajeno "ne, nemoj, to je ružno itd"
na taj način se dijete "resetira" i uvijek tako da mora biti fizički kontakt i jedna odlučna riječ - bez objašnjavanja i predavanja

na taj način operira i šaptač psima i iskreno ti savjetujem da pogledaš koju epizodu, možda se ništa neće promijeniti, al će tebi biti lakše

[Anci]

zekana, ako te išta tješi, ima nas još koji smo to prolazili. pogotovo ovi s dvije godine razlike u potpisu
nemoj se puno objašnjavati jer ćeš se samo trošiti i frustrirati.

ja nisam ni za kažnjavanje jer mi to ne leži ni za udaljavanje. sviđa mi se savjet koji je dala betty. fizički kontakt, oči u oči i kratko i jasno.
poslije možete u miru razgovarati. ako imaš prilike i nekoga tko ti može uskočiti s bebom, probaj s malenom provesti pola sata, sat sama. to je dobro i za tebe i za nju.

[šafran]

Moja je sa 2 godine imala takve napadaje da je to bilo strašno, braco još nije bio ni začet. Zapravo se sa 3 kad se rodio malo i primirila, a i razumjela bolje pa sam joj neke stvari mogla i objasniti, bar malo.
Problem je kod tako malo razlike kako prepoznati kad je u pitanju istraživanje granica, a kada napad ljubomore. Slazem se s Anci, ne uzrujavaj se previše, a ovo naše što pišemo uzmi sa rezervom, ono odaberi što se tebi čini za vas ok.

[Lili75]

zekana, ako te išta tješi, ima nas još koji smo to prolazili. pogotovo ovi s dvije godine razlike u potpisu
nemoj se puno objašnjavati jer ćeš se samo trošiti i frustrirati.

ja nisam ni za kažnjavanje jer mi to ne leži ni za udaljavanje. sviđa mi se savjet koji je dala betty. fizički kontakt, oči u oči i kratko i jasno.
poslije možete u miru razgovarati. ako imaš prilike i nekoga tko ti može uskočiti s bebom, probaj s malenom provesti pola sata, sat sama. to je dobro i za tebe i za nju.

Bez previše priče, kratko i jasno. Odlučno.
Svaki dan bar pola sata nasamo s malenom. Neka tata ili baka/deda uskoči. Ili kad maleni spava.

Jel ti curica ide u vrtić? Meni je bilo to super, malena je voljela vrtić, i za vrijeme vrtića sam bila posvećena braci, kad bi ona došla iz vrtića, tata s posla, nas dvije smo imale svoje vrijeme.

Sretno, sve ti je to normalno.
Drži se zekana!

[cipelica]

prošla sam sve to..
zamisli to ovako: ona ti daje cijelu sebe.sve što osjeća. želiš li da ti za 15 godina da cijelu sebe? (ha, ha, a da ipak da malo manje?)
slažem se s curama. kazna nije rješenje za dijete od 2 godine, beskrajno pričanje nije rješenje. kontakt i odlučno, kratko ne. i vrijeme 1:1

[cvijeta73]

zekana,
u situaciji koju opisuješ, ja bih spustila bebu (nek vrišti par minuta, ništa joj neće biti) i uhvatila dijete s obe ruke za ruke ili noge
ne govorim ni o potezanju ni o stiskanju, nego o fizičkom kontaktu
kratko bih protresla (ne znam kako to objasnit, kao kad se rukuješ, al još blaže) i odlučnim glasom jednom riječju prekinula histeriju
to je savjet koji smo dobili od psihologinje i prakticirali smo ga kad god ne bi upalilo uobičajeno "ne, nemoj, to je ružno itd"
na taj način se dijete "resetira" i uvijek tako da mora biti fizički kontakt i jedna odlučna riječ - bez objašnjavanja i predavanja

i ja bih ovako.
znam da je lakše da beba ne vrišti i da je beba na cici, al, hebaj ga, ko je rekao da će bit lagano :D

[mala laia]

Potpisujem!
Kada sve prođe i godinama je iza nas, onda vidimo da bebi zaista ne bi bilo ništa da je koju sekundu pričekala, da starijoj ne bi bilo ništa da se nekako sama zabavila, da i nama ne bi bilo ništa da smo si znali uzeti predah...
Al eto, nije nam imao tko reći ili nismo čuli ma koliko nam glasno govorili!

[mala laia]

al, hebaj ga, ko je rekao da će bit lagano :D

Hahahaha, rekli su meni da će biti lagano))!
mora da sam samo to čula...

[Zuska]

Zekana, I hear you sister, samo što nemam puno vremena za pisanje na forumu uz bebu i 3-godišnjakinju.
Ja sam se po dolasku iz rodilišta fokusirala na 3-godišnjakinju, da se ona ne osjeti napuštenom i zapuštenom, a to je išlo jer je beba prve tjedne puno spavala. I mala ju je prihvatila super. Ipak, ponekad se javlja ponašanje koje opisuješ, ali ja na samu naznaku bilo kakve agresive ustajem s bebom, preusmjeravam pažnju, mijenjam razgovor i dinamiku... Puno joj pričam kakva je ona bila beba i za sve što radim s bebom govorim da smo tako i s njom zato jer....pa objašnjavam da razumije.

Ipak, ponekad imamo scene jer mala hoće vrijeme za sebe sa mnom, a ja ponekad nemam snage (mali ima grčeve, ne kolike, nego grčeve koji se javljau bilo kad i traju satima). Pukla sam jedno 2 puta pa sam jako vikala. I poslije sam plakala jer nije ona kriva. Pa stvarno nastojim svaki dan s njom imati naše vrijeme... A da je teška, teška je. Tek sad vidim kako bebe u svojoj zahtjevnosti mogu biti mnogo manje zahtjevne od moje prve bebe.. Beba je mačji kašalj prema curki. Uf.
Mislila sam otvoriti i neke teme, ali nemam vremena...

[rehab]

Zekana, došla sam samo da ti dam podršku, jer sam ja slično prolazila sa svojim petogodišnjakom ljetos kad sam rodila. On više nije toliko vezan za nas, nije pokazivao ljubomoru prema bebi, ali bio je, malo je reći nesnosan. Došlo mi je u očaju da ga vodim kod psihologa, neslavno priznajem da sam ga znala u očaju udariti, onda bih plakala skupa s njim, itd. Imala sam osjećaj da je čitav njegov odgoj i naš trud bio potpuno promašen. I mlađi je pokazivao reakcije, ali drugačije, on je bio tužan i odbijao je moje zagrljaje, a s tim se bilo lakše nositi, nego sa divljanjem i cendranjem starijeg. Sada je sve sjelo na mjesto, shvatila sam da je to jednostavno bila njegova reakcija na pridošlicu, bez obzira na to što je već veliki. Samo se strpi i izdrži, vjeruj mi, proći će.

[zekana]

Sve i da ima jaslica ovdje, ne bi ih mogli priustiti. Ali nema, tek od trece krece vrtic. Jasno je meni da je svaka situacija za sebe kao i da su mnoge potaknute bebinim dolaskom. Bas cu pokusati s kontaktom kako vas je nekoliko savjetovalo. Mozda bude pozitive reakcije. Mozda. Do sad, kad god ju primis k sebi da ju smiris na bilo koji nacin, bilo bi trzanje s namjerom da se baci unazad, jos jace vristanje koje je bilo podmazani ljutitim grgljanjem, vikanjem... ma ne znam. Ona kad se uzruja oko bilo cega sto joj uzmes ili upozoris ili zabranis. A kad se uzruja, kako teeeesko izlazi iz zoga, ajmeeeeee. Ma i ja sam po prirodi eksplozivna i trudim se ne reagirati naprecac. To nekako i kontroliram, ali to beskrajno strpljenje mi je jos nedokucivo kad smo u kriticnim situacijama. Prije smo svaki dan i po 4-5 sati znale setati, vozala sam ju, igrala se s njom po vani, ma zna nas cijeli ovaj gradic. A sad je vrijeme koma i nikako da smo same. Jedan na jedan. Valjda kad odemo van, onda se mm osamostali s malim, ne znam kako bih drukcije rekla. Kad sam ja s njom u kuci, a on s mali, svako malo smo prekinute. De ovo, de ono. I sve pada u vodu.

Veliki problem u citavoj prici je da maleni uuuuurla kao lud vecinu dana. Pojacava nam nervozu, zauzete ruke s njim da ne urla, a kad urla ostavljen malo da se ista potrebno napravi, onda i ona pocne vikati. Kad on konacni zaspe, a moze komotno tada spavati u buci, eto nje i budi ga. Kao da se i sam ne izbudi svakih 5 minuta.

Meni umor nije problem, naspavana sam i energicna. Ali.nemam dovoljno ruku, sto bi se reklo. Moja nemogucnost da sve smirim kako bi trebalo mi je najveci neprijatelj. Nije curica tu kriva. Stvarno vjerujem da se to moze sprijeciti na neke.od vasih nacina i bas cu dati sve od.sebe.samo da ne budem kao.moja mama. Urlanje i samaranje i lupanje. Mrzila sam ju zbog toga onako pravo djecje.