Zahtjevna djeca

I zasto starijoj dopustam da se vraca po zagrljaje a ne dopustam da vecera nad vecerom jer je senzibilna i njoj je zagrljaj i polhubac sv. Kad ih "preraste" prestat ce to raditi. Kad bude spremna. Do sada neke stvari koje du NJOJ bitne nisam forsala dok za njih nije bila sprwmna i sama ih zatrazila i nisam fulala. Dobila sam samostalno dijete koje zna da joj mi stojimo u bekgraundu kao podrska za nove pustolovine i avanture i ne boji se u njih upoloviti. Ono sto sam probala na "moj" nacin, znaci znajuci da nije spremna al misleci da je, samomi se obilo o glavu, ko bumerang, a puno je teze ispravljati krive drine. Zadnja takva velika stvar bio je odlazak u skoku ciju odluku o odgodi su popljuvali svi oko mene, a najvise strucnjaci. Danas znam da sam ispravno postupila. Danas je ona na svim levelima za skolu spremna. Kad bude i za krevet dat ce to do znanja.

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

I zasto starijoj dopustam da se vraca po zagrljaje a ne dopustam da vecera nad vecerom jer je senzibilna i njoj je zagrljaj i polhubac sv. Kad ih "preraste" prestat ce to raditi.

---

.

Ja bih malo pripomogla da ona to "preraste". Al to sam ja. Kužim što pišeš, samo se ne slažem u potpunosti.

ne sviđa mi se ideja da ne postoje zahtjevna djeca. to je kao reći da ne postoje nepravedni profesori ili zaje... šefovi.
možda sam ja uvijek imala pravednog profesora, ljubaznog direktora i prosječno dijete, ali to nije razlog da tvrdim da ovi drugi ne postoje.
isto tako moguće je da ja moje dijete vidim kao zahtjevno, a drugi kao prosječno (isto tako za šefa i nastavnika). puno toga je u očima promatrača.

Zanimljiva rasprava.

Netko je spominjao da ima neodlučno dijete (nemam vremena tražiti da citiram); ne mora značiti, ali to me je asociralo na mene i moj problem iz djetinjstva (i kasnije); uglavnom, evo situacije: idemo ja i mama u grad kupiti cipele, uđemo u dućan i ja ugledam plave balerinke s mašnicom, kažem mami da su mi te lijepe, moja mi mama (nekad direktno, nekad indirektno) sugerira da su one tamo smeđe isto lijepe i gleda njih; ja želim zadovoljiti mamu i kupim njih ili kupim te balerinke (ali s gorkim okusom u ustima jer mislim da je moja mama ostala nezadovoljna). Primjer je takav kakav je da se shvati šta mislim reći.

Ne mora značiti da je to tako i kod tog neodlučnog dečka, ali mene je to sugeriranje od strane moje majke "što bi bilo lijepo/dobro za mene/poželjno, odnosno "što bi moja mama htjela" i slično" toliko obilježilo da je postalo moj obrazac ponašanja tj radila sam stvari kako bi netko drugi bio zadovoljan, a ne zato jer sam ih željela raditi, ako kužite šta hoću reći.

Ja to ne bih željela napraviti svom djetetu, a kako postići da mu to ne napravim, ne znam, samo kažem da se možda može i o tome razmisliti kao uzroku neodlučnosti i unutranjeg previranja kod djeteta.

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Ja bih malo pripomogla da ona to "preraste". Al to sam ja. Kužim što pišeš, samo se ne slažem u potpunosti.

---

pomazem i ja. nekad je preduhitrim pa joj ja odem i pozdravimo se jednom. a posto sam primjetila da o danu ovisi i njeno raspolozenje navecer, pa tako ima dana di mi samo mahne i posalje pusu, vidim da i ona "sazrjeva".
to je njenih 5 minuta samnom, na njen nacin. i dokle god meni to ne radi vecu tlaku nego njoj odbijanje toga, ja sam s time ok. kao i svime sto joj dopustam da ucini "u njeno vrijeme" iliti kad je spremna.

margaretica, stvarno nije do mene. ja mu sad nekad sugeriram cisto da ga malo gnjavim.
ali evo primjera, odemo u ducan jer trebamo kupiti 3 majice i dvoje traperice. traperice nadjemo lako. tri majice ne moze izabrat jer ima 6-7 ponudjenih. konacno izabere 3 komada. bez mene, ja ko gljiva cekam. jednu od tih majica nikad ne obuce.

Kad ste već pomenuli lepo ponašanje moram da pitam da li ste decu od dve godine puštali da se sami druže sa drugom decom ili ste ih nadgledali. Bili smo pre par dana na porodičnom okupljanju u prirodi. Moja braća i sestre sa svojim porodicama, stričevi, tetke...na vikendici uz roštilj i lubenicu. Moja L. je najmlađa u familiji. U jednom momentu su mi prigovorili da stalno jurim za njom i zašto ne ostavim dete na miru i sednem sa njima da ćaskamo. Meni nije baš prihvatljivo da je pustim da sama istražuje šumu, šupu sa alatom, bez nadzora da se penje u prikolicu punu građe, čačka košnice i slično. Nisam joj ni branila, nego bih joj objasnila čemu šta služi, pokazala joj kako se koristi, dozvolila da sama proba, pa ako bi ona insistirala da sama vinta grabljama po vazduhu usmerila bih je na nešto drugo. Nije dete koje će sedeti na jednom mestu ili prihvatiti "ne zato što ja tako kažem", pa su krenuli i komentari kako je nevaljala.

U jednom momentu je, kada se igrala u pesku sa bratovom ćerkom, bacila njoj na glavu punu šaku peska. Ja sam sedela za stolom blizu njih i odmah sam im prišla, očistila maloj kosu i lice, pitala je da li je dobro, a onda čučnula pored L. i rekla joj da to nije lepo i da ne sme bacati pesak drugoj deci u lice. Da se mogu zatrpavati i zasipati po nogama i rukama, ali po glavi ne. Ostatak dana su se lepo igrale.

Isto tako bilo je nekoliko kanti sa vodom gde se hladilo piće i ona je našla neku flašicu i presipavala je vodu iz jedne kante u drugu. Prala je lubenicu, vadila plastične flaše sa kiselom i sokovima, pa ih vraćala, ali kada je uzela flašu piva ili rakiju staru 10 godina morala sam da joj objasnim zašto to ne sme dirati. Šta je trebalo da je ostavim da napravi neku glupost, pa da onda shvati (ako bi i tada)?

Ja sad na široko opisujem, ali zato što su me komentari i ponašanje drugih roditelja doveli do toga da se zapitam preterujem li ja ili ne. Ne pogađaju me njihove reči, jer to su roditelji koji svojoj deci prete čvogerima i šamarima ako ih ne poslušaju (ne samo da prete nego sam i videla da ih i dele), a to nije moj način odgoja, nego ne bih da zalutam u stalno titranje nad detetom.

stariju sam u parku nadgledala do 3. godine tako da sam s njom isla do penjalica itd. onda je trazila da je se pusti sama, pa sam ju nadgledala s odredjene udaljenosti.
s 4 sam sjela na klupu. :mrgreen:

mladju sam s 15 ostavia na 10 min u dvoristu sa starijom sestrom i rodjacima dok sam nesto obavljala znajuci da je okruzenje ok i da jedino sto moze je traziti mene. i imam veliko povjerenje u stariju koja zna sta kako i kada.

sad, da li bi je s 2 pustila sa starijom u sumu bez mene...mislim da to ovisi puno o djetetu. pa i onom s kojim je.

ok mi je i ako se pusti samo i ako se ne pusti.

s druge strane sam svjedocila kako se dijete od nepune 4 ostavlja samo u kuci s drugom malo starijom djecom koja nad njom nemaju autoritet, dok su odrasli u dvoristu i piju kavu a to dijete radi dar mar, tj. sve ono sto vlasnik kuce ne dopusta. takvo dijete se, u nepoznatoj okolini, po meni, ne ostavčja bez nadzora.

cikla, ako ti ne vidis problem u tome, ne osjecas se lose jer skakuces za djetetom i ne mislis da pretjerujes, nego ti drugi bacaju upljuvke, onda problema zapravo i nema. sto te briga sto netko misli.

Najstariji je još uvijek pod nadzorom, srednji odavno već više nije (stalno), a najmlađa se i sada zna zavući u neki kutak kuće i nečim se zaigrati.

Ali nju bi s dvije godine bez problem mogla ostaviti s najstarijim da je čuva cca pola sata.
Ne znači da ću to i napraviti, paničarka sam :mrgreen:

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

Storma, svoj djeci, beziznimno, trebaju jasno postavljene granice. I iako se slažem da ima zhtjevnije i manje zahtjevne djece isto tako mislim da je na ovom topicu bilo navedeno dosta primjera u kojima bih ja ponasanje roditelja okarakterizirala kao permisivno i na tragu odgajanja malih nedodirljivh princeva i princeza. naravno da je to moj dojam koji niposto ne mora biti tocan, kao što bi mnogi ovdje sigurno smatrali da ja svoju djecu ne osluskujem dovoljno i da ih lomim. hocu reci da ne mozemo bas tako bezrezervno zakljuciti da roditelji sve zahtjevne djece nikako nisu roditelji koji imaju problema s postavljanjem granica i koji nikako ne potpomazu zahtjevnost svog djeteta.

---

ja mislim da je to jedan od tezih zadataka roditeljstva- postaviti SVOJE granice. i mislim da je to neki klik koji se mora dogoditi u glavi. i kad se dogodi kao da ti padne ogroman teret s ledja.

negdje prije se spominjalo

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

pa naravno da je to tako jadranka. isto kao sto nekad gledam svoju djecu i divim se toj krasoti i divoti od djece, a neki put frustrirano poželim pobjeći na kraj svijeta od roditeljstva i odgovornosti. roditeljstvo je krasno, ali bogzna da nije najljepši posao na svijetu u baš svakom trenutku.

---

meni je to sasvim normalno. pa nema niceg u zivotu sto je 100% u svakom trenu predivno. od svega se ponekad pozeli pobjeci, pa i od nutelle. nakon sto smazes jednu, bude ti muka pa ti ne padne na pamet narednih par dana pojesti ni zlicu.

ocu reci, bez obzira sto su djeca ponekad da ne znas jel bi ti kroz prozor ili oni, ne znaci da ih se ne obozava i da ih svi mi ovdje ne volimo bezuvjetno. to sto ponekad zelimo pobjeci na pusti otok je samo nezavaravanje samih sebe. a ni druge.
bez ikakvog beda mogu reci da bi mi najveci dar bio provesti barem 2 dana bez ijednog djeteta. i muza. i kuce. i svega onog sto ide uz obiteljski zivot. da bi najradje provela 2 dana s frendicama pricajuci o svemu samo ne o djeci. to ne znaci da ne uzivam ko roditelj, to samo znaci da ne negiram da sam ja nesto vise od "samo majka".
i u takvim trenucima (pa makar oni bili vecernji izlazak ili bezdjecna kava) ja punim baterije i samim time sam i njima bolja majka jer sam zadovoljnija i odmornija.
overload dolazi svima i mislim da ga se ne treba sramiti. to je fakt.

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

takvo dijete se, u nepoznatoj okolini, po meni, ne ostavčja bez nadzora.

---

Pa da, ona je jedna od tih. Kod kuće se lepo igra sama, ali kada ima puno nepoznatog sadržaja lako izgubi kontrolu. Sa sestrinim sinom (11 godina) se super igrala, čak je i prvi put pomazila psa (do sada se plašila i psa i mačke). Obilazili su voćnjak i skupljali šljive, ali ne mogu njemu nametnuti takvu obavezu na ceo dan.

Cikla, mislim da sve ovisi o tome koliko je dijete zrelo. Ja svog sina koji ima 3 i pol god puštam samog da se igra ispred kuće (zapravo on misli da je sam, ali ja ga čitavo vrijeme skrivena gledam kroz prozor, nisam još toliko opuštena da ga ostavim sasvim bez nadzora, ali čini mi se dosta zreo za to), pustim ga kod prijatelja uz dogovor s roditeljima, sam se igra u sobi, sam me čeka u kući kad uspavljujem mlađeg i slično. Prilično sam sigurna u njegovo ponašanje, pa ga u takvim situacijama tu i tamo pogledam, ali ne želim da ima osjećaj da je pod staklenim zvonom, i želim mu dati priliku da iskusi kako je to biti sam. Ne mogu ti reći pretjeruješ li jer nisam tu bila i ne poznajem tebe i tvoje dijete. Da ima mama koje pretjeruju - ima. Upravo sam se vratila iz društva u kojem je bila jedna mama koja svojoj djeci non - stop dahće za vratom, opominje ih za svaku sitnicu, djeca zbog toga neprekidno vrište i plaču. To me nervira. Ja bih se na njenom mjestu barem zapitala zašto samo moja djeca vrište i urlaju, i kako se ostala djeca slobodno igraju i landraju po dvorištu, a moja to ne smiju. (iste su dobu kao ostala djeca). Dijete od 2 god mi se čini premalo za igranje s djecom bez nadzora, ali upoznala sam neku djecu koja su jako zrela i samostalna za tu dob, pa ne mogu generalizirati. Pitaj TM-a što misli o tome.

Pričali smo o tome i on deli moje mišljenje da još uvek nije spremna. Opet ponavljam, srećom nije dete koje vrišti, sve joj je igra i samo juri uz smeh od jedne zabave do druge. Samo treba neko da je posmatra i povremeno usmeri.

Kod kuće sam potpuno slobodna da je ostavim u drugoj sobi ili na terasi dok ja nešto radim u kuhinji. Tu joj je sve poznato i zna šta sme. Dobro, ima momenata kada namerno radi gluposti samo da bi privukla pažnju ili zato što nije mogla nešto dobiti, ali to je već nešto drugo.

S prvim nisam sjedila na klupi u parku do njegove 3 (iskreno, samo zato jer sam ga rodila dosta mlada pa mi se činilo da ako sve mame idu za djecom trebam i ja da ne ispadnem zlica), s drugim do 2 i po( s tim da sam tad čuvala i najmlađeg od 1 i 5 mjeseci pa zapravo nijednog nisam baš u svakom trenu nadgledala) i s trećim od 18 mjeseci sjedim... Treći je najzahtjevniji, najživlji i najplačljiviji, ali jednako tako pored mene u parkuje gotovo uvijek s njim i jedan stariji brat. Mislim svjesna sam ja da on može pasti i ozlijediti se dok se s 18 mjeseci penje sam na veliki tobogan, ali imam dovoljno povjerenja u njega, u njegove sposobnosti, u ostale ljude koji slučaju katastrofe mogu priskočiti kao što i ja ponekad ulovim tuđe dijete i u Boga, majku prirodu, kozmos , kako vam drago.... Možda imam previše povjerenja, ali što ću kad dosad nisam uspjela razviti te majčinske fobije...Možda nadođe s četvrtim...

I moja trojica smiju sami u šumarak u blizini kuće, jer ja čujem s balkona što rade, jer vjerujem da im zatreba pomoć zvat će me i jer je ići s mamom u logor skroz bezveze...

Koliko smo tek mi kao klinci šuma istražili! Ali uvek nas je bilo bar dvoje i to jedno dovoljno sposobno da brine o mlađem. A ona krene i kada joj kažeš da ne ide tamo sama okrene se, osmehne i pobegne trkom. Naravno da ću i ja za njom. Imam poverenja u klince koji su bili sa nama tamo, ali to su momci do 15 godina koji gledaju kako bi popili čašu piva da starci ne primete, a ne da čuvaju klinku od dve godine.

Ne brinem ja da će ozlediti sebe, nego nekog drugog. Ima i previše ožiljaka za svoju dob, jer sam joj dozvoljavala svuda da zaviri ili da se popne. Zato sam se osvrnula na pomenuto lepo ponašanje, pošto mislim da ona još uvek ne konta kakvim postupcima može naneti drugima bol niti kakvo ponašanje je prihvatljivo u gostima. Recimo, kod kuće joj je dopušteno da vadi stvari iz ormara, pa ih ponovo slažemo i vraćamo nazad. Ali da dođemo kod nekog i ona krene otvarati njihove ormare, mislim da je normalno sprečiti je u tome i objasniti zašto. Ako nisam pored nje, kako da reagujem? A njena zahtevnost se ogleda u tome da je uporna u svojim naumima, i ne obraća mnogo pažnju na autoritete. Mada, dolazili su nam u kuću prijatelji koji se ne osvrću na takvo ponašanje njihove dece.

Ma Storma, ne znam, ne sviđa mi se ovo ni sad kad sam prespavala evo dve noći i ponovno išla čitati kako se stvar odvijala. Mislim imam i ja problem zato i jesam svratila tu, ali ovo što se ovdje dogodilo mi je bio priličan stres, a njega imam i kod kuće dovoljno sa svoje dvoje malih, ne treba mi još i virtualni. Znam sebe i znam da pazim da ne povrijedim, pogotovo kad su žene i majke u pitanju, to mi dođe nešto kao sveto slovo i htjela sam pomoći jer po Zuskinim postovima mi se učinilo da je stvarno u gabuli. Ali jbg ona si je uzela za pravo prozivati druge što i kako pišu, a bez da malo baci ogled na svoje postove, pa samo jedan detalj prvo piše ..ja sam pukla malo više puta, ružno mi se sjetiti i sve u tom tonalitetu nadalje idu postovi, ovo traje predugo itd ..ono zvuči fakat prilično beznadno i na rubu snage.., a onda meni kad joj pokušam pomoći zbog toga ali, ovaj puta u tom jednom postu bez puno tapšanja po ramenu, odreže koji ti sad klinac hoćeš, uzela si se previše slobode, ja sam dva puta lupla šakama i jednom glavom, itd.. da sad ne nabrajam, ima tih stvari koje su vidim sad još nekima zapeli za oko. A šta je najbolja fora još i sama napišem da i ja uzimam te homeopatske tabletice da me drže u balansu. I izgleda da fakat pomaže, a dugo vremena sam sam homeopatiju smatrala najobičnijim placebom i šećernom vodicom. Sad ili zbilja pomaže ili sam najednom uhvatila neki svemirski zen, u što ipak sumnjam.

Jbg ja nisam niti jedan post ovdje shvatila kao zarivanje kanđi ili čerečenje ili bezobrazno napisan, više ono daj više dosta tapšanja, ženo stani na loptu malo. Ne znam, valjda ovisi o pragu tolerancije, ili zrelosti jer ja se na to ne bi uvrijedila, ako sam došla po pomoć, onda sam spremna čuti sva mišljenja i ona koja mi idu niz dlaku i koja ne idu, bez da to shvatim kao neko čerečenje, a to ono za što ne želim biti odgovorna nit suodgovorna ni pod točkom razno. Burek od jabuke je jedno, a odgovornost za tako nešto sasvim druga stvar. Mislim halo kad mi netko napiše da ga čereče, i kad se još osjećam odgovorna za to, meni dosta.
I da Pulinka slažem se, naš vlastiti ego nam je nekad najveće smetalo.

E da i ispričavam se još jednom svima koje je moje analiziranje povrijedilo. Analitičar sam po prirodi,pa nekad zabrijem.

Šafran, probala sam ti objasniti (ne samo ja) u čemu je bio problem s tvojim pristupom, ali ne kužiš ili ne želiš shvatiti, ne znam.

Ne znam kako odgovoriti na nešto što mi miriši na pasivnu agresiju, ali pokušat ću ponovo reći najvažnije:
kad stvaraš u glavi nečije profile i dijeliš savjete o preslagivanju života, pokušaj shvatiti da mnoge osobe ovdje često dolaze pisati o problemima, nedoumicama i sl. i da na osnovu takvih postova ne možeš ocjenjivati njihove cjelokupne živote, čak i kad netko ponekad napiše da je na rubu snaga i na rubu živaca (što se događa često na raznim temama).

Način na koji si se obratila meni, mogla si primijeniti jednako tako i na neke druge majke na raznim topicima o nespavanju, o tantrumima i sl. pa bi tvojim pristupom ispalo da je ovdje hrpa roditelja koji moraju presložiti svoje živote i pristup s djecom. Ne vjerujem da bi se većina njih složila s tvojim pristupom.

Odi npr. na topic o kuliranju kad krenu terrible twos pa ćeš vidjeti mnoge majke koje piše o tome kako su na rubu snaga, kako ne mogu više, kako su klinci ovakvi i onakvi.
Odličan je topic, kad sam ga čitala niti jednom nisam pomislila da se nekom život urušava, da mora promijeniti roditeljski pristup, da te majke i djeca imaju međusoban problem.
Shvatila sam ga, kao i većinu topica, situacijski, kao mjesto gdje se razgovara o određenoj fazi i određenoj situaciji. Netko kroz njih prolazi manje, netko više intenzivno, netko je na rubu snaga u određenom razdoblju pa dođe to napisati i potraži neki savjet ili utjehu, a netko to napiše s odmakom od godine dana pa više ne zvuči jadno i bespomoćno.

Svoj dio odgovornosti u ovom komunikacijskom nesporazumu vidim zbog toga što sam krivo razumjela način komuniciranja na forumu. Dolazila bih s problemima, često bez odmaka, pisala bih kako sam se u tom trenutku osjećala. Trenutaka ima svakakvih. Dana ima svakakvih. Lekciju sam izvukla.
Da, u pravu ste, ne da mi se čitati paušalne analize mog života. Svakome se ovdje može odraditi jedna takva analiza na osnovu (nekih) postova. Čemu i zašto?

Shvaćam te, Šafran, da ti ova situacija nije sjela, nije ni meni, ne volim se kačiti.

Ali ne sviđa mi se što sad u svojim pojašnjavanjima imaš potrebu ponovo indirektno spustiti. Naravno da ponekad imam problem s egom, imam ego, tko ga nema? Tvoj nije ništa manji.

Cure, isprike na začatavanju, ali ako Šafran ova situacija nije ugodna, meni je bila još manje, ipak sam bila temom manje ili više ugodnih postova.

Joj..e fakat uzimaš sve osobno i previše brate tražiš između redaka, evo naglašavam, nisam išla tebi niti ikom drugom indirektno spustiti! Ego je ono sa čime više manje svaki božji čovjek zna imati problema i to je Pulinka po meni odlčino rekla i opisala, a dok sam to pisala, mislila sam baš na sebe jer sam i ja nečega sličnog sjetila u svom životu!

Priča je išla ovako. Cura je imala nekih 2 godine i nešto smo se muž i ja poriječkali oko odgoja. Njegovo mišljenje je bilo da joj ja previše popuštam i da bi nas dugoročno to moglo odvesti krivo. Na što sam ja rekla nešto u stilu, ja sam ipak sa njom večinu vremena, znam kako diše, mislim da ipak znam bolje! Na što mi je on rekao, ok to donekle stoji, ali zar ne misliš da upravo ja koji sa strane kad sam doma promotrim stvar,možda neke stvari ipak bolje vidim? Mislim da tebi ne daje ekskluzivno pravo na odogoj samo to što si više sa njom. To je naravno bio tog trenutka udarac na moj ego samo takav jer sam bila u nekom filmu da svoje dijete samo ja najbolje razumijem, ali nakon malo razmišljanja i analizaranja skužila sam da je itekako u pravu. Nakon toga samo sjeli za stol, napravili listu onih bitnih stvari kojih se oboje moramo držati, suglasno i uvijek isto prema njoj u stavovima i odgoju i od tada je stvar funkcionirala puno bolje.

Za početak želim pitati šafran koje su to homeopatske tabletice.:mrgreen:
Inače nisam korisnik homeopatije, ali zvuče ok za probati.

A na temu u kratko, razumijem i šafran i drugu stranu, jer sam bila (i povremeno jesam) na obje.
Moja neka poanta bi bila kad čovjek počne pucati, kad mu je svega dosta, kad ga nešto jako nervira,... nešto treba mijenjati.

Pisala sam več na milijon tema, kako sam i ja pucala tako dugo dok se nisam naučila reči dosta.

Tako je i s djetetom i sa svim stvarima u životu - kad ti je previše, kažeš dosta.
Nevjerojatno kako djeca svih dobi taj jasni i nedvosmisleni dosta jako sobro prihvate.

Ja sam prva skoro pala na guzicu kad sam prvi put rekla jasno dosta (ili ne, svejedno), a dijete je mirne duše to prihvatilo. :-o

Citiraj:

---

Ja sam prva skoro pala na guzicu kad sam prvi put rekla jasno dosta (ili ne, svejedno), a dijete je mirne duše to prihvatilo.

---

Ovo se i meni dogodilo s nekih godinu i po-dvije. I zbilja je krenilo puuuuno bolje.
Ali, avaj, kad sam to primijenila na noćna buđenja da prostite us.ala sam stvar. I dugo je trebalo da se to popravi.

Ma cijelo roditeljstvo je neki ples po žici, odabiranje pravog trenutka za napraviti pravu stvar.
Interesantno je da su mi drugo dvoje puno prizemniji i fleksibilniji, inače bi ispalila totalno.

Evo me jutros uvukao u filozofsku raspravu, kaže da mu mozak kaže da ne jede i ne spava ((već dva tjedna spava22-05), a tijelo kaže da mora. Pola sata smo razglabali kad koga treba slušati. Džabe ja objašnjavam da je i mozak dio tijela, njemu je to strogo odvojeno (u stvari mislim da misli na racio i instinkt, ali ne zna reći).

Drugo dvoje jedu ako su gladni, spavaju ako im se spava.

Neurexan se zovu. Bila sam već na rubu, to je bilo baš nedavno, neispavana, iscrpljena, stariju primio period njekanja svega živoga, tantrumi se zaredali, mališa dreći, zubi ga muče, vikendi totalni kaos, i jedan dan sam mislila gotovo, ja više ne mogu, počelo mi se crniti pred očima, vrtoglavice,malaksalost tolika da nisam više u stanju bila ni pelenu promjenit a da mi nije došlo plakat, zovem muža na posao, odi molim te što prije u apoteku i pitaj da ti daju bilo šta za umirenje, ono bilo šta.
Muž ode i objasni ovoj našoj apotekarki o čemu se radi, veli ona, aha, vruća situacija, i da mu to, uz napomenu da zna da nisam baš oduševljena sa homeopatijom, zna još od trudnoće kad sam bila, ali neka proba, ništa je ne košta, a ionako ništa drugo mi ni ne može dati bez recepta. I evo stvarno osjećam se bolje, čak i bolje spavam, u akutnim slučajevima ih se može uzimati do 12 komada dnevno, ja ih uzmem 3-4 dnevno, obavezno jednu prije spavanja, pa sam skužila i da se lakše nekako ponovno ununam u san nakon buđenja. Možda brijem, možda stvarno nije do njih, ali imam osjećaj da sam smirenija, kao da su mi se živci malo podebljali.
Samo nemoj sada da ispadne da sam tu još neki ludi tabletoman :sick::mrgreen:

Želim dodati, do ovo jasno "dosta" sam sve nešto titrala, balansirala, pokušavala, hodala po žici i bila u svemu tome nezadovoljna, a nakon "dosta" je sve krenulo na bolje.

Da se razumijemo, kad jednom kažeš dosta, nije to zauvijek, još u milijon situacija se uspiješ vratiti u tu mrežu nezadovoljstva, ali u jednom trenutku ti ipak padne na pamet što djeluje.

potpis na anemonu.

ja u potpunosti mogu razumijeti pucanje u situaciji nespavanja, visegodisnjeg!
pobogu, kad je moja imala fazu budjenja svakih 30-45min 4mj u nekim trenucima sam u onom bunilu i ja imala tantrum u krevetu. pa kako ne bi? kako ne bi onda majka koja to prolazi 2g?
ja se divim roditeljima koji nikad nisu imali trenutak pucanja.
kad se sjetim koliko puta sam ja uzela time out i otisla u sobu skulirat se sa starijom. nije mi nikad palo na pamet da imam dijagnozu.
a sto se budjenja tice, tu ne mozes promijeniti pristup osim upotrijebiti cry out metodu koja mnogima (pa ni meni) nije prihvatljiva.
i zaista takvoj majci treba hug i rijec podrske jer sto se nespavanja tice, ona sve jako dobro zna.
ne govorimo o djetetu od 5 godina koje se budi radi nekog razloga i uzroka kojeg treba pronaci u dnevnom ritmu i ponasanju (iako su i night terror stvarni i cesto nemaju veze s dnevnim zivotom), ali, zuskina mala, ima 2g. jos je mala.
sjecam se kako su na kruzocima proljetnih 2006 pisale mame koje imaju djecu koje spavaju na sisi. izvadis sisu i plac. i kako su ukocene i iscrpljene. i meni je jasna alternativa koja njima nije prihvatljiva i da im je prihvatljivije biti na rubu nego dovest bebu/dijete do ruba. al to ne znaci da ne zasluzuju razumijevanje i podrsku.
to je moje misljenje.

Najprije još dvije stvari.

Kad podvučem crtu ispod ove rasprave, ono što me je najviše negativno iznenadilo, pa i poljuljalo moje samopouzdanje ovdje, je izvlačenje stvari iz konteksta, izvlačenje nekoliko starih postova i tema kao primjer moje (ili sutra nečije tuđe) nevjerodostojnosti. Naravno da sam pisala o tome kako obožavam dojiti i da sam s 14 mjeseci prestala jer više nisam mogla, ali sam pisala i problemima i tome zašto prekidamo, a kasnije i koliko mi je to teško palo. Kompleksa je tema, i bolna. I onda netko dođe i kaže, kakva je to osoba. ?!

S druge strane, i ja sam prije nekoliko mjeseci potpuno neprimjereno reagirala na jednoj temi koju su otvorili friški roditelji koji su pucali. Malo je reć neprimjereno, bilo mi je poslije toliko žao, sramila sam se i sramim se. Tako da, eto, svemir nije ostao dužan, barem u feelingu. Toliko o tome.

Sad bih se nadovezala.

MD i ja puno razgovaramo o našem pristupu maloj. I ja sam više s njom nego on i nekad nam se pristupi malo razlikuju, on je u svemu u životu opušteniji od mene, rekla bih i površniji, ne pila se kao ja, nije štreber. Ja sam drukčija.
Isto smo se sjeli dogovorili što je crveno ponašanje koje ne toleriramo (i kako ne toleriramo), što prihvaćamo i podupiremo kod nje, kao i to gdje je zona našeg popuštanja kad treba. I često, ako sam ne kaže, pitam, misli li da nešto krivo radim pa pričamo.

Meni se od umora poremetila hormonalna ravnoteža, prvi put u životu, rješavam to upravo.

U globalu osjećam da nam dobro ide, s obzirom na dane okolnosti i curku koje je oduvijek jako aktivna, uporna i ima burne rekacije. Kad pomislim da više ne mogu, dođem ovdje, bude mi lakše. Ne da mi se jaukati u stvarnom životu.

Naučila sam kako za sad spriječavati mnoge prolome i tantrume, dosta se trudim, trudimo, ima boljih i loših dana. Ima dana kad mi je mozak spržen, ima dana kad ne mogu vjerovati kako divno dijete imamo. Ništa novo, o tome pišu mnogi.
Teme koje su otvarali Mitovski pa Ifigenija i cure koje su pisale na tim temema, su mi ni ne znajući puno pomogli, tako da ih preporučam roditeljima sa sličnom djecom ili situacijama.

I još malo oko nespavanja, pa neću više :)

Racionalno gledajući, svjesna sam da će nam se nespavanje riješiti, svima je.
Gledajući unazad, od 15. mjeseca nam općenito ide na bolje, uz razdoblja regresije. Činjenica je da cura nije spavač i to nam je jasno. Nije bio ni njen tata do 3. godine. Kad se osvrnem iza sebe, za najgore neprospavane noći najčešći uzrok su zubi (kasno izbijanje, svaki zub bolest, temperatura i po tjedan dana noćnog mučenja), skokovi u razvoju (nakon razdobolja muke, drugo dijete) i određen sadržaj po danu (to još nisam skontala do kraja, ali vidim da ima noći kad vari dan i ne može si pomoći). Noćnih mora sad neko vrijeme nema.

Naravno, lako je pisati ovako unazad, teško je biti u samoj situaciji, misliš si, možda je to, a možda i nije, mučiš se, razmišljaš, pokušavaš si olakšati.

Naravno da roditeljstvo nije lagano. Sretna sam što nam nije teže, ima mnogo većih problema i težih okolnosti, zapravo naše su dosta povoljne. Pokušavam biti zahvalna na tome i često se podsjećam na to, pogotovo kad dođu žute minute.

A s druge strane, intenzitet nekih situacija pa i nove situacije traže upoznavanje, prilagodbu, hendlanje...

Na kraju, isprike za loš feeling koji sam svojim pisanjem izazvala kod nekih, i zahvale na dobrom feelingu koje dobivam čitajući mnoge od vas.

Ovo što kažeš za vezu dnevnog sadržaja i spavanja sam i ja primetila. Čim joj je dan ispunjeniji češće se budi, traži vode, siku (iako odavno ne dobija noću), tatu, nošu. Pre par dana je dobila biciklić, pa se budila nekoliko puta i pitala za njega. Isto je bilo i kada se prvi put kupala u bazenu, posle putovanja i slično. Tačno mi dođe da je ostavim ceo dan u kući da se dosađuje, pa da svi mirno spavamo.

Zuska :love2:
Vezano za hormonalnu neravnotežu, ne znam što je tebi otkriveno, ali u mojim najtežim "trenucima pucanja" otkrili su mi Hašimoto. E sad, što je bilo prije koka ili jaje, tko to zna.

Zuska, nisam pohvatala dojite li još ili ne po noći.. Kako bi bilo da ukineš noćne podoje (ako još uvijek dojite po noći) i da je prebaciš u njezinu sobu da sama spava?

ne doji vise, mogu ja odgovoriti umjesto Zuske :mrgreen:

moj prijedlog je, ako imas gdje, da odspavas tu i tamo noc negdje vani (kod roditelja, sestre) i naspavas se malo za sljedecu rundu. mozete se i izmjenjivati ti i tm u razdobljima nespavanja. kad si naspavan stvarno ti ta stalna budenja puno lakse padnu

Zuska draga, ja cu ti reci ono sto su meni ovdje mnoge govorile i tada mi nije bila neka utjeha jer nisam vjerovala, ali stvarno s vremenom ce biti lakse. Doci ce i taj dan kad ce poceti spavati po noci. Kod nas je to bilo sa 17 mjeseci, do tada ne znam jesam skupila 1 sat u komadu i onda normalno da sam u kombinaciji s njenim karakterom po danu i ja nekada pucala.
Takva djeca te traze cijelu i u potpunosti i ja sam se davala cijela jer sam osjecala da tako treba biti i jer nisam mogla protiv svojih osjecaja. Prvi puta sam se odvojila od nje na par sati s njenih 13 mjeseci i sjecam se da su mi neke na forumu napisale da to nije normalno i to me tada jako pogodilo, ali meni je bilo normalno i ona je cesto plakala i trazila mene i dojila i nisam je mogla ostaviti. Danas ju dam tko god hoce cuvati :D.
Mi imamo jos tu otezavajucu okolnost sto nemamo pomoc baka i djedova pa da ponekad odahnemo malo alo tako je.
Sad smo na moru kod mm-ovih i moram reci da ovih dana imamo nezahtjevno djete jer ima slobodu, jer je vise vani u prirodi, igra se, na plazi ni ne znamo za nju, jako se lijepo uklopila s malim rodacima, prijateljima. Slusa, pristojna je, razgovara kao velika. Od nedjelje vise nema pelene tako da smo konacno i to uspjesno rijesili.
Ja i mm se ne mozemo nacuditi jer nakon dugo vremena smo opusteni i svi uzivamo.

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

Takva djeca te traze cijelu i u potpunosti i ja sam se davala cijela jer sam osjecala da tako treba biti i jer nisam mogla protiv svojih osjecaja. Prvi puta sam se odvojila od nje na par sati s njenih 13 mjeseci i sjecam se da su mi neke na forumu napisale da to nije normalno i to me tada jako pogodilo, ali meni je bilo normalno i ona je cesto plakala i trazila mene i dojila i nisam je mogla ostaviti. Danas ju dam tko god hoce cuvati :D.

---

Ovo je nešto što mi nije jasno, a inače sam primijetila to i u životu kod mama koje poznajem i koje imaju iste ovdje opisane probleme. Nije mi jasno koja to djeca svoje majke ne trebaju u cijelosti i koja se od nas svojoj djeci ne daje u potpunosti? Kada se dođe do točke potpune iscrpljenosti i do sloma, valjda je jasno da takva majka nije dobra ni sebi ni djetetu i ne može dati ono najbolje od sebe.

Nije mi jasno da li malu nisi dala od sebe do 13-og mjeseca svojom voljom ili..? Mi majke često sebi znamo svakakve filmove utjeravati u glavu - ja prva. Nedavno sam morala biti odsutna na dva sata, izdojila sam mlijeko u bočicu, pripremila dudu i ostavila svog jednomjesečnog sinčića tati. Da stvar bude gora, malo je plakao u AS dok su me vozili na to mjesto gdje sam morala biti. Cijela ta dva sata ja sam se preznojavala i očajavala pitajući se kako je on, odmah sam zvala supruga da vidim je li opet plače, itd. Idući dan sam rekla MM-u da se osjećam kao totalna nemajka jer je, eto, moje jadno napušteno dijete moralo ta dva sata provesti s ćaćom i piti majčino mlijeko iz bočice (i to ne bilo kakve, nego specijalno dizajnirane za dojenu djecu, da ne bi skužili da je boca u pitanju :mrgreen:). MM je se užasno uvrijedio, ozbiljno me pogledao i rekao: "A nije ti palo na pamet da je tvoje dijete provelo dva sata prekrasnog druženja sa svojim ocem i da smo obojica uživali u tome?". Stvarno sam bila posramljena.

Kužiš što ti hoću reći?

Moja kćer je po svemu ovdje napisanome bila "zahtjevno dijete". Ono urlajuće, izrazito emotivno, koja je sve emocije izražavala vriskom, čije reakcije smo se doslovno bojali, koja je izrazito znala što želi, a što ne želi. Pa ipak, naš odgojni put se nije pretvorio u katastrofu (a da sam znala biti iscrpljena i imati vrtoglavice od umora, jesam). Ono što sam JA radila drukčije:

Od prvog trenutka sam stvarala njezine odnose i sa drugim članovima obitelji - ocem, bakama, djedom, tetkama... To je uključivalo i ostavljanje njima. Npr., ostavila bih je na 20 min i za to vrijeme otišla vani prošetati sama ili sa MM. Pa kada je ona mogla izdržati i dulje, i ja sam je ostavljala dulje.

Druga stvar - spavanje. Po mom iskustvu, co-sleeping je katastrofa za spavanje i nas i djece. Po noći uvijek djecu nakon podoja vraćam u njihov krevetić. Sa kćerkom je nekada to uključivalo i vraćanje po sto puta po noći (sa sinom ne, on je nezahtjevno dijete i prirodno dobar spavač, njega ne trebam ni spominjati u ovoj priči.. kćer je bila ta koju sam morala "učiti" spavanju). Isto sam imala epizode kada ju je apsolutno sve budilo, kada sam u strepnji na prstima izlazila iz sobe.. Ma sve isto kao Zuska. Dalje, ostavim ih uz sebe u krevetu onako pred jutro, kada već svane, preko dana ih također stavim spavati u svoj krevet, ali po noći, zna se - spavanje je u krevetiću. Osim što JA ne mogu spavati dok dojim ili dok je dijete uz mene, primijetila sam da i njih budi naše okretanje, šuškanje, itd. Radije svatko svoj mir u svom krevetu. Zato je moj prijedlog Zuski da stavi spavati djevojčicu u svoju sobu, makar to uključivalo dizanje prvih noćiju i smirivanje djeteta. Brzo će ona shvatiti i naučiti da je sada to njezina soba i njezin mir - brže nego što mislimo.

Treća stvar - djeca ZNAJU. Ona nanjuše našu nesigurnost, nemir i nervozu. S time sam posebno imala problema sada kada sam rodila sina, kao logičnu posljedicu onoga što nam se dogodilo sa kćerkom. Na svu sreću, tu je bio MM kao prisebniji i smireniji roditelj i on mi je najviše pomogao. Djeci smo oslonac MI, roditelji, mi smo njihova sigurnost i zaštita. Kada smo mi uplašeni, umorni i nervozni, naravno da će se i oni osjećati tako i biti još gori.
Zato moramo si naći ispušni ventil (evo, nekome je to i forum). Sa kćerkom sam znala u trenucima očaja i pucanja jednostavno izletjeti iz prostorije, samo na pet sekundi, da udahnem zraka i smirim se. Čim bih se vratila u sobu, smirena, odmah je i ona bila smirenija i problem bi se riješio.
I, naravno, kao što je Marta pisala, naše osobne granice su ključ smirenosti. I mislim da mora biti nešto što je "naše" i u što ne damo. Meni je to, npr., bilo kupanje. Nikada nisam dopuštala da mi se djeca petljaju dok se kupam ili sam na wcu, kupatilo je bilo moj teritorij :mrgreen:
To su bili moji trenuci smirivanja i opuštanja pa makar kuća gorila, tada je MM preuzimao djecu. Sada kada sam rodila sina, rekla sam mu - dva sata dnevno tražim da budu samo moja - sat i pol za vježbanje, pola sata za kupanje, pa taman to u ponoć bilo. Nisam pekmeza, ni sa jednim djetetom nisam ležala, od prvog dana sam sama samcata brinula o djeci, čistila, prala, spremala, kuhala, sve obavljala. Ali i moji gušti moraju doći na red. Jednom mjesečno frizura i depilacija, jednom dnevno vježbanje i kupanje. To je minimum minimuma kojeg tražim.
Isto kao i Zuska, s malenom nisam u dvije i pol godine par filmova i knjiga pogledala i pročitala. Naravno da sam se osjećala zatupljeno i isključeno iz života iz svega. S malim sam bila pametnija pa sam si stavila TV u sobu da gledam dok ga dojim i uspavljujem, nabavila sam si malu noćnu lampicu koja se pričvrsti za knjigu da mogu čitati po noći dok dojim, električnu izdajalicu da u 5 min mogu izdojiti ako mi je sila negdje otići. Omogućila sam si sve moguće gušte :mrgreen:, samo da sačuvam dio SEBE. Da ne osjećam da se gubim.

Jesam se raspisala :mrgreen: ali čisto u nadi da će moj traktat nekome pomoći, cure držite se!

Thanks ljudi, znam da će vremenom biti lakše, već sad često bude. To mi je mantra, a opet svjesna sam kako sve brzo prolazi i ne bih željela da mi teški trenuci onemoguće uživanje u njoj i nama. Trenutno smo u boljoj fazi pa sam mudra i pribrana :)

Mamica, hvala na traktatu :), da se sad ne raspisujem, dijelim tvoj stav oko ranog navikavanja bebe na ostale članove obitelji i vremena za sebe.

No, oko co-sleepinga je kod nas stvar malo kompleksnija. Ona je spavala prva 3 i pol mjeseca u svom krevetiću, ja u krevetu do. Onda su počela sve češća i češća buđenja i u prvo vrijeme sam je vraćala, ali onda sam je totalno premorena noću počela ostavljati kod sebe i na kraju sam shvatila da mi je tako ipak lakše. A i ljepše, nevjerovatno ljepše. Po danu je isto krevetić sve manje igrao, stalno bi se budila i na kraju je sve češće spavala na meni (nama), pogotovo u šetnji gradom.
Osim toga, budila se i kad bi navečer spavala jedno vrijeme sama dok ja ne bih došla.

E sad, činjenica je da se ona zna probuditi kad ja dođem u krevet i da se nekad probudi jer putuje po krevetu pa joj ponekad zasmetam, i često sam se pitala smetam li joj i bi li možda spavala bolje sama u svojoj sobi. Došla sam do zaključka da ne bi još. Osjećam da joj to naše zajedničko spavanje jako puno znači i da me treba. Sad će krenuti u jaslice pa sad definitivno nije vrijeme za promjene, no imamo u planu na jesen-zimu srediti njenu sobu i danju je početi navikavati na nju pa ćemo vidjeti kako će to ići.

moja kad je narasla i prestala sisati se cesce budila kad je spavala sama nego kad je s nama.
s nama bi se probudila u onom polusnu, vidjela da smo tu i nastavila bi spavati.
kad je spavala sama, razbudila bi se, pa se rastuzila.

i dan danas me svako malo pita kako to kad spava s nekim se ne budi, a kad ne spava se budi.

neka djeca se, jednostavno bude, bez obzira di spavala. pitanje je samo koja varijanta je nama prihvatljivija i laksa.

Citiraj:

---

*mamica* prvotno napisa

Ovo je nešto što mi nije jasno, a inače sam primijetila to i u životu kod mama koje poznajem i koje imaju iste ovdje opisane probleme. Nije mi jasno koja to djeca svoje majke ne trebaju u cijelosti i koja se od nas svojoj djeci ne daje u potpunosti? Kada se dođe do točke potpune iscrpljenosti i do sloma, valjda je jasno da takva majka nije dobra ni sebi ni djetetu i ne može dati ono najbolje od sebe.

---

X
Potpisujem cijeli traktat, a na ovo stavljam posebno debeli x.

Meni se u nekim trenucima čini da više ja trebam svoje dijete nego on mene. Npr., dojenje, nikako se ne mogu naviknuti da moj sin podoji brzo, fino, konkretno i da je miran iduća dva sata. Kada se sjetim beskonačnih nacicavanja svoje kćeri, ovo mi izgleda kao SF. Pa sam ja nedavno, uvjerena da MORA biti gladan nakon sat i pol sna i vremena bez dojenja, stavila ga na sisu. Jadničak kmeči, kenjka, a ja ne dam nego ga držim, sve misleći da ga možda grčevi muče. Na kraju je sve izbacio iz sebe, samo mu se slilo niz usta. Jeo je tek nakon sat vremena, mirno i normalno, nakon mirne, ugodne šetnje.

Ili pred san, on nervozan, a ja ga grlim i dojim u nadi da će zaspati. Na kraju mužu dosadilo, uzeo dijete, spustio ga u krevetić, malac zaspao nakon minutu-dvije, sretno i zadovoljno. Pametnije dijete od mene (a i MM :mrgreen:). Nikako da naučim da je drukčiji tip od kćeri i da mu ne trebaju moja sisa, blizina i izljevi ljubavi do u beskonačnost, a pogotovo ne u kombinaciji s nervozom koju znam nositi u sebi. Milijun puta je smireniji kada ga drže MM, baka, teta, nego kada ga ja držim. Sada ga i ja samo spustim u krevetić kada primijetim da je pospan i nervozan i dojenje ne pomaže, odmah sam zaspi. I ne gnjavim ga sisom ako se ne može smiriti na njoj, radije ga izvedem u šetnju i sve bude super. Dakle, odlučila sam poslušati ono što mi moje dijete daje do znanja i što ga očito drugi slušaju.

Hoću reći, možda i tebi dijete daje znakove koje ti ne vidiš... Ali ako si počela uživati u noćnom štipanju, zašto ne :mrgreen:

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

moja kad je narasla i prestala sisati se cesce budila kad je spavala sama nego kad je s nama.
s nama bi se probudila u onom polusnu, vidjela da smo tu i nastavila bi spavati.
kad je spavala sama, razbudila bi se, pa se rastuzila.

i dan danas me svako malo pita kako to kad spava s nekim se ne budi, a kad ne spava se budi.

---

Leonisa, to je ključ onoga što želim reći - znakovi koje nam dijete daje. Ako je tvoje dijete (a i vi s njom) zadovoljnije i smirenije s vama u krevetu, očito je TO ono što joj treba i što je povoljno za njezin san. U tom slučaju co-sleeping mi je sasvim prihvatljiv.